Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2080/2024-2

R E P U B L I K A H R V A TS K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. M., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika H. P. P. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., diplomirani pravnik, zaposlenik tuženika, 2. tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: … i 3. tuženika H. C. d. o. o, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. W., diplomirana pravnica, zaposlenica tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbama, tužitelja, 1. i 3. tuženih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 481/23-15 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 481/23-15 od 29. veljače 2024. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o troškovima nastalim u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženih zahtjeva da mu solidarno plate 104.466,12 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 1984. do isplate (točka I. izreke), 73.757,78 eur-a sa zateznim kamatama tekućom od 3. rujna 1984. do isplate (točka II. izreke) i da mu solidarno plaćaju rentu u iznosu od 31,85 eur-a, počevši od 1. siječnja 1999. na dalje sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka IV. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi 2. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.317,08 eur-a (točka V. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi 3. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 15.101,46 eur-a (točka VI. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka

80/22., 114/22.,

USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14-Odluka USRH, 70/19,

dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i da mu prizna troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a traži i naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke žalbom pobija i 1. tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači odluku o troškovima sadržanu u toj točci prvostupanjske presude na način da 1. tuženiku prizna zatraženi trošak parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku odluku u tom dijelu i da predmet vrati sudu na ponovni postupak.

4. Odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom VI. izreke prvostupanjske presude, u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 15.101,46 eur-a, žalbom pobija i 3. tuženik. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsko rješenje sadržano u navedenoj točci pobijane presude na način kako je predloženo u žalbi te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet ovog parničnog postupka zahtjev je tužitelja da se naloži tuženicima da mu solidarno naknade nematerijalnu i materijalnu štetu koju trpi kao posljedicu stradavanja u štetnom događaju koji se dogodio 27. prosinca 1975.

7. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev za isplatu iznosa od 104.466,12 eur-a odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je nastupila zastara.

7. a Sud obrazlaže da je tužitelj za štetu po osnovi smanjenja životne aktivnosti saznao najkasnije 11. listopada 2006. kada je njegovo zdravstveno stanje stabilizirano, po osnovi naruženosti 27. prosinca 1976. kada je postalo izvjesno da se naruženost više ne može ukloniti niti bitno smanjiti, po osnovi pretrpljenog straha kad je taj strah prestao (12. prosinca 1988.), a za bolove protekom 1977. godine pa da je time zahtjev za isplatu naknade štete u ukupnom iznosu od 104.466,12 eur-a (točka I. izreke u vezi s obrazloženjem prvostupanjske presude pod točkama 17.1. do 17.3 obrazloženja), postavljen tek u podnesku od 28. ožujka 2022., podnesen po proteku bilo subjektivnog, bilo objektivnog zastarnog roka iz čl. 19. st. 1. Zakona o zastari potraživanja (Službeni list FNRJ, 40/53, 57/54).

7. b U preostalom dijelu sud prvoga stupnja zaključuje da zahtjev tužitelja za naknadu štete (točka 17.4. obrazloženja) nije u zastari, ali u tom dijelu (točke II. i III. izreke), tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan uz obrazloženje (točka 30. obrazloženja pobijane odluke) da tužitelj nije dokazao da je bio putnik, da nije dokazao istinitost činjeničnih navoda iz tužbe o načinu nastanka štetnog događaja te da nije dokazao štetnu radnju i time odgovornost pravnog prednika 1. do 3. tuženika za štetu koju tvrdi da trpi. U materijalnopravnom smislu takvu odluku sud temelji na odredbama sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78), čl. 1., čl. 5. st. 3., čl. 9. st. 1. i 2., čl. 16. i čl. 17. Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ br. 2/74, dalje ZUPŽP) i paragrafima 1296. i 1306. Općeg građanskog zakonika.

8. Navodima žalbe tužitelj pobija pravilnost utvrđenja suda prvoga stupnja da tužitelj nije dokazao da je bio putnik, a osobito pravilnost zaključka suda da se odgovornost u ovom predmetu ima cijeniti po krivnji, a ne po objektivnoj odgovornosti tuženih za opasnu stvar. Navodi da tuženici tijekom postupka nisu predložili niti jedna dokaz koji bi bilo djelomično bilo u potpunosti isključio odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju od opasne stvari.

