REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1175/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Filijala Pula, Marulićeva 1, OIB 26187994862, protiv tuženika Lovačko društvo Vepar, M.B. Rašana 10/A, Pazin, OIB 65491143638, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Wiener osiguranje Vienna insurance group d.d., Zagreb, Slovenska ul. 24, OIB 52848403362, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan, Jabuka u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-309/15-61 od 16. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-309/15-61 od 16. listopada 2015.

II. Nalaže se tužitelju u roku osam dana naknaditi tuženiku trošak u povodu revizije u iznosu od 248,86 EUR.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 165,90 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-309/15-61 od 16. listopada 2015. odlučeno je:

„I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženom Lovačkom društvu "Vepar" iz Pazina, M. B. Rašana 10/A, da tužitelju Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Filijala Pula, Marulićeva 1, isplati na ime regresa iznos od 74.050,54, kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 21.07.2011.g. na iznos od 949,50 kn, a od 01.08.2011.g. na iznos od 73.101.04 po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene ta se stopa određuje sukladno čl. 29. st.

2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, sve do isplate, te da nadoknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn, sve u roku od osam dana.

III. Nalaže se tužitelju da umješaču naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, sve u roku od osam dana“.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da u presudi nisu navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koje međusobno proturječe, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što je u razlozima presude navedeno o sadržaju isprava i samih tih isprava, izreka presude je nerazumljiva i proturječi razlozima navedenim u presudi. Nadalje tvrdi da je njegov osiguranik naletio na srnu koja je istrčala na kolnik, radi čega je nastala šteta na vozilu osiguranika, a da lovištem uz prometnicu gospodari tuženik. Tužitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o odgovornosti njegovog osiguranika i utvrđenju da se njegovo vozilo nije kretalo u skladu s ograničenjem brzine. Žalitelj smatra da se bez obzira na brzinu kojom se kretao njegov osiguranik nije mogao izbjeći sudar. Nadalje smatra da ukoliko doprinos njegovog osiguranika i postoji da je on minimalan ne može iznositi više od 10%. Tužitelj dalje navodi i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti koncesionara Bina – Istra d.d. kao osobe koja upravlja javnom cestom. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi Zakona o lovstvu trebao utvrditi osnovanim tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog drži da postoji uzročno-posljedična veza sa štetnim događajem i objektivna odgovornost tuženika sukladno odredbama članaka 1045., 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima kao i članaka 75., 77. i 83. Zakona o lovstvu. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlaže presudu potvrditi uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe posebno poziva tužitelj. Suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni niti su suprotni sadržaju isprava u spisu, a presuda se stoga može ispitati.

7. Trgovački sud u Pazinu je 16. listopada 2015. donio presudu poslovni broj P-309/2015-61 protiv koje je žalbu podnio tužitelj, a Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je o tužiteljevoj žalbi odlučio presudom poslovni broj Pž-2760/2016-2 od 19. prosinca 2018. Tuženik je protiv drugostupanjske odluke podnio reviziju, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio rješenje poslovni broj Rev-1827/2019-2 od 30. kolovoza 2023. kojim je ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2760/2016-2 od 19. prosinca 2018.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev na temelju članka 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO), kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 74.050,54 kn sa zateznim kamatama, koji iznos je prethodno tužitelj isplatio svom osiguraniku na temelju police osiguranja za štetu koja je 14. travnja 2011. nastala na vozilu tužiteljevog osiguranika.

U postupku je utvrđeno:

- da je 14. travnja 2011. na autocesti B-8 Pazin – Rijeka oštećeno vozilo osigurano kod tužitelja, kad je vozilo udarilo srnu koja je istrčala na kolnik,

- da tuženik gospodari lovištem uz prometnicu na kojoj se dogodio štetni događaj i da je iz tog lovišta naišla srna koja je prouzročila nezgodu,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da se vozilo tužiteljevog osiguranika u trenutku naleta kretalo brzinom od oko 85 km/h, na dijelu ceste na kojem je brzina kretanja bila ograničena na 80 km/h, te da je mogućnost pravovremenog uočavanja srne i zaustavljanja vozila, snažnim kočenjem, postojala za sve brzine niže od 51,72 km/h,

- da je vozilo popravljeno u ovlaštenom servisu i visina štete iznosi 73.101,40 kn,

- da dionica autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj nije bila ograđena zaštitnom ogradom,

- da su se na predmetnoj dionici, prema očitovanju Ministarstva unutarnjih poslova od 6. svibnja 2015., događale prometne nezgode zbog naleta divljači, te da je prema podacima takvih naleta bilo 13 u 2010. i 14 u 2011. godini.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbu članka 32.a Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10 i 84/11; dalje: ZJC), odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da je za nastanak štetnog događaja dijelom odgovoran vozač vozila osiguranika tužitelja koji nije vozio u skladu s prometnim pravilima niti je prilagodio brzinu kretanja ograničenjima na tom dijelu ceste, stoga je našao da je doprinos tužiteljevog osiguranika za nastanak štetnog događaja 20% i razmjerno tome stupanj njegove krivnje u smislu članka 1072. stavka 2. ZOO-a dok je u preostalom dijelu ocijenio da je odgovorna Bina Istra d.d. koja upravlja javnom cestom jer je propustila postaviti zaštitnu ogradu na dionici na kojoj se štetni događaj dogodio premda su divlje životinje učestalo izlazile na autocestu. Prvostupanjski sud je ocijenio da Bina Istra d.d. kao koncesionar nije održavao prometnicu na način da je sigurna za promet u skladu s člankom 7. ZJC-a. Posljedično tome prvostupanjski sud je isključio odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika lovišta iz kojeg je divljač izišla na cestu u koju je udarilo vozilo tužiteljevog osiguranika.

