REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Kennedyjev trg 11

P-1135/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU po sucu toga suda Romini Markovinović pravnoj stvari tužitelja IVAPLIN d.o.o, Ivanić Grad, Ulica Krešimira IV 10, OIB: 57676681803, zastupan po odvjetniku Zoranu Cvitkoviću u OD Cvitković&Devide iz Zagreba, Budmanijeva 5, protiv tuženika GRADSKA PLINARA ZAGREB-OPSKRBA, Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096 kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik iz Zagreba, radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 23. travnja 2024. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom dana 07.svibnja 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava po Zahtjevu za izravnu naplatu tuženika GRADSKA PLINARA ZAGREB-OPSKRBA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096 protiv tužitelja IVAPLIN d.o.o., Ivanić Grad, Ulica Krešimira IV 10, OIB: 57676681803 od dana 22.04.2022., temeljem Zadužnice izdane na iznos od 318.534,74 EUR dana 11.05.2020. godine, potvrđene od vršitelja dužnosti javnog bilježnika Željkice Kirin iz Ivanić- Grada pod brojem OV- 2743/2020.

II Nalaže se tuženiku GRADSKA PLINARA ZAGREB-OPSKRBA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096 platiti tužitelju IVAPLIN d.o.o., Ivanić Grad, Ulica Krešimira IV 10, OIB: 57676681803 iznos od 319.198,36 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 23.06.2022. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 17.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 07.05.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za iznos od 16.800,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tuženik je kao ovrhovoditelj dana 22.04.2022. predao FINI Zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika, a radi izravne naplate novčane tražbine temeljem zadužnice izdane na iznos od 2.400.000,00 kn dana 11.05.2020. godine, potvrđene od vršitelja dužnosti javnog bilježnika Željkice Kirin iz Ivanić-Grada pod brojem OV-2743/2020. Temeljem gore navedenog Zahtjeva za izravnu naplatu, banka kod koje tužitelj ima otvorene račune izvršila je zapljenu novčanih sredstava tužitelja u iznosu od ukupno 2.405.000,00 kn. Tužitelj je po saznanju za gore navedeno podnio dana 05.05.2022. godine sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temeljem čl. 210 OZ-a, a Općinski sud u Velikoj Gorici je dana 07.06.2022. godine donio Zaključak posl.br. Ovr-312/2022 kojim je uputio tužitelja (tamo ovršenika) da u roku od 15 dana od dana dostave Zaključka pokrene protiv ovdje tuženika parnični postupak radi proglašenja nedopuštenim pljenidba i prijenosa koji se provodi u postupku prisilne naplate pred Financijskom agencijom temeljem zadužnice broj OV-2743/2020 od 11.05.2020. Dalje navodi da ovršna isprava temeljem koje je tuženik podnio Zahtjev za izravnu naplatu - Zadužnica izdana na iznos od 2.400.000,00 kn dana 11.05.2020. pod brojem OV-2743/2020, izdana je od strane tužitelja i predana tuženiku kao sredstvo osiguranja za plaćanja po Ugovoru o prodaji plina br. Ugovora OPO-OOJU- 02/20 sklopljenog dana 28.02.2020. godine sukladno čl. 10 Ugovora koji propisuje obvezu dostave jedne zadužnice na iznos od 2.400.000,00 kn, što je upravo predmetna zadužnica. Tužitelj ističe kako ne postoji nikakvo nepodmireno dugovanje tužitelja prema tuženiku koje bi se moglo naplatiti temeljem predmetne Zadužnice OV- 2743/2020, odnosno uopće ne postoji tražbina koja bi bila predmetom navedene zadužnice, a da bilo koja eventualna tražbina koju tuženik ima prema tužitelju može biti utemeljena jedino na ugovorima sklopljenim 25.08.2021. godine, za što postoji točno ugovorom jasno određeno sredstvo osiguranja