Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-516/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joke Umićević, članice vijeća – sutkinje izvjestiteljice, te Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., …, OIB: …, zastupane po punomoćnici T. C. G., odvjetnici iz O. društva C. G. & E. d.o.o. iz Z., protiv tuženika H. C. d.o.o. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9119/2014-50 od 10. prosinca 2021., u sjednici vijeća 7. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 9119/2014-50 od 10. prosinca 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

″I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz što ga je tuženik H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., …, OIB: … dao tužiteljici D. D. s prebivalištem u Z., …, OIB: …, Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 591/12, od 26.09.2012. donesenom dana 19. kolovoza 2014. godine pod brojem 2509/2014, te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., …, OIB: …, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti na rad tužiteljicu D. D. s prebivalištem u Z., …, OIB: … na radno mjesto Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 591/12 od dana 28. rujna 2012. godine, odnosno na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice.

3. Nalaže se tuženiku H. C. d.o.o. sa sjedištem u Z., …, OIB: 08720210702, naknaditi tužiteljici D. D. s prebivalištem u Z., …, OIB: …, troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužiteljici D. B. naknaditi tuženiku H. C. d.o.o. trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.″

2. Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 19. kolovoza 2014., utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te nalaganje tuženiku tužiteljicu vratiti na rad.

5. Iz do sada provedenog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme od 26. rujna 2012. te je radila na radnom mjestu "glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza";

- da je tuženik 19. kolovoza 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici (poslovno uvjetovani otkaz) iz razloga što je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tužiteljice;

- da je u razlozima odluke o otkazu ugovora o radu od 19. kolovoza 2014. navedeno: da poslodavac, tj. tuženik, od 2008. godine do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu kontinuirano ima smanjen opseg poslova te ostvaruje manji prijevoz u tonama u odnosu na prethodno razdoblje te da je došlo do smanjenja odnosno prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima radi tužiteljica;

- da je dosadašnja organizacija poslodavca dovela do problema u koordinaciji i upravljanju te se pristupilo izradi nove organizacije kojom se nastojalo smanjiti organizacijske neracionalnosti, a samim time i velike troškove poslovanja kao i troškove rada;

- da nova organizacija ima manje organizacijskih jedinica i na temelju nove organizacije izrađena je nova sistematizacija radnih mjesta;

- da je donesen i primjenjuje se (od 1. ožujka 2014.) Pravilnik o organizaciji;

- da je tehnološki višak radnika nastao zbog ukidanja odnosno smanjenja potrebnih radnih mjesta koja su nastala uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica;

- da je radno mjesto tužiteljice ukinuto te je tužiteljicu, sukladno čl. 72. Kolektivnog ugovora, tuženik proglasio tehnološkim viškom jer se kod poslodavca smanjio obujam prijevoza robe željeznicom (a osnovna djelatnost poslodavca jest obavljanje prijevoza tereta željeznicom);

- da kod poslodavca ne postoje slobodna radna mjesta na koja bi se tužiteljica mogla rasporediti;

- da je zbrinjavanje kolektivnog viška radnika odobreno od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje 3. srpnja 2014., uz konstataciju da ne postoje razlozi za odgodu provođenja otkazivanja radnicima obuhvaćenim Programom;

- da je tuženik 8. kolovoza 2014. priopćio Radničkom vijeću Direkcije namjeru otkazivanja ugovora o radu, o čemu se Radničko vijeće Direkcije očitovalo 14. kolovoza 2014.

5.1. Također iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica protiv odluke o otkazu ugovora o radu izjavila zahtjev za zaštitu prava od 12. rujna 2014., o kojem tuženik nije odlučio; da je kod tuženika u spornom razdoblju djelovalo Glavno radničko vijeće, te je tuženik s istim, kao i sa S. strojovođa H., u funkciji Radničkog vijeća, proveo savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika (o prijedlogu programa zbrinjavanja viška radnika); da je tuženik o odluci o otkazu ugovora o radu u odnosu na tužiteljicu proveo savjetovanje s Radničkim vijećem Direkcije; da je tuženik 30. lipnja 2014. donio Program zbrinjavanja viška radnika; da je 31. siječnja 2014. donio novi Pravilnik o organizaciji.

