Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-169/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević, predsjednice vijeća te Ines Kovačević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr. sc. Iris Gović Penić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. C. Š. iz Republike F., L. G., OIB …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika N. C. iz Republike F., L. G., kojeg zastupa punomoćnik G. O., odvjetnik u P., i II. tuženika I. T.1 iz Republike Nj., K., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u L., radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi I tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P Ob-9/2019-46 od 30. prosinca 2022., dana 30. travanj 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P Ob-9/2019-46 od 30. prosinca 2022. u dijelu pod točkom I i IV izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P Ob-9/2019-46 od 30. prosinca 2022. u dijelu pod točkom II, III i VI izreke kao i odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadom troška parničnog postupka u odnosu na tužiteljicu, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Odbacuje se žalba tužiteljice u odnosu na točku II izreke kao nedopuštena.

III O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"1. Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužiteljice i I. tuženika N. C. predstavljaju nekretnine k. č. 645/8 i 645/34 k. o S..

2. Utvrđuje se da suvlasnički udio svake od stranaka u bračnoj stečevini iz t. 1. presude iznosi 1/2 dijela.

3. Nalaže se Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu u L., upisa prava suvlasništva u korist tužiteljice u 1/2 dijela na nekretninama upisanim kao k. č. 645/8 i 645/34 k. o S., u roku 15 dana, a koji upis je dužan trpjeti II. tuženik I. T..1 "

II. Nalaže se I. tuženiku N. C. isplatiti tužiteljici iznos od 300.000,00 kuna /39.816,84 eura (tristotisuća kuna /tridesetdevettisućaosamsto šesnaest eura i osamdesetčetiri centa) sa zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2022. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se I. tuženiku N. C. naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom iznosa od 40.625,00 kuna/ 5.391,86 eura (četrdeset tisućašestodvadesetpet kuna / pettisućatristodevedesetjedna kuna i osamdesetšest centa) u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi II. tuženiku I. T.1 troškove postupka isplatom iznosa od 37.500,00 kuna / 4.977,11 eura (tridesetsedamtisuća petsto kuna / četiritisućedevetstosedamdesesedam eura i jedanaest centi) 3 u roku 15 dana.

V. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice i II. tuženika I. T.1 za naknadu troškova postupka se odbija.

VI. Odbija se zahtjev I. tuženika N. C. za naknadu troškova postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica u dijelu pod točkom I, II ,IV izreke kao i u odbijajućem dijelu odluke o trošku parničnog postupka u odnosu na tužiteljicu pod točkom V izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno istu preinači u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže I tuženik u dijelu pod točkom II, III i VI izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka predlažući da Županijski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu sa žalbenim navodima 1. tuženika uz naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Žalba I tuženika je osnovana.

6. Žalba tužiteljice u odnosu na točku II izreke pobijane odluke je nedopuštena jer tužiteljica nema pravni interes podnijeti žalbu u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice stoga je u tom dijelu žalba tužiteljice odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP) te je odlučeno na temelju čl. 366. st. 1. ZPP-a kao u točci II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da su ovdje tužiteljica i I tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli - sagradili obiteljsku kuću u N. na kč. 645/8 i 645/34 k.o. S. pa da predmetna nekretnina predstavlja njihovu bračnu stečevinu na jednake dijelove te da se naloži upis njenog suvlasničkog dijela (1/2 dijela) na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama a što je II tuženik I. T.1 dužan trpjeti.

9. Tužiteljica, ukoliko sud ne prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenjem bračne stečevine, postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 300.000,00 kn sa pripadajućom kamatom na taj iznos.

10. Tužiteljica u žalbenim navodima u bitnome ističe da je prvostupanjski sud bez opravdanog razloga, odbijajući dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem građevinskog vještačenja, propustio utvrditi tržišnu vrijednost predmetne nekretnine koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i I tuženika.

11. Nadalje tužiteljica ističe da je sud potpuno nekritički poklonio vjeru iskazu II tuženika i saslušanih svjedoka koji su članovi njegove obitelji utvrdivši da II tuženik kao kupac sporne nekretnine je bio savjestan stjecatelj jer nije imao razloga posumnjati da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i I tuženika ne uzimajući u obzir da nije pravno prihvatljivo da kod kupoprodaje i prodavatelja i kupca koji imaju suprotne interese zastupa pri realizaciji kupoprodaje isti odvjetnik a da pri tome kupac ovdje II tuženik ne zna je li sam potpisao kupoprodajni ugovor ili je za njega potpisao odvjetnik te da isplaćuje iznos od 75.000,00 EUR-a a da nekretninu nije uopće vidio a svjedoci u potpunosti kao članovi njegove obitelji potvrđuju njegov iskaz a što je očekivano jer imaju interes da II tuženik uspije u ovoj parnici.

