Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4389/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari D. B., OIB: …, iz B.1 , kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u B. , protiv prvotuženice R. P., OIB: …, iz B.1 , koju zastupaju punomoćnici mr.sc. S. P., odvjetnik u Z. i O. P., odvjetnica u U. i drugotuženice F. B.1 , OIB: …, iz Republike I., iz T., koju zastupa punomoćnica I. F., odvjetnica u U., radi isplate, odlučujući o žalbi prvo i drugotuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama- Buie poslovni broj P-53/2022-28 od 5. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba prvo i drugotuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P- 53/2022-28 od 5. travnja 2023. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženici R. P. i drugotuženici F. B.1 da isplate tužitelju D. B. iznos od 22.666,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2019. pa do isplate i da mu nadoknade trošak postupka u iznosu od 1.704,40 eura[1] / 12.841,75 kuna te pod točkom II. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama- Buie poslovni broj P-53/2022-28 od 5. travnja 2023. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženici R. P. i drugotuženici F. B.1 da solidarno isplate tužitelju D. B. dosuđeni iznos i u tom dijelu se odbija tužbeni zahtjev. III Odbija se zahtjev tuženica za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je prvotuženici R. P. i drugotuženici F. B.1 da solidarno isplate tužitelju D. B. iznos od 22.666,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 11. veljače 2019. pa do isplate, te da naknade trošak postupka u iznosu od 1.704,40 eura / 12.841,75 kuna, sve u roku od 15 dana, a pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata kunske protuvrijednost iznosa od 22.666,00 eura prema prodajnom tečaju banke U. na dan podnošenja tužbe 11. veljače 2019.

2. Protiv prvostupanjske presude žale se prvo i drugotuženica iz svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) te predlažu da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.666,00 eura sa zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je zajedno s tuženicima iz tužbe nasljednik iza pokojne L. B., da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Bujama br. O-1182/16 od 27. veljače 2017. utvrđeno da ostavinsku imovinu ostaviteljice L. B. čini i iznos od 68.000,00 eura, da su nasljednicima utvrđeni tužitelj, te tuženici navedene u tužbi, svaki u 1/3 dijela, a da je iznos od 68.000,00 eura utvrđen dijelom ostavinske imovine i presudom Općinskog suda u Bujama br. P- 479/2015 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli broj Gž-2214/15 iz kojih presuda slijedi da su tuženici bile u posjedu navedenog novčanog iznosa, koji je sud potom utvrdio dijelom ostavinske imovine iza pok. L. B., te tužitelj smatra da mu pripada 1/3 navedenog iznosa. Drugotuženica je nasljednica prvotnog drugotuženika F. B.2 .

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima, nije se ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka određeno ukazuju žaliteljice u žalbi. U postupku prvostupanjskog suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka prekoračenjem tužbenog zahtjeva propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP. Naime, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud ne temelji odluku na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se pozvao tužitelj, a okolnost što tužitelj nije pravno kvalificirao svoj zahtjev, a prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj traži isplatu kao vlasnik stvari iz ostavine tj. kao vlasnik navedenog novčanog iznosa od 22.666,00 eura i da vlasničkom tužbom temeljem odredbe čl. 161. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) potražuje predaju iznosa od 22.666,00 eura, ne čini takvu kvalifikaciju prekoračenjem tužbenog zahtjeva. U slučaju da je tužitelj naveo pravnu osnovu, sud nije za nju vezan, pa nije odlučno kako je tužitelj pravno ocijenio spor, jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati (čl. 186. st. 3. ZPP). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 176/04-2 od 15. veljače 2005. i dr. Pogrešnom pravnom kvalifikacijom predmeta spora sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP nego je time ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava propisan čl. 356. u vezi čl. 353. st. 1. ZPP. Ovaj sud ne nalazi niti da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 5. st. 4. ZPP koja propisuje da sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, s obzirom da je prvostupanjski sud na temelju nespornog činjeničnog stanja pravilno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pa pogrešna pravna kvalifikacija predmeta spora nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u pobijanom dijelu uz utvrđenja i zaključke:

- da su tužitelj B. D., prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F.2 , nasljednici iza pokojne L. B.,

- da je u ostavinskom postupku vođenom iza pok. L. B. doneseno Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-1182/2016-32 od 27. veljače 2017., koje je postalo pravomoćno dana 19. srpnja 2018. (list 4 do 7 spisa),

- da su u ostavinskom postupku vođenom iza pok. L. B. posl.br. O-1182/2016 sudjelovali tužitelj B. D., prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F.2 ,