pod brojevima OV-5062/2021 i OV-5063/2021, koje je već i iskorišteno. Tužitelj spori da bi postojao bilo kakav sporazum stranaka ili razvijena međusobna trgovačka praksa da se predmetna zadužnica koja je izdana isključivo kao sredstvo osiguranja po ugovoru od 28.02.2020., može koristiti i za kasniji drugi pravni posao – ugovore od 25.08.2021. te je tuženik nezakonito i protivno načelu savjesnosti i poštenja predmetnu zadužnicu OV- 2743/2020 iz 2020. godine, koja je izdana isključivo kao sredstvo osiguranja po jednom pravnom poslu koji je okončan i po kojem ne postoje nikakva potraživanja tužitelja (a za koji mu zadužnica nikada nije vraćena, a trebala je biti), iskoristio radi namirenja navodne tražbine po nekom drugom pravnom poslu iz 2021. godine, za koju predmetna zadužnica OV-2743/2020 nikada nije izdana, pa niti kao sredstvo osiguranja. Dakle, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na navodima da tuženik, nije ovlašten tražiti ovrhu svoje tražbine na temelju predmetne ovršne isprave, odnosno na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, da nije ispunjen uvjet određen ovršnom ispravom, da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon potvrđivanja predmetne isprave, i da je nastupila zastara tražbine iz predmetne ovršne isprave. Slijedom navedenog, tužitelj postavlja zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da ne osporava da je tužitelj zadužnicu posl. br. OV-2743/2020 predao tuženiku ispunjavajući svoju obvezu iz čl. 10. Ugovora o prodaji plina broj OP- OOJU-02/2020, sklopljenog dana 28. veljače 2020. godine između ovdje tužitelja i tuženika ali ističe da je u konkretnom slučaju zadužnica posl. br. OV-2743/2020 inicijalno izdana kao sredstvo osiguranja tražbine tuženika prema tužitelju iz Ugovora o prodaji plina broj OP-OOJU-02/2020, a na temelju naknadnog sporazuma stranaka, koji sporazum je dosljedan praksi koju su tužitelj i tuženik kao trgovci među sobom ranije razvili, zadužnica posl. br. OV-2743/2020 korištena je i kao sredstvo osiguranja tražbina tuženika iz ugovora o prodaji plina broj OP-JU-IP-045-8/2021 i OP-IP-044- 8/2021, sklopljenih dana 25. kolovoza 2021. godine. Dakle, u bitnom, tuženik tvrdi da je između stranaka postojala praksa korištenja sredstava osiguranja izdanih po ranijem pravnom poslu radi osiguranja tražbina iz kasnije sklopljenog pravnog poslova i prije izdavanja zadužnice posl. br. OV-2743/2020,a što je potrebno cijeniti u vezi s okolnošću da su ovdje parnične stranke trgovci. Da postoji sporazum o korištenju zadužnice posl. br. OV-2743/2020 kao sredstva osiguranja tražbina tuženika i iz kasnije sklopljen pravnih poslova, pa tako i tražbina iz ugovora o prodaji plina broj OP- JU-IP-045-8/2021 i OP-IP-044-8/2021, jasno proizlazi i iz okolnosti da tužitelj po prestanku Ugovora o prodaji plina broj OP-OOJU-02/2020 od dana 28. veljače 2020. godine nije od tuženika tražio povrat predmetne zadužnice, a da povrat zadužnice tužitelj nije tražio niti nakon dopisa od 17.02.2022. kojim je tuženik pozvao tužitelja na dostavu bankarske garancije jer sredstva osiguranja po ranijim pravnim poslovima ne pokrivaju iznos ukupnog dospjelog dugovanja. Smatra da su uslijed apstraktnosti obveze iz zadužnice dopuštene raspoložbe na temelju kojih bi se zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine iz ranijeg pravnog posla, koristila i kao sredstvo osiguranja tražbina iz kasnijeg pravnog posla.

3. Sud na ročištu od 23.04.2024. rješenjem dopustio preinaku tužbe koja je učinjena podneskom od 25.08.2022. isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći kojim tužitelj traži povrat iznosa od 2.405.000,00 kn , a koji iznos mu je ustegnut provedbom ovrhe.

