REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-430/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČU iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koga zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog društvo Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnim ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-1319/22-4 od 19. siječnja 2023. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, broj P-283/2020-26 od 24. listopada 2022., u sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu 2402006-031262160/51401652-5102981559 zaključen 10. svibnja 2006. između tužiteljice ČU iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora, potvrđen po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16., pod posl. br. OU-483/2006 dana 11. svibnja 2006. (toč. I izreke).

Ujedno je naloženo tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužiteljici ČU iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 7.050,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (toč. II izreke).

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 3.125,00 kn i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka od 7.500,00 kn kao neosnovan (toč. III izreke). Rješenjem je odbijen prijedlog za određivanjem regulacijske mjere (toč. I izreke), te je odbijen prijedlog tuženika za podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske Unije o tumačenju prava Europske Unije sadržano u podnesku tuženika od 31. ožujka 2021.

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnim i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu 2402006-031262160/51401652-5102981559 zaključen 10. svibnja 2006. između tužiteljice ČU iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora, potvrđen po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16., pod posl. br. OU-483/2006 dana 11. svibnja 2006. kojom je ugovoreno da povrat obveze iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (valutna klauzula), te preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke kojom je prihvaćen tuženi zahtjev da je ugovor o kreditu ništetan i u preostalom dijelu i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev da je ugovor o kreditu zaključen 10. svibnja 2006., ništetan u preostalom dijelu ugovora.“

- potvrđuje u odluci o parničnom trošku (točka II. izreke presude) i u točki III. Izreke presude kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška postupka u iznosu od 7.500,00 kuna,

- potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-283/2020-26 od 24. listopada 2022. u točki II. izreke rješenja (toč. I izreke).

Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe (toč. II izreke) te je odbačena žalba tuženice u dijelu kojim se pobija točka III. izreke presude kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka iznos od 3.125,00 (3.125,00 kn).

3. Rješenjem ovog suda br. Revd 2688/2023-2 od 20. rujna 2023. dopušteno je tužiteljici podnošenje revizije protiv točke I drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Rezultira li ništetnost odredbe koja predstavlja bitni sastojak ugovora ništetnošću cijelog ugovora o kreditu, odnosno rezultira li ništetnošću cijelo ugovora utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj stopi?“

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju postavljajući navedeno pitanje, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 10. svibnja 2006. Prema iznijetim činjenicama u tužbi tužiteljica ništetnost ugovora o kreditu temelji na činjenici da stranke nisu pregovarale kod sklapanja ugovora o kreditu, niti su tužiteljici bili poznati parametri koji utječu na promjenu valute CHF pa je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) i poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

9. U revizijskom postupku, povodom revizije tužitelja, sporna je ništetnost cijelog ugovora o kreditu, a s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli.

10. Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, ističući da predmetni ugovor može opstati unatoč ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

11. Tužiteljica u reviziji ustraje u tvrdnji da ništetnost pojednih (bitnih) odredbi ugovora o kreditu ima za posljedicu i ništetnost cijelog ugovora.

12. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

13. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

14. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO-a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

15. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je ništetnom na temelju posebne odredbe - čl. 81. Zakona o zaštititi potrošača ("Narodne novine", broj 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene odredbe egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog (neovisno o iznosu kamata) je korisnik kredita dužan vratiti.

16. U tom smislu valja istaći da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavka 2. ZOO-a, kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenili neosnovanim.

17. Nasuprot revizijskim navodima, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju čl. 6. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

18. S tim u vezi nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja glede tumačenja odluke Suda EU C-260/18 prema kojoj da je Sud Europske unije nedvosmisleno izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

19. Osim toga, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673,JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravnom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače. Sličan pristup Sud EU izrazio je u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovo uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

20. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog (uz činjenicu da je ništetnost i ustanovljena da bio ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje) zbog kojeg revizijski sud i cijeni neosnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Sud EU C-19/20 (toč. 52.) a ukazuje da je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 ako je sklapanjem dodatka ugovoru uklonjena nepoštena odredba i ako su korisnici kredita bili svjesni neobvezujuće odredbe i posljedica koje iz nje izviru. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem upire tužitelj.

21. Kako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 7. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil