Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-29/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića, Snježane Hrupek-Šabijan, mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog HE zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/96., 16/96 i 28/96. – dalje: OKZ RH/91.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog HE podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-6/2018. od 13. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog HE i njegova branitelja odvjetnika Davora Bestvine,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog HE kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Osijeku optuženog HE proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisano kao u izreci pobijane presude, te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu, na temelju članka 45. stavka 1. OKZ RH., mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. veljače 2017. do 12. rujna 2017. te od 5. travnja 2023. pa nadalje, kao i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru po europskom uhidbenom nalogu od 9. ožujka 2022. do 5. travnja 2023.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 eura.

2. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženi HE.

3. Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženi „proglasi krivim i osudi i za inkriminaciju počinjenu na štetu žrtve CE“ te da mu se izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

4. Optuženi HE, u žalbi koju je podnio po branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku u Osijeku, žali se zbog "nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede Kaznenog zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava" te je predložio „da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe da bi počinio kazneno djelo za koje se tereti…“

5. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, predloživši da se žalba odbije kao neosnovana.

6. U skladu s odredbom članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća su izvješteni optuženik i njegov branitelj, koji su to u žalbi i zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika Davora Bestvine, odvjetnika u Osijeku, u zamjenu za odvjetnika Tomislava Filakovića i optuženika, čija je prisutnost u sjednici, na temelju članka 475. stavka 7. ZKP/08., a s obzirom da se nalazi u istražnom zatvoru, osigurana uz pomoć audio-video uređaja, dok je u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica održana u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koju žalbenu osnovu uvodno ne označava ali ju sadržajno obrazlaže na način da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni u obrazloženju presude su nejasni, nerazumljivi i dijelom proturječni sami sebi, pa se presuda ne može ispitati.

8.1. Naprijed navedenu povredu optuženik vidi u tome što prvostupanjski sud za svoja utvrđenja o postojanju inkriminiranog kaznenog djela i njegove krivnje nije naveo nikakve argumente, te, s tim u vezi ističe da niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje da bi osobno bilo kojeg oštećenika lišio slobode ili zatvorio, pa smatra da nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo. Suprotno iznesenim tvrdnjama, a vezano uz događaje tijekom kolovoza i rujna 1991. za koje se optuženik tereti da je kao pripadnika milicije tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova Beli Manastir za vrijeme oružane pobune dijela lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske sudjelovao u privođenjima i zlostavljanju civilnih stanovnika u Čemincu, Duboševcu i Belom Manastiru, nakon ocjene vjerodostojnosti izvedenih personalnih dokaza odnosno iskaza samih žrtava, prvostupanjski sud je iznio jasne i neupitne dokaze na temelju kojih je utvrdio da je isti sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, što je i argumentirano obrazložio. Druga je stvar što se optuženik, preocjenom izvedenih dokaza i subjektivnim tumačenjem vjerodostojnosti iskaza žrtava, ne slaže s utvrđenjima suda, pa time, iznesenim žalbenim navodima, prvostupanjsku presudu zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju žalbenu osnovu će ovaj drugostupanjski sud ispitati u nastavku. Slijedom navedenog, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pa je u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

8.2. Iako u razlozima žalbe optuženik nije izričito naveo da mu je u postupku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz sadržaja njegove žalbe proizlazi da isti upire na to da je prvostupanjski sud na raspravi pročitao svjedočke iskaze žrtava ZE i NE koji su u međuvremenu preminuli, a kako su isti ispitani u istražnom postupku kojem obrana nije bila prisutna, smatra da se prvostupanjska presuda temelji na nekonfrontiranim iskazima svjedoka.

8.3. Prema odredbi članka 431. stavku 2. ZKP/08., zapisnik s nekonfrontiranim iskazom svjedoka može biti pročitan na raspravi, ali se samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda. U konkretnom slučaju krivnju optuženika za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, osim na zapisnicima o ispitivanju svjedoka ZE i NE, prvostupanjski sud je utvrdio i na onom što su na raspravi, kojoj su bili prisutni optuženik i njegov branitelj, na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela i počinitelja tog djela iskazali i žrtve ĐE i KE. Budući da su navedeni svjedoci nedvojbeno iskazali da je optuženik osoba koja ih je, zajedno s drugim osobama, privodila i fizički zlostavljala, razvidno je da se pobijana presuda ne temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranim iskazima ZE i NE, pa prvostupanjski sud nije povrijedio pravo optuženika na pravično suđenje povredom njegovih prava zajamčenih člankom 6. stavka 3. točke d Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje: Konvencija) i člankom 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav).

9. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon budući da je državno odvjetništvo na temelju podignute optužnice izdalo europski uhidbeni nalog na temelju kojega je optuženik u veljači 2017. iz Velike Britanije predan u Republiku Hrvatsku, a kako je nakon toga državno odvjetništvo, na pripremnom ročištu od 28. ožujka 2017., izmijenilo optužnicu dodajući u činjenični opis djela dvije nove radnje za koje nije terećen u pravomoćnoj optužnici po kojoj je odobrena predaja, pa smatra da se kazneni postupak nije mogao voditi i za te nove inkriminacije sadržane u izmijenjenoj optužnici, čime očito upire na povredu kaznenog zakona iz članka 469 točka 3. ZKP/08., u pitanju ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon.

9.1. U konkretnom slučaju nije sporno da je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 3. travnja 2001. protiv optuženog HE podiglo optužnicu u kojoj mu stavljeno na teret kazneno djelo ratnog zločina iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, počinjenog u odnosu na tri žrtve (ZE, SE i ĐE), na temelju koje optužnice protiv optuženika 8. lipnja 2015. je izdan prvi uhidbeni nalog radi predaje iz Velike Britanije u Republiku Hrvatsku, do koje predaje je došlo 1. veljače 2017., a iz podataka u spisu ne proizlazi da bi u tom postupku optuženik bio lišen slobode. Također, nije sporno da je državno odvjetništvo na pripremnom ročištu od 28. ožujka 2017. izmijenilo činjenični i pravni opis inkriminiranog kaznenog djela, tereteći optuženika da je djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, osim u odnosu na navedena tri žrtve, počinio i u odnosu na NE te KE. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 30. svibnja 2017. broj K-rz-1/2017., optuženik je oslobođen od optužbe da bi počinio inkriminirano kazneno djelo, međutim, tu presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom presudom od 25. travnja 2018. broj Kž-rz 3/2018. je ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon toga, prvostupanjski sud je protiv optuženika 22. listopada 2020. izdao novi europski uhidbeni nalog radi predaje iz Velike Britanije u Republiku Hrvatsku, u kojemu nalogu, u okviru inkriminiranog kaznenog djela, su optuženiku stavljene na teret i dvije radnje iz izmijenjene optužnice, počinjene na štetu NE i KE (list 830. do 834. spisa), te je nadležno tijelo u Velikoj Britaniji, postupajući po tom europskom uhidbenom nalogu, 5. travnja 2020. izvršilo predaju optuženika u Republiku Hrvatsku, nakon čega se protiv optuženika za inkriminirano kazneno djelo za koje je odobrena predaja, vodio novi postupak i donesena pobijana presuda.

9.2. Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud nije povrijedio načelo specijalnosti iz članka 38. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj: 91/10., 81/13., 124/13., 26/15. i 102/17. – dalje ZPSKS - EU) prema kojoj odredbi domaći sud može voditi kazneni postupak protiv osobe predane na temelju izdanog europskog uhidbenog naloga samo za djelo zbog kojeg je ta osoba predana Republici Hrvatskoj, pa nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 3. ZKP/08., na koju optuženik upire u žalbi.

10. Isto tako, nije u pravu optuženik kad u žalbi, vrlo opširno, problematizira pravni kontinuitet i primjenu blažeg zakona, dovodeći u pitanje je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, budući da u vrijeme kad je počinjeno inkriminirano kazneno djelo (kolovoz i rujan 1991.) na snazi nije bio OKZ RH već Krivični zakon SFRJ (dalje KZ SFRJ).

10.1. Naime, u pogledu pravnog kontinuiteta i blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, dosadašnja pravna praksa je zauzela jedinstven stav prema kojemu je OKZ RH, s obzirom da je za to djelo propisao kaznu zatvora od pet do dvadeset godina, blaži zakon u odnosu na KZ SFRJ, koji je, prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj: 53/91. - stupio na snagu 8. listopada 1991.), za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva imao predviđenu mogućnost izricanja smrtne kazne, koja je, doduše, ukinuta Ustavom Republike Hrvatske - NN br. 56/90., s tim da je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 91/92.) promijenjen naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune i izmjene tog zakona („Narodne novine“ broj: 108/95., 28/96. i 31/93.) ove odredbe se nisu izmijenile.

10.2. Također, i u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva OKZ RH je blaži zakon i u odnosu na odredbu članka 158. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) kao i odredbu članka 91. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.- ispravak zakona, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., i 114/22. – dalje. KZ/11.) u kojim odredbama kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH ima pravni kontinuitet, jer je u navedenim zakonima za inkriminirano kazneno djelo kao gornja mjera kazne propisana dugotrajna kazna zatvora. Prema tome, nema sumnje da je prvostupanjski sud primijenio zakon koji je za optuženika najblaži, pa nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. KZ/11. na koju optuženik upire u žalbi.