6. Tužiteljica smatra da je navedena odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena iz više razloga; da istu odluku nije potpisala ovlaštena osoba kod tuženika; da joj je dana pogrešna uputa o pravnom lijeku; da savjetovanje s Radničkim vijećem nije provedeno na zakonit način; da ne postoji razlog za otkaz ugovora o radu (nije prestala potreba za radom tužiteljice i nije ukinuto njezino radno mjesto); da odluka o otkazu ugovora o radu nije dovoljno i temeljito obrazložena; da poslodavac nije primijenio odredbe čl. 72. i 73. Kolektivnog ugovora važećeg u spornom razdoblju i da ju je poslodavac morao pokušati zaposliti na drugim poslovima odnosno obrazovati ju ili osposobiti za obavljanje drugih poslova.

7. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da je odluka o otkazu ugovora o radu valjano potpisana od strane direktora tuženika D. K.; da odluka o otkazu sadrži valjanu pouku o pravnom lijeku; da je tuženik ispunio svoju zakonsku obvezu u odnosu na savjetovanje tuženika kao poslodavca o odluci o otkazu ugovora o radu za tužiteljicu (jer niti iz jednog akta ne proizlazi obveza poslodavca da se kod donošenja pojedinačne odluke o otkazu morao savjetovati i s Glavnim radničkim vijećem i s Radničkim vijećem Direkcije, pa da je stoga dostatno provođenje savjetovanja samo s Radničkim vijećem Direkcije, što je i učinjeno u konkretnom slučaju, jer je isto imalo zasigurno više saznanja u odnosu na radnike zaposlene u toj Direkciji); da je tuženik 31. siječnja 2014. donio novi Pravilnik o organizaciji H. C. d.o.o. (dalje: Pravilnik o organizaciji) kojim je u cijelosti ukinuta grupa za reklamacije i štete u organizacijskoj jedinici Tehnologija, u kojoj grupi je bila zaposlena tužiteljica, te je zbog tih organizacijskih promjena došlo do ukidanja tužiteljičinog radnog mjesta, što je potvrdila i sama tužiteljica; da je postojao samo jedan izvršitelj u odnosu na radno mjesto "glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza"; da je tužiteljici otkazan ugovor o radu u odnosu na one poslove na kojima je faktično i radila i one poslove koji su u bitnom neizmijenjeni u odnosu na poslove prema Pravilniku o organizaciji iz 2011. godine; da je došlo do promjena u organizaciji i načinu rada kod poslodavca, tj. tuženika, koje su bile uvjetovane očekivanim ekonomski uspješnijim poslovanjem i planiranim uštedama; da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz sukladno odredbi čl. 115. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14. – dalje u tekstu: ZR) i u svezi s čl. 135. st. 3. ZR, te da je tuženik, dakle, dokazao da postoje gospodarski odnosno organizacijski razlozi za otkaz ugovora o radu tužiteljici, pri čemu nije odlučno što se poslovi koje je tužiteljica obavljala i dalje obavljaju, jer je odlučno samo to da je prestala tuženikova potreba za tužiteljičinim radom.

7.1. Također prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nije bila donesena formalna odluka o ukidanju radnog mjesta tužiteljice, što nije niti nužno; da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na poslovima svog radnog mjesta; da su njezini poslovi i poslovi koje je prije obavljala Đ. V. objedinjeni u radno mjesto "samostalni referent za reklamacije i štete" i te poslove nakon reorganizacije obavlja Đ. V.; da tuženik nije trebao primijeniti kriterije iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR, tj. nije trebao tužiteljicu uspoređivati niti s jednim drugim radnikom, glavnim referentom, jer takvih drugih radnika, izvršitelja tog radnog mjesta nije niti bilo. Naime, nakon otkaza tužiteljice u radnom odnosu kod tuženika nije ostao niti jedan "glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza", pa stoga nije trebalo utvrđivati da li je tužiteljica bila u prednosti u odnosu na nekog drugog "glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza"; da je u konkretnom slučaju došlo do ukidanja tužiteljičinog radnog mjesta (čl. 72. st. 1. toč. 1. Kolektivnog ugovora) pa stoga ne dolazi do primjene kriterija iz čl. 73. Kolektivnog ugovora; da tužiteljica nije tvrdila niti dokazivala da je nakon njezinog otkaza došlo do zapošljavanja novog radnika koji bi obavljao njezine ranije poslove glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza, pa time nije povrijeđena odredba čl. 115. st. 5. ZR; da je prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici došlo do premještanja nekih radnika iz drugih organizacijskih jedinica u organizacijsku jedinicu Tehnologija, odnosno do prijenosa ugovora o radu nekih radnika iz H. V. vlakova u H. C., međutim da isto nije odlučno jer takvi premještaji odnosno prijenosi ugovora o radu drugih radnika ulazi u domenu poslovne politike poslodavca te ne utječu na opravdanost odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, jer izvršenje poslova tužiteljice nije povjereno tim drugim radnicima koji su premješteni iz drugih organizacijskih jedinica, već je tužiteljičine poslove preuzela obavljati njoj ranije nadređena radnica Đ. V..

7.2. U odnosu na tvrdnje tužiteljice da je tuženik sukladno odredbi čl. 74. Kolektivnog ugovora njoj morao osigurati raspored na odgovarajuće radno mjesto, odnosno da joj je bio dužan ponuditi slobodno radno mjesto, a što tuženik nije učinio, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije dokazala da je postojalo slobodno radno mjesto nakon reorganizacije ili da je takvo radno mjesto popunjeno radnicima izvan Društva, tj. da kod tuženika nisu postojala slobodna radna mjesta na koja se mogla rasporediti tužiteljica, a što je utvrdio iskazom svjedoka D. N., iskazom svjedokinje I. G., te svjedokinje Z. V., te da su u odnosu na nazive i opis poslova onih slobodnih radnih mjesta (za koje tužiteljica tvrdi da ju je na njih poslodavac trebao rasporediti) za ta radna mjesta primarno bili potrebni izvršitelji koji ispunjavaju uvjete tehničke struke, a što tužiteljica nije; da se tužiteljica poziva na to da su bila nepopunjena radna mjesta "glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje" (šifra 7619) te "glavni planer teretnog prijevoza" (šifra 6406), time da je za oba radna mjesta predviđena srednja stručna sprema tehničkog – društvenog smjera, međutim, sud smatra da nije dokazano da su kod tuženika ostala nepopunjena radna mjesta na koje se tužiteljica mogla rasporediti jer SAP izvješća koja se odnose na razdoblje koje je prethodilo otkazivanju, a u kojima je eventualno i prikazano slobodno radno mjesto, nisu i ne mogu biti dokaz da su ta radna mjesta slobodna i dalje, jer u tom razdoblju još uvijek nije bio dovršen postupak reorganizacije, pa postojanje slobodnog radnog mjesta u nekom razdoblju ne dokazuje da je tuženik postupio protivno članku 74. Kolektivnog ugovora.

7.3. Također sud smatra da je tužiteljica bila dužna dokazati da je i nakon reorganizacije cjelovitog izvršenja Programa, kao i završetka postupka izlučivanja radnika koji se provodio na više načina, postojalo slobodno radno mjesto koje i dalje egzistira, a koje bi moglo biti ponuđeno tužiteljici, imajući u vidu njezine kvalifikacije i radno iskustvo, a tužiteljica to nije dokazala, a prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije u prilici odlučivati koje joj od slobodnih radnih mjesta odgovara, već je to pravo tuženika kao poslodavca, koji u organizaciji procesa svog poslovanja ima pravo odabira radnika za pojedino radno mjesto, pa stoga da posljedično tužiteljica nije dokazala mogućnost svog zapošljavanja na nekom ili drugom radnom mjestu.

