REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-484/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H. iz N., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. P. odvjetnik iz K., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-607/2022-2 od 6. prosinca 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Pn-30/2021-16 od 25. ožujka 2022. koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Pn-89/2022-31 od 17. veljače 2023., u sjednici održanoj 7. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Preinačuje točka I. presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 607/2022-2 od 6. prosinca 2022. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. presude Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Pn-30/2021-16 od 25. ožujka 2022. koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Pn-89/2022-31 od 17. veljače 2023. te točka I. presude Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Pn-30/2021- 16 od 25. ožujka 2022. koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj Pn-89/2022-31 od 17. veljače 2023., te se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 19.734,42 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

- za 2018. na iznos od 4.627,61 eura sa zateznim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 513,20 eura za travanj 2018. i po 530,89 eura od svibnja do studenog i 398,17 eura za prosinca 2018. računajući kamate od 16. svibnja 2018. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate,

- za 2019. na iznos od 4.778,02 eura sa zateznim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 398,17 eura počev od 1. veljače 2019. računajući kamate od 16. veljače 2019. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate,

- za 2020. na iznos od 4.778,02 eura sa zateznim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 398,17 eura počev od 1. veljače 2020. računajući kamate od 16. veljače 2020. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate,

- za 2021. na iznos od 4.446,21 eura sa zateznim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 398,17 eura počev od siječnja do studenog i iznos od 199,08 eura za prosinac počev od 1. veljače 2020. računajući kamate od 16. veljače 2020. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate i za

- za siječanj 2022. na iznos od 398,17 eura, veljaču 2022. na iznos od 398,17 i ožujak 2022. na iznos od 309,68 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16- og u mjesecu za svaki mjesečni iznos počev od 16. veljače 2022. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška revizijskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 148.688,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade do isplate i to za:

- 2018. iznos od 34.866,70 kuna s naprijed navedenim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 3.866,70 kuna za travanj 2018. i po 4.000,00 kuna od svibnja do studenog i 3.000,00 kuna za prosinca 2018. računajući kamate od 16. svibnja 2018. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate,

- 2019. iznos od 36.000.00 kuna s naprijed navedenim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 3.000,00 kuna počev od 1. veljače 2019. računajući kamate od 16. veljače 2019. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate,

- 2020. iznos od 36.000,00 kuna s naprijed navedenim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 3.000,00 kuna počev od 1. veljače 2020. računajući kamate od 16. veljače 2020. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate,

- 2021. iznos od 33.500,00 kuna s naprijed navedenim kamatama računajući ove po dospijeću svakog pojedinog iznosa mjesečne izgubljene zarade od 3.000,00 kuna počev od siječnja do studenog i iznos od 1.500,00 kuna za prosinac počev od 1. veljače 2020. računajući kamate od 16. veljače 2020. pa kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu do isplate i za

- siječanj 2022. iznos od 3.000,00 kuna, veljaču 2022. iznos od 3.000,00 kuna i ožujak 2022. iznos od 2.333,25 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja po navedenoj stopi teče od 16-og u mjesecu za svaki mjesečni iznos počev od 16. veljače 2022. do isplate.

Nadalje, pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.029.505,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude, pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 121.651,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, pod točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu mjesečne rente u iznosu od 6.064,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2021. računajući kamate od 16. veljače 2021. pa kako budu dospijevali do svakog najkasnije 16-og u mjesecu sve do konačne isplate, a pod točkom V. je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i IV. izreke, a pod točkom II. izreke je djelomično ukinuta prvostupanjska presuda pod točkama II., III. i V. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1203/2023-2 od 22. studenog 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-607/2022-2 od 6. prosinca 2022. u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

1. „Može li Republika Hrvatska i u kojoj mjeri biti odgovorna za nezaposlenost pojedinca koji živi u Republici Hrvatskoj u razdoblju kada je ta osoba bila bez državljanstva ali je imala priznat status privremenog boravka odnosno u razdoblju kada je ta osoba stekla hrvatsko državljanstvo posebno ako nije aktivno poduzimala mjere u svrhu svog zaposlenja?“

2. „Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose naknade štete s osnove izgubljene zarade od dospijeća svakog pojedinog iznosa a ne od dana kada je Republika Hrvatska kao dužnik saznala za nastanak štete i opseg svoje obveze?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ili samo prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženice iz revizije te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija tuženice je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade jer u razdoblju kada nije imao uređen status boravka na području Republike Hrvatske nije mogao raditi.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su se roditelji tužitelja kao političke izbjeglice iz A. nastanile na K. 1960. gdje je tužitelj rođen 1962.,

