Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-1679/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari prvo tužitelja B. P. /OIB:…/ iz K. i drugo tužiteljice V. P. /OIB:…/ iz K., koje zastupa T. V. B. i I. R., odvjetnice u Odvjetničkom društvu V. B. & R. j. t. d. iz R., protiv tuženika A. b. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., koga zastupa H. M. i M. G., odvjetnici u Odvjetničkom uredu H. M. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 627/2019-23 od 16. veljače 2024., na sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2019-23 od 16. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- utvrđena ništetnom odredba članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu broj 306- 117/2005 sklopljenog 24. veljače 2005. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.091,00 CHF … prema srednjem tečaju za CHF H.-A.-A. b. d.d. važećem na dan korištenja kredita…", "…u kunskoj protuvrijednosti 229,32 CHF … obračunatih po srednjem tečaju za CHF H.-A.- A. b. d.d. važećem na dan plaćanja…" (stavak I. izreke);

- naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 1.538,71 eura / 11.593,25 kuna[1] s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke);

- utvrđen ništetnom dio odredbe članka 6. istog Ugovora o kreditu koja glasi: "…sukladno Odluci o kamatnim stopama H.-A.-A. b. d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o vi9sine kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom…" (stavak III. izreke);

- naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 432,81 eura / 3.261,24 kuna sa zateznim kamatama navedenim u stavku četvrtom (stavak IV. izreke);

- i naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 1.718,17 eura sa zateznim kamatama (stavak V. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 306-117/2005 sklopljenog 24. veljače 2005. u dijelu promjenjive stopa redovne kamate po odluci tuženika i vezivanje glavnice i redovne kamate uz valutu CHF po srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.971,52 eura (razlika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate - 432,81 eura + razlika u tečaju CH - 1.538,71 eura) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno:

- da su tuženik (kreditor), prvo tužitelj (korisnik kredita) i drugo tužiteljica (fiducijarni dužnik) sklopili 24. veljače 2006. Ugovor o potrošačkom kreditu za iznos od 16.091,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita (27. veljače 2006.), sa rokom otplate kroz 84 mjeseci, namjena kojeg je bila kupnja vozila za osobne potrebe;

- da se prema članku 2. i 4. kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (84 mjesečnih anuiteta) obračunatih po srednjem tečaju CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja;

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za jedan (1,00) euro

- da je u Ugovoru navedeno - "…na iznos kredita obračunava se kamata od 5,250% dekurzivno godišnje … Kamate se obračunavaju u CH, a naplaćuje u kuna po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja…", "… Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamate stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kamatna stopa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke …" (članak 6. točka 1.);

- da je tuženik u razdoblju vraćanja kredita mijenjao stopu redovne kamate u četiri navrata (od početne 5,250 do 7,000 godišnje);

- da je tuženiku vraćen kredit do 28. veljače 2013.;

- da razlika plaćenih anuiteta po tužiteljima uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i stopu redovne kamate koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora u odnosu na onu koja je jednostranom odlukom tuženika mijenjana tijekom vremena vraćanja kredita iznos ukupno 1.971,52 eura (razlika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate - 432,81 eura + razlika u tečaju CHF - 1.538,71 eura - nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. P., dipl. oec.),

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. /promjenjiva stopa redovne kamate prema Odluci banke/ i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. /ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu mijenjanja stope redovne kamate po Odluci banaka i vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporno je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka:

- primjena pravila o učincima odluka donesenim po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP- a);

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona 79/2007., 125/2007., 75/2009., o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj:

79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP- a/2007/);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama, visina tražbine utoliko što tuženik smatra da je istu trebalo umanjiti za takozvanu negativnu razliku i dopuniti nalaz i mišljenje vještaka obračunom kamata kao da je podignut kredit u kunama, tijek zateznih kamata i je li novčano potraživanje u zastari,

- i odluka o troškovima postupka.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku kamata i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno. 11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007), i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

13. Direktivom 93/13/EEZ[2] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je 2 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. /presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015./ u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

17. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu u predmetnoj parnici kako su bili definirani parametri za određivanje promjenjive stope redovne kamate i glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u vrijeme sklapanja kredita i kroz razdoblje vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja.

18. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza drugo tužiteljice (u dobi od 66 godina, umirovljenica) u kojem je izjavila da su suprug (prvo tužitelj sada teško pokretna osoba) i ona, nakon što im je kćer diplomirala odlučile 2006. kupiti kćeri osobno automobil, da im je tuženik ponudio samo kredit u protuvrijednosti kuna od CHF, da je Ugovor bio unaprijed pripremljen i da su suprug i ona otišli ovjeriti ga kod javnog bilježnika i odnijeli ga u auto kuću N., da je znala da će stopa redovne kamata biti promjenjiva ali da im nitko nije pojasnio "da će to biti tako puno", već samo rečeno "dajte to samo potpišite i ne brinite" (list 226. - 227. spisa) sa Ugovorom o kreditu i planom otplate, kao jedini objektivni zaključak ostaje da su kreditna sredstva uložena u kupnju automobila za osobne potrebe, da se svrha kreditiranja nije izmijenila niti kroz razdoblje vraćanja kredita (Ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da tužitelj jest potrošač, da je Ugovor standardi, unaprijed pripremljen, da tuženik s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarao o kriterijima na temelju kojih će se mijenjati stopa redovne kamate, i o mogućim rizicima po tužitelja u slučaju promjene stope redovne kamate i tečaja u CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita, niti da su tužitelji na bilo koji način mogli utjecati na sadržaj ugovora u dijelu promjenjive stope i valute CHF, i da je postupanje tuženika, koji je bio svjestan rizika, bilo netransparentno i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. U prilog istom zaključku ide i činjenica da tuženik tijekom postupka nije dostavio odluke i opće akte na temelju kojih je mijenjao stopu redovne kamate, a niti kako je navedeno pod točkom 17. objasnio sudu u predmetnoj parnici kako su bili definirani parametri za određivanje promjenjive stope redovne kamate i glavnice u CHF, odnosno je li i, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u vrijeme sklapanja ugovora, te u razdoblju vraćanja kredita (7 godina) razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja.

20. Okolnosti konkretnog slučaja rezultirale su dovoljno ozbiljnim oštećenjem pravnog položaja tužitelja (potrošača) u koji je stavljen kao slabija strana Ugovora o kreditu, a time i znatnijom neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, pri čemu naravno treba imati u vidu da se pod ispitivanjem postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i razlike u tečaju CHF koje na temelju ugovorne odredbe o vezivanju obveze za tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita terete potrošača, s druge strane, već da se treba uzeti u obzir i ograničenje sadržaja prava tužitelja kao potrošača koja prema tim odredbama ima na temelju tog Ugovora i ograničenja u njihovu korištenju.

21. Uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženika) i o promjenjivoj stopi redovne kamate, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[3] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

22. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju o jednostranoj promjenjivosti stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita za kunsku protuvrijednost CHF prema tečaju tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita posebno) nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, a što znači u vrijeme sklapanja Ugovora, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

23. Prema tome, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je o osnovanosti zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valuti u CHF odlučeno po prvostupanjskom sudu paušalno na temelju utvrđenja iz "kolektivne presude", da nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama, da nije jasno u čemu se sastoji i da banka nije propustila upozoriti tužitelje na rizik sklapanja Ugovora sa promjenjivom stopom redovne kamate i valutnom klauzulom, niti ih je ona mogla predvidjeti.

3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

24. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a time i obvezno pravno ovlaštenje na realizaciju tog prava putem suda, što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

25. Financijskim vještačenjem (matematički izračun nije sporan) je utvrđeno da razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i stopu redovne kamate koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora u odnosu na onu koja je jednostranom odlukom tuženika mijenjana tijekom vremena vraćanja kredita iznosi ukupno 1.971,52 eura (razlika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate - 432,81 eura + razlika u tečaju CH - 1.538,71 eura - nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. P., dipl. oec.).

26. Budući da predmet spora nije ispitivanje nepoštenosti odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate u ugovorima o kreditu koje je tuženik plasirao u kunama, bez vezivanja obveze potrošača za tečaj valute u CHF na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita, to se nastavno navedenom pod točkom 22. obrazloženja ne mogu prihvatit žalbeni navodi da je po prvostupanjskom sudu propušteno dopuniti nalaz i mišljenje vještaka na način da redovnu kamatu obračuna kao da je s tužiteljima realiziran kredit u kunama sa promjenjivom stopom redovne kamate, na koji način bi se po tuženiku otklonilo neosnovano stavljanje potrošača sa kreditima u CHF u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u eurima ili bez valutne klauzule.

27. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi niti u dijelu u kojem tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud trebao, a nije, neovisno o tome što nije postavio protutužbeni zahtjev, umanjiti potraživanje po osnovi restitucijskog zahtjeva za takozvanu negativnu razliku, a niti pozivanje na odluke drugih Županijskih sudova i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. Osim navedenog pod točkom 8.4. obrazloženja prvostupanjske presude, vezano za te žalbene navode, skreće se pozornost tuženiku i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je iskazano shvaćanje da u slučaju kad tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos "negativna razlika", već samo općenito osporavao visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud ne može (nije ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

28. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 1.971,52 eura (razlika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate - 432,81 eura + razlika u tečaju CHF - 1.538,71 eura), to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

29. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužiteljima pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i vezivanja glavnice za CHF, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, a zbog čega se suprotni navodi tuženika vezano za tijek zateznih kamata ne mogu prihvatiti, s tim u vezi pozivanje na odluku Općinskog suda u Splitu, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. i shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2001., za koje pogrešno drži da podržava njegovo tumačenje tijeka zateznih kamata, a niti zaključak o protuustavnom dovođenju u neravnopravan položaj u odnosu na ostale sudionike u pravnom prometu.

30. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

30.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o vezivanja glavnici kredita za CHF, odnosno vraćanje kredita prema srednjem tečaju CHF tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. (ništetnost odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate) i od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o valuti CHF) i što je predmetna tužba podnesen 18. travnja 2019. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

31. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

32. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presuda Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

33. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja, koje isti veže uz činjenicu kada je Ugovor o kreditu sklopljen, očito ispuštajući iz vida da potrošač subjektivno (materijalno) pravo na restitucijski zahtjev stječe tek kad se utvrdi da je konkretna odredba ugovora ništetna i da je pitanje zastare vezano za obvezno pravno ovlaštenje na podnošenje zahtjeva, odnosno da bez postojanja subjektivnog materijalnog prava, ne postoji niti obvezno pravno ovlaštenje na podnošenje zahtjeva za ostvarenje istog, niti shvaćanjem da sud "vlastitim arbitrarnim mišljenjem ukida institut zastare".

34. Neosnovani su navodi i u dijelu stavka V. obrazloženja žalbe u kojem tuženik tvrdi da je dio zahtjeva koji je istaknut nakon izvedenog dokaza vještačenjem u zastari jer da je podneskom od 17. travnja 2023. preinačena tužba. To iz razloga, što podneskom od 17. travnja 2023. nije povećan restitucijski zahtjev, već smanjen (u tužbi je zahtjevan iznos od 14.996,39 kuna, a dispozitivnom podnesku od 17. travnja 2023. iznos od 14.854,48 kuna), odnosno što tužba nije preinačena (članak 191. stavak 3. ZPP-a).

35. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljima, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

36. Materijalno pravo u odluci o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude nije primijenjeno na štetu tuženika, kako to isti tvrdi.

37. Naime, budući da je odredba članka 155. stavka 2. ZPP-a, kojom je propisano da će sud troškove propisane tarifom za nagrade odvjetnika odmjeriti prema tarifi, prisilne naravi i da sud na temelju te odredbe primjenjuje OT-u[4] , i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (članak 164. stavak 1. i 4. ZPP-a, Tbr. 48/3. OT), i da dužnost naknade parničnih troškova zavisi od odluke o glavnim tužbenim zahtjevima, to se ne mogu prihvati navodi tuženika pod stavkom VI. obrazloženja žalbe o retroaktivnoj primjeni OT-e u dijelu vrijednosti boda na radnje poduzete do 5. studenog 2022., a niti shvaćanje iskazano u odluci Visokog trgovačkom suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2450/2023-2 od 30. kolovoza 2023.

38. Nadalje, tužiteljima na ime nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pripada iznos od 1.312,7 eura / 10.312,50 kuna (prema vrijednosti predmeta spora 4 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2014., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., u daljnjem tekstu: OT)

od 1.971,53 eura / 14.854,49 kuna za sastav tužbe - 100 bodova /Tbr. 7/1. OT/, podneska od 19. rujna 2019. /list 40. - 44. spisa/ i 17. travnja 2023. /list 132. - 139. spisa/ od po 100 bodova /Tbr. 8/1. OT/, zastupanje na ročištima 6. travnja 2022. /list 47. - 48. spisa/ i 16. siječnja 2024. /list 226. - 227. spisa) od po 100 bodova /Tbr. 9/1. OT/ i 13. prosinca 2023. /list 224. - 225. spisa/ - 50 bodova /Tbr. 9/2. OT/ ili ukupno 550 bodova x 15,00 kuna /Tbr. 50. OT/ = 8.250,00 kuna + 2.062,50 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 42. OT/ = 10.312,50 kuna / 1.312,7 eura), a što uz trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 500,00 kuna / 66,36 eura i trošak izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 331,81 eura, čini ukupan trošak tužitelja u predmetnoj parnici koji iznosi 1.766,87 eura.

39. Stoga, materijalno pravo u odluci o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude nije primijenjeno na štetu tuženika kad mu je naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.718,17 eura (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. i člankom 151. stavkom 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od 16. veljače 2024. (donošenja prvostupanjske presude) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

40. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

41. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 627/2019-23 od 16. veljače 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 7. svibnja 2024.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.