Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1894/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Milene Frankić, predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. R., OIB:…, iz Z., zastupane po punomoćnici V. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika I. Č., OIB:…, iz K. T., zastupanog po punomoćniku A. Z., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3039/2018-31 od 6. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 3039/2018-31 od 6. ožujka 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O trošku žalbe i odgovora na žalbu odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice N. R. koji glasi:

"Nalaže se tuženiku I. Č. platiti tužiteljici N. R. iznos od 50.000 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u skladu sa čankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u skladu sa člankom 29. st.

2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

II. Nalaže se tužiteljici N. R. isplatiti tuženiku I. Č. trošak parničnog postupka u iznosu 850,00 EUR, u roku 15 dana .

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. i 70/2019. – dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka. Potražuje trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom navodi kako je žalba tužiteljice u cijelosti neosnovana te predlaže ovom sudu da je odbije kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Predmet ovog spora jest zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog tvrdnji koje je tuženik iznio u dva navrata u tiskovini "7. D.", i to prvi put u "otvorenom pismu" od 10. kolovoza 2018., a drugi put u intervjuu od 21. rujna 2018. godine.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka, nije sporno da je tuženik iznio niz navoda u vezi s tužiteljicom (v. točku 7. obrazloženja), dok je sporno predstavljaju li te tvrdnje osnovu za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.

7. Iz stanja spisa proizlazi kako je tuženik o tužiteljici kao pomoćnici ravnatelja za kulturu u S. c., a koja je razriješena s tog radnog mjesta 30. srpnja 2018., dakle neposredno prije postupanja tuženika koji su predmet ovoga spora, u tiskovini "7. D." kazao, između ostaloga, sljedeće:

- da tužiteljica stječući svoju "osobnu međunarodnu reputaciju" nije shvatila ulogu kulture u S. c.,

- da ne može razumjeti procese koji su u S. c. napravili gubitak od 98.036.297,93 kuna od 2005. odnosno od kada tužiteljica vodi resor kulture u S. c. pri čemu postavlja pitanje koliko je od tih sredstava otišlo na stvaranje "dobre osobne međunarodne reputacije" tužiteljice,

- da je u prošloj godini (2017.) pod njezinim vođenjem kulture napravio gubitak od oko 1.050.000,00 EUR odnosno od preko 13.000.000,00 EUR od kada ona vodi resor kulture, dok se ona ponosi s dobivenih 20.000,00 EUR iz europskih fondova,

- da joj se divi jer da je činjenica kako se mijenjaju stranke na vlasti, ravnatelji i sanacijski upravitelji i sl., a njezin rad nitko ne dovodi u pitanje,

- da joj priznaje "vještinu prodavanja magle" koja traje već desetak godina,

- da je nepismena u svojim očitovanjima te da joj preporučuje korištenje usluge lektora,

- da u kulturnoj javnosti očito postoji strah od tužiteljice i njezinih krugova,

- da je tužiteljica trošila velike količine novaca (160.000.000,00 kuna) kako bi stvarala sliku sebe kao uspješne kulturne djelatnice pritom zaboravljajući na Statut S. c. kao ustanove u kojoj je radila,

- da o njezinom načinu vođenja resora kulture u S. c. ima samo tri riječi: neshvatljivo, neodgovorno i rastrošno,

- da je uspoređuje s "velikim vođom" navodeći pritom kako bi takvi, da dođu na vlast, pola "pohapsili",

- da je tužiteljica nije davala besplatne štandove, već dvorane, tehniku, zaposlenike, a uz to da je čak i dogovarala plaćanje autorskih honorara glumcima za tuđe privatne predstave,

- da smatra kako bi S. c. trebao protiv nje podnijeti "krivičnu" prijavu jer da to što je u posljednjih trinaest godina rađeno u privatiziranoj kulturi S. c. je milijun puta gore od onoga za što se tereti gradonačelnika (pok. M. B.).

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

9. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice.

10. Naime, prvostupanjski je sud preuranjeno zaključio kako tužiteljica nije dokazala sve pretpostavke odgovornosti za štetu te je stoga odbio njezin tužbeni zahtjev. 11. Prije svega, potrebno ja navesti kako ovaj spor nije slučaj slobode medija jer je tuženik fizička osoba koja ne obnaša dužnost u medijima, već u medijima daje svoje mišljenje o tužiteljici, i to o njezinom radu, ali i o njoj kao osobi.

