REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-922/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MARINO – LUČKO d.o.o., Zagreb, Franje Puškarića 102B, OIB 35484380586, kojeg zastupa punomoćnica Kristina Rakuša, odvjetnica u Zagrebu, protiv 1. tuženika ZAGREB NEKRETNINE d.o.o., Zagreb, Nova Ves 17, OIB 15364543303, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Ćorić, odvjetnik u Zagrebu i 2. tuženika PRIDAL d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ljubljanica 15C, OIB 42491788150, kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Ćulap, odvjetnica u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1276/22-10 od 2. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1276/22-10 od 2. veljače 2023. u točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 275,39 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, Ovrv-3131/11 od 19. srpnja 2011., na 5118/17192 suvlasničkog dijela nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu opisana kao 206. Suvlasnički dio – 17192/755745 dijela u A (4KČ, b. 8, 8A, 10, 10A- 10B, 10C, Fijanova ulica 8A, Zagreb, Fijanova ulica 8, Zagreb, Fijanova ulica 10, Zagreb, Fijanova ulica 10A, Zagreb, Fijanova ulica 10C, Zagreb, Fijanova ulica 10B, Zagreb i dvorište, površine 5859 m2), etažno vlasništvo (E-206) povezano s poslovnim prostorom oznake C u podrumu, prizemlju, I. katu i potkrovlju kuće br. 10, površine 171,92 m2, upisano u u zk. ul. 6525 k.o. Centar, poduložak 206, zk. č. 5107/4, a što u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju kuće 10 površine 51,18 m2.

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi I. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.087,37 EUR/8.192,79 kn1, u roku od 8 dana.

IV. Odbija se zahtjev I. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 155,72 EUR/869,50 kn, kao neosnovan.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi II. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 933,20 €/7.031,20 kn, u roku od 8 dana.

VI. Odbija se zahtjev II. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 124,43 EUR/937,55 kn, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnom navodi da je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je stekao vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću 10. kolovoza 2014. odnosno nakon pokretanja ovršnog postupka jer se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računa i vrijeme za koje su pravni prednici neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti posjednici. Smatra i da kao predmnijevani vlasnik može štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kako to proizlazi iz shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama koje se nalaze u spisu i Protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukazuje na sporni spis zemljišnoknjižnog suda poslovni broj Z-49824/09 iz kojeg je vidljivo da je prijedlog za uknjižbu utemeljen i na spornom poslovnom prostoru kao i na garažnim mjestima. Međutim, prijedlog je usvojen jedino u odnosu na garažna mjesta, a ne i na poslovni prostor upravo zbog krivnje drugotuženika.

3. Prvotuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. prema kojem predmnijevani vlasnik da bi uspješno zaštitio svoje pravo na predmetu ovrhe mora dokazati u postupku da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten ili da je zloupotrijebio svoje pravo, a to tužitelj nije dokazao. Predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti.

4. Drugotuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je, kako je i u ranijoj drugostupanjskoj odluci poslovni broj Pž-1425/21 navedeno, zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe na 5118/17192 suvlasničkog dijela nekretnine opisan u točki I. izreke prvostupanjske presude koji predstavlja poslovni prostor u prizemlju kuće 10 površine 51,18 m2, a koja je ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj Ovrv-3131/11 od 19. srpnja 2011., a tužitelj je kao treća osoba upućen pokrenuti parnicu u navedenom ovršnom postupku. Prvostupanjski sud navodi da je sporno postoji li u pravnom smislu nekretnina koju je tužitelj kupio od drugotuženika, s obzirom na to da nije upisana u zemljišnoj knjizi kao poseban etažni dio, sprječava li ta činjenica stjecanje prava vlasništva na kupljenoj nekretnini te, ako ne sprječava, ima li tužitelj pravo koje sprječava predmetnu ovrhu na nekretnini čiji je sastavni dio nekretnina koju je tužitelj kupio od drugotuženika. Analizirajući bitne činjenice oko stjecanja sporne nekretnine sud navodi mnoštvo zakonskih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 pročišćeni tekst – dalje: ZV) koje se odnose kako na temeljne definicije nekretnine, diobe, stjecanja prava vlasništva dosjelošću i retorički postavlja pitanje može li sporni poslovni prostor kojeg je tužitelj kupio i u čijem se posjedu nalazi biti podoban samostalnim objektom prava vlasništva i može li se na njemu steći pravo vlasništva dosjelošću. Citirajući niz zakonskih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o stjecanju prava vlasništva i s obzirom na činjenična utvrđenja zaključuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću nakon upisa zabilježbe ovrhe te da nema pravo koje sprječava ovrhu. Ujedno navodi da pozivanju tužitelja na odredbe čl. 166. ZV-a o predmnijevanom vlasništvu u ovoj parnici nema mjesta. S obzirom na doslovno tumačenje navedene zakonske odredbe smatra da izvan zakonske odredbe čl. 166. ZV-a nema mjesta pozivanju na predmnijevano vlasništvo. Tu prije svega navodi da se institut predmnijevanog vlasništva može koristiti samo u parnici koju pokreće osoba koja ne posjeduje stvar iako ima pravni temelj za to protiv osobe koja tu stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Kako prvotuženik nije posjednik nekretnine niti drugotuženik tvrdi da je u trenutku zabilježbe bio njezin vlasnik, prvotuženik ima pravo na namirenje svoje tražbine, a tužitelj nema pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ).

