REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1171/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice PZE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Anđelko Jureško, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom društvu Jureško i Buntak, iz Zagreba, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika PZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1645/2022-2 od 14. rujna 2023., kojom je preinačena međupresuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-65/2020-43 od 11. srpnja 2022., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

III. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1645/2022-2 od 14. rujna 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-65/2020-43 od 11. srpnja 2022., prijedlog za dopuštenje revizije podnose tužiteljica i tuženik. Tužiteljica je svoj prijedlog utemeljila na odredbi članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/06, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), i to zbog nepodudarnosti pravnog shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana presuda s praksom revizijskog suda (Rev-2236/1991 od 16. siječnja 1992., Rev-512/1991-2 od 18. lipnja 1991., Rev-411/2003-2 od 22. ožujka 2005., Rev-108/2001-2 od 29. listopada 2003. Rev- 1126/2007-2 od 1. srpnja 2008.), kao i zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova pri čemu su, kao suprotne, istaknute odluke Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-443/2002 od 7. ožujka 2002, Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž- 1861/2004-3 od 13. listopada 2004., Županijskog suda u Sisku, broj Gž-594/2001-3 od 7. ožujka 2002., Županijskog suda u Zadru, broj Gž-816/2022-2 od 1. kolovoza 2023. i Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-3296/20213-2 od 6. veljače 2015.). Na istim razlozima, ali i na razlogu vezanom uz nejedinstvenu praksu revizijskog suda svoj prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i tuženik. Pored toga, kao razlog važnosti tuženik ukazuje i na povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje.

2. Tužiteljica je u prijedlogu naznačila pet pravnih pitanja koja glase:

1) Postoji li doprinos oštećenika vlastitoj šteti u slučaju kada oštećenik postupa isključivo s namjerom spašavanja povjerene mu imovine;

2) Obvezuje li odredba članka 1092. ZOO oštećenika na propuštanje činjenja / pasivnost u slučaju pokušaja sprječavanja nastanka štete;

3) Postoji li doprinos oštećenika vlastitoj šteti ako ne postoji protupravnost ili gruba nepažnja u postupanju oštećenika;

4) Može li doprinos oštećenika vlastitoj šteti zbog „pogrešne procjene“ biti veći od doprinosa oštećenika koji je postupao s grubom nepažnjom ili protupravno; 5) Mora li radnja oštećenika biti u uzročnoj vezi s nastankom štete u smislu doprinosa vlastitoj šteti?

3. Naznačena pitanja tuženika glase:

1) Je li tuženik kao ravnopravna stranka u postupku onemogućen u raspravljanju postupanjem suda u situaciji kada sud odbije provesti dokazne prijedloge tuženika, iako su ti prijedlozi bili istaknuti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za ocjenu osnovnosti tužbenog zahtjeva u postupku;

2) Postoji li odgovornost vlasnika motornog vozila, a time i njegovog osiguratelja za štetu koja je nastala od opasne stvari ako je ta stvar oduzeta na protupravan način, obzirom da je odredbom članka 1065. ZOO propisano da za štetu koja je nastala od opasne stvari koja je vlasniku oduzeta ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako vlasnik nije za to odgovoran;

3) Radi li se o isključivoj odgovornosti oštećenika za štetu koju trpi iz štetnog događaja u slučaju kada posljedice zbog kojih potražuje naknadu te štete trpi samo od ozljeda zadobivenih jer se izložio opasnosti po život i zdravlje iako je svjestan da se radi o opasnosti koja prijeti od osobe koja je pod znatnim utjecajem alkohola i čije radnje su nepredvidive?

4. Na prijedloge stranaka nije odgovoreno.

5. Predmetni se postupak vodi radi naknade štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju od 25. prosinca 2013. kao putnica u vozilu osiguranom kod tuženika. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska međupresuda kojom je utvrđeno da je tuženik odgovoran tužiteljici na naknadu štete u opsegu od 40%, dok je tužiteljica odgovorna u opsegu od 60%, i to na način da je utvrđeno obrnuto tj. da je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj u opsegu od 60%, dok je tužiteljica odgovorna u opsegu od 40%.

