REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4618/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku dr. sc. M. F., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tužitelja, protiv 1. tuženice A. B. iz Republike Slovenije, V. p. P., (OIB: …) i 2. tuženika M. B. iz Republike Slovenije, V. p. P., (OIB: …), zastupanih po punomoćniku D. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika da im se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-368/2022-2 od 1. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1162/2021-76 od 9. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženicima naloženo isplatiti tužitelju 37.362,66 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. studenoga 2011. - te ujedno odbijen zahtjev tuženika „za nadoknadom troškova postupka u iznosu 29.385,50 kn“.
2. Tuženici su podnijeli prijedlog da im se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, pa su u prijedlogu postavili pitanja:
1./ „da li je sud dužan obrazložiti odluku na način da u obrazloženju izloži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te iz kojih razloga nije proveo već određene dokaze?“
2./ „da li je sud drugog stupnja dužan radi pravilne ocjene žalbenih navoda ocjeniti svaki pojedini dokaz kao i sve dokaze zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a i valjano odgovoriti na sve žalbene navode?“
3./ „da li u slučaju ako tužitelj promjeni tužbenu osnovu tijekom postupka dolazi do preinake tužbe te da li u slučaju protivljenja preinaci tužbe sud o tome mora donijeti odluku?“
4./ „da li u slučaju ako ostavitelj ima tražbinu prema tužitelju ista prelazi na prednika tuženika u trenutku otvaranja nasljedstva odnosno smrti ostaviteljice?“
5./ „da li je sud dužan odlučiti o istaknutom prigovoru prijeboja te isti obrazložiti u svojoj odluci te da li je sud drugog stupnja ovlašten naknadno obrazlagati osnovanost i/ili neosnovanost prigovora prijeboja?“
6./ „da li je prethodno utvrđenje visine nepripadno isplaćenih sredstava iz čl. 164. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju pretpostavka za pokretanje postupka radi naplate tražbine s osnove povrata nepripadno isplaćene mirovine?“
3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije i predložio (u suštini) da se ovaj odbaci.
4. Prijedlog tuženika nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 1. travnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona...",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Te odredbe ZPP-a, u tome sadržaju, predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
8. Od toga polazeći, iako su predlagatelji u prijedlogu naznačili pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost toga prijedloga za prihvatiti:
8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti tvrdnje kojima predlagatelji napadaju obrazloženje ili polemiziraju sa obrazloženjem osporene presude - izražavajući nezadovoljstvo njezinim sadržajem, odnosno kojima u suštini samo preocijenjuju provedene dokaze i ističu samo svoju ocjenu ovih,
8.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),
8.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelji obrazlažu (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa da (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),
8.4. da se postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelji (a ne i sudovi) “vide”, a odluke na koje se predlagatelji pozivaju u prijedlogu (pa i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i revizijskog suda), one koje sugeriraju prihvatiti (pa i kada ističu da o pojedinom po njima postavljenom pitanju „nema prakse revizijskog suda, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena“) kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda (i to bez određenog obrazloženja u čemu bi one bile u toj suprotnosti) - u toj suprotnosti nisu: one se niti po činjenicama na kojima su temeljene niti po pravnim shvaćanjima o onome što je relevantno ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom.
9. Prethodno navedeno pod točkama 8. treba sagledati uvažavajući da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelji smatraju da bi ono što ističu u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).
10. Pritom revizijski sud samo primjećuje, a sve obzirom da su pitanja tuženika suštinski usmjerena i na preocjenu dokaza - u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja:
10.1. da odgovor na u prijedlogu postavljena pitanja pod 1./, 2./ i 5./ ionako proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj (važeće za prvostupanjsku odluku): „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ i (važeće za drugostupanjsku odluku) odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“,
10.2. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupajući po tim ovlastima - uz to što jedna stranka (ovdje tuženici) ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je trebalo istinitim i pravno relevantnim prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, ne čine povredu niti jednog prava stranke,
10.3. da se ovdje, a sa prethodnim u svezi, iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja (uz ogradu: da revizijski sud povodom prijedloga za dopuštenje revizije ne može preispitivati činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, po njima izvršenu ocjenu dokaza, pa niti da li su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno ocijenjeni svi dokazi), ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu prethodno (u točkama 10.1. i 10.2.) navedenog shvaćanja (obzirom i da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na utvrđenjima na kojima se temelji i prvostupanjska presuda),
10.4. da odgovor o kojem je riječ u točki 10.1., kada se odnosi na pitanje - da li bi obrazloženje sudske odluke trebalo biti sačinjeno u smislu navedenih odredaba ZPP- a da bi bilo prihvatljivo, može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom (na koju predlagatelji i ukazuju) sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - zbog razloga navedenih u točki 10.3., gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim i prihvaćen, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tuženike dovesti u povoljniju poziciju,
10.5. da se shvaćanje na kojemu je temeljena odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju Čakarević protiv Republike Hrvatske (broj zahtjeva 48921/13) od 26. travnja 2018., koje bi moglo biti u suglasju sa onim što predlagatelji načelno tvrde, ne može primijeniti i na ovaj slučaj: ovdje se ne može prihvatiti da tuženici odnosno njihov prednik nisu „ni na koji način doprinijeli tome da im se prijeporna naknada nepripadno isplati“. Oni su znali ili bar mogli znati što primaju i kome je to u stvarnom bilo namijenjeno (a to nisu oni) pa se ne mogu tretirati kao savjesni korisnici prava na ono što im je tužitelj isplaćivao ili kao oni koji bi imali legitimna i razumna očekivanja da imaju pravo zadržati primljeno (sa legitimnom osnovom za zaključak da su isplate primali u dobroj vjeri i da su one pravno osnovane). Time osporena odluka ne predstavlja prekomjeran teret na strani predlagatelja niti je njome povrijeđen članak 1. Protokola I. uz Konvenciju,
10.6. da je u ovome postupku (kada je riječ o pitanju pod 5./ iz prijedloga) pravilno odlučeno i o građanskopravnom, materijalnopravnom prigovoru prijeboja iz odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015.), prema kojoj: „Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.“, tumačeći je u smislu odredaba čl. 196., prema kojima: „(1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju., (2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.“: u slučaju kada se stranka u parnici pozove (kao ovdje: tuženici) na prijeboj kao način prestanka obveze iz tužbe, sud presudom odlučuje samo o tužbenom zahtjevu - jer je prigovor prijeboja materijalnopravni prigovor prestanka tražbine.
11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
11.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
Zagreb, 8. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