8. Žaliteljica ističe da su kod tuženika u spornom razdoblju postojala slobodna, nepopunjena radna mjesta, da to proizlazi iz materijalnih dokaza, da je ona udovoljavala formalnim uvjetima za ta radna mjesta, da spisu prileže podaci o njezinoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i položenom stručnom ispitu, da su iz Pravilnika razvidni i svi formalni uvjeti koji se traže za određeno radno mjesto, da spisu priložena izvješća popunjenosti radnih mjesta s razinama organizacijskih jedinica za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 19. kolovoza 2014., kada je tuženik donio odluku o otkazu (izvješća iz SAP programa) potvrđuju da i u vrijeme kada je tuženik uvrstio tužiteljicu na listu tehnološkog viška, te za čitavo vrijeme do otkazivanja tužiteljici kao i na sam dan otkaza tuženik raspolagao određenim brojem slobodnih radnih mjesta i to upravo i u tužiteljičinoj organizacijskoj jedinici Tehnologija, a niti jedno od tih mjesta tužiteljici nije ponudio iako je tužiteljica udovoljavala uvjetima tih radnih mjesta (u pogledu stručne spreme i radnog iskustva) iako je to bila obveza tuženika sukladno čl. 71. st. 1. i čl. 74. Kolektivnog ugovora, da je stoga tužiteljica dokazala da je postojalo slobodno radno mjesto nakon reorganizacije i da je mogla biti raspoređena na neko od radnih mjesta za koje udovoljava uvjetima stručne spreme i koja su u vrijeme kada je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, dakle 19. kolovoza 2014., bila nepopunjena, te se radi o radnom mjestu sistematiziranom pod šifrom 7619 – "glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje", te radno mjesto "glavni planer teretnog prijevoza", sistematizirano pod šifrom 6406, u okviru organizacijske jedinice T..

9. Žaliteljica osnovano ukazuje da je sud prvog stupnja propustio utvrditi i raspraviti sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te žaliteljica valjano ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da su kod tuženika postojali stvarni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za radom određenog broja radnika, pa tako i za radom tužiteljice, s posljedično ukidanjem njezinog radnog mjesta na kojem je radila i da je postupak otkazivanja ugovora o radu tužiteljici proveden u skladu s odredbom čl. 115. st. 1. ZR. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR – poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

10.1. U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

10.2. Odredbom čl. 72. st. 1. Kolektivnog ugovora (Službeni vjesnik H. C. d.o.o., br. 5 od 1. travnja 2014. i Aneks od 26. lipnja 2024. – dalje: KU) propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu pojaviti ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do ukidanja radnog mjesta ili smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu, u kojem slučaju se primjenjuju kriteriji iz čl. 73. KU.

10.3. Člankom 73. KU propisani su kriteriji za utvrđivanje viška radnika (ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu, ispunjenje uvjeta za privremenu starosnu mirovinu, zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije, trajanje radnog odnosa, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, socijalni status).

10.4. Sukladno čl. 74. KU, nakon proglašenja tehnološkog viška, obveza je poslodavca da popuni slobodna radna mjesta unutar društva, radnicima tog društva. Poslodavac, tj. tuženik ima autonomno pravo organizirati rad na način za koji smatra da je optimalan, odlučivati o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući i pravo na osnivanje ili ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe, te sud nije ovlašten ispitivati svrsishodnost poslovne politike poslodavca.

10.5. Organizacijska promjena sama po sebi nije opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, ali je od značaja ako je dovela do toga da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla, odnosno ako je uslijed organizacijskih promjena ukinuto radno mjesto, kao što je u konkretnom slučaju ukinuto radno mjesto tužiteljice.