Prema čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/22, 6/24; dalje u tekstu: OZ) propisuje da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 52. i čl. 53. st. 1. OZ-a provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, da tada ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu, i to tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, i to: Obavijest FINA-e (list 7 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu sa prilozima (list 8-14 spisa), Zadužnica OV-2743/20 (list 16-18 spisa), Rješenje i zaključak Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Ovr-312/22 od 7. lipnja 2022. (list 20-22 spisa), Ugovor o prodaji plina br. OP-OOJU-02/2020 od 28.02.2020. (list 24-30 spisa), Ugovor o prodaji plina br. OP-JU-IP-045-8/2021 od 25.08.2021. (list 31-41 spisa), Ugovor o prodaji plina br. OP-IP-0448/2021 (list 42-54 spisa), Potvrda o izdavanju zadužnice, Zadužnica br. OV-5062/2021 i OV-5063/2021, 2 Zahtjeva za izravnu naplatu (list 55-82 spisa), Ugovor o prodaji prirodnog plina br. OP-ODS-IP-07/2018 od 28.06.2018. (list 97-106 spisa), Ugovor o prodaji prirodnog plina br. OP-ODS-IP-15/2019 od 30.05.2019. (list 107-117 spisa), Ugovor o prodaji prirodnog plina br. OP-ODS-IP-22/2020 od 01.07.2020. (list 118-128 spisa), Dopis od 17.02.2022. (list 133-135 spisa), Analitika za partnere u razdoblju od 01.10.2021. do 27.7.2022. (list 142-144 spisa), Rješenje o ovrsi br. Ovrv-3424/22 od 27.06.2022., Prigovor tužitelja na rješenje o ovrsi od 4.7.2022., Rješenje Općinskog suda Velika Gorica br. Povrv-152/22 OD 28.7.2022. (list 145-164 spisa), Odluka HERA-e od 25.3.2022. (list 166-175 spisa), Izvod iz zapisnika od 19.11.2018. (list 176 spisa), Prigovor na račune (list 186-220 spisa), Odluka HERA-e od 16.3.2022. (list 221-242 spisa), Izvadak PBZ (list 248 spisa).

5. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom i zahtjev za povratom novčanih sredstava osnovani.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe pokrenute po zahtjevu za izravnu naplatu od 05.05.2022. godine tuženika kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja kao ovršenika, temeljem ovršne isprave – zadužnice br.OV-2743/20 i zahtjev za povratom novčanih sredstava zbog toga što je tuženik neosnovano podnio na naplatu predmetnu zadužnicu u ukupnom iznosu od 2.405.000,00 kn.

7. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o prodaji plina br. OPO-OOJU-O2/20 od 28.02.2020. Nije sporno da je po predmetnom ugovoru sukladno čl.10. Ugovora tužitelj dostavio tuženiku predmetnu zadužnicu br. OV-2743/20. Nije sporno da tražbina za koju je zadužnica br.OV- 2743/20 izdana podmirena odnosno da po predmetnom Ugovoru od 28.02.2020. ne postoji dugovanje tužitelja prema tuženiku. Nije sporno niti da je s računa tužitelja FINA ustegnula iznos od ukupno 2.405.000,00 KN.

8. Među strankama osnovno sporno pitanje je li sredstvo- zadužnica br.OV- 2743/20 koje je dano radi osiguranja plaćanja, tj. ispunjenja obveza iz ugovora koje su stranke sklopile tijekom 28.02.2020. moglo koristiti radi naplate tj. ispunjenja tužiteljeve obveze iz ranije ili kasnije sklopljenih ugovora.

9. Tuženik tvrdi da je postojao sporazum i razvijena praksa između stranaka da da se sredstva osiguranja koja nisu iskorištena radi naplate (poput zadužnice koja je predmet tužbe), mogu koristiti kao sredstvo osiguranja tražbine koja proizlazi iz drugih pravnih poslove koji postoje među strankama, dakle, dok god postoji njegova tražbina prema tužitelju iz drugih pravnih poslova.

