REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-258/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženice OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 31, OIB 52508873833, koju zastupa punomoćnik Boris Anić i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić & Anić u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2251/2022-2 od 24. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-699/2020-22 od 8. travnja 2022., u sjednici održanoj 8. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju INKASO.HR d.o.o. u roku od petnaest dana plati 27.843,54 kune sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 178,61 kunu od 21. srpnja 2010. do isplate,

- 354,08 kuna od 18. kolovoza 2010. do isplate,

- 584,27 kuna od 22. rujna 2010. do isplate,

- 490,94 kune od 21. listopada 2010. do isplate,

- 510,15 kuna od 23. studenoga 2010. do isplate,

- 609,15 kuna od 21. prosinca 2010. do isplate,

- 724,31 kunu od 18. siječnja 2011. do i isplate,

- 599,61 kunu od 23. veljače 2011. do isplate,

- 663,13 kunu od 25. ožujka 2011. do isplate,

- 594,26 kuna od 22. travnja 2011. do isplate,

- 736,12 kuna od 21. svibnja 2011. do isplate,

- 826,46 kuna od 21. lipnja 2011. do isplate,

- 878,95 kuna od 20. srpnja 2011. do isplate,

- 1.334,32 kuna od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- 910,28 kuna od 13. rujna 2011. do isplate,

- 17.848,90 kuna od 14. rujna 2011. do isplate, razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužitelju INKASO.HR d.o.o. u roku od petnaest dana troškove parničnog postupka u iznosu od 11.190,94 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. travnja 2022. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Odbija se zahtjev tužitelja INKASO.HR d.o.o. u dijelu kojim je tražio da mu tuženik OTP banka d.d. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. travnja 2022. do isplate, kao i u dijelu kojim je tužitelj INKASO.HR d.o.o. tražio da mu tuženik OTP banka d.d. plati zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 11.190,94 kuna po stopi koja prelazi iznos stope zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.".

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-699/2020-22 od 8. travnja 2022. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju u roku od 15 dana naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.485,29 EUR / 11.190,94 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 8. travnja 2022. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 120,39 EUR (stodvadeset eura i tridesetdevet centi) / 907,11 kn (devetstosedam kuna i jedanaest lipa).".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2372/2023-2 od 29. kolovoza 2023. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

"Je li odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF-u) obvezuju ostale sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a ne obvezuju u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju status potrošača?

Je li sud u individualnoj parnici koju nije pokrenuo potrošač nego trgovačko društvo (kojem je potrošač ustupio svoju tražbinu iz ugovora o kreditu), a koji se poziva na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, vezan pravnim utvrđenjem iz takve presude?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predložila je preinačenje pobijane presude, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presudu i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

5. U odgovoru na reviziju, tužitelj je predložio odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu.

6. Revizija je neosnovana.

7. U povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. U predmetnom postupku tužitelj potražuje od tuženice isplatu iznosa 27.843,54 kune sa zateznim kamatama koji je primila od korisnika kredita, obračunat temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina je ustupljena tužitelju od strane korisnika kredita sukladno Ugovoru o ustupu tražbine od 9. srpnja 2019.

9. Dakle, predmet spora jest povrat iznosa koje je tuženica primila u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita tužitelju.

10. U ovoj fazi postupka nije među strankama sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem P-1401/12 parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale - Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku je utvrđeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), čl. 82. ZZP/03 i čl. 90. ZZP/03 i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07). Ta odluka je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-6632/14 od 14. lipnja 2018.

11. U tijeku postupka je utvrđeno da je na temelju predmetnog Ugovora o ustupu tražbine korisnik kredita ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženici nastalu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO).

13. Sud Europske Unije (dalje: Sud EU) je u predmetu C 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) kao u ovom sporu iznio pravno shvaćanje kako slijedi:

"Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.".

14. Slično Sud EU u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje kako slijedi:

"Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).".

Ta sudska praksa treba se prenijeti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993. - dalje u tekstu: Direktiva 93/13 - napomena ovog suda).

15. U odlukama ovog suda broj Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. i Rev 1153/2023- 2 od 4. siječnja 2024. izneseno je sljedeće pravno shvaćanje, što ujedno predstavlja i odgovor na revizijska pitanja:

"….imajući u vidu nadređenost europskog prava domaćem pravu, pa tako i obveznost presuda Suda EU odgovor na pitanja koja u reviziji postavlja tuženik glasi:

Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.".

16. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila potrebna, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić

Broj zapisa: 9-30867-fffe2

Kontrolni broj: 0573e-43559-284f2

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ante Perkušić, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.