REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1701/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AGENCIJA ZA PRAVNI PROMET I POSREDOVANJE NEKRETNINAMA, OIB 69331375926, Savska cesta 41, Zagreb, koju zastupa punomoćnica Željka Karlović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika IMEX BANKA d.d., OIB 99326633206, Tolstojeva 6, Split, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Šarić, odvjetnik u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika KILA d.o.o., OIB 79652713831, Ilirski trg 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Marija Perić, odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 918/2022-9 od 3. listopada 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-633/2020-24 od 2. prosinca 2021., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji je temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP.
Obrazloženje
1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-918/2022-9 od 3. listopada 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-633/2020-24 od 2. prosinca 2021.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski sud je utvrdio da je predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pet pravnih pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP te je naznačio niz odluka kao razlog važnosti.
3. Prvim naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da uvjet čije ispunjenje se zahtjeva garancijom nije jasno i određeno naveden u ispravi koja se prilaže uz poziv za plaćanje stoga o tom pitanju ne ovisi odluka u sporu i prvo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Drugim naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je tužitelj kao korisnik garancije zloporabio pravo na naplatu po garanciji stoga o tom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Trećim naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je potraživanje u zastari, a odluka broj Rev-5/00 od 1. travnja 2003. koju naznačuje kao razlog važnosti ne daje razlog važnosti pitanju jer u toj odluci nije izraženo shvaćanje koje bi bilo suprotno ili drugačije od shvaćanja u pobijanoj presudi stoga niti treće naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Četvrtim naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od pogrešne procesne pretpostavke da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka stoga niti četvrto pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih njegovoj primjeni.
3.1. U odnosu na peto pitanje u kojem tuženik preispituje pripada li stranci koja je pravna osoba s javnim ovlastima i koja ima zaposlene pravnike s položenim pravosudnim ispitom pravo na naknadu parničnih troškova zastupanja po odvjetniku, ako je stranka umjesto tako zaposlenih svojih pravnika koji su ju mogli zastupati, punomoć za zastupanje dala odvjetniku i mogu li se takvi odvjetnički troškovi smatrati svrsishodnim parničnim troškovima te se predlagatelj pozvao na odluku ovog suda broj Rev-129/2009 od 23. ožujka 2010.
3.2. Međutim predlagatelj zanemaruje da je pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev- 129/2009 od 23. ožujka 2010. (prema kojem stranci, pravnoj osobi koja se bavi osiguranjem i ima zaposlene osobe koje je mogu zastupati u postupku pred sudom ne pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, nije potrebno da je u odštetnoj parnici zastupa punomoćnik koji je odvjetnik), „izmijenjeno“ na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. listopada 2012., zauzimanjem pravnog shvaćanja koje glasi: „pravna osoba kao stranka u postupku ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka (u skladu s odredbama čl. 154. ZPP i čl. 155. ZPP) za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, iako ima u radnom odnosu diplomirane pravnike s položenim pravosudnim ispitom koji ispunjavaju zakonske pretpostavke za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima.“.
4. Slijedom iznesenog u ovoj pravnoj stvari valjalo je sukladno čl. 389.b st. 1. ZPP u smislu čl. 385.a ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5. Predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6. Međutim, prijedlog podnesen na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP svodi se na navode da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo čime da je tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom odnosno pravo na pristup sudu što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
7. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
8. Ovaj sud je ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
9. Slijedom iznesenog predlagatelj nije učinio vjerojatnim da je u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
10. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a. st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 30. travnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