12. U konkretnom slučaju potrebno je utvrditi predstavljaju li komentari tuženika činjenični ili vrijednosni sud o radu i postupanju tužiteljice, kao i koje su granice slobode govora do kojih pojedinac može ići, a da se ne govori o odgovornosti za štetu, posebno imajući u vidu kako su sloboda izražavanja i mišljenja jedna od temeljnih prava što ih jamče Ustav Republike Hrvatske i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

13. Člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 05/2014. – dalje: Ustav) propisano je kako se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli pri čemu sloboda izražavanja misli obuhvaća, između ostaloga, i slobodu govora.

14. U vezi s tim potrebno je prije svega navesti kako sloboda izražavanja sa sobom nosi i dužnosti i odgovornosti (v. odluku Ustavnog suda, broj U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016.) te da nije riječ o apsolutnom pravu odnosno apsolutnoj slobodi, već o pravu koje je podložno ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom (v. u tom smislu odluku Ustavnog suda, broj U-III-1550/2005 od 21. studenoga 2007.).

15. U tom smislu u konkretnom slučaju na strani tuženika nalazi se njegovo pravo na slobodu govora, dok se na drugoj strani nalazi tužiteljičino pravo na poštivanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, a koja prava su prava jednakog ranga (v. odluku Ustavnog suda, broj U-III-5408/2008 od 4. travnja 2012.).

16. Analizirajući gore navedene navode tuženika izrečenih o tužiteljici te ga dovodeći u vezu s dokazima izvedenim u tijeku postupka, ovaj drugostupanjski sud ne može zaključiti iz čega proizlazi da nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno iz čega proizlazi da su navodi tuženika bili isključivo vrijednosti stavovi, a ne i činjenični odnosno provjerljivi.

17. Pitanje ovoga postupka jest jesu li objavljene informacije u njihovoj ukupnosti takve naravi da vrijeđaju dostojanstvo, čast i ugled tužiteljice u društvu jer je se na izravan i neizravan način karakterizira kao nesposobnu, nepismenu i glupu osobu koja je ujedno i koruptivna osoba koja je zloupotrebljavala svoj položaj radi vlastitog probitka pritom teško financijski oštećujući poslodavca, a koje ponašanje prema općeprihvaćenim moralnim standardima društva izaziva prijezir okoline i stvara odnos nepovjerenja prema tužiteljici (posebice kada se uzme u obzir da su takvi navodi izrečeni ne jednom, već u dva navrata, a čime su te informacije postale dostupne velikom broju osoba) ili ne iz razloga što je riječ o navodima za koje je tuženik imao opravdanih razloga smatrati da su istiniti.

18. Naime, riječi lete, a zapisano ostaje pa je stoga svaka osoba dužna upotrijebiti posebni oprez kada njezine riječi ostaju zapisane jer su kao takve trajno dostupne, a posebice je takav oprez osoba dužna upotrijebiti kada je riječ o njezinim stavovima vezanim uz drugu osobu.

19. Usporediti tužiteljicu s velikim vođom koja bi polovicu ljudi uhitila kada bi došla na vlast sa "svojim" ljudima, kazati za nju da je ono što je ona činila stotinu puta gore od onoga što je činio pok. M. B. kao gradonačelnik Grada Z., a u vezi s čime je notorna činjenica da ga se za života dovodilo u vezi s mnoštvom korupcijskih afera, kao i reći da bi protiv nje poslodavac trebao podnijeti kaznenu prijavu pritom u vezi s prethodnim navodima o korištenju financijskih sredstava S. c. za vlastitu međunarodnu promociju može se opravdati samo onda kada postoje jasni dokazi iz kojih bi proizlazilo da je tuženik imao opravdanih razloga vjerovati u to. U protivnom, riječ je o ponašanju koje ne predstavlja slobodu govora i koje se ne može tolerirati u demokratskom društvu jer predstavlja nedopustivi napad na osobu tužiteljice kojim se povređuje njezino dostojanstvo, ugled i čast.

20. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako je resor kulture S. c. u Z. uistinu imao gubitke u poslovanju, a kako to navodi i prvostupanjski sud (v. točku 15. obrazloženja prvostupanjske presude). Međutim, pogrešno prvostupanjski sud ne utvrđuje način funkcioniranja S. c. u Z. s obrazloženjem kako to nije predmet spora jer je upravo način funkcioniranja S. c. važan kako bi se moglo utvrditi je li tužiteljica isključivo odgovorna za gubitke u poslovanju u resoru kulture ili ne. Prvostupanjski je sud stoga dužan uzeti u obzir i propise kojima se regulira djelatnost javnih ustanova, kao i Statut S. c. u Z., kao odredaba materijalnog prava, uzimajući u obzir tadašnji položaj tužiteljice kao pomoćnice ravnatelja i dovodeći ga u vezu s položajem i ovlastima ravnatelja odnosno zamjenika ravnatelja te upravnog vijeća, kao onih koji su joj hijerarhijski nadređeni.

21. U vezi s organizacijskom strukturom, ovaj drugostupanjski sud navodi kako je posebno važna činjenica da je S. c. u Z. bio u postupku sanacije sukladno Zakonu o sanaciji javnih ustanova ("Narodne novine" broj: 136/2012., 151/2014. i 27/2016.), a u vezi s čim je donesena i Odluka o sanaciji S. c. S. u Z. ("Narodne novine" broj: 11/2013. – dalje: Odluka). U navedenoj odluci su propisane dužnosti i ovlasti sanacijskog upravitelja (točka III Odluke), a te su, između ostaloga, organiziranje i usklađivanje djelatnosti S. c., imenovanje i razrješenje voditelja ustrojstvenih jedinica te donošenje odluka u pogledu radnopravnog statusa svih zaposlenika S. c., davanje naloga za izvršenje određenih poslova i zadataka voditeljima ustrojstvenih jedinica, pojedinim zaposlenicima i skupinama zaposlenika, predlaganje Sanacijskom vijeću poslovne politike, mjera za njihovo provođenje, a naročito mjera za provođenje postupka sanacije, podnošenje Sanacijskom vijeću izvješća o svome radu, posebice financijskom poslovanju, izdavanje naloga za korištenje financijskih sredstava, provođenje općih akata S. c. i donošenje uputa u vezi s njima, davanje pisane punomoći drugim osobama da zastupaju S. c. u pravnom prometu, odgovornost za zakonitost rada S. c., odlučivanje o pojedinačnim pravima i obvezama svih zaposlenika Studentskog centra, pokretanje i provođenje stegovnog postupka, te izricanje stegovnih mjera u skladu sa zakonom, Statutom S. c. i općim aktima Studentskog centra, itd.

22. Navedene ovlasti i odgovornosti sanacijskog upravitelja potrebno je dovesti u vezu s radom tužiteljice, kao i iskazom svjedoka M. B., tadašnjeg sanacijskog upravitelja, a iz čijeg iskaza proizlazi kako iznijete informacije o tužiteljici nisu bez podloge te su u većini točne (v. točku 17. obrazloženja prvostupanjske presude). Naime, riječ je o osobi koja je, sukladno gore navedenoj Odluci Vlade Republike Hrvatske, imala niz ovlasti s ciljem provođenja sanacije S. c. u Z., a koje uključuju i nadzor nad radom svih zaposlenika (pa tako i tužiteljice) pa je potrebno valjano i jasno obrazložiti zbog čega prvostupanjski sud vjeruje njegovim navodima uzimajući u obzir kontradiktorne interese između njega kao tadašnjeg sanacijskog upravitelja i tužiteljice. Posebno je važno navedeno obrazložiti kada se uzmu u obzir ovlasti koje je imao jer je upravo na sanacijskom upravitelju bila obveza da spriječi svako postupanje koje negativno djeluje na postupak sanacije.

23. Pritom je posebno važno kako iz samog iskaza svjedoka M. B. (v. točku 12. obrazloženja prvostupanjske presude) između ostaloga proizlazi kako je sanacijsko vijeće usvajalo program rada za cijeli studentski centar, a po prijedlogu njega kao sanacijskog upravitelja, kako tužiteljica nije imala mogućnost samostalnog odlučivanja jer je bilo potrebno odobrenje sanacijskog vijeća, kako se najveći dio gubitaka sadržava u troškovima studentske prehrane, kao i da nema saznanja da bi tužiteljica osobno napravila gubitak u visini od 98.036.297,93 kuna.