12. Nadalje ističe da pri tome sud uopće ne uzima u obzir iskaz same tužiteljice koja je navela da je upravo razgovarala sa II tuženikom telefonskim putem te mu je jasno rekla da je predmetna nekretnina njena bračna stečevina sa I tuženikom i da se protivi prodaji nekretnine.

13. Tuženik u žalbenim navodima prvenstveno ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i 88/91 – dalje: ZRSZ) kada je utvrdio da postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj premda niti jedan od bračnih drugova nema prebivalište odnosno boravište u Republici Hrvatskoj pa stoga ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u smislu odredbe čl. 59. ZRSZ-a.

14. Nadalje tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije izvršio savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza pa je time povrijedio odredbu čl. 8. ZPP-a jer sud zanemaruje da je sama tužiteljica u svom iskazu navela da je novac od kupoprodaje isplaćen na zajednički račun stranaka a što sud uopće u obrazloženju presude niti ne spominje iako se radi o odlučnoj činjenici u pogledu umanjenja imovine tužiteljice pa je stoga u tom dijelu presuda manjkava i proturječna a upravo ta okolnost ukazuje da tužitelj prilikom prodaje predmetne nekretnine nije prijevarno postupao kada je novac od prodaje išao na zajednički račun stranaka a pri tome je tužiteljica vrlo dobro znala da je nekretnina na njegovo ime upisana u cijelosti te da je ista bila u prodaji pa je tu prodaju mogla zaustaviti jer je vrijeme prodaje nekretnine trajalo određeno vrijeme.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika kojim tuženik ističe prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe ZRZS- a koji je važeći zakon u ovom konkretnom slučaju i u kojem je odredbom čl. 60. ZRSZ-a propisano da isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske postoji kada je to ovim ili drugim zakonom Republike Hrvatske izričito određeno.

16. Naime prema čl. 56. ZRSZ-a isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu, u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretnini u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima nastalima iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o upotrebi stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriju Republike Hrvatske dok je čl. 59. ZRSZ-a propisano da u sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova što se tiče imovine u Republici Hrvatskoj nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i kad tuženik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj, a u čl. 60. ZRSZ-a je propisano da se odredbom čl. 59. ZRSZ-a ne dira u odredbe o isključivoj nadležnosti suda Republike Hrvatske u imovinskopravnim sporovima prema tome ovdje iako niti jedan od bračnih drugova nema prebivalište odnosno boravište u Republici Hrvatskoj postoji isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj.

17. Prvostupanjski sud je primjenjujući francusko materijalno pravo u pogledu utvrđenja bračne stečevine kao mjerodavno pravo s obzirom da su i tužiteljica i I tuženik državljani različitih država a oboje imaju prebivalište u F., (čl. 36. ZRZS-a) pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da su stranke zajednički stekli predmetnu nekretninu na jednake dijelove a što u žalbenoj fazi postupka stranke ne dovode u pitanje.

18. Međutim ovdje je sporno je li postoji savjesnost treće osobe ovdje II tuženika koji je stekao predmetnu nekretninu na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenim sa ovdje I tuženikom te da li ga štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige a s obzirom da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik za cijelo bio upisan ovdje I tuženik. 19. Pravilno sud utvrđuje da u odnosu na II tuženika koji je hrvatski državljanin se na njega primjenjuje hrvatsko pravo odnosno načelo povjerenja u zemljišne knjige pod uvjetom da je postupao u dobroj vjeri na temelju odredbe čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV) prema kojoj odredbi u st.1.je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona a prema st.2.predmetnog članka stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, st. 3. istog članka je propisano da nedostatak dobre vjere se ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

20. Stoga je ovdje sporno je li II tuženik I. T.1 znao ili imao razloga posumnjati da nekretnine koje je kupio od I tuženika N. C. predstavljaju bračnu stečevinu I tuženika i ovdje tužiteljice.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz Ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji su tuženici sklopili 21. travnja 2016. proizlazi da je kupoprodajna cijena tih nekretnina iznosila 79.500,00 eura (čl. 5. st. 1. ugovora) i da se, pored isplate kupoprodajne cijene, II. tuženik I. T.1 obvezao podmiriti i dug I. tuženika N. C. u iznosu 8.000,00 kuna (čl. 5. st. 3. ugovora), da je Ugovoru navedeno da je vlasnik tih nekretnina I. tuženik N. C. u cijelosti, da su te nekretnine opterećene upisanim pravom stvarne služnosti kolnika i staze te da je na teret tih nekretnina uknjiženo pravo građenja u korist I. tuženika N. C. (čl. 2. ugovora) koji se tog prava građenja odrekao (čl. 3. ugovora).