8. Prvostupanjski sud posebnu pažnju pridaje ranijem ukidnom rješenju poslovni broj Pž-1425/21 izražavajući svoje nezadovoljstvo da je raniju prvostupanjsku odluku drugostupanjski sud ukinuo istom sucu i predmet vratio na ponovno suđenje. Polemizirajući s drugostupanjskim sudom smatra da su njegovi zaključci protivni sami sebi, da je prvostupanjski sud raniju presudu napravio u skladu sa zakonom te ako je drugostupanjski sud smatrao da je uz postojanje predmnijevanog vlasnika potrebno i da je prvotuženik postupao nepošteno da mu se ukazuje da činjenicu nepoštenja tužitelj nije ukazivao do zaključenja prethodnog postupka. Iz zk izvatka nije vidljivo da je tužitelj pokušao upisati svoje pravo vlasništva sporne nekretnine. Drugostupanjski je sud mogao preinačiti prvostupanjsku presudu ako je njegovo shvaćanje suprotno od shvaćanja prvostupanjskog suda. Analizira djelomični sadržaj spisa predmeta zemljišnoknjižnog suda poslovni broj Z-49824/09 (u točki 61. obrazloženja pogrešno se navodi 46284/09) i zaključuje da se ne može očekivati od prvotuženika da istražuje izvanknjižno stanje niti je činjenica da je drugotuženik bio investitor zgrada s više stanova i poslovnih prostora koje nudi na tržištu općepoznata. Kako iz zemljišnoknjižnog izvatka ne proizlazi da je postojala zabilježba podnesenog prijedloga prvotuženik nije bio nepošten niti nesavjestan slijedom čega tužitelj nema pravo koje sprječava ovrhu.

9. Osnovano žalitelj ukazuje prvenstveno na odredbu čl. 55. OZ-a koja propisuje da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom povezujući ju s odredbom čl. 166. st. 1. ZV-a o predmnijevanom vlasniku.

10. Prvostupanjski sud o predmnijevanom vlasniku kao ovlašteniku za pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iznosi svoje pravno shvaćanje koje je nepravilno, nejasno, nerazumljivo, protivno smislu navedene zakonske odredbe čl. 55. OZ-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZV-a. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude osim što je pravilno odlučio o zahtjevu za proglašenje ovrhe nedopuštenom iznosi svoje nezadovoljstvo s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda jer je ukinuo raniju prvostupanjsku odluku. Čini se da je prvostupanjski sud jednostavno zanemario zakonske odredbe Zakona o parničnom postupku o sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude i postupanju prvostupanjskog suda nakon što mu drugostupanjski sud ukine odluku. Polazeći od odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a da obrazloženje prvostupanjske odluke sadržava i odredbe materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka uz sumarno izložene zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i izjašnjenje o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, niži sud je u ponovljenom postupku, uz negodovanje, raspravio sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud. Međutim, iako nije izričito zabranjeno, prvostupanjski sud nije po logici stvari, ovlašten polemizirati sa shvaćanjima drugostupanjskog suda, već je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud. U izražavanju svojeg nezadovoljstva s ranijom odlukom drugostupanjskog suda prvostupanjski je sud točke 7. i 8. obrazloženja drugostupanjskog rješenja iscrtao olovkom, na marginama naveo svoja razmišljanja i polemizirao s tom odlukom. Tu polemiku je prvostupanjski sud nastavio i u pobijanoj presudi, usput iznoseći i pogrešno pravno shvaćanje o pravu predmnijevanog vlasnika zahtijevati da se ovrha na predmetu na kojem je predmnijevani vlasnik proglasi nedopuštenom. Prije svega potpuno je nejasno navođenje niza zakonskih odredbi o stjecanju vlasništva dosjelošću, a pogrešno je i shvaćanje da predmnijevani vlasnik ne može zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom. Tužitelj u tužbi nije naveo da je dosjelošću stekao pravo vlasništva sporne nekretnine nego da je predmnijevani vlasnik. U ranijoj drugostupanjskoj odluci ukazano je prvostupanjskom sudu na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravu presumiranog vlasnika, a prvostupanjski sud to pravo negira (točka 41. obrazloženja). Prvostupanjski sud spornim pitanjem nalazi i dvojbu može li tužitelj dosjelošću steći pravo vlasništva posebnog dijela nekretnine, odnosno kupljenog poslovnog prostora. To pitanje nije od značaja za ishod parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer to ne proizlazi niti iz odredbi Ovršnog niti iz odredbi nekog drugog zakona. Doslovno čitanje odredbe čl. 55. st. 1. OZ-a legitimaciju na podnošenje tužbe daje osobi „koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu“ vrlo jasno pokazuje da tužitelj ne mora dokazivati da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetu ovrhe (iako i to može u određenoj situaciji), a tužitelj to i nije tvrdio. Tužitelj je tvrdio da je predmnijevani vlasnik nekretnine, a prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku izokrenuo teze i naveo da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću i da zbog toga nema mjesta pozivanju na predmnijevano vlasništvo. Sudskom nagodbom sklopljenom u parnici između tužitelja i drugotuženika doista je utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo spornog prostora, ali je sudska nagodba sklopljena 4. lipnja 2020.