- da 1979. tužitelj seli u N. u dobi od 17 godina,

- da je tužitelj do 19. studenog 2018. bio osoba bez državljanstva,

- da je u odnosu na tužitelja donesena presuda Europskog suda za ljudska prava broj: 63311/14 od 26. travnja 2018. kojom je utvrđeno da je došlo do povrede članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja u kojoj su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je od 1993. do 1996. od hrvatskih vlasti tužitelj dobivao dozvole za produženi boravak stranca,

- da tužitelj u lipnju 1992. traži državljanstvo Republike Hrvatske, a Ministarstvo unutarnjih poslova 1993. daje jamstvo da će tužitelj dobiti državljanstvo ako dobije otpust ili dostavi dokaz da se odrekao albanskog državljanstva u roku od 2 godine,

- da tužitelj 1995. ponovno traži državljanstvo Republike Hrvatske te je odbijen, jer nije imao prijavljen boravak u RH najmanje 5 godina neprekidno,

- da je tužitelju od 2011. do 2018. odobravan privremeni boravak iz humanitarnih razloga,

- da je 19. studenog 2018. dobio državljanstvo Republike Hrvatske,

- da je tužitelj tijekom godina kada je bio zaposlen obavljao različite pomoćne poslove u automehaničarskoj radioni i restoranu,

- da tužitelj nije bio zaposlen u utuženom razdoblju,

- da je tužitelj završio samo osnovnu školu te da prima zajamčenu minimalnu naknadu od 800,00 kuna mjesečno od 28. studenog 2018., pravo na naknadu za ugroženog kupca energenata u iznosu od 200,00 kuna mjesečno i da je u 2021. ostvario pravo na jednokratnu naknadu u iznosu od 2.500,00 kuna,

- da je prema izjavama svjedoka postojala mogućnost da se tužitelj zaposli.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su primjenom čl. 1089. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 155/23 - dalje: ZOO), a drugostupanjski sud i pozivom na čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 66/19.), prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od travnja 2018. do ožujka 2022., dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na razdoblje prije travnja 2018. prvostupanjska presuda ukinuta.

11. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev pozivom na navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđeno da tužitelj uživa privatni život u Republici Hrvatskoj, ali da je status njegovog boravka nesiguran, jer ovisi o jednogodišnjim produljenjima dozvole za boravak iz humanitarnih razloga što ovisi o tome da dostavi valjanu putnu ispravu što podnositelj smatra nemogućim ispuniti, jer je osoba bez državljanstva ili dobiva diskrecijski pristanak ministarstva za svoj boravak koji nije dosljedno ostvaren, a iako je nominalno dostupna, mogućnost da podnositelj zahtjeva pronađe zaposlenje je de facto otežano bez reguliranja njegovog statusa boravka te je stoga nezaposlen pa sud prihvaća da nesigurnost njegovog statusa boravka ima negativne posljedice na njegov privatni život.

12. Pri tome drugostupanjski sud navodi da se nepravilan rad državnih tijela ne može isključiti, a da se ne dovede u pitanje nastupanje protupravne posljedice, jer je protupravna radnja poduzeta kada je upravno tijelo jednostrano, bez obavijesti, tužitelja u razdoblju od 1992. do 1995. brisao iz registra boravišta u Republici Hrvatskoj čime je stvorena kontinuirana protupravna situacija tako da je tužitelj ostao osoba bez državljanstva zbog čega se povodom zahtjeva tužitelja iz 2001. nije moglo pozitivno odlučiti o državljanstvu i stalnom nastanjenju tužitelja u RH i omogućiti mu sklapanje ugovora o radu. Nadalje, taj sud smatra da je dostatno za odgovornost države to jesu li državna tijela propustila poduzeti razumne mjere da do štete ne dođe i da pri ocjeni odgovornosti države treba cijeniti jesu li se dogodili propusti koji su objektivno izmijenili tijek događaja što u konkretnom slučaju postoji, jer da je zahtjev bio pozitivno riješen, a trebao je, tužitelj bi se nedvojbeno i zaposlio. Prema daljnjem shvaćanju drugostupanjskog suda, neutemeljen je žalbeni navod da je primanjem tužitelja u hrvatsko državljanstvo rješenjem MUP-a od 19. studenog 2018. tada automatizmom otpala odštetna odgovornost tuženice, jer iz potvrde Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, proizlazi da je tužitelj od 21. studenog 2011. stalno evidentiran kao nezaposlena osoba, a kada se sada ima u vidu njegova dob (rođen 1962.) izvjesno je da je tužitelj nezaposlena osoba i da se ne može zaposliti, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka i socijalnih potpora.

