Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1952/2024-2

R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. B. d.d. S., … – u stečaju, OIB: …, zastupan po stečajnom upravitelju M. Š. koju zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., protiv prvotuženika B. G. iz S., …, OIB: …, zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u S. i drugotuženika B.-S. E. Š. s pravom javnosti, S., …, radi iseljenja i predaje, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/23 od 15. prosinca 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2024. godine

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/23 od 15. prosinca 2023. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem i presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"r i j e š i o j e :

Postupak se obustavlja u odnosu na tuženika pod 2 B.-S. E. Š. s pravom javnosti, S., ….

p r e s u d i o j e :

I Nalaže se tuženiku pod 1 da iseli iz poslovnog prostora u S., … ulica br. 2, na IV katu, sjeverni blok, površine 317,64 m2, i poslovni prostor slobodan od osoba i stvari preda tužitelju, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

II Nalaže se tuženiku pod 1 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.362,57 Eur / 153.421,78 Kn."

2. Protiv ove presude žali se prvotuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je prvotuženik kao bivši ravnatelj drugotuženika nakon iseljenja drugotuženika iz poslovnog prostora površine 317,64 m2, bespravno uselio u predmetni poslovni prostor i isti otpočeo koristiti kao stan, zajedno s članovima svoje obitelji te da je tijekom postupka u dva navrata spriječio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje ovlaštenog sudskog vještaka građevinske struke pa stoga prvostupanjski sud zaključuje da se prvotuženik i dalje nalazi u posjedu predmetne nekretnine te pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu temeljem odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP).

5. Ovo utvrđenje suda prvog stupnja ovaj sud za sada ne može prihvatiti.

6. Odgovara da prema odredbi čl. 162. st. 1. ZVDSP, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

7. Da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo tužitelj je dokazao izvatkom iz zemljišnih knjiga iz kojih je razvidno da je tužitelj upisan kao etažni vlasnik poslovnog prostora na IV.(četvrtom) katu, sjevernog bloka, u površini od 317,64 m2, a upravo tužitelj i tužbenim zahtjevom traži od tuženika da mu preda tako opisani poslovni prostor.

8. Međutim, glede prvotuženikovog posjeda valja reći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženikov posjed bio neprijeporan između stranaka sve do saslušanja prvotuženika obzirom da je prvotuženik u odgovoru na tužbu, pa makar paušalno, osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, pa time i, dakle, tvrdnje tužitelja da u vrijeme podnošenja tužbe se je nalazi u posjedu utužene nekretnine, iako iz očitovanja punomoćnika prvotuženika na zapisniku s ročišta od 8. studenog 2023. godine glede promašene pasivne legitimacije proizlazi tvrdnja da je prvotuženik kao ravnatelj drugotuženika dvije godine prije zatvaranja škole (nije utvrđeno kada je zatvorena) iselio iz te nekretnine i predao u posjed trgovačkom društvu O. tours d.o.o., te od tada se ne nalazi u posjedu utužene nekretnine, kao što valja reći da na te okolnosti saslušani prvotuženik uopće nije saslušan, dakle, da li je već u vrijeme podnošenja tužbe bio u posjedu predmetne nekretnine, te da li je, a i kada napustio taj posjed.

9. Naime, ukoliko prvotuženik nije bio u posjedu utužene nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe tada tužbeni zahtjev treba odbiti međutim valja ukazati na odredbu čl. 162. st. 4. ZVDSP prema kojoj tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, trebao je o svom trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravog posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari.

10. Pritom se ukazuje i na pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda od 21. listopada 2019. godine po kojem kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice, a na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se odredbe čl. 162. st. 4. ZVDSP, a tek u slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada članak 195. st. 1. ZPP isključuje primjenu pravila o pravno relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dakle, mjerodavno je stanje koje je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe.

