1              Poslovni broj: Gž-633/2023-2

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Vladimira Ferenčevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. banka d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O. društva P.&P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9059/2021-13 od 4. svibnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9059/2021-13 od 4. svibnja 2023. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je tako da izreka u cijelosti glasi:

 

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija broj …, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 03.01.2006. godine, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”

II. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. iz Z., OIB … da tužitelju S. Š. iz ZOIB …, isplati iznos od 650,34 EUR / 4.900,00 kn1, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.01.2006. godine do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … kreditna partija broj …, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 03.01.2006. godine, sadržana u čl. 23. točka C) Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

IV. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. iz Z., OIB … da tužitelju S. Š. iz Z., OIB …, isplati iznos od 1.467,93 EUR / 11.060,14 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 15.04.2011. godine do isplate sve po stopi koja se do 31.srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.096,51 EUR / 8.261,65 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. svibnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Pravodobnom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema odredbi članka 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika u cijelosti, prvostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku, kao i troškova žalbenog postupka, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5.  Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6. Ujedno, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

7. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 2 i 23.C Ugovora o kreditu, te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

 

8. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 3. siječnja 2006., a kojim Ugovorom je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 215.997,97 CHF, kao i to da je člankom 2. Ugovora ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, dok je člankom 23C. ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Nije sporno niti to da su naplaćene ove jednokratne naknade, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu, a nije bila posebno sporna niti visina zahtjeva. Sporno je da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćenih naknada.

 

9. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

 

10. Člankom 23.C Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora.

 

11. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbama članka 2. i 23.C Ugovora o kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je sastavio tuženik, te zaključuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile predmet pregovaranja, da je predmetni Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, čime tužitelj sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita, jer se o navedenoj odredbi nije ni moglo pojedinačno pregovarati, obzirom da je navedena odredba bila unaprijed sastavljena od strane tuženik, da ista ugovorna odredba članka 2. ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, uslijed čega se ne može zaključiti da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima i ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu između ugovornih stranaka, jer tužitelju kao potrošaču nameće dodatnu obvezu koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

 

11.1. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sadržanu u članku 23.C Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud zaključuje da ta ugovorna odredba unaprijed sastavljena od strane tuženika, o kojoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati, ta ugovorna odredba nije na transparentan način objasnila od čega se sastoji trošak naknade za prijevremenu otplatu kredita, u samom Ugovoru nije naznačena struktura navedenog troška, pa je ista ugovorna odredba, prema zaključku prvostupanjskog suda, jednako kao i ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade kredita, nepoštena, podredno ništetna, prema odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. dalje ZZP/03). Prvostupanjski sud prihvaća iskaz tužitelja da mu banka, odnosno tuženik, nije objasnio na šta se odnosi naknada za troškove obrade kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, radi se o tipskom ugovoru, a navedene naknade su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, uslijed čega su iste ništetne primjenom članka 87. stavak 1. ZZP/03. Prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi pretrpio štetu radi prijevremene otplate kredita od strane tužitelja.

 

12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, a koje odredbe su citirane u obrazloženju prvostupanjske presude, kada je utvrdio ništetnim odredbe članka 2. Ugovora o kreditu (naknada za troškove obrade kredita) i članka 23.C (naknada za prijevremenu otplatu) i pravilno je prvostupanjski sud usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove prema odredbi članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje: ZOO) na temelju takvih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu.

 

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa da uslijed navedenog ista odredba Ugovora ne bi bila ništetna, jer je Odlukom o Tarifi naknada za usluge u točki B.3.4.1.2. na jasan i razumljiv način propisano da ta naknada iznosi 1% od iznosa kredita, umanjeno za 30% za vlasnike paket računa modeli Expert i Zlatni, pa prema točki B.3.4.5. Tarife iznosi 4.900,00 kuna. Navedena odredba Ugovora o kreditu kojom se nalaže tužitelju da plati naknadu za obradu kredita je razumljiva što se tiče visine naknade, ali ista odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka svojom odlukom o Tarifi odredio tu visinu od 1% od iznosa kredita, dakle, iz te ugovorne odredbe se ne može isčitati koji su to troškovi tuženika kao banke koji su nastali tuženiku radi obrade kredita, a koji je zaključio tužitelj. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom Odlukom o Tarifi naknada za usluge o kojoj odluci tuženika tužitelj nije mogao pregovarati, dakle pregovarati o visini, to znači da je ta naknada nametnuta tužitelju, uslijed čega je ista nepoštena, podredno ništetna.

 

13.1. Pozivanje tuženika u žalbenim navodima da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade od 4.900,00 kuna, u odnosu na visinu sklopljenog kredita od 1.021.828,04 kune, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to stoga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena pravnim zakonodavstvom. Stoga, kako članak 2. Ugovora o kreditu ne podliježe nacionalnim propisima, već su tek naknadno doneseni zakonodavni propisi i pravilnici o toj naknadi, te kako je ta naknada nametnuta tužitelju kao potrošaču, o kojoj naknadi stranke nisu pojedinačno pregovarale, to prema odredbi članka 81. stavak 1. a vezano za odredbu članka 87. stavak 1. ZZP/03 navedena ugovorna odredba je nepoštena, podredno ništetna.

 

14. Na strani tuženika je u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza, da naknada za obradu kredita koju je tuženik naplatio tužitelju u iznosu od 4.900,00 kuna odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao.

 

15. Prilikom utvrđenja nepoštenim, odnosno ništetnim ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, valja ukazati na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (…) i C-259/19 (…) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima."

 

16. Zbog svih naprijed gore navedenih razloga je pravilno prvostupanjski sud usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da tužitelju vrati stečeno bez osnove, primjenom odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a.

 

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna, to stoga jer je pravilno prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi članka 23.C Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, i da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, odnosno da tuženik nije tužitelju na transparentan način predočio strukturu navedenog troška, odnosno od čega se sastoji i u kojem iznosu je određena ta naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, uslijed čega je ugovorna odredba nepoštena, posljedično ništetna, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, pozivajući se i na pravno shvaćanje iz revizijske odluke VSRH broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

 

18. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da o navedenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita stranke nisu pregovarale, da tuženik tužitelja nije informirao na što se konkretno ta naknada odnosi, uslijed čega ista naknada predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP/03, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu prema članku 87. ZZP/03.

 

19. Sud prvog stupanja je pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da je tuženik ugovarajući naknadu za prijevremenu otplatu kredita, postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-a, na koje se odredbe poziva u obrazloženju pobijane prvostupanjske presude, te da je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost. Iz navedene ugovorne odredbe nije jasno označeno što predstavlja ta naknada, odnosno struktura, pa nije dovoljno samo pozivanje tuženika na Odluku o Tarifi po kojoj odluci je ta naknada određena u visini od 1% od iznosa uplate. Iako se tuženik u Ugovoru o namjenskom kreditu poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, tuženik u postupku nije dokazao da je ta Odluka prezentirana prilikom pregovaranja tužitelju, po kojoj bi onda tužitelj imao saznanja o visini te naknade i strukturi troškova naknade. Stoga, zbog svega naprijed navedenog ista ugovorna odredba je nepoštena, podredno ništetna.

 

20. Pravilno je prvostupanjski sud na dosuđene iznose, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da mu je moralo biti poznato da mu ti iznosi ne pripadaju, s obzirom da je bio dužan prilikom sklapanja navedenog Ugovora voditi se načelom savjesnosti i poštenja. To stoga što je tuženik bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, pa kao nepošteni stjecatelj, prema odredbi članka 1115. ZOO-a, mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo vezano za istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika. Naime, kako je prvostupanjskom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, to zastara i nije počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost, odnosno ništetnost predmetnih ugovornih odredbi (tako i pravno shvaćanje VSRH u odluci broj Rev-x-999/12 od 10. listopada 2019.).

 

22. Uslijed naprijed navedenog valjalo je odbiti žalbene navode tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

23. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo vezano za odredbu članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, kada je tužitelju dosudio parnični trošak u iznosu od 1.096,51 eura/8.261,65 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Time nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud prilikom dosude ovog parničnog troška ne bi vodio računa o troškovima koji su bili nužni u ovom postupku, a prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

24. Kako tuženik u žalbi nije točno određeno osporio navedene troškove postupka, a o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud više ne pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima postupka, prema odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer isti nije uspio sa žalbom.

 

26. Slijedom izloženog presuđeno je kao u izreci.

 

Bjelovar, 7. prosinca 2023.