REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1481/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Dragana Katića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. P. OIB ... iz Š., zastupane po punomoćniku R. A., odvjetniku iz C., protiv 1. tuženika H. c. d.o.o. Z., OIB ... i 2. tuženika H. a. d.o.o. Z., OIB ..., 2. tuženik zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. d.o.o. Z., tuženici kao pravni slijednici H. ... Z., radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužiteljice i 2. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 449/2022-3 od 1. prosinca 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-337/2020 od 30. travnja 2021., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlozi stranaka za dopuštenje revizije se odbijaju.

Obrazloženje

1. Tužiteljica i drugotuženik su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog sud u Rijeci broj Gž-449/2022-3 od 1. prosinca 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-337/2020 od 30. travnja 2021., uz tvrdnju da je pobijana presuda nezakonita.

2. 1. Tužiteljica je u prijedlogu postavila slijedeća pravna pitanja:

"1. Prekida li se zastara podnošenjem tužbe sudu radi utvrđivanja i isplate glavnica i u pogledu zateznih kamata na te glavnice (čl. 388. ZOO-a/91, analogno sada čl. 241. ZOO-a/05...) posebno imajući u vidu da (u smislu čl. 369. ZOO-a/91, analogno sada čl. 223. ZOO-a/05...) sporedna potraživanja - kamate zastarijevaju kad zastari glavno potraživanje?; a podredno ukoliko u takvom slučaju ipak dođe do zastare kamata, postavlja se pitanje jesu li zastarjele sve kamate ili samo one starije od 5. g. ili 3. g. ( čl.373. st. 1. ZOO-a/09, analogno sada čl. 226. st. 1.ZOO-a/05... ) ? , te nastavno ukoliko bi eventualno čak i te kamate bile u zastari, teku li onda kamate samo od podnošenja takvog sporednog tužbenog zahtjeva za isplatu kamata, od donošenja sudske odluke ili uopće više ne teku kamate, a sve to u odnosu na glavno potraživanje koje (radi prekida) nije u zastari? Te općenito što se događa u pogledu eventualne zastare kamata kad se iste zatraže tek u tijeku parničnog koji se vodi radi glavnice na koje se potražuju te kamate?

2. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka (poglavito iz čl. 350. st. 2. t. 11. ZPP-a, te čl. 350. st. 1, u svezi s čl. 338. st. 4.ZPP-a) ako u obrazloženju svoje odluke ne navodi ili pogrešno navodi zahtjeve stranke, pogrešno navodi činjenice koje su stranke navele, dakle navodi drukčije navode i zahtjeve od onog što su stranke - tužitelj naveo, obrazložio i postavio, tako da obrazloženje sudske odluke ne odgovara iznijetim navodima i zahtjevima stranke? Te čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako postoji proturječnost između obrazloženja onoga što se u razlozima presude navodi i navoda i zahtjeva tužitelja iz spisa, te ako sud nije naveo nije naveo materijalno pravne propise na osnovi kojih je donijeta odluka, a to nije moguće utvrditi ni iz teksta obrazloženja?''.

2. 2. Za navedeno prvo postavljeno pitanje (odnosno za više postavljenih pitanja navedenih u pitanju označenom pod 1.) tvrdi da odluka u sporu ovisi o rješavanju tih pravnih pitanja, zbog čega su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a kao razlog važnosti svim tim pitanjima navedene su odluke VSRH: Rev-644/2011 od 28. veljače 2012., Rev x 759/2013-2 od 18. prosinca 2013., Gzz-170/02-2 od 26. ožujka 2003., Rev-2866/1999-2 od 15. travnja 2003., Rev-41/1999-2 od 12. veljače 2003., odluke VTSRH: broj Pž-1786/00 od 27. lipnja 2000., Pž-1834/04 od 09. svibnja 2007, Pž-8109/03 od 14. rujna 2006., te Pž-1800/04 od 20. rujna2005., dok kao razlog važnosti drugog pitanja (odnosno za više postavljenih pitanja navedenih u pitanju označenom pod 2.) navodi da ne postoje odluke Vrhovnog suda RH, pa se poziva na odluke VTSRH: Pž-1520/06 od 16.12.2009., Pž-2963/02 od 23. ožujka 2005. i Pž-3876/07 od 25. rujna 2007.