24. Sve i ako prvostupanjski sud utvrdi kako je tuženik imao opravdanih razloga vjerovati da je upravo tužiteljica odgovorna za gubitke u resoru kulture S. c. u Z., a o čemu je potrebno dati jasne i valjane razloge, prvostupanjski sud mora i jasno i valjano obrazložiti činjenične podloge koje govore u prilog tvrdnjama tuženika izrečenih u mediju u vezi s autoritarnim načinom obnašanja dužnosti tužiteljice, kao i navodima tuženika o njezinoj nepismenosti. Naime, pitanje ovog postupka nije samo dovođenje tužiteljice u vezu s koruptivnim ponašanjem, već i iznošenje navoda iz kojih se zaključuje kako je nesposobna, glupa i nepismena.

25. Nadalje, prvostupanjski je sud dužan dati jasne i valjane razloge na temelju čega zaključuje da je tužiteljica javna osoba. Naime, neprihvatljiv je zaključak koji proizlazi iz stava prvostupanjskog suda da bi svaka osoba koja ima određeni viši položaj bila javna osoba, a do kojeg zaključka dolazi uzimajući u obzir činjenicu da je S. c. javna ustanova. Tom logikom bi svaka osoba koja radi na višem položaju u državnoj službi ili javnim službama po samoj prirodi svog radnog mjesta trebala biti smatrana javnom osobom, a koji zaključak se sam po sebi ne može prihvatiti jer je pogrešan i nema utemeljenje u pravnim propisima. Pritom je potrebno navesti i kako samo obrazloženje da je tužiteljica osoba koja zbog naravi svog posla (kultura) istupa više no prosječni građanin u medijima ne može sama po sebi biti dovoljna da bi je se smatralo javnom osobom.

26. U vezi s pozivanjem prvostupanjskog suda na praksu Europskoga suda za ljudska prava, ovaj sud navodi kako je isto u potpunosti promašeno s obzirom na to da se predmet Mladina d.d. protiv Slovenije (zahtjev broj 20981/10, presuda od 17. travnja 2014.) odnosio na zastupnika u slovenskom parlamentu, dakle na javnu osobu, dok se predmet A.B. protiv Švicarske (zahtjev broj 56925/08, presuda od 1. srpnja 2014.) odnosio na objavu tajnih dokumenata. Oba predmeta se ujedno odnose na slobodu medija, a koja nije predmetom ovoga postupka jer je tuženik fizička osoba koja nije novinar, urednik ili zaposlenik medija, a što je već ovaj drugostupanjski sud ranije naveo u svom obrazloženju (v. točku 11. obrazloženja).

27. Pritom je potrebno utvrditi i javni interes u ovoj stvari i jasno navesti u kojem dijelu navodi tuženika predstavljaju informacije koje javnost ima pravo znati, a koje ne potpadaju u tu kategoriju. Naime, pitanje navodne korupcije je jedno, a pitanje navodne tužiteljičine nesposobnosti, nepismenosti i sl. drugo.

28. Konačno, potrebno se osvrnuti i o zaključku prvostupanjskoga suda kako u konkretnom slučaju ne nalazi da se radi o duševnoj boli koja bi bila tako teška da treba dosuditi štetu unatoč iskazu tužiteljice te svjedoka L. Č., S. S. te A. K. iz kojih proizlazi kako je tužiteljica imala fizičke i psihičke posljedice od postupanja tuženika, a koje su se manifestirale kroz stres, gubitak kilograma, poremećaj spavanja i sl. (v. točku 24. obrazloženja prvostupanjske presude). U vezi s tim, ovaj sud navodi kako je, u slučaju da se ne dokaže da je tuženik imao ozbiljnih razloga vjerovati u istinitost onoga što je rekao, takav zaključak pogrešan. Naime, predmetni komentari koji se mogu okarakterizirati kao takvi da tužiteljicu određuju kao koruptivnu, nesposobnu, nepismenu i glupu osobu grubo vrijeđaju njezino dostojanstvo, ugled i čast te se kao takvi u svojoj ukupnosti ne mogu tolerirati.

29. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud pravilno utvrditi činjenično stanje, nakon čega će dati jasne i valjane razloge za svoju odluku uzimajući u obzir shvaćanja ovog drugostupanjskog suda, a nakon čega će donijeti pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku.

30. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o trošku s obzirom na to da još uvijek nije poznat konačan uspjeh stranaka u sporu.

31. Odluka iz točke I izreke ovoga rješenja donesena je na temelju članka 370. ZPP- a.

32. Odluka iz točke II izreke ovoga rješenja donesena je na temelju članka 166. stavka 3. ZPP-a.

33. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Frankić, v.r.