Poslovni broj: Gž-444/2022-4

 

 

                                                                   

Poslovni broj: Gž-444/2022-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martina Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. G. d.o.o., OIB ..., S., ..., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u S., protiv tuženika I. B., OIB ..., S., ..., kojeg zastupa punomoćnica M. R. Š., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4754/17-24 od 25. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2023.,             

 

p r e s u d i o   j e

 

             

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4754/17-24 od 25. veljače 2022., točke I. i III. izreke presude.

 

Obrazloženje

 

 

              1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

              "I - Dužan je tuženik isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 26.250,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2017. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              II - Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zahtijevao od tuženika u roku od 15 dana isplatu iznosa od 192,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2017. do isplate.

 

              III - Dužan je tuženik naknaditi tužitelju u roku od 15 dana na ime troškova parničnog postupka iznos od 11.536,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.veljače 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

              4. Žalba nije osnovana.

 

              5. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP na koju žalbom ukazuje tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              6. Žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na određene proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima zakonskog zastupnika tužitelja i svjedoka M. B. i samih tih zapisnika ne odgovaraju sadržaju spisa, jer zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu danom u ovom postupku nije iskazivao o tome tko je sve zatečen u stanu prodavatelja pri prvom pregledu stana, kada je točno sklopljen ugovor o posredovanju, kao ni o tome koliko je puta bio s tuženikom u stanu prodavatelja D. Š.. S druge strane, svjedok M. B. je u svom iskazu naveo da je tuženik prije razgleda stana potpisao ugovor o posredovanju, dakle istog dana kada je stan razgledan, što se podudara s podacima iz ugovora o posredovanju s lista 4-5 spisa.

 

              7. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

 

              8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 8. ZPP, jer je izvedene dokaze cijenio po slobodnom uvjerenju, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a tu je ocjenu opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Time što je sud prvog stupnja provedene dokaze cijenio na način koji nije podudaran tuženikovoj ocjeni dokaza, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik upire u žalbi.

 

              9. Predmet spora je zahtjev za isplatu posredničke naknade prema Ugovoru o posredovanju pri kupnji nekretnine koji su stranke sklopile 28. ožujka 2017.

 

              10. U ovom stupnju postupka i dalje je sporna osnova zahtjeva odnosno činjenica je li tužitelj doveo tuženika u vezu s prodavateljem stana u Splitu, Boškovićeva 7, pa time i je li posredovanje po predmetnom ugovoru obavljeno. Sporna je također i obveza tuženika na plaćanje posredničke naknade bez presumiranog dokaza o obavljenom posredovanju - izdanog računa za obavljenu uslugu.

 

              11. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

              - da je 28. ožujka 2017. sklopljen Ugovor o posredovanju - kupnji nekretnine između tuženika, kao nalogodavca, te tužitelja, kao posrednika,

              - da je člankom 2. navedenog Ugovora ugovoreno da posredniku pripada posrednička nagrada u visini od 2,5% od konačno ugovorene kupoprodajne cijene,

              - da iz samog Ugovora o posredovanju proizlazi da je tuženiku istog dana (28. ožujka 2017.) pokazan stan na adresi S., ..., površine 89 m2,

              - da je tuženik, kao nalogodavac, potpisivanjem Naloga br 12/17 21. ožujka 2017. iskazao  interes za kupnju stana okvirne površine 88 m2, na lokaciji T. - ..., za okvirnu cijenu od 210.000,00 Eur, a istim Nalogom je agencija A. nekretnine d.o.o. ovlaštena da od nalogodavca naplati posredničku proviziju u iznosu od 2 % od kupoprodajne cijene, za slučaj da nalogodavac njezinim posredovanjem sklopi ugovor o kupnji nekretnine,

              - da je na samom kraju tog Naloga naznačeno da je stan u S., ..., pokazan nalogodavcu 21. ožujka 2017.,

              - da je između tuženika, kao kupca te D. Š., kao prodavatelja, 26. svibnja 2017. sklopljen Ugovor o kupoprodaji, predmet kojeg ugovora je upravo stan u S.,...,

              - da tužitelj za obavljenu uslugu nije izdao račun,

              - da je punomoćnik tužitelja dopisom od 6. rujna 2017. pozvao tuženika na isplatu posredničke provizije u roku od 8 dana od dana primitka tog dopisa,

              - da je tužitelj pred istim sudom vodio spor i protiv D. Š., prodavatelja spornog stana, također radi isplate posredničke provizije, koji spor je pravomoćno okončan u korist tužitelja.