3. 1. Drugotuženik je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:

"1. Je li došlo do pogrešne primjene materijalnog prava utvrđenjem da je makadamska cesta, koja se godinama ranije koristila kontinuirano, na identičan način i u istu svrhu, zadobila status javnog dobra u općoj uporabi tek faktičkim asfaltiranjem te ceste kao dijelom planiranog projekta, što je posljedično dovelo do pogrešnog računanja početka tijeka zastarnog roka?

2. Može li tužitelj s uspjehom kumulirati zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište i zahtjev za naknadu za korištenje tuđe stvari iz čl. 40. st.1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91. i 91/96.), odnosno čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96., 68/98., 137/99.,), odnosno iz čl. 219 Zakona o obveznim odnosima1 (''Narodne novine'' broj 53/91., 73/91., 3/94. 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99.)?

3. Je li tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje tužbe sa zahtjevom za naknadu za korištenje tuđe stvari iz čl. 40. st.1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91. i 91/96.), odnosno čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96., 68/98., 137/99.,) nakon što je prestao biti vlasnikom nekretnine?

4. Može li nastupiti zastara, odnosno može li zastara početi teći za naknadu za oduzetu imovinu u situaciji gdje nije proveden postupak izvlaštenja, a vlasništvo nad nekretninom je faktički oduzeto?''.

3. 2. Za postavljena pitanja tvrdi da odluka u sporu ovisi o rješavanju tih pravnih pitanja, zbog čega su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a kao razlog važnosti prvom pitanju navedene su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2433/2018-6 od 28. siječnja 2020. te broj: Rev- 3195/2015-2 od 09. rujna 2020. Razlog važnosti drugom i trećem pitanju je odluka revizijskog suda broj Rev 277/2016-2 od 26. studenoga 2019., a za četvrto pitanje razlog važnosti su navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-1973/14-3 od 12. travnja 2016. i broj: Rev-1306/2016 od 01. rujna 2020., te presudu Europskog suda za ljudska prava od 30. svibnja 2000., broj zahtjeva 24638/99 u predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije, u kojoj je navedeno da bi eventualna zastara takve naknade predstavljala povredu čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4. Odgovori na navedene prijedloge nisu podneseni.

5. Prijedlozi su neosnovani.

6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlozima oboje predlagatelja za dopuštenje revizije određeno postavljena pravna pitanja i da su navedeni razlozi važnosti tim pitanjima, međutim po ocjeni ovoga suda postavljena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

7. Naime, vezano za zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište drugostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica izgubila pravo na povrat zemljišta u travnju 1998., a da je tužba podnesena 17. veljače 1999., te ocjenjuje da tužbeni zahtjev za isplatu naknade za oduzeto zemljište nije zastario, te da u zastari ne bi bio niti kada bi se kao početni rok računala godina 1997. u kojoj je ishođena projektna dokumentacija, idejni projekt i lokacijska dozvola za gradnju spojne ceste i pratećih sadržaja kojom je obuhvaćena utužena čestica.

7. 1. U odnosu na pitanje zastare kamata drugostupanjski sud smatra da u slučaju kada glavno potraživanje (kao u ovom slučaju) nije prestalo postojati, mjerodavna je odredba članka 369. ZOO/91, prema kojoj kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja kao što je potraživanje kamata, ali ako u odnosu na kamate ne dođe do prekida tijeka zastare vjerovnikovom radnjom (tužbom) tada će kamate zastarjeti neovisno od činjenice da je na vrijeme utužena (samo) glavnica (tako Vrhovni sud RH broj Rev-644/2011 od 28. veljače 2012., broj Revx-168/2017 od 21. ožujka 2017.). Kako u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja tužbe (17. veljače 1999.) tužiteljica na iznos glavne tražbine koja se odnosi na naknadu za oduzeto zemljište nije istovremeno zatražila i isplatu zakonskih zateznih kamata, nego je to učinila tek u tužbenom zahtjevu iz podneska od 7. prosinca 2020., tada je zastarjelo potraživanje na ime zakonskih zateznih kamata. To stoga što bi sukladno članku 371. ZOO/91 glavno potraživanje na ime naknade za oduzeto zemljište inače zastarjelo protekom roka od pet godina od kada ga je tužiteljica mogla utužiti u travnju 1998. kada je izgubila pravo na povrat nekretnine u naravi, što znači da bi glavno potraživanje inače zastarjelo u travnju 2003., pa je tada zastarjelo i potraživanje zakonskih zateznih kamata koje nije utuženo istovremeno sa glavnicom.

7. 2. U pogledu zahtjeva za isplatu naknade na ime korištenja zemljišta od 1. siječnja 1980. pa do 1. travnja 1998., drugostupanjski sud smatra da uz činjenicu da povrat zemljišta odnosno naturalna restitucija u ovome slučaju više nije moguća jer je asfaltiranjem nekretnina promijenila svoj identitet te bi povrat u naravi bio protivan javnom interesu, u primjenu ne dolazi odredba članka 165. stavak 1. ZV-a odnosno članka 40. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (''Narodne novine'' broj broj: 53/91, 92/94 74/95 i 57/96) već treba primijeniti odredbu članka 219. ZOO/91 koja regulira upotrebu tuđe stvari u svoju korist (pravna mišljenja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednica od 26. listopada 2009. i 14. studenog 2013.). To stoga, što se, po tome sudu, pravilo iz članka 219. ZOO/91, prema kojem je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist koju je imala od upotrebe, primjenjuju se ''supsidijarno'' tek ako je vlasnikova stvar promijenila identitet, zbog čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje stvari, kao što je konkretan slučaj.

7. 3. Utvrđujući da se radi o stjecanju bez osnova zaključio je da i to potraživanje također zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 371. ZOO/91. te je u pogledu zahtjeva naknade za korištenje koji obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 1980. pa do 1. travnja 1998., uvažavajući da je tužba podnesena 17. veljače 1999., djelomično osnovan po tuženicima istaknuti prigovor zastare te da je potraživanje s navedene osnove koje je dospjelo prije 18. veljače 1994. obuhvaćeno zastarom, a u odnosu na razdoblje od 18. veljače 1994. do 1. travnja 1998. tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu naknade za korištenje površine od 1.311 m2 u mjesečnom iznosu od 5.611,08 kn, kako je i zatražila sukladno vještačkom nalazu.

7. 4. Cijeneći razdoblje koje nije obuhvaćeno zastarom, tužiteljici bi pripadala naknada u visini od 274.942,92 kn (49 mjeseci kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa x 5.611,08 kn) uz zakonske zatezne u visini od 5.611,08 kn pa do isplate, prema odredbi članka 277. ZOO/91 i članka 29. ZOO/05.

8. 1. Prema shvaćanju ovoga suda tužiteljica za više postavljenih pitanja navedenih u pitanju označenom pod 1., polazi od pogrešne pretpostavke da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare i u odnosu na sporednu tražbinu (kamate) s obzirom da je zahtjev za naknadu kamata postavljen tek u podnesku od 7. prosinca 2020., a osim toga u odlukama na koje se poziva, navodeći ih kao razlog važnosti, nije se postavljalo pitanje prekida zastare sporedne tražbine pa o tome u njima nije ni izneseno nikakvo pravno shvaćanje, pa se ne radi o odgovarajućim razlozima važnosti, a osim toga u pojedinim odlukama se ne radi ni o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer se npr. u odluci Gzz-170/02 radi o ugovoru o kreditu, dok se u ostalim odlukama radi o zastari povremenih tražbina u situaciji kada je zahtjev za isplatu zatezne kamate samostalna tražbina i kada je glavna tražbina prestala postojati, o čemu se u ovome slučaju ne radi.

8. 2. U odnosu na više postavljenih pitanja navedenih u pitanju označenom pod 2. nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti, a osim toga ta pitanja polaze i od pogrešne pretpostavke da obrazloženje pobijane odluke ne odgovara iznijetim navodima i zahtjevima stranke i da postoji proturječnost između obrazloženja onoga što se u razlozima presude navodi i navoda i zahtjeva tužitelja iz spisa, te da sud nije naveo materijalno pravne propise na osnovi kojih je donijeta odluka, jer je drugostupanjski sud naveo zašto je tužiteljici dosudio naknadu za oduzetih 1.311 kvadrata i u kojem iznosu, jer je očito u preostalom dijelu (neasvaltirni dio nekretnine) njezin zahtjev smatrao neosnovanim, a u kojem dijelu nje postavljeno odgovarajuće materijalnopravno pitanje, te se pozvao i na zakonsku osnovu po kojoj joj je dosudio tu naknadu. Iz tih razloga ni ta pitanja nisu važna.

9. 1. Drugotuženik, po ocjeni ovoga suda, također nije iznio odgovarajuće razloge za postavljena pitanja. Naime, odluke Rev-2433/2018-6 od 28. siječnja 2020. i Rev- 3195/2015-2 od 09. rujna 2020., iako su donesene u sličnoj, nisu donesene u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, s tim da odgovor na prvo postavljeno pitanje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja te se na to pitanje ne može dati univerzalno pravno shvaćanje koje bi bilo primjenjivo u svim takvim i sličnim situacijama. Stoga to pitanje nije važno.

9. 2. Ni drugo pitanje postavljeno po drugotuženiku nije važno, jer ono polazi od pogrešne pretpostavke da je tužiteljica tražila naknadu za oduzeto zemljište i istovremeno i naknadu za korištenje tuđe stvari u vrijeme dok je ona još bila vlasnica jer je tužiteljica tražila naknadu za korištenje tuđe stvari samo za vrijeme prije nego što joj je prestalo pravo vlasništva, odnosno za razdoblje od 1980. do travnja 1998., kada je prema utvrđenjima drugostupanjskog suda prestalo njezino pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

9. 3. Ni treće postavljeno pitanje po drugotuženiku nije važno iz razloga što pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od, barem do sada, jedinstvene i dosljedne prakse revizijskog suda prema kojoj pravo vlasnika glede naknade za (nezakonito) oduzetu nekretninu ne može zastarjeti sve dok on može zahtijevati njezin povrat, a kad on više ne može zahtijevati povrat nekretnine, kao u ovom slučaju, tada dospijeva njegov zahtjev za isplatu naknade za zemljište oduzeto bez propisanog postupka i zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 371. ZOO. (tako Vrhovni sud RH broj Rev-763/2022 od 12. srpnja 2023. i dr.).

10. Ovaj sud je ujedno ocijenio da nije potrebno preispitivati navedenu praksu o pitanju zastare s obzirom na odluku ESLJP-a u predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije, neovisno o tome što je u njoj navedeno da bi eventualna zastara takve naknade predstavljala povredu čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, iz navedene odluke proizlazi,

a.) glede pitanja vremenske primjene Konvencije:

- Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) polazi od toga da su akti izvlaštenja, deposedacije i sl. jednokratni akti. Ako je takav akt poduzet prije nego što je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stupila na snagu u odnosu na pojedinu državu, ona u pravilu nije primjenjiva ratione temporis na način da nameće obvezu povrata ili popravka štete u pogledu oduzetog vlasništva (npr. Preussische Treuhand GmbH & Co. KG a.A. protiv Poljske, zahtjev br. 47550/06, odluka od 7. listopada 2008.),

- Međutim, to nije zapreka za vremensku primjenu Konvencije u odnosu na određena sporna pitanja koja su trajala prije i nakon njezina stupanja na snagu. U predmetu Vajagić protiv Hrvatske (zahtjev br. 30431/03, presuda od 20. srpnja 2006.) akt izvlaštenja bio je poduzet prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, ali je ona ipak bila vremenski primjenjiva u pogledu potraživanja naknade za izvlaštenje, s obzirom na to da je kontinuirano trajao postupak u kojem državna tijela i nakon stupanja na snagu Konvencije nisu odredila iznos te naknade.

b.) glede pitanje zastare:

- Ako vijeće zaključi da situacija izvlaštenja na terenu u konkretnom slučaju, bez donošenja formalne odluke i isplate naknade, opravdava vremensku primjenu Konvencije u pogledu naknade za oduzeto zemljište, ukazuje se da je ESLJP u pojedinim predmetima (Carbonara i Ventura protiv Italije, zahtjev br. 24638/94, presuda od 30. svibnja 2000.; Guiso-Gallisay protiv Italije, zahtjev br. 58858/00, presuda od 8. prosinca 2005.) izrazio shvaćanja u svezi tzv. konstruktivnog izvlaštenja i pitanja zastare prava na naknadu za oduzeto zemljište. Navedeni predmeti rješavani su u kontekstu koji je posebnim (talijanskim) zakonom dopuštao javnim vlastima graditi i prije dovršetka postupka izvlaštenja, uz obvezu da se kasnije izvrši formalno izvlaštenje i isplati naknada. Kako su određene lokalne vlasti stupile u posjed zemljišta, ali nisu donijele odluku o izvlaštenju, počela su se javljati sporna pitanja – je li činjenicom izvedenih radova vlasnik izgubio pravo vlasništva na zemljištu, kada počinje teći rok za potraživanje naknade za oduzetu zemljištu i dr. Kod ocjene zakonitosti miješanja u vlasništvo podnositelja zahtjeva, odnosno vlasnika zemljišta koje je bilo zaposjednuto i na kojima su izvođeni radovi, ESLJP je uzeo u obzir da su se stajališta talijanskih sudova o primjeni konstruktivnog izvlaštenja i navedenim spornim pitanjima mijenjala na način koji nije bio dosljedan (Carbonara i Ventura, toč. 65.).

- Načelno, ESLJP je ukazao da ima rezerve glede spojivosti „konstruktivnog“ izvlaštenja sa zahtjevom zakonitosti, jer taj mehanizam omogućuje javnoj vlasti da ostvari koristi od nezakonite situacije koja za vlasnika nekretnine predstavlja fait accompli. Osim toga, ESLJP primjećuje da se izostanak automatskog plaćanja naknade i potreba da vlasnik zemljišta sam traži naknadu u roku od pet godina može pokazati neodgovarajućom zaštitom (Carbonara i Ventura protiv Italije, toč. 66. i 67.).

- U odnosu na prijenos vlasništva nad zemljištem, ESLJP je smatrao da u situaciji kada izostaje formalna odluka o izvlaštenju, usvojena najkasnije kada je vlasnik izgubio kontrolu nad zemljištem, sudsko utvrđivanje nezakonitosti oduzimanja zemljišta treba izjednačiti s transferom vlasništva zaposjednutog zemljišta u vlasništvo javnopravnog subjekta (Guiso-Gallisay protiv Italije, toč. 88.). Trenutak u kojem je sud pravomoćno donio takvu odluku otklanja pravnu nesigurnost, jer se tek tada može smatrati da je pravilo o konstruktivnom izvlaštenju doista bilo primijenjeno i da je odobren prijenos zemljišta u javno vlasništvo.

- Glede naknade za oduzeto zemljište, ESLJP napominje da postupanje javne vlasti kod „konstruktivnog“ izvlaštenja omogućuje zaposjedanje i obavljanje promjena na zemljištu bez istodobnog plaćanja kompenzacije, odnosno omogućuje nepoštivanje propisa o izvlaštenju. Primjena petogodišnjeg zastarnog roka, koji se računa od trenutka nepovratne promjene zemljišta, može dovesti do negativnih učinaka za zainteresirane osobe (Carbona i Ventura protiv Italije, toč. 67.). U predmetu Carbonara i Ventura, ESLJP je ukazao da su podnositelji bili lišeni mogućnosti ostvarivanja prava na naknadu uslijed pristupa talijanskih sudova koji su petogodišnji zastarni rok računali od datuma završetka radova na faktično oduzetom zemljištu. Ovakav stav izražen je u kontekstu naprijed navedenog o konstruktivnom izvlaštenju, kao i s obzirom na talijansku sudsku praksu koja je najprije dopuštala potraživanje naknade bez ikakvog vremenskog ograničenja (u to vrijeme je bio i pokrenut postupak pred nacionalnim sudom), da bi se kasnije promijenio stav i tražila primjena petogodišnjeg zastarnog roka koji važi za tužbe radi naknade štete. U konkretnom slučaju novo je pravilo retroaktivno primijenjeno.

- Dakle, kod situacija u kojima nije proveden postupak izvlaštenja, a postoji de facto izvlaštenje na terenu, potrebno je, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, obratiti pozornost na predvidljivost početka tijeka zastarnih rokova za stranku, na što se općenito ukazuje i u drugim predmetima (npr. Artashes Antonyan protiv Armenije, zahtjev br. 24313/10, presuda od 22. listopada 2020., toč. 42. i 43.).

11. Slijedom iznesenog je o prijedlogu stranaka, na temelju odredbe čl. 385.a. u svezi čl. 389.b st. 1, ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 30. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.