- da novčani iznos od 68.000,00 eura nije potraživanje ostaviteljice pok. L. B. prema određenim nasljednicima tj. prema prvotuženici R. P. i ranijem drugotuženiku B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F.2 ,

- da je novčani iznos od 68.000,00 eura raspoređen rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-1182/2016-32 od 27. veljače 2017. na nasljednike pok. L. B., odnosno na tužitelja B. D., prvotuženicu R. P. i ranijeg drugotuženika B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F.2 , svakome u 1/3 dijela,

- da je presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl.broj P-479/2015-68 od 30. srpnja 2015. (list 9 do 30 spisa) utvrđeno da su ugovori o dosmrtnom uzdržavanju od 11. kolovoza 2003. i 18. travnja 2005., a koji su zaključeni između ostaviteljice pok. L. B., te ovdje tuženica P. R. i B. F.2 , ništetni, te je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da nekretnine k.č.br.471/2, 472/1, 1390/1 i 2478, sve k.o. B.1 kao i novčani iznos od 68.000,00 eura, predstavljaju ostavinsku imovinu,

- da je presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.broj Gž-2214/15-2, od 16. ožujka 2016.(list 8 spisa) potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl.broj P-479/2015-68 od 30. srpnja 2015.,

- da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-336/2018-2 od 19. srpnja 2018. (list 42do 45 spisa) potvrđeno rješenje o nasljeđivanju posl. broj O-1182/2016- 32,

- da su tuženici sukladno čl.12. st. 1. ZPP istaknuli dva prethodna pitanja koja smatraju bitnima za postupanje u ovoj pravnoj stvari i to; da li se vraćanje imovine u ostavinsku imovinu iza smrti L. B., a uslijed utvrđenja ništavosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, može smatrati povećanjem vrijednosti imovine ostaviteljice u smislu čl.75. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019 – dalje: ZN) i da li se ulaganja tuženika u troškove života i skrbi za pokojnu L. B., a koja su izvršena prije njezine smrti po ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju, mogu smatrati doprinosom u povećanju vrijednosti imovine ostavitelja u smislu financijskog doprinosa potomaka sukladno čl. 75. ZN, iako je pravna osnova (ugovor o dosmrtnom uzdržavanju) otpala nakon njezine smrti temeljem pravomoćne sudske odluke,

- da su pitanja koja su tuženici istaknuli kao prethodna u ovom postupku već bila predmetom odlučivanja u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie pod posl.brojem P-479/2015, gdje su tuženici, između ostalog, tražili i utvrđenje da u ostavinsku imovinu iza pokojne L. B. ne ulazi njihov novčani doprinos dat na temelju ništetnih ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, te su pravomoćno odbijeni odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-336/2018-22,

- da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke u pogledu one imovine koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena i raspoređena kao ostavinska imovina, kako je to navedeno u izreci rješenja o nasljeđivanju posl. broj O- 1182/2016-32 od 27. veljače 2017. (list 4 do 7 spisa),

- da je iza sada pok. L. B. proveden ostavinski postupak i da su tužitelj B. D., kao i prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , sudjelovali u tom ostavinskom postupku, slijedom čega su isti vezani pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju u pogledu onoga što čini ostavinsku imovinu pok. L. B., između ostalog i novčani iznos od 68.000,00 eura,

- da su prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , bili u posjedu navedenog novčanog iznosa od 68.000,00 eura, a da na takav zaključak nedvojbeno upućuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama- Buie posl.broj P-479/2015-68 od 30. srpnja 2015., i to zadnji odlomak na str. 20 obrazloženja presude, u kojem je navedeno da su ovdje prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , u svojim iskazima naveli kako su na svoje račune, svaki u polovici iznosa, primili dio iznosa kupoprodajne cijene koji je trebao pripasti pok. L. B. i koji je pravomoćno utvrđen njezinom ostavinskom imovinom,

- da prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , tužitelju B. D. nisu predali 1/3 iznosa ostavinske imovine u iznosu od 22.666,00 eura,

- da na takav zaključak upućuje iskaz samog tužitelja, a da tuženici nisu htjeli u ovome postupku biti saslušani kao stranke, pa primjenom odredbi čl. 219. i 221.a ZPP i pravila o teretu dokazivanja tuženici nisu dokazali da su tužitelju isplatili 1/3 iznosa ostavinske imovine od 22.666,00 eura,

- da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka "legitimnog očekivanja" na strani tužitelja sukladno Protokolu br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, od 04. studenoga1950.,

- da tužitelj traži isplatu kao vlasnik stvari iz ostavine tj. kao vlasnik navedenog novčanog iznosa od 22.666,00 eura, a koji je u posjedu tuženih,

- da tužitelj vlasničkom tužbom temeljem čl. 161. st.1. ZV potražuje predaju iznosa od 22.666,00 eura,

- da su tuženici u ovoj pravnoj stvari u položaju jedinstvenih suparničara sukladno čl. 201. ZPP budući da se zbog prirode njihovog pravnog odnosa, kao sunasljednika, spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima.

8. Stoga, polazeći od utvrđenja da su u ostavinskom postupku vođenom iza pok. L. B. posl.br. O-1182/2016 sudjelovali tužitelj B. D., prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , te da je u istom postupku doneseno Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-1182/2016-32 od 27. veljače 2017., koje je postalo pravomoćno dana 19. srpnja 2018. godine, te je istim rješenjem novčani iznos od 68.000,00 eura raspoređen na nasljednike pok. L. B. odnosno na tužitelja B. D., prvotuženicu R. P. i ranijeg drugotuženika B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , svakome u 1/3 dijela, kao i na okolnost da je cijeli novčani iznos od 68.000,00 eura u posjedu tuženih, sud smatra kako su tuženici morali znati da stvar tj. 1/3 novčanog iznosa od 68.000,00 eura ne smiju prisvojiti, jer se radi o dijelu novca koji predstavlja ostavinsku imovinu iz pok. L. B., te koji dio 1/3 iznosa je naprijed navedenim rješenjem o nasljeđivanju izdvojen tj. raspoređen tužitelju, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl.161. i čl.162. ZV ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. Naime, prvostupanjski sud obrazlaže da, vezano za spornu okolnost po kojoj osnovi tužitelj potražuje od tuženih, kao solidarnih dužnika, isplatu iznosa od 22.666,00 eura, da tužitelj u tužbi ne navodi pravnu osnovu ali da iz činjeničnog supstrata tužbe prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj traži isplatu kao vlasnik stvari iz ostavine tj. kao vlasnik navedenog novčanog iznosa od 22.666,00 eura, a koji je u posjedu tuženih, međutim tijekom postupka utvrđeno je da isti iznos nije u posjedu tuženih na temelju njihovog nasljednog prava iza sada pok. L. B., već po osnovi ugovora kojima su tuženici preuzeli obvezu uzdržavanja pok. L. B., a kojima su kao protučinidbu stekli njezinu imovinu, a koji ugovori su u postupku, koji se vodio kod Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie, pod posl.br.: P-479/2015, pravomoćno utvrđeni ništetnima. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud smatra kako tužitelj vlasničkom tužbom, temeljem čl. 161. st. 1. ZV potražuje predaju iznosa od 22.666,00 eura.

9. Osnovano tuženice u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu (čl. 368. st. 2. ZPP).

10. Naime, iz sadržaja spisa i žalbenih navoda tuženica proizlazi da nije sporno:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl.broj P-479/2015-68 od 30. srpnja 2015.(list 9 do 30 spisa) utvrđeno da su ništetni ugovori o dosmrtnom uzdržavanju od 11. kolovoza 2003. i 18. travnja 2005., a koji su bili zaključeni između ostaviteljice sada pokojne L. B., te P. R. i B. F.1 ništetni, te su posljedično primjenom instituta stjecanja bez osnove sve nekretnine kao i novčani iznos od 68.000,00 eura koje su prvotuženica P. R. i B. F.1 , pravni prednik drugotužene B. F.2 , stekli temeljem navedenih ništetnih ugovora utvrđeni kao sastavni dio ostavinske imovine,

- da je u nastavku ostavinskog postupka prekinutog zbog navedene parnice vođenom iza pok. L. B. doneseno Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-1182/2016-32 od 27. veljače 2017., koje je postalo pravomoćno dana 19. srpnja 2018. (list 4 do 7 spisa),

- da je navedenim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da su ovdje tužitelj B. D., prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , nasljednici iza pokojne L. B. te da ostavinsku imovinu pok. L. B., između ostalog, čini i novčani iznos od 68.000,00 eura.

11. Iz navedenog, dakle, proizlazi da su prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 , kojeg nasljeđuje B. F. , stekli predmetni novčani iznosi od 68.000,00 eura te da je presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl.broj P- 479/2015-68 od 30. srpnja 2015. primjenom instituta stjecanja bez osnove sud odredio uspostavu ranijeg stanja na način da , između ostalog, novčani iznos od 68.000,00 eura, koji su prvotuženica R. P. i raniji drugotuženik B. F.1 primili kao dio iznosa kupoprodajne cijene koji je utvrđivanjem ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju trebao pripasti pok. L. B., predstavlja ostavinsku imovinu. Naime, kada nastane izvanugovorni odnos stjecanje bez osnove, osnovno je pravilo da će stjecatelj biti dužan vratiti ono što je stekao bez osnove ili po osnovi koja se nije ostvarila ili je poslije otpala. Tek ako stjecatelj ne može vratiti stečeno, dužan je naknaditi vrijednost stečene koristi. Prema tome, institut stjecanja bez osnove prije svega teži uspostavi prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće, stjecatelj je dužan vratiti postignutu korist. Naposljetku, dakako pod pretpostavkom da se utvrdi stjecanje bez osnove, treba jasno utvrditi jesu li ili ne ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se traži vraćanje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2624/2015-2 od 23. siječnja 2019.).

12. Stoga, imajući u vidu da nije sporno da su tuženice predmetnih 68.000,00 eura stekle na temelju pravne osnove koja je otpala, da je utvrđeno da navedeni iznos predstavlja ostavinsku imovinu iza pokojne L. B., a da su tužitelj, prvotuženica i prednik drugotuženice nasljednici svaki u 1/3 dijela, primjenjujući zakonske odredbe koje reguliraju stjecanje bez osnove (članak 1111. stavak 1., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima/Narodne novine, broj 35/05, 41/08 i dr., dalje ZOO/05/, odnosno čl. 210. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94 i dr., dalje), u obvezi su isplatiti tužitelju iznos od 22.666,00 eura s pripadajućim kamatama, koje, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05, ako je stjecatelj nepošten teku od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pri tome nisu od značaja za odlučivanje žalbeni navodi tuženica kojima, polazeći od pravne kvalifikacije suda prvog stupnja da se radi o vlasničkom zahtjevu, problematiziraju okolnost da prvostupanjski sud nije utvrđivao da li se tražena stvar i dalje nalazi u posjedu tuženica. Naime, radi se o obveznopravnom zahtjevu tužitelja koji se temelji na nespornim činjenicama da su tuženice predmetnih 68.000,00 eura stekle na temelju pravne osnove koja je otpala, da je utvrđeno da navedeni iznos predstavlja ostavinsku imovinu iza pokojne L. B., a da su tužitelj, prvotuženica i prednik drugotuženice nasljednici svaki u 1/3 dijela, pa iscrpni žalbeni navodi tuženica kojima argumentiraju svoje tvrdnje vezano za (pogrešnu) pravnu kvalifikaciju predmeta spora od strane suda prvog stupnja nisu od značaja za odlučivanje. Pri čemu je ovaj drugostupanjski sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na temelju činjenica koje nisu sporne među strankama primjenom instituta stjecanja bez osnove, s tim da tužitelj u tužbi nije niti naveo pravnu osnovu svog zahtjeva (što nije niti dužan sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP).

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženica kojima osporavaju aktivnu legitimaciju tužitelja da zahtijeva ispunjenje tražbine na isplatu utuženog iznosa protiv ovdje tuženica, sa tvrdnjama da takvo pravo tužitelja ne proizlazi iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. L. B., s obzirom da se radi o novčanom iznosu koji su prvotuženica i prednik drugotuženice stekli bez pravne osnove, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie posl.broj P- 479/2015-68 od 30. srpnja 2015 i pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da taj iznos od 68.000,00 eura predstavlja ostavinsku imovinu, da je tužitelj nasljednik u 1/3 dijela ostavinske imovine pa je time legitimiran potraživati 1/3 navedenog iznosa od tuženih jer u postupku nije utvrđeno (niti su to tuženici tvrdili) da je navedeni iznos vraćen na račun sada pokojne L. B.. Pri čemu je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/22) te Odluku Vlade Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 85/22) na temelju kojih je 2. siječnja 2023. uveden euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj.

14. Međutim, budući da se radi o djeljivoj obvezi, nije bilo osnova da tuženice budu obvezane na solidarnu isplatu, pa je u tom dijelu osnovana žalba tuženica kojima osporavaju postojanje solidarnosti. Naime, solidarnost dužnika predmnijeva se samo u djeljivim obvezama proizašlim iz trgovačkih ugovora u smislu odredbe čl. 42. ZOO/05 (čl. 413. ZOO/91) što nije slučaj u konkretnom predmetu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2902/2016-2 od 28. kolovoza 2019.). Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženica kao djelomično neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I izreke, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično prihvatiti žalbu tuženica i odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.

15. Budući da su tuženice uspjele u postupku i sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženica u odnosu na trošak postupka i odbiti zahtjev tuženica za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu 30. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj, v.r.