10. Znači, osnovna tvrdnja tuženika je da se prema sporazumu između stranaka i prakse koju su stranke razvile može koristiti i zadužnica br.OV-2743/20 kao sredstvo osiguranja z kasnije sklopljenih pravnih poslove, dakle, da se zadužnica kao sredstvo osiguranja može koristiti za cjelokupnu i bilo koju tražbinu tuženika po drugim pravnim poslovima.

Tužitelj je osporio tu tuženikovu navodeći da je predmetna zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja isključivo za tražbinu proizašlu iz pravnog posla- Ugovora o prodaji plina OP-00JU-02/2020 OD 28.02.2020.

11. Naime, prema čl. 10 Ugovora od 28.02.2020. stranke su ugovorile da kako bi osigurao plaćanje obveza koje proizlaze iz ovog Ugovora, kupac se obvezuje dostaviti prodavatelju u roku od 7 radnih dana od dana potpisivanja ovog ugovora, slijedeći instrument osiguranja plaćanja: jednu običnu zadužnicu na iznos 2.400.000,00 kn potpisanu od odgovorne osobe i potvrđene od strane javnog bilježnika sukladno odredbama ovršnog zakona.

12. Prema tome stranke su ugovorile obvezu tužitelja na izdavanje sredstva osiguranja plaćanja i to, kako su ugovorile, za plaćanje obveza upravo iz tog Ugovora od 28.02.2020., a nisu ugovorile klauzulu da se sredstvo osiguranja može koristiti kao sredstvo osiguranja po ranije ili kasnije sklopljenim pravnim poslovima ili da će se već ranije danim zadužnicama osiguravati tražbine i po zadužnicama iz drugih pravnih poslova.

S druge strane, iz Ugovor o prodaji plina br. OP-ODS-IP-07/2018 te Ugovor o prodaji plina br. OP-ODS-IP-15/2019 (na koje se tuženik poziva), u čl. 8.3. Ugovora izrijekom je ugovoreno da zadužnica na iznos od 900.000,00 kn koja je izdana kao sredstvo osiguranja po ranijem Ugovoru vrijedi i kao sredstvo osiguranja po novosklopljenom citiranom Ugovoru br. OP-ODS-IP-15/2019. Dakle, stranke su posebno ugovorile tu klauzulu.

13. U ugovorima od 25.08.2021. (čl. 14 i čl. 18) jasno je ugovoreno osiguranje u obliku jedne obične zadužnice, te je ugovoreno da će se u slučaju nepodmirenja tražbine tuženik namiriti putem „ugovorenih sredstava osiguranja iz stavka 1. ovog članka“, što znači da se nigdje ne spominju bilo kakva druga sredstva osiguranja ili mogućnost korištenja nekih sredstava iz ranijih poslova. Prema tome ugovoreno je da se izdano sredstvo osiguranja vrijedi kao sredstvo osiguranja isključivo po tim ugovorima, a nigdje se ne navodi da bi predmeta zadužnica br.OV-2743/20 vrijedila kao sredstvo osiguranja po tim ugovorima.

14. Prilikom tumačenja ugovora, njegove se odredbe primjenjuju onako kako one glase. Pri tumačenju spornih ugovornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovora načelima obveznog prava (čl. 319. ZOO). Pod tumačenjem ugovora dakle, razumijeva se pronalaženja smisla o domašaja pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanje njihovog pravno obvezujućeg značenja, u prilikama kada se prilikom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu. Kako se volja stranka može izraziti na razne načine, pri tumačenju ugovora treba uzeti u obzir svaki oblik očitovanja volje, a redovito je ona izražena ugovorom.

Sporne i nejasne odredbe ugovora koji je sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju, pripremljene i predložen od jedne ugovorne strane, imaju se tumačiti u korist druge ugovorne strane.

Dakle, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a tumačiti se mogu na štetu one ugovorne strane koja je ugovor unaprijed pripremila i predložila samo ako su nejasne.