13. Nižestupanjski sudovi tužitelju u pobijanom razdoblju dosuđuju zatezne kamate pozivom na čl. 29. ZOO i to računajući od dospijeća pojedinačnog mjesečnog iznosa računajući kamate od 16. svibnja 2018. do isplate na iznos za travanj 2018. pa nadalje kako budu dospijevali svakog 16-og u mjesecu. Pri tome sudovi nisu ničime obrazložili zbog čega su tužitelju kamate dosudili od dospijeća svakog mjesečnog iznosa.

14. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži naknadu štete zbog izgubljene zarade zbog toga što se nije mogao zaposliti jer tuženica tužitelju nije osigurala reguliranje statusa boravka u RH, što bi mu omogućilo zapošljavanje.

15. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

16. Zakonom o obveznim odnosima, kao općim propisom koji uređuje materiju odgovornosti za štetu, nisu nabrojene opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

17. U pravnoj teoriji kao opće pretpostavke uglavnom se navode: 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; 2. štetna radnja štetnika; 3. šteta; 4. uzročna veza između štetne radnje i štete i 5. protupravnost. Te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ako ne postoji makar jedna od njih, ne postoji ni odgovornost za naknadu štete.

18. Uzročna veza između štetne radnje i štete je nužna pretpostavka odgovornosti za štetu, ali je oštećenik mora dokazati, jer se ona ne predmnijeva.

19. U konkretnom predmetu treba razlikovati dva razdoblja i to razdoblje od travnja do 19. studenog 2018. kad je tužitelju produžavana privremena dozvola boravka iz humanitarnih razloga i razdoblje od 19. studenog 2018. kada je tužitelju priznato državljanstvo Republike Hrvatske do ožujka 2022.

20. U razdoblju nakon primanja u hrvatsko državljanstvo tužitelj ima sva prava kao i svaki drugi punopravni državljanin Republike Hrvatske. To je uostalom vidljivo i iz činjenica da tužitelj nakon primanja u hrvatsko državljanstvo ostvaruje pravo na određene socijalne naknade (prima zajamčenu minimalnu naknadu od 800,00 kuna mjesečno od 28. studenog 2018., pravo na naknadu za ugroženog kupca energenata u iznosu od 200,00 kuna mjesečno i u 2021. ostvario pravo na jednokratnu naknadu u iznosu od 2.500,00 kuna).

21. Stoga kako nakon primanja u hrvatsko državljanstvo više nema prepreka koje bi onemogućavale tužitelja da se zaposli kao i svaki drugi hrvatski državljanin, jer je njegov status sada siguran i stalan, ne postoji niti uzročna veza između štete (nemogućnosti zaposlenja tužitelja) i štetne radnje tuženice (neurednog reguliranja statusa tužiteljevog boravka u Republici Hrvatskoj).

22. U odnosu na razdoblje od travnja 2018. do 19. studenoga 2018. u kojem tužitelj nije imao hrvatsko državljanstvo, ali u kojem mu je priznato pravo privremenog boravka iz humanitarnih razloga valja reći da niti u tom razdoblju tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze.

23. Iako u tom razdoblju tužitelju nije odobren stalni boravak na području Republike Hrvatske, tužitelj nije bio onemogućen zaposliti se u razdoblju kada je imao pravo privremenog boravka iz humanitarnih razloga makar i na određeno vrijeme odnosno na vrijeme za koje mu je odobren boravak iz humanitarnih razloga, jer je u tom razdoblju imao reguliran uredan status boravka koji mu je omogućavao zapošljavanje i rad na području Republike Hrvatske.

24. Slijedom navedenog, nije osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete iz čl. 1045. st. 1. ZOO i čl. 1089. st. 1. ZOO niti za razdoblje od travnja 2018. do 19. studenoga 2018. zbog nepostojanja uzročne veze kao jedne od pretpostavki naknade štete.