- da iz izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina bio uknjižen samo I. tuženik N. C.,

- da je predbilježba prava vlasništva u korist II. tuženika I. T.1 upisana 18. listopada 2016. (Z- 29802/2016), da je predbilježba opravdana 27. veljače 2017. (Z- 5683/2017),a da je ovaj spor u zemljišnim knjigama zabilježen 9. siječnja 2017. (Z- 442/2017) ,

- da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 21. travnja 2016. i u vrijeme kada je upisana predbilježba prava vlasništva u korist II tuženika 18. listopada 2016. kao vlasnik je bio upisan isključivo I tuženik te nisu postojali nikakvi upisi koji bi ukazivali da netko treći polaže pravo na te nekretnine,

- da iz iskaza svjedoka I. T.2 i I. T. (otac i brat II tuženika) proizlazi da II tuženik I. T. živi u Nj. a da u Hrvatsku dolazi par puta godišnje te je za prodaju nekretnine II tuženik vidio broj na tabli koja je bila izvješena te je nazvao I tuženika čiji je broj bio izvješen i sve telefonskim putem dogovorio te se oni nikada nisu vidjeli uživo,

- da prema navodima iz iskaza I. T.2 u ime II tuženika je kupoprodajni ugovor zaključio odvjetnik V.,da prije nego što se II tuženik odlučio za kupnju nije imao saznanja tko je vlasnik nekretnine već je to saznao kada je nazvao I tuženika ali da nitko od njih a niti II tuženik nisu vidjeli nikoga na tim nekretninama niti su ikada vidjeli ovdje tužiteljicu, time da imaju saznanja da preko puta predmetne nekretnine je neka njihova familija s kojom također nisu nikada kontaktirali već je sve direktno dogovoreno sa N. C., te II tuženik nije nikada kontaktirao sa tužiteljicom a nema saznanja je li I tuženik rekao II tuženiku da ima suprugu i djecu,

- da tužiteljica u bitnome u iskazu navodi da se protivila prodaji ali da se nije mogla dovoljno usprotiviti jer se bojala svog supruga koji je rekao da će staviti plakat na kuću za prodaju ali samo da vidi koliko bi mogao dobiti za nekretninu a ne da ju stvarno proda, da ju je nazvala tetka i rekla da se javio II tuženik i interesirao se za broj te mu je tetka ostavila njen broj i II tuženik ju je nazvao i tada mu je ona saopćila da je nekretnina zajednička imovina nje i I tuženika i da se protivi prodaji a s obzirom da se bojala supruga dala mu je broj supruga te je II tuženik sve dalje dogovarao sa njenim suprugom oko prodaje a nakon toga je rekla suprugu da se protivi prodaji na što je on rekao se ona ništa ne pita i da je on muško u kući pa se bojala da će ju fizički napasti,

- da je zajedno sa suprugom dolazila u mjesto V. ali nije poznavala II tuženika I. T.1 niti bilo koga od njegove obitelji (brata i oca) a drugi zainteresirani kupci su zvali ali samo supruga a sa jedinim kupcem s kojim je ona razgovarala je bio I. T.1 koji je preko njene tetke dobio njezin broj,

- da u svom iskazu II tuženik I. T.1 navodi da od 1992. živi u Nj. te da dva do tri puta godišnje dolazi u I. na odmor, te se želio osigurati za mirovinu te kupiti nekretninu pa je angažirao oca da se raspita jeli se nešto prodaje te mu je otac saopćio da postoji u selu V. tabla za prodaju već duže vrijeme te mu se na telefonski broj koji je dobio za kontakt javio N. C. koji mu je već u prvom kontaktu rekao da je cijena 100.000,00 EUR-a, te su pregovarali jer mu je II tuženik saopćio da maksimalno može dobiti kredit za 80.000,00 EUR-a na što je I tuženik rekao da maksimalno može smanjiti cijenu 3.000,00 do 5.000,00 EUR-a,

- da mu se nakon 10-15 dana javio I tuženik pristajući na cijenu od 80.000,00 EUR-a pod uvjetom da se u što kraćem vremenu uplati kupovnina, da je nakon toga preko odvjetnika V. tražio provjeru vlasništva I tuženika na predmetnoj nekretnini te da li postoje neki tereti na što mu je odvjetnik rekao da je sve u redu i da je I tuženik upisan u cijelosti kao vlasnik i dao mu je punomoć za realizaciju kupoprodajnog ugovora te je vrlo ubrzo sklopljen ugovor i isplaćena je cijena te je u konačnici isplaćeno 79.500,00EUR-a zbog nekih troškova koje je trebao podmiriti ,a prije same kupnje je vidio nekretninu na fotografijama a neposredno prije kupnje ju je došao obići,

- da je sve obavio preko odvjetnika te mu se čini da je i on potpisao ugovor za njega ili mu je poslao poštom na potpis, a da nikada nije bio istodobno prisutan sa I tuženikom N. C. i da ga osobno nije nikada niti vidio te sa tužiteljicom nije nikada telefonskim putem kontaktirao i za nju je saznao tek kada je dobio tužbu a niti je sa I tuženikom razgovarao o tome je li ima obitelj i djecu ,a kada je dolazio u I. nije nikada niti čuo za obitelj C., niti je ikoga poznavao niti dolazio na mjesto gdje se nekretnina nalazi.

22. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja i to da ovdje II tuženik I. T.1 živi u Nj. i dolazi samo nekoliko puta godišnje u Hrvatsku a da je broj na oglasu za prodaju sporne nekretnine bio broj I tuženika s kojim je isključivo razgovarao telefonskim putem oko prodaje i cijene nekretnine a što u svojim iskazima potvrđuju i svjedoci I. i I. T.3 , te s obzirom da i tužiteljica i I tuženik žive u inozemstvu i da se kupoprodaja i provjera zemljišnoknjižnog stanja vršila preko odvjetnika, pravilno zaključuje da ovdje II tuženik nije znao niti imao razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju a niti je ima razloga posumnjati da bi predmetna nekretnina predstavljala bračnu stečevinu ovdje tužiteljice i I tuženika jer niti je s tužiteljicom nikada kontaktirao niti je u razgovoru sa I tuženikom saznao da bi on imao suprugu i djecu.

23. Prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi da je upravo II tuženik kao kupac zatražio njen broj telefona preko njene tetke koja živi blizu nekretnine koja se prodaje a da su svi ostali kupci zvali broj ovdje I tuženika koji je bio naveden na oglasu za prodaju nekretnine a što prvostupanjski sud opravdano smatra nelogičnim i neuvjerljivim a s obzirom da II tuženik živi u inozemstvu pa stoga nije logično da bi isti uopće bio upoznat da u blizini nekretnine živi rodbina tužiteljice a posebno što i sama tužiteljica ističe da nitko od drugih kupaca nije tražio preko njene tetke njezin broj osim tužitelja .

24. Tužiteljica u žalbenim navodima suprotstavlja vlastitu ocjenu dokaza sudskoj ocjeni a da pri tome ne navodi zbog čega sudska ocjena ne bi imala uporište u provedenom dokaznom postupku.

25. Isticanje tužiteljice da nije uobičajeno niti pravno prihvatljivo da i kupac i prodavatelj koji su na suprotnim stranama imaju kod realizacije kupoprodaje istog odvjetnika su paušalni jer to samo po sebi ne dovodi u pitanje pravilnost kupoprodaje niti je odlučno u ovom postupku kod prosudbe savjesnosti ovdje II tuženika a posebno u okolnostima kada stranke žive u inozemstvu u različitom državama a predmet kupoprodaje je nekretnina u Hrvatskoj.

26. Također isticanje tužiteljice dovodeći u sumnju savjesnost ovdje II tuženika kao treće osobe u pogledu predbilježbe prava vlasništva u korist II tuženika kao i da odvjetnik za tu radnju nije imao specijalnu punomoć su također paušalni i neosnovani jer u vrijeme kada su tuženici sklopili kupoprodaju (21. travnja 2016.) i kada je upisana predbilježba prava vlasništva u korist II tuženika (18. listopada 2016.) kao vlasnik tih nekretnina je bio upisan u cijelosti upravo I tuženik N. C. a pri tome nisu postojali nikakvi drugi upisi koji bi ukazivali da je netko treći polaže pravo na predmetnu nekretninu a upravo za prosuđivanje savjesnosti treće osobe je odlučna činjenica je li isti bio savjestan u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora.