Međutim u okolnostima kad je jasno i nedvojbeno u ugovoru izražena volja sugovaratelja ne postoji potreba za tumačenjem ugovora pa se njegove odredbe tumače onako kako one glase. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

15. Prema tome sud zaključuje da je tužitelj predmetnu zadužnicu br. OV-2743/20 nedvojbeno izdao tuženiku isključivo radi osiguranja plaćanja odnosno ispunjenja ugovornih obveza po Ugovora od 28.02.2020., a da su prijenos sredstva osiguranja s jednog na drugi pravni posao izričito ugovarale.

Slijedom navedenog niti u kojem slučaju se ne može govoriti o volji stranaka ili razvijenoj praksi koje bi stranke razvile da se neko sredstvo osiguranja može koristiti kao sredstvo osiguranja za cjelokupnu tražbinu tuženika prema tužitelju prije svega jer su stranke ugovorile da se zadužnica izdaje za podmirenja obveza iz Ugovora od 28.02.2020, a situaciju u kojoj su stranke imale volju o prijenosu jednog sredstva s jednog na drugi pravni posao stranke su izričito ugovarale. Dakle, ne postoji dosljedna praksa koju su tužitelj i tuženik kao trgovci među sobom razvili niti postoji identično postupanje u ranijim ili kasnijim vremenskim periodima koje bi opravdavale tuženika nego upravo suprotno stranke su posebno ugovarale slučajeve da se ranije izdane zadužnice mogu koristiti kao sredstvo osiguranja po drugim ugovorima.

16. Iz dopisa tuženika od 17.02.2022. proizlazi da je tuženik pozvao tužitelj na dostavu bankarske garancije u iznosu od 13.508.203,51 jer da sredstva osiguranja precizirana u istom dopisu ( tako i zadužnica br. OV-2743/20) po ranije navedenim pravnim poslovima ne pokrivaju iznos ukupnog dospjelog dugovanja tužitelja prema tuženiku, a sve sukladno čl.8.3. Ugovora od 01.07.2020.

Potpuno je neosnovano takav dopis tumačiti u korist razvijene prakse među strankama ili da činjenica što tužitelj nije na to reagirao odnosno tražio povrat zadužnice da bi se iz takvog držanja moglo zaključiti da je postojao sporazum među strankama o korištenju zadužnice br,OV-2743/20 zato što je i taj dopis protivan ugovorima između stranaka i zato što se ovdje ne radi o institutu ponude ili sklapanja ugovora pa da bi se uopće razmatrala šutnja tužitelja kao držanje u u korist razvijene prakse među strankama. To što je tuženi sastavio prema mišljenju ovoga suda dopis koji je protivan ugovoru ne mijenja činjenicu da su stranke spornu zadužnicu ugovorile isključivo kao sredstvo osiguranja po Ugovoru od 28.02.2020. kao i činjenicu da su slučajeve korištenja zadužnice za druge pravne poslove stranke izričito definirale, a niti obvezuje tužitelja na traženje povrata zadužnice. Dužničko- vjerovnički odnosi u gospodarskom poslovanju zasnivaju se na povjerenju, a isto se očekuje i u poslovanju sa zadužnicama kao vrijednosnim papirima. Tuženik smatra da je imao pravo koristiti spornu zadužnicu pa je potpuno nejasno što bi značilo za tuženika da je tužitelj tražio povrat predmetne zadužnice i zašto smatra da je traženje povrata zadužnice na bilo koji način relevantno, ali ono što je bitno, to ne govori u prilog razvijenoj praksi među strankama obzirom na činjenicu da stranke koristile raspolaganje zadužnicama iz drugih poslova samo kada su to ugovorile. Kada je dužnik podmirio svoju obvezu iz osnovnog pravnog posla vjerovniku, a zadužnica se i dalje nalazi u vjerovnikovom posjedu, nije prijeporno da dužnik može tražiti da mu vjerovnik vrati zadužnicu dobrovoljno ili će taj zahtjev ostvariti sudskim putem.

