REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-639/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Š., OIB: …, iz K., kojeg zastupa punomoćnica A. I., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Z. d.o.o., OIB: …, V., kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica iz V., radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne Službe u Dugom Selu, poslovni broj: P-563/2023-11 od 14. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne Službe u Dugom Selu, poslovni broj: P- 563/2023-11 od 14. ožujka 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčane tražbine tuženika Z. d.o.o., OIB …, V., u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom, s temelja bjanko zadužnice, poslovni broj OV-4239/2008 od 20. svibnja 2008., na kojoj je ovjeren potpis direktora ovršenika kod javnog bilježnika B. R. iz S. I. Z., s računa tužitelja (odgovorne osobe) G. Š., koji ovaj ima kod H. p. banke d.d., broj računa IBAN …."

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 (petnaest) dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eur.“

2. Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnom, navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, nema uopće razloga o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika. Navodi da prvostupanjski sud dokaze nije cijenio prema čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. dalje: ZPP). Ističe da sud u pobijanoj presudi obrazlaže postupanje tuženika nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne Novine“ broj 68/19.-dalje:ZPONS) na temelju kojeg je 4. kolovoza 2018. Financijska agencija prestala izvršavati naplatu po toj zadužnici. Ukazuje da čl. 21. st.2. i 3. ZPONS propisuju da ovrhovoditelj može zatražiti u roku od 3 godine vraćanje osnove za plaćanje tj Agencija može osnovu za plaćanje uništiti, a da je tuženik opozvao osnovu za plaćanje nakon proteka roka od 4 godine i 11 mjeseci, a ne u roku od 3 godine kako to zakon propisuje. Ukazuje da je tuženik opozvao zahtjev za izravnu naplatu dana 7. lipnja 2023. te ponovno 12 srpnja 2023. zatražio izravnu naplatu po toj istoj osnovi -bjanko zadužnici posl. br. OV-4239/2008 od 20.svibnja 2008., pa tužitelj smatra da je odlučna činjenica opoziv zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika dana 7. lipnja 2023., a da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim razlozima a podredno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz dosudu troška postupka tužitelju.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode žalitelja, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP citirajući sadržaj navedene odredbe, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl.8. ZPP jer je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno analizirao i ocijenio dokaze na temelju kojih je utemeljio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Osim toga nije ostvarena niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos novčane tražbine tuženika u postupku izravne naplate, a koji se vodi pred Financijskom Agencijom (dalje:Agencija) na temelju bjanko zadužnice, poslovni broj OV-4239/2008 od 20. svibnja 2008., na kojoj je ovjeren potpis direktora ovršenika kod javnog bilježnika B. R. iz S. I. Z., s računa tužitelja (odgovorne osobe), i to temeljem razloga iz članka 50. st. 1. t. 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. - dalje: OZ) koji tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da se na tražbinu iz ove zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika 20. svibnja 2008. i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina te da je promašena pasivna legitimacija jer je ovršenik označen u bjanko zadužnici društvo A.-B. d.o.o. brisan iz Sudskog registra pri čemu se poziva i na odredbu čl. 129. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima kojim je propisano da zahtjevi prema članovima društva zastarijevaju za 5 godina od dana prestanka društva ako nije propisan kraći rok zastare.

9. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja da tužiteljev prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan budući da je iz predmetne zadužnice razvidno kako je tužitelj na istoj ovjerio potpis u svojstvu jamca platca pa činjenica prestanka društva glavnog dužnika A.-B. d.o.o., koje je brisano iz sudskog registra 8. kolovoza 2014. rješenjem posl. br. Tt-13/16534-6 Trgovačkog suda u Zagrebu, ni na koji način nema utjecaj na njegovu obvezu jamca platca u svojstvu fizičke osobe. Osim toga, prvostupanjski sud je i istaknuti prigovor zastare potraživanja iz predmetne zadužnice ocijenio neosnovanim utvrđujući da je nesporno da potraživanje iz predmetne zadužnice zastarijeva u roku od 5 godina od izdavanja iste, budući da je riječ o zadužnici na kojoj je isključivo ovjeren potpis ovlaštene osobe glavnog dužnika i tužitelja kao jamca platca, a ne radi se o zadužnici koja je potvrđena (solemnizirana) po javnom bilježniku, međutim da je iz potvrde Agencije utvrđeno da u predmetnom slučaju tijek zastare najprije je pravodobno prekinut 12. svibnja 2011. kada je prvi puta predmetna zadužnica poslana na prisilnu naplatu Agenciji te je tijek zastare bio prekinut sve do 4. kolovoza 2018. kada je Agencija predmetnu zadužnicu, po službenoj dužnosti, isknjižila iz osnove za plaćanje nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne Novine", br. 68/18., dalje: ZPONS). Zastara je ponovno počela teći 5. kolovoza 2018. te je tekla do ponovnog podnošenja zadužnice na prisilnu naplatu 12. srpnja 2023. čime je tijek zastare ponovno pravovremeno prekinut podnošenjem iste na prisilnu naplatu unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka, s time da se vrijeme prije 12. svibnja 2011. ne uračunava u tijek zastare sukladno odredbi čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) kojom je propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

9.1. Pri tome je prvostupanjski sud neosnovanom ocijenio tvrdnju tužitelja da je tuženik opozvao predmetni zahtjev za izravnu naplatu zaključujući kako je upravo iz dopisa Agencije od 16. studenog 2023. razvidno da je tuženiku kao ovrhovoditelju temeljem njegovog zahtjeva od 7. lipnja 2023. fizički vraćena predmetna zadužnica koja mu je bila potrebna kako bi istu mogao ponovno poslati Agenciji na prisilnu naplatu 12. srpnja 2023. čime je ponovno pravovremeno prekinuo tijek zastare.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, u cijelosti, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tužitelja.