9. Iz obrazloženja pobijane odluke (točke 22.1. i 22.2. obrazloženja) proizlazi da sud prvoga stupnja ne poklanja vjeru tužitelju da je na dan nastanka štetnog događaja bio putnik. Sud obrazlaže da je sukladno odredbama ZUPŽP putnik osoba koja na temelju ugovora ima pravo na prijevoz (dakle da nije dovoljna činjenica da se nalazi u vlaku i putuje) i koja je dužna prije nego započne putovanje pribaviti voznu kartu. Obrazlaže da je na tužitelju bio teret dokazati činjenice da je imao status putnika, što da on nije dokazao jer da tužitelj nije pribavio voznu kartu prije nego je započeo putovanje. Smatra da je jedino u situaciji da kolodvor nije imao putničku blagajnu tužitelj mogao voznu kartu pribaviti u vlaku (čl. 9. st. 1. ZUPŽP), a da tužitelj nije isticao tvrdnju da je namjeravao kupiti voznu kartu u vlaku jer na kolodvoru nije bilo putničke blagajne (na njemu je teret dokaza ove okolnosti). Osim toga, smatra da budući da se radi o Glavnom kolodvoru u Z., da je bilo posve izvjesno da je taj kolodvor ima putničku blagajnu.

10. U vezi takvog obrazloženja ovaj sud slaže sa zaključkom suda prvoga stupnja da je na tužitelju bio teret dokazati da ga se imalo smatrati putnikom u trenutku nastanka štetnog događaja. Međutim, suprotno obrazloženju suda prvoga stupnja, taj status tužitelj nije bio dužan dokazivati samo kupljenom putnom kartom i to, kako sud navodi, kartom koja je kupljenja prije započetog putovanja, jer na Glavnom kolodvoru u Z., postoje blagajne.

10. a Odredba čl. 9. st. 1. ZUPŽP-a nije isključivala pravo putnika, da unatoč činjenice postojanja blagajni za kupnju karata na polaznom kolodvoru, kartu kupi i u vlaku te se, suprotno zaključku suda prvoga stupnja, status putnika ne dokazuje samo kupljenom kartom, već ga je dopušteno dokazivati i na drugi način. Sud

vozna karta

zanemaruje da čl. 9. ZUPŽP-a ima i st. 2. kojim je bilo propisano da je dokaz da je sklopljen ugovor o prijevozu putnika, ali se postojanje ugovora o prijevozu može dokazivati i na drugi način. Upravo zbog toga, činjenica da tužitelj nije tvrdio da je kupio kartu prije puta, na kolodvoru na kojem postoji blagajna prije početka puta, nije sama po sebi dostatna da bi se isključio status tužitelja kao putnika, a niti da bi se u vezi s tim isključilo postojanje ugovora o prijevozu putnika.

11. Imajući na umu rečeno dalje valja reći da nije sporno da je u Zapisniku o uviđaju od 27. prosinca 1975. (list 33 spisa), koji je javna isparava, navedeno da je tog dana, na Glavnom kolodvoru, u 21,20 sati, putnički vlak pregazio D. A., koji da je pretrčavao željezničku prugu na IV. peronu Glavnog kolodvora, kod skretnice VII a, otkud željeznički kolosijeci vode na IV i V peron, da je vlakom upravljao strojovođa G. i da je tužitelj prevezen na kirurški odjel bolnice R.. Također se u toj ispravi navodi da je dojava o nesreći dobivena od N. M., vodiča psa.

11. b Također, pravilno sud utvrđuje da svjedok M. T., štetni događaj opisuje na drugačiji način. Navodi da je zajedno s tužiteljem na dan štetnog događaja došao na kolodvor, misli da se radilo o 4. peronu i da su obojica tamo došla s namjerom da vlakom otputuju B. D. kako bi tamo dočekali Novu godinu, da su obojica ušla u vlak, jer vidio i tužitelja da je ušao, ali da je nakon što je vlak krenu nastala velika gužva i čuo je da je netko ispao iz vlaka, jer su vrata kroz koja su ušli ostala otvorena kada je vlak krenuo, a radilo se o tužitelju, što je vidio kada je izašao i vlaka. Navodi i da se nakon pada tijelo tužitelja nalazilo između vlaka i tračnica.