25. Stoga odgovor na prvo pitanje glasi:

Republika Hrvatska ne može biti odgovorna za nezaposlenost pojedinca koji živi u Republici Hrvatskoj u razdoblju kada je ta osoba bila bez državljanstva, ali je imala priznat status privremenog boravka odnosno u razdoblju kada je ta osoba stekla hrvatsko državljanstvo jer se u razdoblju u kojem je imala reguliran status boravka (bilo priznanjem prava na privremeni boravak bilo primanjem u hrvatsko državljanstvo) mogla zaposliti.

26. Predmet spora je naknada štete na ime izgubljene zarade kojom tužitelj traži naknadu plaće koju bi ostvario da je mogao raditi.

27. Prema čl. 1086. ZOO obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

28. Na naknadu izgubljene zarade koja po svojoj prirodi predstavlja novčanu imovinsku (materijalnu) štetu kamate teku od dana nastanka štete kada se šteta smatra dospjelom, tj. kada su dospjeli pojedini iznosi zarade (tako i u Rev 460/2006- 2 od 25. rujna 2007.).

29. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose naknade štete s osnove izgubljene zarade od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

30. Međutim, budući da je tužbeni zahtjev u dijelu koji je predmet ove revizije ocijenjen neosnovanim, od odgovora na pitanje o tijeku zateznih kamata ne ovisi ishod spora.

31. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP-a preinačiti nižestupanjske odluke i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

32. Budući da je tuženica uspjela u revizijskom postupku u cijelosti, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 2. i čl. 163. ZPP tuženica bi imala pravo na naknadu troškova revizijskog postupka.

33. Međutim, uzimajući u obzir specifičnosti ovog konkretnog postupka, činjenicu da je ovaj sud dužan odlučiti o troškovima nastalim u postupku u povodu toga pravnog lijeka sukladno odredbi čl. 166. ZPP kao i činjenicu da tužitelju do sada odlukama sudova nije nalagano plaćanje troškova postupka zbog čega tužitelj nije niti mogao do sada isticati okolnosti zbog kojih nije u mogućnosti snositi troškove postupka, a imajući u vidu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) te stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, revizijski sud smatra da se neovisno o ishodu spora u ovom konkretnom slučaju može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

34. Slijedom navedenog, ovaj sud je proveo test razmjernosti i ispitao je li u konkretnom slučaju nalaganjem tužitelju obveze plaćanja parničnih troškova koji se odnose na trošak revizijskog postupka tuženici- državi ograničeno pravo stranke na pristup sudu.

35. Imajući na umu navedene odluke Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

36. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

37. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

38. U ovom predmetu tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice-države radi naknade štete (zbog izgubljene zarade) koju temelji na presudi Europskog suda za ljudska prava broj: 63311/14 od 26. travnja 2018. kojom je utvrđeno da je u odnosu na tužitelja došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da su oba nižestupanjska suda djelomično i prihvatila tužbeni zahtjev, tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna niti se moglo smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

39. U odnosu na visinu troškova valja reći da se iznos troškova odnosi na dvije neophodne radnje poduzete po tuženici- državi zastupanoj po Općinskom državnom odvjetništvu i to za trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije prema vrijednosti predmeta spora po Tbr. 10. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23) u iznosu od 375 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura po Tbr. 54. Tarife iznosi 750,00 eura za sastav revizije i traženih 746,57 eura za prijedlog za dopuštenje revizije odnosno ukupno 1.496,57 eura. Vezano za trošak sastava žalbe, valja reći da je prvostupanjska presuda u jednom dijelu ukinuta te će o trošku sastava žalbe i o ukupnom trošku biti odlučeno u konačnoj odluci prema čl. 166. st. 3. ZPP pa sud nije razmatrao taj trošak kad je odlučivao o zahtjevu tuženice za naknadu tih troškova.

40. Međutim, sud je imao u vidu da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj dugo vremena nezaposlena osoba koja prima zajamčenu minimalnu naknadu od 800,00 kuna odnosno sada 106,18 eura mjesečno od 28. studenog 2018. i koja živi u nekretnini u vlasništvu druge osobe pa s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, iznos troškova od 1.496,57 eura za tužitelja nije neznatan.

41. Slijedom iznesenog, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja ovaj sud zaključuje da odlukom kojom bi se tužitelju naložilo plaćanje troškova revizijskog postupka tuženici nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužitelja predstavlja prekomjeran teret što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zbog čega je određeno da će tuženica snositi svoj trošak revizijskog postupka te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

Zagreb, 7. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.