6. U postupku koji je prethodio predmetnom prijedlogu utvrđeno je da je umješač na strani tuženika PZ presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj K-455/2014-117 od 8. studenoga 2018. proglašen krivim što je 25. prosinca 2013. oko 3,55 sati u [adresa], na parkiralištu ispred ugostiteljskog objekta, istrgnuo tužiteljici ključ automobila koji joj je povjerila majka, te ga stavio u pogon, dakle neovlašteno je oduzeo tuđe motorno vozilo radi privremene uporabe, dok je tužiteljica kao suputnica zadobila tešku tjelesnu ozljedu, dakle, kao sudionik u cestovnom prometu kršenjem propisa o sigurnosti prometa izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, zbog čega je prouzročio tešku tjelesnu ozljedu druge osobe (kazneno djelo protiv imovine - neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari, opisano i kažnjivo po članku 234. stavku 2. KZ/11 i kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu, označeno i kažnjivo u članku 227. stavku 1. KZ/11). Ujedno je utvrđeno da je vozilo kojim je prouzročena prometna nesreća u vlasništvu trgovačkog društva [trgovačko društvo] [adresa], a koje je u vlasništvu obitelji tužiteljice i koje je u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica kao suvozačica sjela u vozilo kojim je upravljao umješač na strani tuženika, i to ne dobrovoljno,već s namjerom oduzimanja ključeva motornog vozila u vlasništvu trgovačkog društva njezine majke koje joj je neposredno prije otuđio umješač, kao i spašavanja imovine svojih roditelja. Također je utvrđeno i da je umješač PZ bio u vidno alkoholiziranom stanju zbog koncentracije alkohola u krvi od 2,26 g/kg, dok tužiteljica nije, a bilo joj je poznato i da on nema položen vozački ispit. U takvim je okolnostima ocijenjeno da je tužiteljica suodgovorna u predmetnom štetnom događaju u opsegu od 60%, dok je tuženik odgovoran u opsegu od 40%. To stoga što je tužiteljica pristala na vožnju s alkoholiziranom osobom, bez položenog vozačkog ispita i koja je u konačnici oduzimanjem vozila i izazivanjem prometne nesreće u kojoj je tužiteljica ozlijeđena, počinila dva kaznena djela, dok je, s druge strane, tužiteljica doprinijela svojim postupanjem u kojem je najprije pokušavala oteti ključeve s vozačeve strane automobila, a kada to nije uspjela tada je to pokušala sa suvozačeve strane, i to od osobe koja je u vidno alkoholiziranom stanju i čije su reakcije nepredvidive. Sudovi su ocijenili da je tužiteljica imala mogućnost pozvati policijske službenike i ne izložiti se opasnosti djelomičnim ulaskom u vozilo sa suvozačke strane u pokušaju otimanja ključeva.

7. U opisanim okolnostima, nema naznaka da se nižestupanjski sudovi u ocjenjivanju stupnja odgovornosti svake od stranaka u konkretnom slučaju nisu držali standarda primjene odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) dostignutih u praksi domaćih sudova na koju predlagateljica ukazuje kao razloge zbog kojih bi reviziju trebalo dopustiti budući da su razlike između zaključaka na kojima je utemeljena pobijana presuda i razloga važnosti na koje ukazuje tužiteljica vezane uz činjenice koje su utvrđene u ovom postupku, a ne uz standarde primjene spomenute mjerodavne materijalnopravne odredbe.

8. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje, dodatno valja navesti da ono polazi od netočne tvrdnje da je pobijanom presudom doprinos tužiteljice ocijenjen većim od doprinosa vozača vozila osiguranog kod tuženika, a ta je tvrdnja suprotna sadržaju izreke drugostupanjske presude, pa utoliko o tako postavljenom pitanju i ne ovisi odluka u sporu. Istu pravnu sudbinu dijeli i peto postavljeno pitanje zato što polazi da tvrdnje da sudovi kod utvrđivanja pravne osnove nisu imali na umu da radnja oštećenika mora biti u vezi s nastankom štetnog događaja, a sudovi su ocjenu stupnja podijeljene odgovornosti i dali imajući na umu stupanj doprinosa svakog od sudionika štetnog događaja na nastanak štete imajući na umu u kojoj je mjeri ponašanje svakog od sudionika štetnog događaja u uzročnoj vezi sa štetnim događajem s obzirom na činjenice utvrđene u postupku.

9. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke.