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za promet, tehniku i procjenu vozila ing. Antona Radolovića proizlazi da je vozilo tužiteljeva osiguranika pri brzini od oko 85 km/h naletjelo na srnu koja je prelazila kolnik kao i da nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta, naime čak da je tužiteljev osiguranik vozio i nižom brzinom od 51,72 km, ni u ovoj prometnoj situaciji nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta na srnu. Stav je ovog suda da činjenice što je tužiteljev osiguranik vozio kako je vještak utvrdio oko 85 km/h na dijelu ceste gdje se dogodio nalet i na kojem je brzina bila ograničena na 80 km/h, nisu utjecali na mogućnost izbjegavanja naleta na divljač, jer bi tužiteljev osiguranik i da je vozio znatno manjom brzinom opet naletio na divljač. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da tužitelj osnovano osporava odgovornost svog osiguranika i suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda ne postoji niti djelomična odgovornost vozača vozila tužiteljevog osiguranika za nastanak štetnog događaja.

11. Odredbom članka 32.a ZJC-a, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi:

- vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku,

- osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama ovoga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno članka 7. ovoga Zakona,

- osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima.

12. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da osoba koja gospodari lovištem odgovara za štetu u svim slučajevima u kojima nema odgovornosti vozača ili/i osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po odredbama Zakona o javnim cestama. To znači da ako u parnici koja se vodi protiv osobe koja gospodari lovištem, ta osoba dokaže da je štetni događaj nastao zato što vozač nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom znaku ili prometnom pravilu, tada nema odgovornosti osobe koja gospodari lovištem. Jednako tako u slučaju ako osoba koja gospodari lovištem u postupku pred sudom dokaže da je šteta nastala zato što osoba ovlaštena upravljati javnom cestom nije postupala sukladno članku 7. ZJC-a, nema njezine odgovornosti.

13. U konkretnom slučaju ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je za nastalu štetu na vozilu tužiteljevog osiguranika odgovorna Bina Istra d.d. koja upravlja cestom na kojoj se dogodio štetni događaj jer društvo nije postavilo zaštitnu ogradu na predmetnoj dionici Istarskog ipsilona iako mu je bilo poznato da su divlje životinje izlazile na cestu i događale se prometne nezgode i time postupio protivno svojoj obvezi da javnu cestu održava i oprema na način da bude sigurna za sve njezine korisnike. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima činjenica da je dionica ceste bila obilježena znakom A44 (divljač na cesti) i dopunskom pločom E03 nije spriječilo divlje životinje da iziđu na cestu kao i da dođe do naleta vozilom na divlje životinje i to 14 puta u 2011. godini.

14. Tužitelj u žalbi navodi da se člancima 103. do 106. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ne nalaže pravnim osobama koje upravljaju javim cestama da usklade prometnu opremu radi čega Bina Istra d.d. nije imala zakonsku obvezu postaviti zaštitnu ogradu na mjestu na kojem se dogodila prometna nezgoda. U odnosu na ove žalbene navode valja navesti da se ovaj sud slaže s utvrđenjem prvostupanjskog suda da je obveza Bina Istre d.d. bila održavati cestu na siguran način kako to traži članak 7. ZJC-a. U konkretnom slučaju zaštitna ograda na dionici autoceste na kojoj se dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo tužiteljevog osiguranika, nije postavljena premda se na toj dionici nezgode uzrokovane naletom divljači često događale. Navedene činjenice upućuju da odgovorna osoba koja upravlja autocestom nije postupala sukladno članku 7. ZJC-a a time i na njezinu odgovornost za nastanak štetnog događaja. Kako je tuženik kao lovoovlaštenik dokazao da je za nastali štetni događaj odgovorna osoba koja upravlja javnom cestom to ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nema odgovornosti na strani tuženika.

15. Odluka o troškovima postupka donesena je u skladu s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP-a koje tako pojedinačno određene troškove po osnovi i visini tužitelj konkretnim žalbenim navodima nije osporio.

16. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude. Tuženik ima pravo na naknadu troška revizije prema Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) koji iznosi 248,86 EUR stoga je o troškovima u povodu revizije odlučeno na temelju članka 166. stavka 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ove presude. Ovaj sud nalazi da trošak odgovora na žalbu nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 7. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-30867-58b9f

Kontrolni broj: 04b8e-3dcff-7bf9e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.