11. Od značaja za ishod parnice je činjenica koju navodi i prvostupanjski sud, a to je da se u rješenju poslovni broj Z-49824/09 u postupku radi uknjižbe prava vlasništva temeljem ugovora o kupoprodaji od 30. srpnja 2004. temeljem kojeg se tužitelj nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu spornih nekretnina zemljišnoknjižni sud propustio predbilježiti da se tužiteljev prijedlog odnosi i na sporni poslovni prostor koji je jasno naznačen u ugovoru (list 144. do 159. spisa), već je samo naznačio da se predbilježba odnosi na dva garažna mjesta koja nisu predmet ovrhe. Zbog toga je i drugostupanjski sud zatražio da se raspravi ta činjenica je li postojala upisana zabilježba. U ponovljenom postupku tužitelj je dostavio presliku zemljišnoknjižnog spisa te je iz rješenja vidljivo da nema plombe i u odnosu na nekretninu koja je predmet ovrhe. Kako je tužitelj to predložio još u tužbi, a sud propustio to raspraviti, učinio je to u ponovljenom postupku. Posljedično, kako to navodi i prvotuženik, tužitelj nije dokazao da je prvotuženik bio nesavjestan, nepošten ili da je došlo do zlouporabe povjerenja. Činjenica jest da je Zagrebačka banka d.d. imala upisano založno pravo na cijeloj nekretnini 2004. godine, ali je založno pravo brisano prije nego je tužitelj kupio spornu nekretninu (list 18. spisa). Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. o pretpostavkama koje treća osoba mora dokazati da bi uspješno štitila svoje pravo predmnijevanog vlasnika predstavlja određeni standard i restriktivnije uvjete za proglašenje ovrhe nedopuštenom u ovakvim situacijama u odnosu na odluke revizijskog suda koje je tužitelj podnio sudu. Međutim, prvostupanjski sud principijelno, ali pogrešno, iznosi shvaćanje da predmnijevani vlasnik ne može tražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom. To pogrešno pravno shvaćanje nije od utjecaja na pravilnost odluke jer je prvostupanjski sud jasno naveo da tužitelj nije dokazao da je prvotuženik bio nepošten, nesavjestan ili da je došlo do zlouporabe povjerenja. Zbog toga „višak“ obrazloženja pobijane odluke drugostupanjski sud zanemaruje osim što je ukazao prvostupanjskom sudu na neprimjereno i nezakonito postupanje prilikom odlučivanja.

12. Žalbenim navodima u dijelu koji je od značaja na pravilnost pobijane odluke nije dovedena u sumnju pravilnost pobijane odluke. Radi se o tome da je tužitelj kao podnositelj prijedloga u zemljišnoknjižnom postupku mogao koristiti pravo na žalbu protiv rješenja zemljišnoknjižnog suda koji je odlučio o zabilježbi i u odnosu na prijedlog za upis spornog poslovnog prostora već samo garaže. Na taj način je doveo sam sebe u teži položaj, a posebice imajući u vidu i činjenicu da je drugotuženik kasnijim etažiranjem i spajanjem poslovnog prostora s drugim prostorima u jednu veću etažnu jedinicu znatno otežao tužitelju da ostvari svoje pravo na uknjižbu kupljenog poslovnog prostora nad kojim se sada provodi ovrha. Stoga sudska nagodba kojom je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću nema nikakvog utjecaja na nedopuštenost ovrhe.

13. Tužitelj ne osporava pravilnost odluke o troškovima postupka koju je sud donio temeljem odluke čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a određeno navodeći koji su troškovi biti potrebni tuženicima za vođenje parnice. Prvotuženiku nije bilo potrebno za vođenje parnice trošak sastava odgovora na tužiteljevu žalbu slijedom čega je taj zahtjev odbijen prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

14. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 7. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-30867-4a002

Kontrolni broj: 0affc-deb67-803c7

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.