11. Stoga je prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud valjano utvrdio da je prestala potreba za radom tužiteljice jer je radno mjesto tužiteljice ukinuto te ne dolazi u obzir primjena kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR, jer se ne radi o situaciji da je više radnika obavljalo poslove radnog mjesta tužiteljice, a jer je tužiteljica bila jedini izvršitelj svog radnog mjesta.

12. Međutim, prvostupanjski sud propustio je u potpunosti raspraviti jesu li u vrijeme koje je sporno, postojala slobodna radna mjesta na koja je tuženik mogao rasporediti tužiteljicu, a primjenom čl. 74. KU kojim je propisana obveza tuženika kao poslodavca da nakon proglašenja tehnološkog viška popuni slobodna radna mjesta unutar društva radnicima tog društva.

13. Naime, prvostupanjski sud navodi da su postojala slobodna radna mjesta, ali tehničke struke (dok je tužiteljica ekonomske struke), pa da iz tog razloga nije bilo moguće rasporediti na njih tužiteljicu, dok tužiteljica tvrdi da su u spornom razdoblju bila slobodna radna mjesta pod šifrom 7619 "glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje" (srednja stručna sprema, tehničkog-društvenog smjera) te pod šifrom 6406

– radno mjesto "glavni planer teretnog prijevoza" (za koje je potrebna srednja stručna sprema tehničkog odnosno društvenog smjera), a s obzirom na to da tužiteljica ima stručnu spremu društvenog smjera, da ju se moglo rasporediti na ta slobodna radna mjesta.

14. Pritom treba reći da, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, SAP izvješća koja se odnose na sporno razdoblje (koje je prethodilo donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici) su relevantna u konkretnoj situaciji, te mogu predstavljati dokaz da su postojala slobodna radna mjesta na koje je bilo moguće rasporediti tužiteljicu (naravno, ako je tužiteljica imala uvjete koji se traže za ta radna mjesta). Tužiteljica nije bila u obvezi dokazivati u ovom postupku da je nakon cjelokupne reorganizacije kod tuženika još uvijek postojalo neko slobodno radno mjesto na koje se tužiteljicu moglo rasporediti s obzirom na to da je jedino odlučna situacija prije donošenja odluke o otkazu tužiteljici. Također treba reći da je pravo tuženika kao poslodavca pri organizaciji procesa rada odabrati radnika za kojeg on smatra da odgovara nekom radnom mjestu (koje je u tom trenutku slobodno), ali je takvo pravo tuženika ograničeno pravom tužiteljice da ju tuženik, sukladno čl. 74. KU, rasporedi na neko slobodno radno mjesto (ako je tužiteljica odgovarajući radnik za to radno mjesto) i takvo pravo tuženika ne može ići na štetu tužiteljice ako ista ispunjava kvalifikacije za neko radno mjesto niti smije biti predmet zloupotrebe.

15. Također je za ukazati da se prvostupanjski sud u razlozima poziva na iskaz svjedoka D. N., kojem poklanja vjeru, dok taj svjedok nije ništa konkretno rekao u odnosu na radna mjesta pod šiframa 7619 i 6406, da saslušana svjedokinja I. G. ne navodi točno nazive pojedinih radnih mjesta i da svjedokinja Z. V. navodi da je bilo slobodno radno mjesto pod šifrom 7619 u spornom razdoblju.

16. Stoga će prvostupanjski sud u ponovnom postupku utvrditi je li u spornom razdoblju (do otkazivanja ugovora o radu tužiteljici) bilo slobodnih radnih mjesta na koje je tuženik kao poslodavac mogao rasporediti tužiteljicu, sukladno čl. 74. KU.

17. Sukladno svemu iznesenom, trebalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

18. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud na pouzdan i nedvojben način raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva te će tek nakon toga biti u mogućnosti ocjenom izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP, donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

19. O trošku žalbe odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.