11. Naime, odredbom čl. 111. st.3. ZOO propisano je da ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Odredbom čl. 114. st. 2. ZOO propisano je da smanjenje obveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jamčeve obveze, te jamac odgovara vjerovniku za cijeli iznos svoje obveze. Budući je iz predmetne zadužnice razvidno kako je tužitelj na istoj ovjerio potpis u svojstvu jamca platca to činjenica prestanka društva glavnog dužnika nema utjecaj na njegovu obvezu jamca platca u svojstvu fizičke osobe, pa je posljedično tome, prvostupanjski sud pravilno odbio tužiteljev prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužitelja kao ovršenika u ovršnom postupku.

12. U žalbenoj fazi postupka ostalo je i dalje sporno da li je nastupila zastara prava na naplatu tražbine iz predmetne bjanko zadužnice.

13. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj kao jamac platac za tuženikovo potraživanje prema društvu A.-B. d.o.o. u iznosu od 79.398,07 kn sa zateznom kamatom od 1. listopada 2008., tuženiku 21. svibnja 2008. izdao bjanko zadužnicu. Iz ovjere javnog bilježnika (str.23 spisa) na zadužnici vidljivo je da je na istoj samo ovjeren potpis tužitelja. Dakle, u konkretnom slučaju zadužnica je privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika i ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja te se prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 19. studenog 2018. na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika prije 1. siječnja 2011. primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

13.1. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

13.2. Odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

13.3. Budući da je predmetna zadužnica prvi put poslana na prisilnu naplatu Agenciji 12. svibnja 2011. kada je sukladno čl. 241. ZOO prekinut tijek zastare te da zastara nije tekla do 4. kolovoza 2018. kada je Agencija predmetnu zadužnicu po službenoj dužnosti, na temelju odredbi čl. 12. ZPONS isknjižila iz osnove za plaćanje, nakon čega je zastara ponovno tekla, u razdoblju od 5. kolovoza 2018. do ponovnog podnošenja zadužnice na prisilnu naplatu 12. srpnja 2023. čime je tijek zastare ponovno pravovremeno prekinut, podnošenjem iste na prisilnu naplatu unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida 12. svibnja 2011. ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245.st.1.ZOO) to je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno zaključio da za predmetno potraživanje nije nastupila zastara.

14. U odnosu na žalbene navode žalitelja „da je odlučna činjenica opoziv zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika dana 7. lipnja 2023.“ valja navesti da se u konkretnom slučaju ne radi o tome da je ovrhovoditelj u bilo kojem trenutku opozvao naplatu po predmetnoj zadužnici već je riječ o tome da je predmetna zadužnica koju je tužitelj izdao tuženiku najprije isknjižena iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje za tužitelja, po samom zakonu, stupanjem na snagu ZPONS na temelju čl. 12. st. 1. tog Zakona s danom 4. kolovoza 2018., nakon čega je tuženik kao ovrhovoditelj 7. lipnja 2023. zatražio od Agencije da mu vrati predmetnu zadužnicu (koja je fizički bila kod Agencije, a koju je Agencija isknjižila iz osnove za plaćanje još 4. kolovoza 2018.) te je Agencija postupajući po zahtjevu ovrhovoditelja istome vratila predmetnu zadužnicu koju je potom ovrhovoditelj ponovno poslao Agenciji na prisilnu naplatu, 12. srpnja 2023., dakle unutar zastarnog roka iz čl. 225. ZOO pa su žalbeni navodi žalitelja i u tom dijelu neosnovani.

15. Prema odredbi čl. 210. st.2. u vezi s čl. 50 st.1. toč.7. i 11. i čl. 55. st. 3. OZ tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, odnosno u konkretnom u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Tužitelj u ovoj parnici nije dokazao postojanje razloga zbog kojih bi pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice, poslovni broj OV- 4239/2008 od 20. svibnja 2008., na kojoj je ovjeren potpis direktora ovršenika kod javnog bilježnika B. R. iz S. I. Z., s računa tužitelja (odgovorne osobe) bili nedopušteni, to stoga što žalbeni razlozi promašene pasivne legitimacije ovršenika ovdje tužitelja kao i žalbeni razlog zastare (zbog kojih je upućen na parnicu) nisu osnovani. Pri tome žalbeni navodi žalitelja da je Agencija čuvala predmetnu osnovu duže od tri godine kako je to propisano čl. 21. st.1. ZPONS te da tu osnovu nije uništila (čl.21. st.3. ZPONS) već je istu vratila ovrhovoditelju nakon 4 godine i 11 mjeseci od prestanka izvršavanja naplate po predmetnoj zadužnici, iako povrat osnove ovrhovoditelj može tražiti u roku od 3 godine (čl. 21. st.2. ZPONS), ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom žalbenom postupku budući navedene razloge tužitelj nije isticao u žalbi odnosno prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim pa stoga isti nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

16. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tužitelj, kao niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja je odbijen budući se ne radi o troškovima potrebnima za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

Pula – Pola, 6. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Bruno Franković