17. S obzirom na svrhu zadužnice koja se očituje u tome da se njome osigurava plaćanje određene tražbine ili čak i da se koristi kao sredstvo plaćanja određene tražbine - pravo na papir, odnosno na bjanko zadužnicu vezano je uz postojanje određenog pravnog odnosno, tzv. osnovnog pravnog posla. Na temelju osnovnog pravnog posla, izdavatelj zadužnice (s obzirom na sadržaj tog posla) izdaje zadužnicu kao sredstvo osiguranja ili plaćanja.

18. Stjecatelj zadužnice polaže određena prava na papir, na izdanu zadužnicu, ovisno o sadržaju pravnog posla na temelju kojeg je zadužnica izdana. Najznačajnija posljedica koja proizlazi iz apstraktnosti obveze je isključivanje prigovora iz osnovnog posla u postupku ostvarivanja prava iz takve obveze. U konkretnom slučaju ne radi se o tome da je zadužnica prenesena na drugu osobu ( ugovor o ustupu tražbine, ugovor o cesiji) pa da bi se moglo govoriti o njezinoj prenosivosti i cirkulaciji u pravom prometu pa da bi neka druga osoba imala pravo na naplatu tražbine, ovdje je cilj zadužnice kao pravnog posla jasan i nije apstraktni pravni posao pa je stoga tuženik potpuno neispravno svoje tvrdnje o pravu na naplatu sveo na apstraktnost bjanko zadužnice. U ovom konkretnom slučaju tražbina iz ove zadužnice je kauzalna , a ne apstraktna.

19. Pored toga za dodati je da je odredbom čl. 214. Ovršnog zakona (Narodne Novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24; dalje u tekstu OZ) propisano da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banke te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanoj u toj ispravi, izravno s računa isplati vjerovniku koji je određen iz ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Zadužnica na kojoj je javno ovjerovljen potpis dužnika, ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika, na drugim predmetima ovrhe (osim sredstava na računu dužnika kod pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa u odnosu na koji zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi). Zadužnica je ujedno i sredstvo osiguranja. Za razumijevanje značaja zadužnice bitno je zakonsko određenje da se radi o ispravi koja se daje radi naplate tražbine. Časom predaje takve zadužnice na banku, ona po samom zakonu dobiva učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se plijeni tražbina na dužnikovim računima. Drugim riječima, zadužnica predstavlja sredstvo osiguranja plaćanja, s time da ima ambivalentno svojstvo, tj. sadrži učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kada se plijeni tražbina po računima i prenosi na vjerovnika iz ovršne isprave.

Dakle, zadužnica ne osigurava naplatu bilo koje tražbine koju vjerovnik ima ili bi mogao imati prema dužniku. Tražbina koja će se u budućnosti naplaćivati na temelju zadužnice mora biti određena. U ovom slučaju, tuženik ne raspolaže pravom koristiti predmetnu zadužnicu za osiguranje drugih dospjelih tražbina iz drugih pravnih poslova jer tako nije ugovoreno i stranke su posebno ugovarale pravo korištenja zadužnica za druge poslove. S druge strane, nije sporno da su obveze zbog kojih je izdana zadužnica, br.OV-2743/20 prestale.

20. Slijedom navedenog sud zaključuje da je tužitelj predmetnu zadužnicu nedvojbeno izdao tuženiku isključivo radi osiguranja plaćanja odnosno ispunjenja ugovornih obveza po Ugovora od 28.02.2020. i nije imao osnove za naplatu predmetne zadužnice za potraživanje iz drugog pravnog posla.

21. Slijedom navedenog, tuženik je povrijedio ugovorni odnos jer zadužnicu br.OV-2743/20 koja je ostala u posjedu tuženika, unatoč toga što je predmetna zadužnica dana isključivo kao sredstvo osiguranja po Ugovoru od 28.02.2020. iskoristio kao sredstvo osiguranja potraživanja iz drugih ugovora koji su sklopljeni među strankama.

22. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika, uvažavajući sadržaj njihovog međusobnog ugovornog odnosa, povrat iznosa koji je banka isplatila tuženiku na temelju predmetne zadužnice.

23. Ocjena je suda, kao što je gore obrazloženo, da tuženiku nije pripadalo pravo na naplatu zadužnice u iznosu od 2.405.000,00 kn za potraživanje iz Ugovora o prodaji plina od 28.02.2020, a niti za potraživanje i drugih pravnih poslova.

24. Iako tužitelj u tužbi nije naveo osnovu tužbe i svog potraživanja takav zahtjev i pravno predstavlja zahtjev za naknadu štete. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva (čl.186.ZPP) ali je vezan činjenicama na kojim tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Budući da je tužitelj iznosio činjenice koje se vežu uz pretpostavke odgovornosti za štetu odnosno krivnju jer je tuženik neosnovano podnio zadužnicu na naplatu sud je predmet i razmatrao u okviru odredbi naknade štete.

Ovdje je važno istaknuti da u konkretnom slučaju ne može biti riječ o izvanugovornoj šteti na koju se primjenjuju odredbe članka 1045. "Narodne novine": 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) predmetno može biti samo riječi

o

ugovornoj

šteti

zbog

toga

što

je

tuženik protivno odredbama ugovora dostavio zadužnicu, a na koju štetu se primjenjuju odredbe članka 342. do 349. ZOO-a. Bitna razlika je u tome što se za postojanje odgovornosti za naknadu ugovorne štete ne traži protupravnost, već je dovoljno

da

ugovorna

strana nije postupala u skladu s ugovornim odredbama i u tome što vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu samo predvidive štete, one koju je u trenutka sklapanja ugovora dužnik

morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora.

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

25. Naime, tužitelj je dokazao sve elemente odgovornosti za štetu (štetu, štetnika, štetnu radnju i uzročnu vezu). Štetna radnja se sastoji u tuženikovom neosnovanom podnošenju predmetne zadužnice na naplatu, štetu predstavlja utuženi iznos tražbine od 2.405.000,00 kn koji je FINA ustegnula sa računa tužitelja, uzročna veza postoji, jer da tuženik nije neosnovano podnio zadužnicu na naplatu tužitelj ne bi pretrpio štetu u utuženom iznosu koji je mu je neosnovano ustegnut.

26. U ovom slučaju nisu se dogodile određene činjenice da bi se uopće mogao primjenjivati institut zastare. U svakom slučaju, u ovom postupku prigovor zastare nije relevantan jer prema utvrđenju ovog suda ne postoji tražbina koja je predmet sporne zadužnice.

Da tome i nije prigovor zastare koji je tužitelj istakao nije osnovan s obzirom na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sedmoj sjednici Građanskog odjela održanoj dana 19. studenog 2018., a iz kojeg proizlazi da se na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina.

27. Slijedom svega navedenog, ovaj sud nalazi da je za nastalu štetu odgovoran tuženik te da postoji pravna osnova po kojoj tužitelj ima pravo potraživati utuženi iznos od tuženika pa je odlučeno kao toč. II izreke presude.

Odluku o troškovima postupka iz toč. II. i III izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

28. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak zastupanja po odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 148/09, 142/12, 103/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 u tekstu: OT), i to: za sastav tužbe u iznosu od 4.480,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastav podneska od 15.06.2022. u iznosu od 4.480,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu 23.04.2024. u iznosu od 4.480,00 EUR (Tbr. 9/1 OT) sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 3.360,00 EUR, uvećano za trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 350,00 EUR i na presudu u iznosu od 650,00 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 17.800,00 EUR.

29. Tužitelj je odbijen za iznos od 4.480,00 EUR uvećano za PDV od 25% zatražen za sastav prijedloga radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim jer se ne radi o parničnoj radnji u sklopu ovog postupka, kao i za sastave podnesaka od 16.12.2022. i 18.04.2024. zatraženi po Tbr 8/1 u iznosu od po 4.480,00 EUR uvećano za PDV od 25% jer nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. i IV. izreke presude.

U Zagrebu, 07.svibnja 2024.

S U D A C

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 8., 9 . i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

tužitelju po punomoćniku uz pristojbu

tuženiku po odvjetniku