10. U odnosu na reviziju tuženika:

9.1. Prvo naznačeno pitanje tuženika problematizira neravnopravnost tuženika kao parnične stranke zbog onemogućavanja u raspravljanju odbijanjem provođenja dokaznog prijedloga za provođenje kombiniranog vještačenja. Sadržaj prijedloga, međutim, ukazuje da ovim pitanjem tuženik u osnovi osporava u postupku utvrđenu činjenicu da tužiteljica u predmetno vozilo tuženikova osiguranika nije ušla dragovoljno. Pritom tuženik navodi da je optužba protiv tužiteljice u prekršajnom postupku vođenom zbog toga što je dala predmetno vozilo na upravljanje PZ koji nije imao pravo upravljati vozilom i koji je u krvi imao 2,26 g/kg alkohola u krvi odbijena zbog netočnog podatka da se protiv tužiteljice vodi kazneni postupak kod Općinskog suda u Varaždinu broj K-445/14, a da bi tužiteljica bez tog podatka "bila kriva ne samo što je pristala na vožnju s neovlaštenim vozačem, nego i zato što mu je dala na upravljanje vozilo, iako je znala da je pod utjecajem alkohola i bez vozačke dozvole". Tek podredno istaknuto je da je predloženo vještačenje trebalo provesti i na okolnost utvrđenja je li tužiteljica bila vezana sigurnosnim pojasom ili nije i od kakvog je to utjecaja na pretrpljene ozljede tj. bi li u slučaju vezivanja ozljede izostale ili bile manjeg opsega i intenziteta.

9.2. Međutim, sadržaj prijedloga i posebno njegovih priloga ukazuju da o ovom pitanju ne ovisi odluka u sporu. Naime, tuženik je odgovoru na tužbu osporio da je tužiteljica predmetne ozljede uopće zadobila u predmetnom štetnom događaju, pa je utoliko (ne)vezivanje sigurnosnim pojasom neodlučno. Potom je u dopuni odgovora na tužbu na pripremnom ročištu od 9. lipnja 2021. na okolnost korištenja sigurnosnog pojasa, predložio pribavu prekršajnog spisa, a ne kombinirano vještačenje. Pritom valja uočiti da je tuženik uz prijedlog za dopuštenje revizije dostavio dijelove zapisnika s tri ročišta (9. lipnja 2021., 14. rujna 2021. i 26. listopada 2021.), ali samo neparne stranice tih zapisnika. Iz dostavljenog sadržaja ne proizlazi da je tuženik tijekom postupka predložio provođenje kombiniranog vještačenja na okolnost korištenja sigurnosnog pojasa. Tuženik je u žalbi protiv prvostupanjske presude istaknuo da prvostupanjska presuda nema razloga o njegovu prijedlogu za provođenje kombiniranog vještačenja, o čemu se sud drugog stupnja doista nije izjasnio. Međutim, kod činjenice da u prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije i njegovim prilozima nema dokaza o tome da je to vještačenje u postupku uopće predloženo, tada se ne može uzeti da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve odlučne navode u smislu odredbe članka 375. stavka 1. ZPP. Stoga o prvom postavljenom pitanju ne ovisi odluka u sporu, pa ono nema potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje revizije.

9.3. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, valja odgovoriti da tuženik ovim pitanjem zaobilazi činjenicu da je tužiteljica u konkretnom slučaju treća osoba, a iz razloga važnosti na kojeg ukazuje tuženik ne proizlazi da se odluka broj Rev 523/81 od 12. lipnja 1981. odnosila na zahtjeve treće osobe, dok je tužiteljica u ovom postupku treća osoba.

9.4. Treće postavljeno pitanje problematizira primjenu odredbe članka 1092. ZOO ukazujući na nezakonitost primjene ove odredbe. Međutim, nezakonitost pobijane odluke nije opravdan razlog za dopuštenje revizije jer revizija po dopuštenju nema svrhu u ispitivanju zakonitosti (kao što je imala redovna revizija), već ima svrhu u ujednačavanju sudske prakse, a sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da je u istim činjeničnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita drugačijeg sadržaja od onog koja je strankama pružena u ovom postupku. Stoga ni treće postavljeno pitanje nema potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje revizije.

10. U opisanim je okolnostima i prijedlog tuženika koji se odnosi na postavljena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

11. Što se, pak, tiče povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH), revizijski sud primjećuje da u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, kao ni njegovim prilozima, nema elemenata koji bi upućivali na vjerojatnost povrede ovog ljudskog prava. To stoga što nema vjerojatnosti da je pobijana presuda utemeljena na pravnim shvaćanjima koja bi bila u suprotnosti s praksom revizijskog suda. Presuda je obrazložena jasnim, ozbiljnim, relevantnim i uvjerljivim razlozima, a nema elemenata koji bi upućivali na njezinu arbitrarnost ili očitu nerazumnost. Stoga je prijedlog u odnosu na temeljna ljudska prava valjalo odbaciti po osnovi odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP.

Zagreb, 30. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil