REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-5288/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz S. Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z. protiv tuženika A. B. d.d. (ranije: H. A.-A.-B. d.d), sa sjedištem u Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., Z., radi činjenja, utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 1302/2018-2 od 10. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama, poslovni broj P-6103/2017-28 od 28. veljače 2018., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1302/2018-2 od 10. siječnja 2019. te predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, pod toč. I. izreke, odbijen glavni tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži preporučenom pošiljkom uz dostavnicu dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita, kako je pobliže opisano u istoj toč. izreke. Toč. II. izreke odbijen je i eventualno kumulirani zahtjev, da se utvrdi da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.755,33 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan isplate, sve sa zateznom kamatom kako je pobliže opisano u istoj toč. izreke, dok je u toč. III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P- 6103/2017-28 od 28. veljače 2018. u odluci pod točkom I. izreke kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev i u odluci pod točkom II. izreke kojim je odbijen alternativni tužbeni zahtjev.

II. Odbija se kao neosnovna žalba tužitelja, a prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-6103/2017-28 od 28. veljače 2018., tako da ista glasi:

Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 876,51 Eur/6.604,10 kuna sa zateznom kamatom po stopi prema članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 % poena, a koja teče od 28. veljače 2017. do isplate, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška.“

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio tužitelj, navodeći da istu reviziju podnosi zbog pravnih pitanja koja su, po njegovoj ocjeni, važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu odluku, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj u reviziji postavlja slijedeća revizijska pitanja:

1. Kako je moguće primjenom pozitivnih pravila o troškovima postupka da tužitelj tuženiku naknađuje trošak parničnog postupka ako je tužba podnesena uslijed ponašanja tuženika, konkretno zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; da je tužitelj postupao nekonfliktno te je u trenutku sklopljene konverzije, a koja je, napominje se, sklopljena iza zakonskog roka određenog za sklapanje iste, također zbog propusta tuženika, a do koje situacije dolazi temeljem drugostupanjske presude kojom je tužiteljeva pozicija neravnopravna tuženikovoj koji za svoje nezakonito ponašanje još dobiva nagradu u vidu parničnog troška?

2. Je li u gornjoj pravnoj stvari prvostupanjski sud trebao objektivnu preinaku dopustiti unatoč protivljenju tuženika, a s obzirom na povlačenje tužbe tužitelja podneskom uslijed notornog priznanja tužbenog zahtjeva od strane tuženika sud nije imao ovlasti niti uvjeta za donošenje meritorne odluke donošenjem koje je također doveo tužitelja u neravnopravan položaj obrazlažući sklapanje aneksa o konverziji izvansudskom nagodbom, izvan zakonskog roka za provedbu konverzije, a ne ispunjenjem tužbenog zahtjeva koje to nedvojbeno jest, a zbog kojeg tužitelj koji povuče tužbu nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu nedvojbeno ima pravo na trošak parničnog postupka?

3. Je li sud uopće imao uvjete za odbijanje tužbenog zahtjeva kada o istome čak i da je odlučivao kao o prethodnom pitanju, nije mogao donijeti drugačiju odluku nego da usvoji isti obzirom je u gornjem predmetu kao i u ostalim istovrsnim predmetima već presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđena osnovanost te je na navedeni način tužitelju koji godinama trpi nezakonito ponašanje tuženika pričinjena golema šteta u vidu nezakonito naplaćenih kamata, sudskih pristojbi, odvjetničkog troška, a sada i troška kojeg mora naknaditi tuženiku?

4. Je li tužitelj doveden u neravnopravnu poziciju također iz razloga što zbog nezakonite meritorne odluke isti više ne može potraživati razliku preplaćene kamate, a sud nije imao ovlasti za donošenje druge odluke osim rješenja o povlačenju tužbe i rješenja o naknadi troškova postupka tužitelju, obzirom ne postoji temelj za donošenje meritorne odluke od strane prvostupanjskog suda niti se tuženik koji je ispunio tužbeni zahtjev povlačenju tužbe zbog ispunjenja tužbenog zahtjeva može protiviti?"

5. U odnosu na postavljena pitanja, tužitelj, kao razloge zbog kojega pitanja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tom pitanju različito od shvaćanja zauzetog u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. te u odlukama Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2667/2016 od 23. prosinca 2016., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6288/2016 od 13. rujna 2016. te Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1655/2016 od 9. veljače 2017. i Gž-1652/2016 od 9. veljače 2017.

6. Odgovor na reviziju nije podnesen.

7. Revizija je dopuštena i osnovana.

8.1. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8.2. U takvoj reviziji stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP treba, ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

9. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće je ocijenilo da su postavljena revizijska pitanja, koja se u suštini svode na pitanje je li korisnik potrošačkog kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe tog ugovora o kreditu ništetne, ako su stranke sklopile dodatak tom ugovoru o kreditu, na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZID ZOPK), kojim su odredbe iz ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, kao i pitanje koje se odnosi na odlučivanje o troškovima postupka u sporovima u kojima je sporno je li tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu postupajući u skladu sa novodonesenim zakonom, važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda.

10. U revizijskom stadiju postupka sporno je postoje li procesnopravne pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i to na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu od 3. svibnja 2006. kojega je tužitelj sklopio s prednikom tuženika S. b. d.d. O., a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da mu tuženik isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 3.755,33 CHF, pri čemu je tijekom postupka, u podnesku od 9. prosinca 2015. tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da je glavnim tužbenim zahtjevom zatražio da se naloži tuženiku da mu dostavi izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu od 3. svibnja 2006., dok je eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. ugovora o kreditu od 3. svibnja 2006. te isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 3.755,33 CHF.

11. Nakon što je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe, u podnesku od 17. ožujka 2016. tužitelj je povukao tužbu, obzirom da je provedena konverzija kojom je udovoljeno njegovom zahtjevu iz tužbe i tražio je naknadu troškova postupka. Tuženik se usprotivio povlačenju tužbe, navodeći da nije udovoljio tužbenom zahtjevu, već da je morao izvršiti konverziju CHF u Eur po čl. 19.a. - čl. 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK).

12. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da je konverzija provedena s danom 30. rujna 2015., a i zbog toga što je tužitelj tvrdio da je njegovom zahtjevu udovoljeno u cijelosti. Pritom obrazlaže da su dodatkom ugovora o kreditu izmijenjene odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu i to valutna klauzula, kamatna stopa te iznos preostalog neotplaćenog kredita, kao i da je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, na način kako to nalaže ZPK. Stoga je prestao važiti ugovor o namjenskom kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom pa tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koja je sporazumom stranaka prestala važiti i da se isplati razlika koja bi eventualno pripadala tužitelju po toj nevažećoj ugovornoj odredbi. Vezano za odluku o troškovima postupka, prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, obrazlažući da su bez obzira na zakonsku regulativu, stranke dobrovoljno pristale na konverziju, a da je ZPK predviđena i mogućnost da potrošač i ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. st. 1. toč. 6. ZPK. Pa kako su stranke sklopile sporazum, prvostupanjski sud je smatrao da su sporazumom riješile postupak i stoga odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

13. Preinačujući djelomično prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda o meritumu spora kao pravilnu - da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. udovoljeno tužbenom zahtjevu u cijelosti, a nesporno je da je dodatak sklopljen prije zaključenja raspravljanja pred prvostupanjskim sudom pa nije bilo osnove za prihvaćanjem glavnog tužbenog zahtjeva za dostavljanjem izračuna konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Nadalje, drugostupanjski sud smatra pravilnom i ocjenu prvostupanjskoga suda da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. prestao važiti ugovor o kreditu od 3. svibnja 2006. u dijelu koji se odnosi na valutu kredita po stopi koja je bila određena ugovorom, a radi čega tužitelj, nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. ne može tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. ugovora o kreditu (i isplatu po toj odredbi), koja je sporazumom stranaka prestala važiti. Zaključno navodi da, nakon izjave tužitelja o povlačenju tužbe, tuženik se usprotivio povlačenju, pa je prvostupanjski sud morao meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu, jer je izjava o povlačenju tužbe uslijedila nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari pa je za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika (čl. 193. st. 2. ZPP), kojega nije bilo pa do povlačenja tužbe u ovom postupku nije ni došlo. Vezano uz odluku o troškovima postupka drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku odluku o troškovima i dosudio tuženiku troškove postupka, po čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojemu je stranka, koja je u cijelosti izgubi parnicu, dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

14. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne može se prihvatiti kao pravilno. 15.1. Prije svega valja reći da je ovaj sud u više svojih odluka (poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i dr.) zauzeo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK, kojim su odredbe iz ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze (konverzija kredita u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.2. Isto tako, u odluci ovoga suda poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. zauzeto je shvaćanje da, u situaciji kada je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive stope ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.

16. Tužitelj, stoga, ima pravni interes i može, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju pa je pogrešna ocjena da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti samim time što je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe pobijanog ugovora, neovisno o tome hoće li se u nastavku postupka utvrditi pripadaju li tužitelju po osnovi tražene ništetnosti kakva druga prava ili ne.

17. Nadalje, potrebno je ocijeniti, a nakon što se ponovno odluči o glavnom zahtjevu, je li bilo mjesta dosudi troškova postupka tuženiku, pri čemu treba imati u vidu da je zahtjevu tužitelja sadržajno udovoljeno tijekom postupka na način da je tuženik dostavio tužitelju izračun konverzije i izvršio konverziju.

18. Obzirom na navedeno, a budući da je drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja ovog revizijskog suda, a nema uvjeta za preinaku presude jer nisu ocijenjeni i ostali žalbeni navodi, valjalo je, na temelju čl. 395. st. 2. ZPP, prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

19. U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud raspraviti sve odlučne okolnosti na koje je ukazano ovim rješenjem, uzevši u obzir gore navedena shvaćanja ovoga suda te potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

20. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

21. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 8. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.