27. Isticanje da odvjetnik nije imao specijalnu punomoć za poduzimanje radnji predbilježbe spora su paušalni jer iz izvatka iz zemljišni knjiga (list 113 spisa) proizlazi da je kod predbilježbe prava vlasništva evidentirana punomoć koja se nalazi u zbirci isprava pod brojem Z-11832/16.

28. Stoga je u pogledu prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice iz svih naprijed navedenih razloga valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I pa tako i u dijelu pod točkom IV izreke a s obzirom da tužiteljica u odnosu na II tuženika nije uspjela s tužbenim zahtjevom u cijelosti pa je stoga u obvezi podmiriti trošak parničnog postupka .

29. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate, prvostupanjski sud je dao jasno obrazloženje iz kojih razloga nije proveo predložene dokaze tužiteljice i to provođenje građevinskog i mjerničnog vještačenja na okolnost tržišne vrijednosti nekretnine jer s obzirom na visinu postavljenog obveznopravnog zahtjeva je smatrao da izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno a pri tome vodeći računa o ekonomičnosti i svrsishodnosti sudskog postupka.

30. Prvostupanjski sud je utvrdio da je kupoprodajna cijena nekretnine iznosila 79.500,00 EUR-a, a II tuženik je pored kupoprodajne cijene podmirio i dug I tuženika u iznosu od 8.000,00 kn pa je stoga I tuženik prodajom bračne stečevine stekao iznos od 606.992,75 kn pa stoga kako polovica tog iznosa premašuje iznos od 300.000 ,00 kn koji tužiteljica tužbenim zahtjevom za isplatom potražuje to je onda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ima pravo na isplatu iznosa od 300.000,00 kn a koji bi joj svakako pripao i koji iznos je I tuženik neosnovano stekao u pogledu tužiteljičinog suvlasničkog dijela (1/2) na ime bračne stečevine a sud u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a sudi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

31. Ovdje valja dodati da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica a s obzirom da je tužiteljica postavila obveznopravni zahtjev za isplatom iznosa od 300.000,00 kn a koji iznos joj svakako pripada s obzirom na kupoprodajnu cijenu otuđenih nekretnina, to je onda pravilno sud zaključio da nije svrsishodno provoditi dokazne prijedloge tužiteljice za utvrđenjem vrijednosti prodane nekretnine .

32. Međutim osnovano ovdje I tuženik u žalbenim navodima navodi da sud nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu provedenih dokaza u ovom postupku jer je u svom iskazu tužiteljica jasno iskazala da je kupoprodajna cijena za kupnju predmetnih nekretnina sjela na zajednički račun stranaka.

33. Naime iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud analizirajući iskaz tužiteljice utvrdio koji dio iskaza smatra neuvjerljivim i u suprotnosti sa drugim dokazima provedenim u ovom postupku a da pri tome zaobilazi dio iskaza tužiteljice u kojem ista jasno navodi da je novac od kupoprodaje predmetne nekretnine sjeo na zajednički račun stranaka a što u svakom slučaju predstavlja odlučnu činjenicu kod utvrđivanja umanjenja njene imovine a što je sud propustio utvrditi.

34. Nadalje ovdje valja dodati da sud se nije osvrnuo na dio iskaza tužiteljice iz kojeg bi proizlazilo da je ista bila upoznata sa prodajom nekretnine koju je pokrenuo ovdje I tuženik a novac od prodaje je sjeo na zajednički račun a što su sve okolnosti na koje osnovano ukazuje I tuženik u žalbenim navodima.

35. Točno je da je tužiteljica pored što je navela da je novac sjeo na zajednički račun stranaka navela da je isti podignuo u cijelosti I tuženik, međutim sud u pogledu tog dijela iskaza tužiteljice ne donosi nikakvu ocjenu a što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega je točku II izreke pobijane presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

36. Također s obzirom da je iz naprijed navedenih razloga valjalo ukinuti točku II izreke pobijane presude, posljedično je valjalo ukinuti i točku III i VI izreke kao i odbijajući dio odluke o trošku parničnog postupka u odnosu na tužiteljici pod točkom V izreke jer će sud nakon što donese novu odluku ponovno odlučiti o troškovima parničnog postupka tužiteljice i I tuženika.

37. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

38. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci na temelju odredbe čl. 166. ZPP-a.

U Zagrebu 30. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.