 

              12. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je upravo tužitelj doveo u vezu tuženika s D. Š., kao prodavateljem nekretnine, čime je tužitelj ispunio svoju obvezu iz ugovora o posredovanju u smislu odredbe članka 15. u vezi članka 21. točka 1. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina („Narodne novine“ broj: 107/07., 144/12. i 14/14. - dalje: ZPPN). Sklapanjem ugovora za koji je posredovao, tužitelj je na temelju odredbe članka 28. ZPPN stekao pravo na posredničku naknadu, a tuženik ne može s uspjehom odbiti ispuniti svoju obvezu samo zato što mu tužitelj za obavljenu uslugu nije izdao račun.

 

              13. Do navedenog zaključka prvostupanjski je sud došao cijeneći uvjerljivim i logičnim, ali i suglasnim s materijalnim dokazima u spisu iskaze svjedoka M. B. i zakonskog zastupnika tužitelja, dok je s druge strane iskaze svjedoka I. R., vlasnika agencije A. nekretnine i D. Š. te samog tuženika sud prvog stupnja ocijenio neuvjerljivim i nelogičnim, smatrajući da su se isti, kao dugogodišnji prijatelji, dogovorili kako realizirati kupoprodaju bez plaćanja provizije tužitelju. 

 

              13.1. Naime, tuženik je tvrdio da je upravo agencija u vlasništvu I. R. obavila posredovanje, ali da toj agenciji nije platio naknadu jer je I. R., kao dugogodišnji prijatelj, prije toga omogućio prodaju 20-tak stanova, dok mu nije poznato je li D. Š. toj agenciji platio kakvu naknadu.

 

              13.2. S druge strane, svjedok I. R. je iskazao da ga je nakon prodaje predmetne nekretnine nazvao  D. Š. i nudio mu plaćanje provizije.

 

              13.3. Kad se uzme u obzir da je D. Š. tvrdio da je cijenu stana smanjio upravo zato da ne bi bio dužan plaćati troškove agenciji, nelogično je da bi onda on, nakon prodaje sporne nekretnine, zvao I. R. i nudio mu plaćanje provizije. Na isti način, nelogično je ako je agencija I. R. dovela u vezu tuženika i D. Š., da bi odbila primiti posredničku proviziju.

 

              13.4. S tim u vezi valja naglasiti da je I. R. u svom iskazu naveo da je već pri prvom razgledu stana rekao tuženiku da ne kupuje stan zbog upisane hipoteke te da je to bio razlog zbog kojeg njegova agencija nije htjela sudjelovati u prodaji predmetnog stana. Ostaje nelogično zašto je onda uopće s tuženikom sklopio ugovor o posredovanju, odnosno, ako je imao dokumentaciju koja se odnosi na taj stan - a kako je s D. Š. ugovor o posredovanju sklopio još 2016. godine, morao ju je imati - ostaje nelogično i zašto je tuženiku kojeg poznaje uopće nudio taj stan i pokazivao mu ga.

 

              13.5. Ovaj sud na isti način kao i prvostupanjski sud smatra nelogičnim da bi tuženik i D. Š. nakon sklapanja ugovora o prodaji nekretnine nudili tužitelju određeni novčani iznos za obavljenu uslugu da nisu bili svjesni da je za njih takva obveza proizašla iz ugovora o posredovanju. Žalbeni navodi kojima se ukazuje da se radilo o simboličnom iznosu kojim su tuženik i prodavatelj željeli nagraditi tužitelja za njegov trud nisu nimalo uvjerljivi niti životni.

 

              14. U odnosu na tvrdnju žalitelja da je Nalog broj 12/2017 dokaz o tome da je upravo agencija A. nekretnine prva dovela tuženika u vezu s prodavateljem stana, jer mu je prva taj stan pokazala, valja reći da nalog koji je tuženik dao toj agenciji nije evidentiran u posredničkom dnevniku, pa iako svjedok R. navodi da se nalog u dnevniku evidentira tek ako dođe do sklapanja ugovora, navedeno nije u skladu s odredbom članka 26. ZPPN. S tim u vezi ostaje nedokazana tvrdnja tuženika da ga je u vezu s prodavateljem dovela upravo ta agencija, posebno kad se uzmu u obzir prethodno opisane nelogičnosti u vezi sklapanja ugovora o posredovanju s tom agencijom, odnosno u vezi naplate provizije po tom ugovoru.

 

              15. Pozivanje tuženika na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj je ugovaranje prava na naknadu posredniku neovisno o rezultatu njegova rada nedopušteno je potpuno promašeno, jer je u ovom postupku, u pogledu prava tužitelja na naknadu, odlučeno s obzirom na rezultat njegova rada - pronalaženje i dovođenje u vezu tuženika i prodavatelja stana.

 

              16. Činjenica što je u kaznenom postupku odbačena prijava tužitelja protiv tuženika i D. Š. i što je Općinsko državno odvjetništvo zaključilo da je usluga posredovanja između stranaka sporna ne dovodi sama po sebi u pitanje pravilnost pobijane odluke. To stoga što je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne, pa je tako i u obrazloženju rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj K-DO-1719/2018 od 29. studenog 2018. navedeno da nema zapreke da se, bez obzira na to što nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da bi osumnjičeni D. Š. i I. B. na štetu tužitelja počinili kazneno djelo prijevare, sporno potraživanje riješi pred nadležnim parničnim sudom.

 

              17. Što se tiče obveze tužitelja da ispostavi račun za ugovoreni iznos naknade, koja je posebno ugovorena odredbom članka 3. Ugovora o posredovanju, prihvaća se shvaćanje prvostupanjskog suda da bi navedeni propust tužitelja predstavljao porezni prekršaj, dok ta okolnost nije od utjecaja na obvezu tuženika da po sklapanju ugovora o prodaji nekretnine za koju je tužitelj posredovao isplati posredničku naknadu. Osim što je odredbom članka 28. stavak 1. ZPPN propisano da pravo na naknadu posrednik stječe nakon sklapanja ugovora za koji je posredovao (ako posrednik i nalogodavac nisu ugovorili da se pravo na plaćanje naknade stječe već pri sklapanju predugovora), i same stranke su se u članku 3. Ugovora o posredovanju  sporazumjele da će tuženik naknadu iz članka 2. tog Ugovora isplatiti na dan potpisivanja ugovora ukoliko se neće sklapati predugovor. Stoga je samim sklapanjem ugovora o kupoprodaji nekretnine (26. svibnja 2017.) nastala obveza tuženika na plaćanje ugovorene naknade u visini koja među strankama nije sporna.

 

              18. Neizdavanje računa bi eventualno moglo biti od utjecaja na dospijeće obveze plaćanja te naknade, ali kako tužitelj zatezne kamate na tu naknadu potražuje tek od 1. listopada 2017., dakle, nakon proteka roka od 8 dana koji mu je za plaćanje te naknade ostavljen opomenom pred tužbu, tuženik je od tog dana u svakom slučaju u zakašnjenju s plaćanjem (članak 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05., 125/11. i 78/15.).

 

              19. I odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke pobijane presude pravilna je kako po osnovi (članak 154. stavak 5. ZPP), tako i po visini (članak 155. ZPP).

 

              20. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke.

 

              21. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana.

 

U Sisku 7. prosinca 2023.