10.3. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika, koji u okviru iste naprijed navedene žalbene osnove, ističe da kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koju je proglašen krivim zbog toga što je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnim osobama na način da ih je protuzakonito zatvarao i fizički zlostavljao, nema pravni kontinuitet u odredbi članka 91. stavku 1. KZ/11. jer ta odredba, kako navodi, ne sadrži ovakve radnje izvršenja djela. Međutim, suprotno stavu žalitelja, u točki 2. u navedenoj zakonskoj odredbi, kao ratni zločina protiv civilnog stanovništva je sankcionirano mučenje ili nečovječno postupanje prema civilnim osobama, koji zaštitni objekt djela sadržajno odgovara odredbi članka 120. stavka 1. OKZ RH., pa je prvostupanjski sud, sukladno članku 3. KZ/11., pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta u navedenim zakonskim odredbama.

10.4. Također, nije osnovana žalba optuženika u dijelu u kojem isti navodi da mu prvostupanjski sud u izrečenu kaznu zatvora nije pravilno uračunao vrijeme koje je proveo u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru, ne navodeći u žalbi točno vrijeme koje mu sud nije uračunao u kaznu, a iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik 1. veljače 2017. iz Velike Britanije predan u Republiku Hrvatsku gdje se za vrijeme trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom nalazio sve do 12. rujna 2017., kad je pušten iz istražnog zatvora, a nakon toga u ekstradicijskom pritvoru po europskom uhidbenom nalogu se nalazio od 9. ožujka 2022. do 5. travnja 2023. kad je iz Velike Britanije radi vođenja kaznenog postupka ponovno predana u Republiku Hrvatsku, od kada se na dalje nalazi u istražnom zatvoru. Budući da je prvostupanjski sud u izrečenom kaznu zatvora optuženiku uračunao navedena vremenska razdoblja kad se, prema podacima u spisu, nalazio u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru, protivno žalbenim navodima sud nije povrijedio odredbu članka 469. točka 6. ZKP/08. u pitanju jesu li povrijeđene odredbe o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora te ekstradicijskog pritvora, a niti su osnovani žalbeni navodi da je presuda u tom dijelu "manjkava i ne može se ispitati".

10.5. Slijedom svega onog što je naprijed izneseno, žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 3., 4. i 6. ZKP/08., nije osnovana.

11. Žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnijeli su državni odvjetnik i optuženik.

11.1. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod državnog odvjetnika koji smatra da je prvostupanjski sud neosnovano kao nedokazanu iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela izostavio alineju 2. odnosno radnju koja se odnosi na zlostavljanje žrtve CE. Naime, s obzirom na to da je u svom svjedočkom iskazu žrtva CE naveo da ne zna tko su bile četiri naoružane osobe u maskirnim odorama koje su ga 20 rujna 1991. kundacima pušaka tukle, niti zna tko su dvije osobe koje su ga nakon toga u prtljažniku vozila Lada odvele u zatvor u Belom Manastiru gdje je fizički zlostavljan, a tjedan dana nakon toga od supruge je čuo da su se te osobe nazivale nadimcima H, C i HE, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da iz takvog iskaza žrtve ne proizlazi nedvojbeno da je upravo optuženi HE osoba koja je CE, zajedno s nekoliko drugih osoba, protuzakonito lišila slobode. Točno je da bi navedene indicije, s obzirom na prostornu i vremensku povezanost te radnje s drugim radnjama koje se optuženiku stavljaju na teret, ukazivale na eventualnu sumnju da se radi o optuženom HE, međutim, te indicije ne predstavljaju zatvoreni krug indicija koje bi izvan svake razumne sumnje potvrđivale njegov identitet, pa je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa ispravno izostavio navedenu inkriminaciju.

11.2. S druge strane, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženog HE koji, ustrajući u svojoj obrani i tvrdnjama da kao pripadnik milicije u tzv. Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Belom Manastiru nikada nije sudjelovao u uhićenjima civilnih osoba, pretragama njihovih kuća i fizičkom zlostavljanju, navodeći da iskazi žrtava koji su o tome svjedočili nisu vjerodostojni.

11.3. Naime, suprotno naprijed iznesenom stavu optuženika, u svojim svjedočkim iskazima žrtve ZE, ĐE, NE i KE decidirano su iskazali da je optuženi HE tijekom kolovoza i rujna 1991., kao pripadnika milicije tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova u Belom Manastiru, zajedno s drugim pripadnicima te milicije, sudjelovao u njihovom privođenju u zatvor u navedenom sekretarijatu, te ih i fizički zlostavljao. S tim u vezi, nakon što je vrlo detaljno analizirao svjedočke iskaze žrtava, kao i iskaze ostalih ispitanih svjedoka, kako je to u pobijanoj presudi navedeno pod točkama 9. do 30., sud je u obrazloženju presude iznio argumentirane, dostatne i logične razloge zbog kojih je svjedočke iskaze žrtava cijenio kao vjerodostojne, a koje razloge kao utemeljene prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. U konkretnom slučaju bitno je navesti da nije utvrđeno da bi netko od naprijed navedenih žrtava imao neki osobni razlog zbog kojega bi optuženika neosnovano teretio, niti je optuženik u žalbi naveo taj razlog, što dodatno ukazuje na vjerodostojnost njihovih svjedočkih iskaza.

11.4. Nadalje, optuženik je u žalbi pokušao osporiti vjerodostojnost svjedočkih iskaza žrtava ĐE, NE i KE da ih je fizički zlostavljao, navodeći da to nije potvrdio niti jedan od svjedoka koje je prvostupanjski sud ispitao, koji argument, s obzirom na konkretne okolnosti ratnog stanja i prilika u kojem su se odvijale selektivne radnje privođenja i fizičkog zlostavljanja pojedinih civilnih osoba nesrpske narodnosti na okupiranom području Baranje, nije životno prihvatljiv niti realan. Isto tako, u uvjetima oružane pobune dijela lokalnog srpskog stanovništva u Baranji tijekom 1991. i položaja civilnih osoba nesrpske nacionalnosti na tom području, nije bilo realno za očekivati da bi žrtve, vezano uz tjelesne ozljede koje su im nanesene, imale i medicinsku dokumentaciju, na što optuženik također upire u žalbi. Također, okolnost da je prema iskazima većeg broja svjedoka hrvatske nacionalnosti optuženik, kako navodi u žalbi, svesrdno pomagao građane hrvatske nacionalnosti, ne isključuje postojanje inkriminiranog kaznenog djela i njegovu odgovornost za to djelo. S tim u vezi treba navesti da iz iskaza svjedoka ŠE, PE, EE, TE, FE i ĆE, kojima je optuženik pružio pomoć, proizlazi da se radi o osobama koje je optuženik od ranije poznavao te je s njima imao dobre ili prijateljske odnose, a s nekima je bio i u rodbinskim odnosima (TE - sestra optuženika, a EE - optuženikov šogor). Dakle, riječ je o osobama u odnosu na koje je optuženik imao osobne razloge i motive da im pomogne, koje ponašanje nije manifestirao i prema žrtvama.

11.5. Konačno, vezano uz žalbeni navod optuženika da je u inkriminiranom razdoblju na području Baranje živjelo više desetaka osoba s istim imenom i prezimenom, sugerirajući time da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio njegov identitet kao počinitelja djela, taj navod je demantiran iskazom svjedokinja PE, koju je kao svjedoka predložila obrana, budući da je ista navela da je optuženik živio u kući preko puta njezine kuće i da u to vrijeme u Baranji nije postojala druga osoba s imenom HE „J“ B, u čiji iskaz prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati.

11.6. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski je sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, na temelju sveobuhvatne i savjesne ocjene izvedenih personalnih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice bitne za ocjenu postupanja optuženog HE te je ispravno zaključio da je isti počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koje djelo ga je proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

U odnosu na odluku o kazni

12. Žalbu zbog odluke o kazni je pravodobno podnio državni odvjetnik, dok se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, međutim, kako žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu s odredbom iz članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud će ispitati je li optuženiku izrečena primjerena kazna.

12.1. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženiku precijenio utvrđene olakotne okolnosti, a podcijenio otegotne okolnosti i, osudivši ga za inkriminirano kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, izrekao mu preblagu kaznu.

12.2. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio dosadašnju neosuđivanost, kao i to što je, kako je već i naprijed navedeno, u inkriminiranom razdoblju pomagao i pojedinim stanovnicima nesrpske nacionalnosti u Baranji, dok otegotnih okolnosti nije našao.

12.3. I po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku vrednovao sve naprijed utvrđene olakotne okolnosti te ga je za inkriminirano kazneno djelo ispravno osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, izrečena kazna zatvora nije preblaga, već je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tom kaznom ostvariti svi oni u članku 41. KZ/11. predviđeni ciljevi i svrhe specijalne i generalne u kažnjavanju, a ujedno ta kazna sadrži i dostatnu društvenu osudu za počinjeno kazneno djelo. S druge pak strane, s obzirom da je za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH kao zakonski minimum propisna kazna zatvora od pet godina, u svijetlu žalbe optuženika zbog odluke o kazni, izrečena kazna nije prestroga već je adekvatna svim naprijed navedenim okolnostima.

13. Zbog svega naprijed iznesenog, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović