REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-615/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika GRAD SAMOBOR, OIB 33544271925, Samobor, Trg kralja Tomislava 5, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika-protutužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Bogdanović, Dolički & partneri odvjetničko društvo, Zagreb, Miramarska 24, radi isplate (po tužbi) i utvrđenja (po protutužbi), odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2668/2022-2 od 5. travnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2504/2019-20 od 5. svibnja 2022., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplati tužitelju iznos od 5.153.566,26 kn / 683,996,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinog iznosa glavnice do plaćanje. U točki II. izreke prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženika te je utvrđeno da je otkaz Ugovora broj T4.4.2-318/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 29. travnja 2015., sadržan u Izjavi o otkazu tužitelja od 15. listopada 2018., neosnovan i bez pravnog učinka, te da predmetni ugovor i dalje obvezuje. Točkom III. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 303.225,00 kn / 40.245,00 EUR.

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2504/2019-20 od 5. svibnja 2022. u točkama I. i II. izreke, te u dijelu točke III. izreke za parnični trošak u iznosu od 22.735,42 EUR / 171.300,00 kn. U točki II. izreke preinačena je navedena prvostupanjska presuda u točki III. izreke na način da je odbijen, kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.513,44 EUR / 131.955,00 kn.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4025/2023-2 od 24. siječnja 2024., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2668/2022-2 od 5. travnja 2023., zbog sljedećih pravnih pitanja:

„(1.) Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

(2.) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe čl. 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11. do 95/17.) [ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 31/09. i 89/10.)], prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?

(3.) Može li ugovor o pravu služnosti, u kojemu rok njegovog trajanja nije određen, kojim se uz novčanu naknadu (obvezu) pravo služnosti osniva ili kojim se služnost utvrđuje, prestati (okončati) izjavom o otkazu u smislu odredbe čl. 212. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05. do 156/22., dalje: ZOO)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu ili istu ukinuti i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije ponesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade koristi stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, izvršavanjem ovlasti prava puta, bez pravne osnove, prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta, a podredno isplata tog istog iznosa po osnovi naknade štete, koju je tuženik prouzrokovao tužitelju protupravnim nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati, sve za razdoblje 2012. do 2018. godine (odnosno za 300 dana u 2018. godini - do 28. listopada 2018.).

8.2. Predmet spora po protutužbenom zahtjevu je utvrđenje da je otkaz Ugovora broj T4.4.2-318/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 29. travnja 2015. sadržan u Izjavi o otkazu tužitelja/protu tužitelja od 15. listopada 2018. neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni ugovor i dalje obvezuje.

9. U revizijskoj fazi postupka sporno je radi li se o stjecanju bez osnove na strani tuženika ili o naknadi štete, te može li se valjano jednostrano raskinuti navedeni ugovor o osnivanju prava služnosti.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke 29. travnja 2015. sklopile Ugovor br.4.4.2-318/2015 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama,

- da se javnom površinom u smislu tog ugovora smatra javna površina čiji je vlasnik Grad Samobor, kao i one koje su u zemljišnim knjigama upisane kao javno dobro na upravljanju Gradu Samoboru, opće dobro, a na kojim je kao korisnik ili upravitelj naznačen Grad Samobor, bivša Općina Samobor, bivši Komunalni fondovi i slično, a kojima upravlja Grad Samobor, te sve uređene i neuređene javne prometne i javne zelene površine, koje su u zemljišnim knjigama upisane u nekom od gore navedenih statusa, a kojima gospodari Grad Samobor.

- da su čl. 3. Ugovora stranke ugovorile sadržaj stvarnog prava služnosti, dok su u čl. 4. ugovorile da se stvarno pravo služnosti osniva na poslužnim nekretninama na neodređeno vrijeme sve dok traje potreba za korištenjem služnosti, a da tuženik preuzima izvršavanje prava služnosti na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3 i 7. Ugovora,

- da je istom odredbom u st. 2. tužitelj ovlastio tuženika (ovlaštenika prava služnosti) da stečeno pravo služnosti na poslužnim nekretninama prema Š 1. opisanim u čl. 3. Ugovora upiše u zemljišnim knjigama nadležnog suda u Samoboru,

- da tuženik nije dokazao da je na temelju predmetnog pravnog posla ishodio upis prava služnosti u zemljišnim knjigama na poslužnim nekretninama,

- da su u čl. 4. Ugovora stranke su dogovorile da će tuženik plaćati godišnju naknadu za služnost utvrđenu prema Prilogu I. – tablici u iznosu od 457.380,93 kn, jednom godišnje, za tekuću godinu, i to u roku od 30 dana od ispostave računa Grada Samobora, počev od 1. travnja 2015., a tužitelj se odrekao svih potraživanja prema tuženiku, s osnova korištenja javnih površina za prethodno razdoblje.

- da je ugovor izvršavan odnosno da je tuženik po istom vršio plaćanja,

- da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja,

- da se tuženik i prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 – dalje: ZEK) 1. srpnja 2008. (prema čl. 135. tog zakona) koristio elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja,

- da je tuženik tužitelju dostavio Izjavu od 15. listopada 2018. o otkazu istog ugovora, pozivajući se na odredbu čl. 212. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO).

- da je rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti Klasa: UP/I- 344-03/17-11/2352, Urbroj:376-10-18-13 od 28. studenoga 2018., utvrđeno da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Grada Samobora, prema evidenciji Općinskog suda u Samoboru, Zemljišnoknjižnog odjela Samobor dostupnoj na Zajedničkom informacijskom sustavu zemljišnih knjiga i katastra – javnoj aplikaciji, na kojim nekretninama HT ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI) prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu za pravo puta broj 122-127, 29.03.2017., (dalje: Elaborat), a koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Elaborat je u dijelu o količini, vrsti i prostornom položaju EKI, sastavni dio ovog rješenja.

- da je tim rješenjem utvrđeno da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i ima pravo puta i na nerazvrstanim cestama u vlasništvu grada Samobora, navedenim u potvrdio Zagrebačke županije, Grada Samobora, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, klasa: 940-01/18-01/33, urbroj: 238-11-07-01/2-18- od 15. listopada 2018., koja je sastavni dio tog rješenja, a na kojim nekretninama HT ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI) prema podacima o EKI navedenim u Elaboratu, a koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. - da je istim rješenjem utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina i utvrđeno je da Grad Samobor ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 28. listopada 2018., odnosno od dana uknjižbe prava vlasništva/suvlasništva na nekretninama iz točke I. u korist Grada Sambora ukoliko je ista nastupila nakon 28. listopada 2018., (točka V. rješenja) te,

- da se Hrvatski Telekom d.d. obvezuje u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti Gradu Samoboru naknadu za pravo puta iz tog rješenja za prvu godinu, a svaka sljedeća godišnja naknada plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena.

11.1. Prvostupanjski sud je, cijeneći da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja, te da se već prije stupanja na snagu ZEK-a 2008. koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, zaključio da je tužitelj već stupanjem na snagu ZEK-a stekao pravo puta sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku. To iz razloga što odredbe ZEK-a daju infrastrukturnom operatoru po samom zakonu pravo puta, odnosno pravo da se na određeni način služi stvari u vlasništvu druge osobe, što po svojoj pravnoj prirodi predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva vlasnika nekretnine u smislu odredbe čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/09, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12., dalje ZVDSP-a), a u skladu s čl. 3. ZEK-a i čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske.

11.2. Nadalje je zaključio da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1120., odnosno čl. 1111. st. 1. ZOO-a ocijenivši da se ne radi o korištenju tužiteljeve stvari bez pravne osnove jer pravnu osnovu korištenja predstavlja odredba čl. 28. st. 1. ZEK-a prema kojoj tuženik ima pravo puta na predmetnim nekretninama.

11.3. Također je ocijenio da tuženik nije koristio nekretninu bez pravne osnove time što u utuženom razdoblju nije plaćao naknadu za pravo puta, iz razloga što samo stjecanje prava puta ne ovisi o plaćanju naknade jer se tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina temelji na odredbi čl. 28. st. 1. i čl. 2. t. 47. ZEK-a.

11.4. Prvostupanjski sud je zaključio i da nisu ispunjene niti pretpostavke za naknadu štete prema odredbi čl. 1045. ZOO-a, jer tužitelj nije dokazao sve elemente odgovornosti za štetu, cijeneći da je propisano da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, a prema rješenju HAKOM-a od 28. studenoga 2018., obveza tuženika na plaćanje naknade počinje od 28. listopada 2018., a ne u razdoblju u kojem je tužitelj potraživano plaćanje naknade.

12. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnoj stvari ugovorni odnos među strankama ne proizvodi isključivo obveznopravne učinke pa kao takav odnos ne može biti otkazan na temelju odredbe čl. 212. st. 1. ZOO-a, a to u ovom slučaju iz razloga što sklopljeni pravni posao o osnivanju prava služnosti predstavlja obveznopravni odnos koji bi po redovitom tijeku stvari, upisom u zemljišne knjige počeo proizvoditi stvarnopravne učinke, pri čemu se pozvao na praksu VTS-a (Pž-6347/2019 od 28. travnja 2021.).

13.1. I prema shvaćanju drugostupanjskog suda tuženik je stupanjem na snagu ZEK- a (1. srpnja 2008.) stekao pravo puta sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku, time što je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja u razdoblju od najmanje tri godine od početka korištenja.

13.2. Jednako tako i taj sud smatra da tuženik nije koristio nekretninu bez pravne osnove time što u utuženom razdoblju nije plaćao naknadu za pravo puta iz razloga što stjecanje prava puta ne ovisi o plaćanju naknade i jer se tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina temelji se na odredbi čl. 28. st. 1. i čl. 2. t. 47. ZEK-a.

13.3. I drugostupanjski sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke za naknadu štete prema odredbi čl. 1045. ZOO-a jer tužitelj nije dokazao sve elemente odgovornosti za štetu, s obzirom da je zakonom propisano da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, a prema rješenju HAKOM-a od 28. studenog 2018., obveza tuženika na plaćanje naknade počinje od 28. listopada 2018., a ne u razdoblju u kojem je tužitelj potraživano plaćanje naknade.

14. U odnosu na protutužbeni zahtjev drugostupanjski sud smatra da cilj sklopljenog pravnog posla nije samo obvezivanje stranaka na trajne činidbe, odnosno neprekidne radnje stranaka na koje su se obvezale kontinuirano izvršavati na temelju predmetnog Ugovora, nego i stvaranje obveznopravnih učinaka odnosno osnivanje prava služnosti na način određen zakonom, (čl. 219. st. 1. ZVDSP-a), jer unatoč činjenici da je tuženikova obveza iz Ugovora o osnivanju prava stvarne služnosti trajna činidba, pravna narav toga pravnog posla nije da na neodređeno vrijeme ostane isključivo obveznopravni posao, već samo na određeno vrijeme. To iz razloga "što će u trenutku upisa (uknjižbe) stvarnog prava u zemljišne knjige takav ugovor pored obveznopravnih učinaka (u odnosu na naknadu) početi stvarati i stvarnopravne učinke, dakle, preobrazit će se iz čistog obveznopravnog odnosa u mješoviti pravni posao u kojem prevladavaju elementi stvarnopravog ugovora jer je zakonom propisano da je njegov cilj stjecanje ograničenog stvarnog prava, a upravo se zbog takvih stvarnopravnih učinaka kojima su stranke stremile u trenutku sklapanja ugovora, a do kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebalo doći, takav ugovor ne može otkazati sukladno odredbi čl. 212. ZOO-a, kao što se može otkazati pravni odnos koji je isključivo obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme svog trajanja.".

15.1. Tužitelj u podnesenoj reviziji u odnosu na prva dva postavljena pitanja navodi da nižestupanjski sudovi nisu pravilno razmotrili izmjenu čl. 29. st.1. ZEK-a i razloge te izmjene. Navodi da je za odluku o predmetu spora mjerodavno opće pravilo o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, koje sudovi ne primjenjuju, a nije mjerodavno pravilo iz čl. 1120. ZOO-a o uporabi tuđe stvari u svoju korist koje sudovi pogrešno primjenjuju. Podsjeća se da je činjenična osnova tužbenog zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove uporaba nekretnina bez plaćanja naknade za pravo puta i tužitelj uz tu činjeničnu osnovu navodi više pravnih osnova kojima sud nije vezan (članak 186. st. 3. ZPP) po načelu "iura novit curia". Naglašava da nema pravne osnove da infrastrukturni operator svoju obvezu ne ispuni jer ako infrastrukturni operator tu svoju obvezu (nastalu ex lege i ex constitutione) vlasniku nije ispunio, novčana dobit koju je time stekao (neplaćanjem naknade) je neopravdana (neosnovana), pa je neopravdano (neosnovano) povećanje (sprečavanje umanjenja) njegove imovine (obogaćenje uštedom) u tom aspektu, odnosno neosnovano je njegovo zadiranje u pravnu vlast (imovinu) vlasnika povredom njegovog pravno zaštićenog interesa (prava na naknadu za pravo puta).

15.2. Smatra da za odgovornost tuženika za štetu tužitelju nije odlučno pravo tužitelja da kod Agencije pokrene postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u kojemu bi se utvrdila obveza tuženika zbog toga što zbog pasivnosti vjerovnika dužnik ne može steći pravo činiti ono što je u suprotnosti s pravom, jer nitko ne treba imati koristi od svog nedjela, to što pravni odnos prava puta nije potvrđen (formaliziran) i infrastrukturni operator ne plaća naknadu na temelju izdane potvrde o pravu puta, ne znači da njegova obveza nije nastala odnosno da nastaje tek izdavanjem potvrde o pravu puta.

15.3. U odnosu na treće postavljeno pitanje tužitelj u reviziji osporava shvaćanje nižestupajskih sudova po kojem vlasnik (tužitelj) nema pravo otkazati zaključeni ugovor i zahtijevati od tuženika naknadu za pravo puta, smatrajući to shvaćanjem nepravednim po načelu "summum ius, summa iniuria" (najveće pravo - najveća nepravda). Tu tvrdnju obrazlaže činjenicom da je u ovom slučaju tuženikova obveza plaćanja godišnje naknade ugovorom određena u iznosu od 457.380,93 HRK/godišnje, dok mu je pravomoćnim rješenjem Agencije klasa: UP/I-344-03/17- 11/2352, urbroj: 376-10-18-13 od 28. studenog 2018. i pravomoćnim dopunskim rješenjem Agencije klasa: UP/I-344-03/17-11/2352, urbroj: 376-05-3-20-21 od 3. lipnja 2020., utvrđena obveza plaćanja godišnje naknade za pravo puta u ukupnom iznosu od 1.212.832,14 HRK (806.980,18 HRK/godišnje - na temelju rješenja + 405.842,96 HRK/godišnje - na temelju dopunskog rješenja). Pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz presude broj: Rev 998/2022-2 od 24. siječnja 2023., o tome pitanju smatra pogrešnim te traži preispitivanje njegove pravilnosti, jer smatra da je odstupio od pravnog shvaćanja iz presude broj: Rev 359/2000 od 9. srpnja 2003., Rev- 1733/92 od 5. studenog 1992. i broj: Rev-2059/92 od 2. prosinca 1992., (prema kojim odlukama "ugovor kojemu je cilj stjecanje prava služnosti na nekretnini, kojemu trajanje nije određeno, na temelju kojeg pravo služnosti nije osnovano, koji je time ostao u području obveznog prava, vlasnik nekretnine, a i nositelj prava služnosti, mogu otkazati"), pri čemu ocjena o pravu na otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti u slučaju iz predmeta Rev 998/2022-2 od 24. siječnja 2023., nije obrazložena ozbiljnim, dostatnim i relevantnim razlozima.

15.4. Nadalje smatra da shvaćanje prema kojem ugovor o osnivanju prava služnosti ne može prestati otkazom ima neprihvatljivu pravnu posljedicu, vječnost ugovora o pravu služnosti. Ako ugovor (o osnivanju prava služnosti) kojemu rok njegovog trajanja nije određen ne može prestati otkazom u smislu čl. 212. ZOO, a ugovor (ugovorna novčana obveza) se ispunjava (pa ugovor ne može prestati niti raskidom zbog neispunjenja), onda taj ugovor (ugovorna novčana obveza) uopće ne može prestati voljom ugovaratelja i takav ugovor je za njih vječan odnosno novčana obveza je vječna - sloboda ugovaratelja da svojom voljom utječu na postojanje ugovora (novčane obveze) je apsolutno ograničena zauvijek (takva vječna obveza prestala bi tek iznimno nastupanjem određenih okolnosti - primjerice sjedinjenjem ugovaratelja, zbog nastanka nemogućnosti ispunjenja, prestankom postojanja ugovaratelja).

16.1. Prema shvaćanju ovoga suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. podst. 2. ZEK/08., kao i zaključak po kome je propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08, propisano tek kao mogućnost (pravo), a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

16.2. Međutim, nije prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, odnosno da je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, do kada da nije postojala obveza tuženika za plaćanje te naknade.

17. Naime, ustavno pravilo, sadržano u čl. 48. st. 1. Ustava RH, opće je naravi i propisuje jamstvo prava vlasništva, dok ustavno pravilo, sadržano u čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, uređuje oduzimanje, odnosno ograničavanje vlasništva koje se neće smatrati ustavnopravno nedopuštenim ako je propisano zakonom, ako je u interesu Republike Hrvatske i ako je za tako oduzeto, odnosno ograničeno vlasništvo osigurana i isplaćena naknada u tržišnoj vrijednosti oduzete, odnosno ograničene imovine. Ta ustavna odredba dopušta miješanje države u pravo vlasništva u interesu Republike Hrvatske u općem interesu, pa je opće dobro u smislu čl. 48. st. 2. Ustava temelj ograničenja koja se nameću vlasniku i ono ujedno postavlja granice do kojih ta ograničenja smiju biti nametnuta. Ograničenja vlasničkih prava ne smiju ići dalje nego što je to potrebno za postizanje legitimnog cilja koji se zakonskom mjerom nastoji postići. U čl. 50. st. 2. Ustava, daje zakonodavcu ovlast da zakonom ograničava vlasnička prava bez obveze isplate bilo kakve naknade samo "iznimno", nužnim mjerama koje se moraju poduzeti radi zaštite zajedničkih vrijednosti društvene zajednice, a njegovo postojanje mora se dokazivati u svakom pojedinom slučaju. Miješanje u pravo vlasništvo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (usporedi odluku Ustavnog suda broj: U-I-763/2009 i dr. od 30. ožujka 2011.)

18.1. Pravo vlasništva može, u interesu Republike Hrvatske, biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju (čl. 33. st. 1. ZVDSP-a.

18.2. Odredbom čl. 3. ZEK-a zakonodavac je za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu/mrežu, a i obavljanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga utvrdio da su od interesa za Republiku Hrvatsku i da je pravo puta u propisanom sadržaju ovlasti (ovlaštenja) subjektivno pravo infrastrukturnog operatora (čl. 2. st. 1. t. 17. ZEK-a) koje on stječe po samom zakonu (ex lege) ispunjenjem zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst. 1. i 2. ZEK-a), te da je ono teret nekretnine na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema (čl. 2. st. 1. t. 47. ZEK-a), a i da je infrastrukturni operator za pravo puta u obvezi plaćati upravitelju općeg dobra/vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, te da je upravitelj općeg dobra/vlasnik nekretnine u obvezi infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta (čl. 28. st. 4. ZEK-a).Takvo zakonsko ograničenje prava vlasništva u općem interesu (u cilju ostvarenja općeg dobra - digitalnog društva) ustavnopravno je dopušteno jer je za ograničenje vlasništva vlasniku (upravitelju općeg dobra) osigurana naknada u iznosu za koji je zbog tog ograničenja umanjena tržišna vrijednost nekretnine (čl. 50. st. 1. Ustava). Stoga vlasnik za ograničenje svog vlasništva, odnosno za ispunjenje zahtjeva ove mjere da doprinese ostvarenju općeg dobra, ima pravo na naknadu od trenutka davanja tog doprinosa (ograničenja prava vlasništva), odnosno od trenutka u kojemu je pravo puta na njegovim nekretninama nastalo u korist infrastrukturnog operatora na temelju zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst.1. i 2. ZEK-a).

19.1. U obrazloženju Prijedloga ZEK-a, s Konačnim prijedlogom zakona, broj: P.Z.E. 96 (dalje: KPZ-ZEK/08), na temelju kojeg je na 5. sjednici Hrvatskog sabora 19. lipnja 2008., donesen Zakon o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08.), u dijelu u kojem se obrazlaže o pravu puta, nisu navedeni razlozi iz kojih bi se zaključilo da je pravo puta nužna mjera koja je poduzeta u javnom interesu radi zaštite zajedničkih vrijednosti zajednice, odnosno da nisu postojala druga blaža sredstva (mjere) za ostvarenje cilja koji se pravom puta nastojao postići. Time je postignuta jednakost u sadržaju zakonske mjere, a i postignuta je materijalna jednakost između vlasnika i upravitelja općeg dobra i ispunjen je zahtjev socijalne države da se uspostavi i održava pravedan socijalni poredak, a i adresatima mjere (upraviteljima općih dobara) nije nametnut prekomjeran (ustavno nedopušten) teret. 19.2. Prema odredbi čl. 29. ZEK/14, koji je bio na snazi do 21. srpnja 2017., za pravo puta plaća se naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. ZEK/14, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu je određeno da visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija,

19.3 U obrazloženju Prijedloga ZIDZEK/17, predlagatelj te zakonske izmjene nije prihvatio primjedbe ovlaštenih operatera u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK-a, uz obrazloženje da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put." Dakle, predlagatelj zakona je i time potvrdio da je već i ranijim odredbama ZEK-a/08 bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

20.1. Odredbom čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11), određeno je da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008.

20.2. Odredbom čl. 5. st. 1. i 2. Pravilnika ("Narodne novine", broj 151/14 , prema kojoj upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred HAKOM-om pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na nekretninama iz čl. 2. st. 1., pri čemu ima pravo odabrati hoće li se visina naknade za pravo puta odrediti na način kako je to određeno st. 1. ili 5. čl. 7. ovog Pravilnika, a po utvrđivanju infrastrukturnog operatora temeljem čl. 2. ovog Pravilnika i visine naknade za pravo puta, HAKOM će izdati potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru.

20.3. Odredbom čl. 29. st. 1. ZEK, izmijenjenog čl. 15. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 72/17 - dalje: ZID ZEK), prema kojem se plaća naknada za pravo puta, a izračun i visina naknade a način plaćanja naknade nije izmijenjen. Odredbom čl. 15. ZID ZEK, izmijenjenog čl. 4. st. 3. Pravilnika/17), infrastrukturni operator obvezan je bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta.

20.4. Odredbom čl. 5. st. 1., 2. i 5. Pravilnika/17, prema kojoj upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred HAKOM-om pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora te visine naknade za pravo puta a u tom postupku ne izdaje se potvrda o pravu puta infrastrukturnom operatoru.

21. Pravo puta je pravo infrastrukturnog operatora (čl. 2. st. 1. t. 21. i čl. 28. st. 1. ZEK-a) i zakonski je teret nekretnine (čl. 2. st. 1. t. 52. ZEK i čl. 28. st. 1. ZEK-a). Ispunjenjem pretpostavki iz čl. 28. st. 1. ZEK-a pravo puta tereti nekretnine (opće dobro) u odnosu na koju su te pretpostavke ispunjene i od tada je vlasnik takve nekretnine (upravitelj općeg dobra) obvezan omogućiti infrastrukturnom operatoru ostvarivanje tog prava (čl. 28. st. 4. ZEK-a). Stoga, trenutkom ispunjenja tih zakonskih pretpostavki, vlasnikova prava na takvoj nekretnini zakonski su ograničena (osnivanjem prava puta u korist infrastrukturnog operatora). Tim istim trenutkom je i upravitelju općeg dobra umanjena mjera korištenja općeg dobra. Zbog tog zakonskog ograničenja prava vlasništva (umanjenja mjere korištenje općeg dobra), trenutkom ograničenja (umanjenja), vlasnik (upravitelj općeg dobra) stječe (ima) pravo na naknadu (naknadu za pravo puta), a infrastrukturni operator obvezu njemu tu naknadu platiti u ispunjenju citirane zakonske obveze. Stoga se u ovom slučaju ne radi o naknadi štete, niti stjecanju bez osnove, a niti naknadi za korištenje tuđe stvari.

22.1. Cijene naknade za pravo puta propisane određene su Pravilnikom koji donosi Vijeće (Agencije) predstavljaju propisom određenu (procijenjenu) tržišnu vrijednost ograničenja prava vlasništva (miješanja države u vlasništvo) pa će vlasnik u smislu čl. 33. st. 1. ZVDSP-a imati pravo na (visinu) naknade u skladu s tim podzakonskim propisom. Infrastrukturnom operatoru, prije primitka potvrde o pravu puta ili rješenja Agencije, po logici stvari su poznate činjenice o vrstama i površinama nekretnina koje koristi za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, odnosno o količini ove infrastrukture izgrađene na tim nekretninama, zbog toga što je tu infrastrukturu na njima izgradio i nju koristi, zbog čega mu ne može biti nepoznata visina obveze koja se izračunava prema tim njemu poznatim činjenicama (vrstama i površinama nekretnina koje koristi za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu) i propisanim cijenama.

22.2. Stoga je i po ovome sudu pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da se infrastrukturni operator (tuženik) „upoznaje“ sa svojom obvezom (visinom novčane obveze) izdavanjem potvrde o pravu puta pa da bi bio u obvezi plaćati naknadu za pravo puta samo za razdoblje nakon izdavanja potvrde o pravu puta, kada je s tom obvezom upoznat. Prema ovome sudu, kako to pravilno i navodi tužitelj, obveza naknade za pravo puta, koja je tuženiku poznata u svakom trenutku, se potvrdom o pravu puta tek formalizira (potvrđuje). To stoga što prema odredbama ZEK-a o pravu puta (čl. 31. st. 1. i st. 2. podstavci 1. i 2. u vezi s čl. 28. st. 1. podstavkom 1. i 2.) infrastrukturni operator na temelju općeg ovlaštenja ima pravo puta, odnosno ima pravo koristiti (upotrebljavati) elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koju je izgradio na tuđim nekretninama od trenutka ispunjenja zakonskih pretpostavki (uvjeta) stjecanja tog prava, bez pribavljanja posebnog ovlaštenja. Ovo pravo iz općeg ovlaštenja (pravo puta) infrastrukturnog operatora ne ovisi o upravnom aktu upravnog državnog regulatornog tijela (Agencije), odnosno on ga ima i bez takvog akta, zbog toga što se od njega (kao pružatelja elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga) ne može zahtijevati da ishodi izričitu dozvolu ni bilo koji drugi upravni akt od državnog regulatornog tijela prije početka korištenja prava koja proizlaze iz tog ovlaštenja (točka 8. i čl. 3. t. 2. Direktive o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, „Službeni list Europske unije“ L 108/21 od 24. travnja 2002., dalje: Direktiva o ovlaštenju), već mu se za to pravo tek daje potvrda (potvrda o pravu puta) koja sama po sebi ne predstavlja dodjelu prava (točka 25. Direktive o ovlaštenju i čl. 28. st. 2. ZEK-a).

23.1. Prema tome, ako pravo puta (kao pravo iz općeg ovlaštenja) ne ovisi o upravnom aktu Agencije, odnosno ne nastaje takvim aktom, već nastaje po samom zakonu ispunjenjem pretpostavki stjecanja tog prava, a za koje se izdaje potvrda kojom se ono potvrđuje, onda i obveza infrastrukturnog operatora, plaćanja naknadu za pravo puta ne ovisi o upravnom aktu Agencije, odnosno ne nastaje takvim aktom, već nastaje po samom zakonu u trenutku nastanka prava puta i potvrdom kojom se pravo puta potvrđuje, potvrđuje se i ta obveza, dakle, u toj situaciji se adi o ispunjenu zakonske obveze plaćanja naknade za stečeno pravo puta.

23.2. Kako, prava iz općeg ovlaštenja (tako i pravo puta) ne ovise o upravnom aktu upravnog državnog regulatornog tijela (Agencije), odnosno ta prava pružatelj elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga ima i bez takvog akta, zbog toga što se od njega ne može zahtijevati da ishodi izričitu dozvolu ni bilo koji drugi upravni akt od državnog regulatornog tijela prije početka korištenja prava koja proizlaze iz tog ovlaštenja (točka 8. i članak 3. točka 2. Direktive o ovlaštenju), već mu se za ta prava tek daju potvrde koje same po sebi ne predstavljaju dodjelu prava, tada o njima ne može ovisiti niti bilo koje pravo iz općeg ovlaštenja (točka 25. Direktive o ovlaštenju). U skladu s normama Direktive o ovlaštenju zakonodavac je i propisao da upravno tijelo (Agencija) infrastrukturnom operatoru izdaje potvrdu o pravu puta kada su zakonske pretpostavke prava puta ispunjene (čl. 28. st. 2. ZEK-a), te stoga ta "potvrda" i po ovome sudu predstavlja „obrazac“ čiji je postupak izdavanja, oblik i sadržaj propisan podzakonskim propisom-pravilnikom (čl. 29. st. 3. ZEK-a). Prema tome, prava i obveze iz pravnog odnosa prava puta (pravo puta i obveza plaćanja naknade za to pravo) nastaju istovremeno po samom zakonu (ex lege) te se potvrdom o pravu puta (obrascem kojemu je postupak izdavanja, oblik i sadržaj propisan) ta prava i obveze tek utvrđuju (deklariraju).

24.1. Pravilno tužitelj u reviziji tvrdi da potvrda o pravu puta nije pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari niti upravni akt u smislu čl. 3. stavka 1. podstavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10. do 29/17., dalje: ZUS), jer je upravni akt pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (članak 3. st. 1. točka 1. ZUS), dok je akt uprave formalizirana upravna radnja javnopravnog tijela kojom to tijelo ne odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u postupku, već potvrđuje činjenice (potvrdom o činjenicama) o kojima vodi službenu evidenciju u smislu čl. 159. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09., dalje: ZUP) odnosno o kojima ne vodi službenu evidenciju u smislu čl. 160. stavka 1. ZUP. 24.2. Imajući u vidu navedeno, potvrdu o pravu puta ne treba smatrati upravnim aktom, već rješenje Agencije doneseno u upravnom postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta treba smatrati deklaratornim upravnim aktom kojim se pravni odnos prava puta, sa svim pravima i obvezama iz tog odnosa, utvrđuje s učinkom ex tunc (od trenutka kada je po samom zakonu nastao). Tumačenje o deklaratornom učinku rješenja Agencije u skladu je i s njezinom nadležnosti (da u upravnom postupku utvrđuje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te visinu naknade za pravo puta (čl. 12. st. 1. t. 11. ZEK), a i s zakonskim određenjem da je upravni postupak u kojem se takvo rješenje donosi: postupak „utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta“ (čl. 28. st. 6. ZEK). Osim toga i iz sadržaja izreke takvog rješenja proizlazi da je ono deklaratorno, a obveza infrastrukturnom operatoru da plati naknadu za pravo puta tom rješenju ne daje obilježje konstitutivnog akta, zbog toga što je ta obveza nastala po samom zakonu od njegovog stupanja na pravnu snagu, već mu daje obilježje ovršnog naslova jer tim dijelom rješenja, utvrđeni pravni odnos, (postojeći po samom zakonu), može se provesti u praksi.

25. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 95/17., dalje: Pravilnik/17), stupio je na snagu 30. rujna 2017., kada je upravni postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta pokrenut na temelju zahtjeva stranke odnosno upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnina, pa je Agencija rješenjem utvrdila infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture te visinu godišnje naknade za pravo puta za razdoblje od zaprimanja zahtjeva, a u tom slučaju se prema odredbi čl. 5. tog Pravilnika ne izdaje potvrda o pravu puta, već se donosi rješenje (deklaratornog učinka).

26.1. Imajući u vidi izneseno proizlazi da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. ZEK/08 ali i čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta, a visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

26.2. Dakle, činjenica da pravni odnos prava puta nije potvrđen (formaliziran) i što nije izdana potvrda o pravu puta i utvrđena visina obveze tuženika za stečeno pravo puta, ne znači da obveza tuženika nije nastala, odnosno da nastaje tek izdavanjem potvrde o pravu puta. Stoga odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11 nije norma mjerodavna za gramatičko tumačenje nastanka obveze plaćanja naknade za pravo puta odnosno nema nikakvog normativnog utjecaja na tu obvezu, već je to odredba čl. 28. st. 4. ZEK-a, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati vlasniku nekretnine (upravitelju općeg dobra) naknadu za pravo puta za to što mu je vlasnik (upravitelj općeg dobra) u obvezi omogućiti ostvarivanje prava puta.

27. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11. do 95/17.) (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - "Narodne novine", broj 31/09. i 89/10.) (dalje u ovom dijelu teksta: Pravilnik), „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator "dostavlja" HAKOM-u (Agenciji) "zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“. Ta odredba samo ovlašćuje adresata (ovdje infrastrukturnog operatora-tuženika), da dostavi HAKOM zahtjev za izdavane potvrde o pravu puta, te se radi o odredbi koja daje mogućnost izbora operateru u ponašanju navedenog zahtjeva jer se njom ne propisuje da on "mora podnijeti i li da dužan u nekom roku" podnijeti zahtjev isl. Prema sadržaju te odredbe, ona po svom sadržaju nije kogentna norma jer infrastrukturni operator "dostavlja" Agenciji zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Pravilnika, te se stoga radi o njegovu pravu (ne i obvezi) da podnese "dostavi" Agenciji zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

28. Prema tome, iako postoji pravo tuženika da "dostavi" Agenciji navedeni zahtjev, neovisno o tome što ono (pravo puta) nastaje u trenutku ispunjenja pretpostavki stjecanja prava puta, pogrešan je zaključak tužitelja da je infrastrukturni operator, u smislu čl. 3. st.1. Pravilnika, u obvezi Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta jer on to nije dužan učiniti, a to ne opravdava ni već iznesena argumentacija o istodobnom (ex lege) nastanku prava puta i obveze plaćanja naknade za pravo puta, jer iako infrastrukturni operator stječe pravo puta i na temelju tog svog prava koristi tuđu nekretninu i time još stječe dobit na tržištu elektroničkih komunikacijskih usluga, on, iako je od tog trenutka u obvezi plaćati naknadu za pravo puta, istovremeno nije i u obvezi podnijeti zahtjev Agenciji da mu se ta obveza potvrdom o pravu puta utvrdi (formalizira).

29. U ovom slučaju tuženik je stekao pravo puta stupanjem na snagu ZEK/08 (1. srpnja 2008.) pa neovisno od toga što nije bio u obvezi podnijeti zahtjev Agenciji za izdavanje potvrde o pravu puta do trenutka kada je ta njegova obveza (podzakonskim) propisom uređena (stupanjem na snagu Pravilnika/09., 19. ožujka 2009.), budući da tuženik taj zahtjev Agenciji nije podnio, zbog čega se nije utvrdila njegova obveza da vlasniku (tužitelju) plaća naknadu za pravo puta ne znači da tuženik istovremeno od stjecanja navedenog prava puta nije u obvezi plaćati naknadu tužitelju, jer je i tužitelj istog dana kada je tuženik stekao pravo puta stekao pravo na naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva, koje pravo tužitelj ima na temelju samog zakona. Stoga se u ovom slučaju u danim okolnostima radi o ispunjenju zakonom propisane obveze, a ne o pravu na naknadu štete, niti o stjecaju bez osnove ili naknadi za korištenje tuđe stvari.

30. Iz navedenih razloga za odgovornost tuženika za zatraženu naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva tužitelju, ni po ovom sudu, nije odlučno pravo tužitelja da kod Agencije pokrene postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u kojemu bi se utvrdila obveza tuženika. Ovo zbog toga što zbog pasivnosti vjerovnika dužnik ne može steći pravo činiti ono što je u suprotnosti s pravom jer nitko ne treba imati koristi od svog nedjela. Stoga propuštanje-pasivnost i tužitelja i tuženika da se koriste svojim pravom da kod Agencije pokrenu postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, ne znači da na strani tuženika nije nastala obveza plaćanja naknade od trenutka stjecanja navedenog prava tuženika u ispunjenju njegove zakonom propisne obveze plaćanja navedene naknade.

31. Slijedom iznesenog odgovor na prvo dopušteno pitanje glasi:

Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

32. Kako je odredbama ZEK/08 propisana obveza infrastrukturnog operatora da vlasniku nekretnine (upravitelju općeg dobra) plaća naknadu za pravo puta, a odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, odgovor na drugo pitanje glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - "Narodne novine", broj 152/11, 151/14 i 95/17., nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

33. U odnosu na treće dopušteno pitanje tužitelj smatra da je ugovor o osnivanju prava služnosti, sve do trenutka predaje u zemljišnim knjigama radi stjecanja prava služnosti, a time i stjecanja prava služnosti uknjižbom, ugovor obveznog prava i to ugovor kojim se osniva trajni obvezni odnos, koji se kao takav može otkazati na temelju čl. 212. st. 1. ZOO-a.

34. Suprotno tvrdnji revidenta ovaj sud je u odluci broj Rev-998/2022-2 od 24. siječnja 2023., iznio svoje pravno shvaćanje, o navedenom pitanju, te ga je potvrdio u odluci broj Rev-1122/2022-2 o 11. siječnja 2024. Prema tome shvaćanju "ugovor o osnivanju prava služnosti, iako se tim ugovorom i određuje trajno plaćanje naknade u određenim vremenskim razdobljima, od samog početka predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti (čl. 219. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00, 114/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14-dalje: ZVDSP)), a ne predstavlja (do stjecanja prava služnosti) ugovor o trajnom obveznom odnosu, koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO-a. Naime, ovim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom, a kako je to pravilno i zaključio drugostupanjski sud." Revizijski navodi tužitelja vezani za navedeno pitanje nisu doveli u pitanje izneseno pravno shvaćanje, te ovaj sud i dalje ostaje pri tom shvaćanju.

35.1. Neosnovano tužitelj smatra da je ovaj sud pri iznošenju navedenog shvaćanja odstupio od pravnog shvaćanja iz presude broj: Rev 359/2000 od 9. srpnja 2003., Rev-1733/92 od 5. studenog 1992. i broj: Rev-2059/92 od 2. prosinca 1992., (prema kojim odlukama, po navodima tužitelja "ugovor kojemu je cilj stjecanje prava služnosti na nekretnini, kojemu trajanje nije određeno, na temelju kojeg pravo služnosti nije osnovano, koji je time ostao u području obveznog prava, vlasnik nekretnine, a i nositelj prava služnosti, mogu otkazati"), te da odstupanje od ranije prakse nije obrazloženo ozbiljnim, dostatnim i relevantnim razlozima.

35.2. Naime u odluci broj Rev 359/2000 od 9. srpnja 2003., radilo se o tome da se na nekretninama tužitelja proteže kanalizacija kojom otječu otpadne vode s nekretnine tuženih do potoka, koje kanalizacijske cijevi su ukopane u zemlju, da je do polaganja kanalizacijskih cijevi došlo na temelju usmenog sporazuma između stranaka, koji je realiziran, pa pozivajući se na odredbu čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr. – ZOO), smatraju da je usmenim ugovorom zasnovana stvarna služnost jer je došlo do realizacije tog ugovora postavljanjem kanalizacijskih cijevi po zemljištu tužitelja. U toj činjeničnoj i pravnoj situaciji je revizijski sud pozivom na odredbu čl. 51. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO, koji se u tom slučaju primjenjivao s obzirom na zaključenje pravnog posla i njegovu realizaciju, naveo da se "stvarnopravna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i dosjelošću, a prema čl. 52. citiranog Zakona na temelju pravnog posla stvarna se služnost stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.". Dakle, u tom predmetu se ne radi niti o primjeni istog zakona niti o istoj činjeničnoj situaciji, niti je ovaj sud o postavljenom pitanju izrazio bilo kakvo pravno shvaćanje.

35.3. U odluci Rev- 2059-92 od 2. prosinca 1992., radi se o tužbenom zahtjevu za uklanjanje otvora u zemlji za vodomjerni uređaj, a na zemljištu koje je u vlasništvu tužiteljice, a prema utvrđenjima sudova tuženici nisu imali odobrenje vlasnika zemljišta u vrijeme izgradnje u 1984., godini, a niti je naknadno takvo odobrenje dano, pa su zaključili da nije zaključen pravni posao, a do podnošenja tužbe od strane tužiteljice kao sadašnjeg vlasnika spornog zemljišta nije proteklo vrijeme za stjecanje prava služnosti dosjelošću. Prema shvaćanju ovoga suda iznesenom u toj odluci, temeljenoj na čl. 51. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima "tuženik J.P. mogao je steći služnost na zemljištu tužiteljice ili na temelju pravnog posla, odlukom suda (a na to se nije niti pozivao) ili dosjelošću. Nastanak pravnog posla - ugovora, što bi u tumačenju pobijane presude imao biti ugovor, ne nastaje ako jedna stranka šuti dok druga stranka nešto čini na njezinu zemljištu. Takvo ponašanje ovlaštene osobe može imati učinak u ocjeni postojanja tuženikove savjesnosti kao pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću. S obzirom da je otvor i uređaj postavljen u 1984. godini, to bez obzira na pitanje savjesnosti tuženika J.P. dosjelost nije nastala jer do podnošenja tužbe 20. VI. 1988., godine nije istekao za to propisani rok faktičnog izvršavanja služnosti (odredba čl. 54. st. 1. ZOVO). Nadalje, valja još dodati što se tiče stjecanja prava služnosti pravnim poslom, da sve kada bi i postojao ugovorni odnos izmedju vlasnika zemljišta i tuženika J.P. pravo služnosti temeljem pravnog posla ne bi nastala sve dok nije takvo pravo upisano u zemljišnim knjigama (argumentum a contrario čl. 52. st. 1. ZOVO)." Dakle, ni u ovoj odluci nije iznesen odgovor a postavljeno pitanje, niti se radi o identičnoj činjeničnoj ni pravnoj situaciji.

35.4. Ni u odluci Rev-1733-92- 2 od 5. studenoga 1992., na koju se pozva revident, nije izneseno pravno shvaćanje u odnosu na postavljeno pitanje nego se ovaj sud pozvao na odredbu čl. 51. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je, preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91 -kao zakon Republike Hrvatske, i iznio pravno shvaćanje prema kojem " Pravni posao, ugovor, tek je pravna osnova, a za stjecanje prava sporne služnosti neophodan je i način stjecanja - upis u zemljišnu knjigu (arg. iz odredbe čl. 52. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima). Nedvojbeno je da sporna služnost nije upisana u zemljišnim knjigama, dakle, manjka konstitutivni elemenat za stjecanje. Sam ugovor pri tome, a govori se o tome zato što je tužbenim zahtjevom zatraženo (i) izdavanje tabularne isprave za upis prava u zemljišnim knjigama, ostaje u području obveznopravnog odnosa. Na zaključak o zakonitosti pobijane odluke ta okolnost ne utječe zato što u toku redovnog postupka postojanje ugovora nije ustanovljeno, nije utvrđeno."

35. Prema navedenom, ni u jednoj od tih odluka nije izneseno shvaćanje u odnosu na predmetno pitanje vezano za mogućnost prestanka-otkazivanja ugovora o pravu služnosti u smislu odredbe čl. 212. ZOO-a, u kojemu rok njegovog trajanja nije određen, kojim se uz novčanu naknadu (obvezu) pravo služnosti osniva ili kojim se služnost utvrđuje. Stoga ne stoji tvrdnja revidenta da je ovaj sud odstupio od ranije prakse o tom pitanju. Pri tome se naglašava i da se u ovom slučaju radi o pravu puta- služnosti osnovanom i po samom zakonu (ZEK-a), neovisno o postojanju ili nepostojanju te (ne)provođenju predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama, te se ponavlja da predmetnim ugovorom između stranaka nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom.

36. Ovaj sud prihvaća argumente revizije da se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije (članak 220. st. 1. ZVDSP-a), a upravo je u ovom slučaju zakonom, konkretno ZEK-a određeno drugačije. Međutim, to što je predmetnim ugovorom o osnivanju prava služnosti određeno trajno plaćanje naknade u određenim vremenskim razdobljima, taj ugovor od samog početka, neovisno o navedenoj obvezi tuženika, predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti jer je to osnovni smisao i cilj toga ugovora (čl. 219. ZVDSP), i on kao takav, do stjecanja prava služnosti ne predstavlja ugovor o trajnom obveznom odnosu, koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO-a, upravo iz razloga što tim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom. Stoga u ovom slučaju, u danim okolnostima, nisu ispunjene pretpostavke valjanosti tužiteljevog otkaza iz čl. 212. st.a 2. i 3. ZOO-a, i nije odlučno što na temelju toga ugovora tuženik nije upisao pravo puta u zemljišnim knjigama.

37. S obzirom na tužiteljeve prigovore, iznesene u točki 15. 3. obrazloženja, razlog otkazivanja predmetnog ugovora je visina dogovorene obveze tuženika jer je obveza plaćanja godišnje naknade ugovorom određena u iznosu od 457.380,93 HRK/godišnje, dok mu je rješenjem Agencije od 28. studenog 2018. i dopunskim rješenjem od 3. lipnja 2020. utvrđena obveza plaćanja godišnje naknade za pravo puta u ukupnom iznosu od 1.212.832,14 HRK. Međutim, zbog te okolnosti je tužitelj eventualno mogao tražiti izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti sukladno čl. 369. st. 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi, ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.

38. Slijedom navedenog, tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina na način da je na njima imao elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu ima osnovu u odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a i čl. 2. t. 47. ZEK-a, a infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta (koji ima tu mogućnost ali ne i obvezu). Međutim, neovisno o tome zahtjev tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta nije osnovan iz razloga što su stranke u čl. 4. predmetnog Ugovora dogovorile da će tuženik plaćati godišnju naknadu za služnost u iznosu od 457.380,93 kn, jednom godišnje, za tekuću godinu, počev od 1. travnja 2015., a tužitelj se odrekao svih potraživanja prema tuženiku, s osnova korištenja javnih površina za prethodno razdoblje. Dakle za razdoblje do sklapanja navedenog ugovora tužitelj se odrekao prava na navedenu naknadu zbog čega tu naknadu ne može osnovano potraživati, a za razdoblje od sklapanja ugovora do donošenja odluke HAKOM-a, na koje razdoblje se odnosi tužbeni zahtjev tužitelja (2018.) ta naknada je pokrivena ugovorom jer je osnovano prihvaćen zahtjev protutužitelja (tuženika) na utvrđenje da je otkaz predmetnog ugovora od 29. travnja neosnovan i bez pravnog učinka.

39. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

Zagreb, 30. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić