REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3361/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja I. M., OIB: …, II. tužiteljice P. M., OIB: … i III. tužiteljice A. M., OIB: …, svi iz K. L., zastupani po punomoćniku D. V., odvjetniku u K. K., protiv I. tuženika Grada Kaštela, K. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., II. tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici E. G., dipl. iur., III. tuženika H. P. P. d.o.o., Z., OIB: … i IV. tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB: …, III. i IV. tuženici zastupani po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu S. i p., u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1455/2021-4 od 24. kolovoza 2022., kojom je djelomično preinačena, djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-29/13 od 14. srpnja 2017., u sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1.1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1455/2021-4 od 24. kolovoza 2022., kojom je djelomično preinačena, djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-29/13 od 14. srpnja 2017.
1.2. Tužitelji su postavili slijedeća pitanja:
1. Je li pri odlučivanju o pravno relevantnom uzroku nastanka štete, a time i o odgovornostima za tu štetu, od svih mogućih uzroka nastanka štetne posljedice potrebno uzeti u obzir onaj događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štetna posljedica, odnosno onaj događaj uz koji se prema životnom iskustvu može očekivati nastup određene štetne posljedice?
2. Je li pojam „neadekvatnog reagiranja“ u vidu kašnjenja u reakciji kočenjem samo po sebi predstavlja skrivljeno ponašanje koje umanjuje odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelju, ili „neadekvatno reagiranje“ u vidu kašnjenja u reakciji kočenjem mora biti protupravno i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom da bi se smatralo građansko-pravnom suodgovornošću u nastaloj šteti?
3. Čini li parnični sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako svoje stajalište o približno jednakom uspjehu u sporu, te odluku da stoga svaka stranka snosi svoje troškove postupka (u kojem je bila sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva, te su se stoga izvodili dokazi, a time i nastajali parnični troškovi i u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva), ne obrazloži uzimajući u obzir i navodeći konkretne postotke uspjeha stranaka i u osnovi i u visini tužbenog zahtjeva, vodeći pritom računa i o okolnostima slučaja, a naročito o visini i strukturi troškova svake od stranaka?
4. Može li se uzeti da je uspjeh stranaka u sporu približno podjednak, te stoga odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak, ukoliko je jedna parnična stranka uspjela 85% u visini i 60% u osnovi tužbenog zahtjeva?
1.3. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužitelji smatraju da je reakcija kočenja njihovog pravnog prednika „zakašnjela“ zbog protupravnosti tuženika u vidu neočišćenog prilaznog kolnika osporavajući pritom utvrđenu suodgovornost na strani prednika tužitelja smatrajući da je protupravnost tuženika stavljena u odgovornost tužitelja a što da je posljedica pogrešnog pravnog pristupa, suprotno shvaćanjima revizijskog suda u odlukama Rev-191/2014 od 8. siječnja 2019. i Rev-1237/02 od 15. siječnja 2003. („da je od mogućih uzroka koji su doveli do štetne posljedice mjerodavan adekvatni uzrok, tj. onaj koji po redovnom tijeku stvari rezultira određenom posljedicom“).
1.4. u odnosu na drugo postavljeno pitanje predlagatelji ukazuju na odluku ovoga suda poslovni broj Rev-2368/1994 od 28. rujna 1994. sa zauzetim pravnim shvaćanjem da pojam „neadekvatnog reagiranja“ kojim sudovi kvalificiraju ponašanje tužitelja kao skrivljeno ponašanje koje umanjuje odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelja, samo po sebi nema zakonskog osnova, već ponašanje tužitelja kao vozača mora biti protupravno i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom za utvrđenje i njegove krivnje u nastaloj šteti, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.
1.5. U odnosu na treće i četvrto postavljeno pitanje koja se odnose na odluku o troškovima postupka, predlagatelji ukazuju na suprotne odluke revizijskog suda Revr- 685/08 od 4. ožujka 2009., Revx-77/2008 od 12. studenoga 2008. itd. s pravnim shvaćanjem da ako nema razloga o troškovima postupka da se odluka ne može ispitati čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3.1. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju cijenio doprinos prednika tužitelja u omjeru od 80% za nastanak prometne nezgode sa smrtnom posljedicom prednika tužitelja s obzirom da se prednik tužitelja trebao zaustaviti prije cestovnog prijelaza sukladno odredbi čl. 113. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 59/96, dalje: ZSPC), a kad to već nije učinio, onda se svakako trebao zaustaviti prije samih tračnica što mu stanje cestovnog prijelaza nije omogućilo, jer je došlo do proklizavanja i sudara s vlakom, smatrajući da je sada pok. prednik tužitelja 3,28 sekundi zakasnio s reakcijom kočenja i to kašnjenje da je pretežiti uzrok predmetne nezgode. Doprinos tuženika ocijenjena je u omjeru od 20%, jer su pravni prednici II., III. i IV. tuženika povrijedili svoju dužnost održavanja cestovnog prijelaza preko željezničke pruge sukladno odredbi čl. 53. ZSPC.
3.2. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku odluku na način da je za nastanak prometne nezgode doprinos prednika tužitelja ocijenio u omjeru od 40%, dok je doprinos tuženika ocijenio u omjeru od 60%.
4.1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a ZPP za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, a niti su važna za odluku o sporu.
4.2. U odnosu na prijedlog tužitelja, koji prvo postavljenim pitanjem problematizira od strane nižestupanjskih sudova utvrđeni omjer suodgovornosti prednika tužitelja u nastanku štete i njenim posljedicama, za istaći je da odgovor na prvo postavljeno pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, a okolnosti konkretnog slučaja i činjenični supstrat u dostavljenim odlukama broj Rev-191/2014-3 od 8. siječnja 2019. i Rev-1237/02 od 15. siječnja 2003. nije isti.
4.3. U odnosu na drugo postavljeno pitanje suđeno je sukladno odluci na koju se tužitelji pozivaju, dok u odnosu na treće i četvrto postavljeno pitanje predlagatelji prolaze od pogrešne pretpostavke da odluka o trošku nije obrazložena. Stoga postavljena pitanja nisu važna.
5. Na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 7. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