11. c U bitnome i tužitelj u svim svojim iskazima navodi da je u vlak ušao na IV. peronu (njegov iskaz nešto varira oko mjesta gdje se točno nalazio u vlaku), da je bila gužva, da vrata prije polaska nisu zatvorena i da je uslijed gužve u vlaku ispao kroz vrata kroz koja je ušao, odnosno da se nije uspio zadržati na rukohvatu.

11. d Konačno, tijekom ranijeg prvostupanjskog postupka nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka koje su tuženici predlagali saslušati, a u ponovljenom postupku, u kojem je donesena predmetna presuda, taj dokaz, po uputi iz ukidne revizijske odluke, nije proveden jer tuženici nisu dostavili sudu adrese svjedoka.

12. Te činjenice, koje utvrđuje i sud prvoga stupnja, suprotno utvrđenju suda prvoga stupnja, ne dokazuju da se štetni događaj dogodio na način kako je navedeno u Zapisniku o uviđaju, a suprotno utvrđenju suda prvoga stupnja tužitelju ne oduzimaju niti status putnika.

12. a Prema mišljenju ovoga suda iskazom svjedoka T., oborena je presumpcija istinitosti navedenog u Zapisniku o uviđaju od 27. prosinca 1975. (list 33 spisa). Ovaj je svjedok uvjerljivo i s dosta životnih detalja opisao što je sve prethodilo samom štetnom događaju. Takav iskaz, koji na uvjerljiv i životan način opisuje situaciju u kojoj se dogodio štetni događaj obara presumpciju istinitosti općenite konstatacije o nastanku štetnog događaja iz Zapisnika o uviđaju od 27. prosinca 1975. (list 33 spisa), neovisno i od toga što tužiteljev iskaz oko nekih detalja vezanih uz nastanak štetnog događaja (ali ne i odlučnih činjenica, da je ušao u vlak i da je vlak krenuo dok su vrata još bila otvorena te da je zbog gužve ispao iz vlaka brzo nakon polaska), nije konzistentan.

12. b Naime, Zapisnik o uviđaju sadrži samo šturu konstataciju da se štetni događaj dogodio na drugačiji način (točka 11. ovog obrazloženja) od onoga na koji ga opisuje svjedok T.. Taj Zapisnik ne sadrži niti podataka tko je uopće policiji dao podatke o takvom načinu nastanaka štetnog događaja, a u spisu nema niti zapisnika sa izjavama svjedoka danih policiji prilikom vršenja uviđaja. Nadalje, tužitelj je u svom iskazu na ročištu održanom 19. studenoga 2013., posebno naglasio da peron broj IV., na kojem se u Zapisniku o uviđaju navodi da je pretrčavao prugu, nije peron koji je prolazan kroz stanicu i da se na njega i 1975. kada se dogodio štetni događaj i danas može doći samo direktno iz zgrade Glavnog kolodvora, a ta njegova tvrdnja (čemu tuženici nisu prigovarali), potvrđena je u dopuni nalaza i mišljenja vještak B. V. (raspravni zapisnik od 12. rujna 2014.). Vještak u tom dijelu svog mišljenja navodi da se kompozicija vlaka prije polaska vlaka postavlja na taj peron te putnici sa perona ulaze u vagone pa da je tužitelj mogao trčati uz vlak koji je bio na tom peronu, ali ne i pretrčavati željezničku prugu na istom tom peronu. Konačno, uz sve rečeno, tuženici u ponovljenom postupku sudu nisu dostavili adrese svjedoka koje predlažu saslušati na okolnost nastanak štetnog događaja na način kako je navedeno u Zapisniku o uviđaju, koji dokaz je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ukidnoj oduci naveo da je potrebno provesti. Slijedom rečenog, ovaj sud poklanja vjeru iskazu svjedoka T. i tužitelja kada navode da su ušli u vlak, a da je tužitelj, zbog gužve i činjenice da su vrata na vagonu ostala otvorena i nakon što je vlak krenuo, ispao iz vlaka.

13. Činjenica da je tužitelj na određeni način, u nekom segmentima, iskazivao različito tijekom postupka, što sud detaljno i obrazlaže, kao i činjenica da su činjenični navodi tužbe nešto drugačiji od iskaza tužitelja, pri tome nisu razlog da se ne vjeruje tužiteljevu iskazu.