11. Glede činjenice posjeda tuženika prvostupanjskom sudu valja ukazati da iz zapisnika o obavljenom uviđaju na licu mjesta od dana 23. travnja 2021. godine proizlazi da na uviđaj nije pristupio ni tuženik a ni njegov punomoćnik, ali da je iz prostora izašao V. G. koji je na upit što je tuženiku B. G. naveo da je on brat od D. G. te da on nema nikakvih saznanja o uviđaju te da je on nakon kontakta sa sudu nepoznatom osobom naveo da mu je s druge strane rečeno da se dođe sutra.

12. Tužitelj u svom podnesku sa stranice 77 spisa je tvrdio da je prilikom očevida u hodniku zgrade, ispred ulaznih vrata utuženog prostora, zatečen tuženikov sin (kako se isti sam predstavio) ko ji je odbio otvoriti vrata prostora, da je upravo sud kontaktirao s tuženikom navodeći da se ispred vrata nalazi njegov sin te da tuženik naloži svome sinu da otvori vrata prostora, ali da je to tuženik odbio uz navod da se dođe sutra.

13. Nadalje, valja reći da prilikom održanog očevida od dana 29. listopada 2021. godine je u zapisniku konstatirano da je vrata otvorila nepoznata ženska osoba koja, a nakon što je upoznata da je potrebno obaviti uviđaj navela da se to ne može učiniti, te nije dopustila ulazak kao što je navedeno da s mjesta protivnice pred ulaznim vratima mlađa muška osoba je rekla da ne zna za uviđaj i da ne dopušta ulazak unutra.

14. Na tom zapisniku je konstatirano da je punomoćnik tužitelja naveo da je vrata otvorila tuženikova supruga te da ona nije sudu dopustila ulazak u prostor.

15. Dakle, punomoćnik tužitelja je iznosio okolnosti u prilog tvrdnji da je tuženik u vrijeme održana dva očevida bio u posjedu utužene nekretnine i koje okolnosti nisu konstatirane u zapisniku o očevidu, pa je potrebno da se punomoćnik tužitelja očituje o svom saznanju da osobe koje su onemogućile očevid su upravo sin i supruga od prvotuženika.

16. Pritom se sudu prvog stupnja skreće pažnja da ukoliko je bilo potrebno provesti očevid uz sudjelovanje odgovarajućeg vještaka radi identifikacije utužene nekretnine, da nije jasno, a obzirom na sadržaj rješenja od 6. travnja 2021. godine, zašto je potrebno i vještačenje radi procjene građevinskog stanja navedenog prostora obzirom da se radi o tužbi za iseljenje, dakle, tužitelj ne traži od tuženika da mu naknadi i koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP.

17. Glede žalbenih navoda koji se odnose na utvrđenje suda da prvotuženik bespravno koristi utuženi poslovni prostor valja reći da tužitelj u tužbi je naveo da prvo i drugotuženi koriste taj prostor bez pravnog osnova već duže od jedne godine ne obrazlažući da li su stupili u posjed utužene nekretnine bespravno ili su imali pravni osnov za useljenje a koji pravni osnov je otpao prije utuženja, kao što valja reći da ukoliko prvotuženik i tvrdi da je bio u posjedu, a to i tvrdi, onda je teret dokaza na njemu kada je napustio taj posjed (da li prije podnošenja tužbe ili u tijeku postupka).

18. Zbog navedenog, a temeljem čl. 370. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkom I s tim da će u daljnjem tijeku postupka prvostupanjski sud dopunski saslušati prvotuženika na okolnost njegovog posjedovanja utužene nekretnine (da li je posjedovao i do kada i kome je eventualno prepustio taj posjed), zatražiti dopunsko očitovanje punomoćnika tužitelja glede prepoznavanja osoba na očevidu kao srodnika prvotuženika (brata, sina, supruge), te ukoliko utvrdi da se radi o bliskim srodnicima prvotuženika (obitelji), ocijeniti od kojeg je to značaja obzirom na tvrdnje prvotuženika da više ne posjeduje utuženu nekretninu, te će ocijenivši i druge dokaze izvedene u spisu a na temelju savjesne ocjene svih dokaza utvrditi pravno relevantne činjenice potrebne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 7. svibnja 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.