13. a Prije svega, u vrijeme kada je pokrenut ovaj postupak (1984.) tužitelj nije imao zabranu mijenjati činjenični supstrat nakon neke određene faze postupka za razliku od pravila postupanja stranaka koja vrijede prema važećem ZPP-u. Uz to je tužitelj i u iskazu danom na ročištu 17. svibnja 2006. pojasnio da je opis štetnog događaja iz tužbe netočan i da ga odvjetnik očito nije razumio, a na istinitost toga ukazuje i činjenica da tužitelj ni u jednom svom iskazu (bilo ih je 5) nikada, ni jednom riječi, nije opisao nastanak štetno događaja kao u tužbi. Osim toga, kada se analizira razlike u detaljima u iskazu tužitelja oko nastanaka štetnog događaja, kako to čini sud prvoga stupnja, sud zanemaruje jednu bitnu činjenicu, da je tužitelj prije dolaska hitne pomoći izgubio svijest i da se probudio u bolnici (iskazi svjedoka T. i tužitelj), a uz sve to sud zanemaruje da je tužitelj u ovom, više desetaka godina dugom postupku, ispitivan u velikim razmacima te da nije logično niti za očekivati da se nakon svega toga sjeća baš svakog detalja. Slijedom toga, ovaj je sud stava da se u takvoj situaciji treba uzeti u obzir one bitne i ključne činjenice, koje potvrđuju i svjedok T., da su obojica uspjela ući u vagon u kojem je bila gužva, da je tužitelj očito ostao u dijelu kod ulaznih vrata, koja nisu zatvorena prije prolaska te da je uslijed gužve i naguravanja ispao iz vlaka i teško stradao. Ovo osobito jer tuženici suprotno nisu uspjeli dokazati.

14. Slijedom rečenog ovaj sud zaključuje da je sud prvoga stupnja na temelju činjenica koje je pravilno utvrdio izveo pogrešan zaključak o tome da tužitelj nije bio putnik i da se štetni događaj nije dogodio na način kako tužitelj tvrdi da se dokazao. Upravo suprotno, tužitelj je dokazao da je imao namjeru putovati vlakom, da se u isti ukrcao i započeo putovanje, koje je trajalo vrlo kratko jer je tužitelj uslijed gužve i naguravanja ispao kroz vrata koja su na vagonu ostala otvorena iako je vlak krenuo. Time je tužitelj dokazao da je bio putnik, a i da je nastao ugovor o prijevozu putnika u smislu čl. 9. st. 2. ZUPŽP-a. Kako je već ranije rečeno, činjenica sklapanja ugovora o prijevozu ne dokazuje se samo kartom, već ju je dozvoljeno dokazivati i na drugi način, a sama je činjenica da je tužitelj dokazao namjeru putovanja i da je putovanje započeto u konkretnom je slučaju, u nedostatku dokaza koji bi upućivali na suprotno, bila dostatna za dokaz postojanja takvog odnosa.

15. Stoga odgovornost tuženih i to objektivna odgovornost proizlazi iz čl. 16. ZUPŽP- a, a iste su se tuženici mogli osloboditi samo da su dokazali neki od razloga za oslobođenje odgovornosti iz čl. 18. ZUPŽP-a, što, prema stavu ovoga suda nisu dokazali.

15. a Tuženici tijekom postupka nisu tvrdili da postoji razlog za oslobođenje od odgovornosti iz točke 1. ili. 3. te zakonske odredbe, a prema stavu ovoga suda nisu dokazali niti da postoje okolnosti koje bi njihovu odgovornost isključivale u smislu točke 2. te odredbe (da je nesreća ili nezgoda nastala krivnjom putnika ili ponašanjem koje nije u skladu s normalnim ponašanjem putnika).

15. b Naime, tužitelj je, kao i ostali putnici, bez obzira na gužvu, uspio ući u vlak, a tuženici nisu tvrdili niti dokazivali da je u vlak moglo ući samo onoliko ljudi koliko ima sjedećih ili osiguranih stajaćih mjesta. Uz to nisu tvrdili niti dokazivali da je prije pokretanja vlaka postojala osoba koja je bila zadužena provjeriti da su sva vrata prije davanja signala vlaku za kretanje doista i bila zatvorena, osobito jer u vrijeme nastanaka štetnog događaja nije bilo vrata koja su se automatski zatvarala (koja činjenica nije ni sporna, a i razjašnjena je kroz dopune nalaza i mišljenja vještaka). Slijedom toga, kada je prednik tuženih dozvolio da u vlak uđe i više ljudi od broja koji bi prijevoz činio sigurnim i kada očito nije imao dobro osiguranu provjeru jesu li sva vrata prije kretanja vlaka zatvorena da se ne dogodi da netko iz vlaka ispadne, kako se to dogodilo tužitelju, to na strani tužitelja nema doprinosa šteti koju trpi, a niti postoje okolnosti koje bi odgovornost tuženih za štetu koju tužitelj trpi u cijelosti isključile u smislu navedene zakonske odredbe.

16. Nadalje, sud prvoga stupnja rješenjem, koje žalbom nije pobijano, poslovni broj Pn-481/23-15 od 29. veljače 2024., dozvolio je preinaku tužbe kako je učinjena u podnesku od 28. ožujka 2022. Međutim, za iznos od 104.466,12 eur-a, za koji je tužbeni zahtjev tom preinakom povećan, tužbeni je zahtjev odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je u vrijeme kada je taj iznos zatražen nastupila zastara. Takvo shvaćanje suda prvoga stupnja, u konkretnom je slučaju, prema shvaćanju ovoga suda, pogrešno.

17. Naime, kada se radi o povećanju postojećeg, već ranije podnijetog tužbenog zahtjeva, bez promjene činjenične pa i pravne osnove tužbe, onda je taj zahtjev već podnesen, a budući da je podnesen, prekid zastare ostvaren je njegovim podnošenjem, dakle, nije ostvaren time što je taj podneseni tužbeni zahtjev povećan zahtjevom za dosudu daljnjeg iznosa naknade. Dakle, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva bez promjene činjenične ili pravne osnove tužbe tužitelj ne ističe neki novi zahtjev ili podiže neku novu tužbu pa je jedino logično i smisleno tumačenje da povećani dijelovi tužbenog zahtjeva nisu u zastari ako je izvorna tužba

sjednici

podnijeta unutar propisanog zastarnog roka (takvo shvaćanje zauzeto je i na sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu, održanoj 9. srpnja 2021.).

17. a U svezi zastare kao pravnog instituta potrebno je navesti i da prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, kao najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, broj: 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, broj: 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).

17. b Pravo na pristup sudu međutim, nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, broj: 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, broj: 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, broj: 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj: 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine- Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5678/2012; te predmeti Eurposkog suda za ljudska prava Osu protiv Italije, broj: 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, broj: 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).

18. U konkretnom slučaju, tužitelj prilikom podnošenja tužbe, a prije izvođenja dokaza vještačenjem, nije mogao predvidjeti niti ovoliko dugo trajanje ovoga postupka niti činjenicu da će tijekom postupka doći do promjene kriterija o kojima ovisi osnovanost visine tužbenog zahtjeva. Stoga je u takvoj situaciji, imajući u vidu ranije izložena načelna shvaćanja i pravne standarde Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava koji se odnose na zastaru, pogrešno pravno shvaćanje suda prvoga stupnja da je za računanje i prekid zastare za povećani dio tužbenog zahtjeva, u situaciji kada tužitelj nije promijenio niti činjeničnu niti pravnu osnovu tužbe, bio relevantan dan preinake, a ne dan podnošenja izvorne tužbe. Prihvaćanje takvog shvaćanja bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, te bi, prema stavu ovog suda, rezultiralo povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06).

19. Kako sud zbog pogrešnog pravnog pristupa po pitanju zastare i odgovornosti tuženih za štetu koju tužitelj trpi nije ulazio u ocjenu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva to je zbog navedenog, na temelju 370. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

20. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuto je i rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci pobijane presude jer odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka zavisi o konačnom uspjehu stranaka u ovom postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a), dok se odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova nastalih im podnošenjem žalbi temelji na čl. 166. st. 3. tog Zakona.

U Zagrebu, 7. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević, v.r.