Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1143/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišić, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Sabine Dugonjić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz S., OIB:…, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:…, zastupana po punomoćniku Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Z., Stalnoj službi u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-468/2023-19 od 15. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-468/2023-19 od 15. studenog 2023. u toč. I izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. II izreke.

III. Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da je tužena dužna tužitelju kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata s 80 % oštećenjem organizma za stalno, isplatiti iznose osobne invalidnine za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 30. veljače 2012. u iznosu od 15.682,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci, kao i naknaditi mu parnični trošak (toč. I), te je odbijen zahtjev tuženika da mu tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka kao neosnovan (toč. II).

2. Protiv navedene presude u toč. I izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška žalbe.

3. Protiv navedene presude u toč. II izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu troška žalbe, podredno da isti ukine.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju izričito u žalbama ukazuju stranke, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

7. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanja dana za njega.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 30. veljače 2012. u iznosu od 15.682,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

- da je rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za obranu Z., Klasa: UP/I-562.02/97- 26/743, Ur.br.: 512-62-97-2 od 12. prosinca 1997. tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom IV grupe sa 80 % oštećenja organizma privremeno s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak, koje rješenje je izmijenjeno rješenjem RH Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata klasa; 562-02/99-01/15195, UR br; 519-08- 99-2 od 17. studenog 1999. na način da se prava navedena u navedenom rješenju priznaju tužitelju za stalno, a na ostali dio rješenja daje se suglasnost, te da je u postupku revizije drugostupanjsko liječničko povjerenstvo ocijenilo invaliditet ovdje tužitelja ponovno sa 80%, ali stalno, te je utvrđeno da su oštećenja organizma nastala pod okolnostima čl. 2 Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN br. 108/96), te su ispunjeni svi propisani uvjeti iz propisanog zakona i Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata za priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata s pripadajućim pravima,

- da je rješenjem Ministarstva branitelja Klasa: UP/II-562-02/13-0015/110, Ur. broj: 522-04/1-1-1-13-2 od 6. kolovoza 2013. oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Klasa: 562-02/99-01/15195, Ur. broj: 519- 08-99-2 od 17. studenoga 1999. i rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zagreb, Klasa: UP/I-562.02/97-26/743, Ur.br.: 512-62-97-2 od 12. prosinca 1997., a na kojim rješenjima je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev,

- da je tužitelj protiv rješenja Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II-562-02/13- 0015/110, Ur. broj: 522-04/1-1-1-13-2 od 6. kolovoza 2013. tužbom od 30. kolovoza 2013. pokrenuo upravni spor, te je prvostupanjskom presudom Upravnog suda u Splitu posl. broj Usl-591/21 od 21. siječnja 2021. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio poništenje navedenog rješenja tuženika,

- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske 10. ožujka 2022. donio presudu broj Usž-542/22-4 kojim je žalba tužitelja odbijena i potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu broj Usl-591/21 od 21. siječnja 2021., čime je pravomoćno okončan postupak između stranaka vezano za poništenje rješenja Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II- 562-02/13-0015/110, Ur. broj: 522-04/1-1-1-13-2 od 6. kolovoza 2013.,

- da je protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-542/22-4 od 10. ožujka 2022. tužitelj podnio tužbu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske radi povrede ustavom zajamčenih prava, osobito prava na pravično suđenje, a koji predmet se vodi pod brojem U-III-3615/2022 te još nije donijeta odluka,

- da predmet ovog postupka nije pravo tužitelja na isplatu mirovine kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, već pravo na isplatu osobne invalidnine kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, dakle, radi se o dva različita prava,

- da je uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-11838/03 od 6. veljače 2007., presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-5013/07-2 od 10. ožujka 2009., presudu Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-2164/09-6 od 28. listopada 2009. i presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1496/10-2 od 28. lipnja 2011. utvrđeno da je tuženiku temeljem navedenih rješenja Ministarstva obrane, Uprave za obranu Z., Klasa: UP/I-562.02/97-26/743, Ur.br.: 512-62-97-2 od 12. prosinca 1997. i rješenja RH Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata klasa; 562-02/99-01/15195, UR br; 519-08-99-2 od 17. studenog 1999. naloženo da isplati invalidnine za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 31. svibnja 2009.

10. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao u toč. I izreke pobijane presude, jer tužitelj nije uspio sa upravnom tužbom, te su rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Klasa: 562-02/99- 01/15195, Ur. broj: 519-08-99-2 od 17. studenoga 1999. i rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zagreb, Klasa: UP/I-562.02/97-26/743, Ur.br.: 512-62-97- 2 od 12. prosinca 1997. proglašena ništavim, pa je stoga otpala pravna osnova na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

11. U odnosu na nespornu činjenicu da je protiv navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tužitelj podnio tužbu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, međutim, prvostupanjski sud zaključuje da Ustavni sud Republike Hrvatske ne odlučuje neposredno o pravu tužitelja na isplatu invalidnine koje u ovome sporu predstavlja prethodno pravno pitanje, jer ustavna tužba nije redovni niti izvanredni pravni lijek u sudskom postupku već ustavnopravno sredstvo zaštite Ustavom zajamčenih prava i sloboda. Stoga odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske nema značenje pravomoćne odluke o prethodnom pitanju, već takav pravni učinak ima u ovom slučaju ranije navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

12. Tužitelj u žalbi ustraje kod navoda da je odlukom Ustavnog suda u predmetu I. L. iz K., za kojeg da se vodio ogledni postupak u predmetima oglašavanja ništavosti predmetnih rješenja koja su oglašena ništavim temeljem odredbe čl. 42 st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine broj 140/12), koji je stupio na snagu 17. prosinca 2012., poništena odluka Upravnog suda kojom je potvrđeno rješenje tuženika kojim se oglašava ništavim rješenje oglašeno ništavim temeljem odredbe čl. 42 st. 1 navedenog Zakona, te se predmetna odluka ima primijeniti i na slučaj ovdje tužitelja, posebice imajući u vidu da čl. 31 st. 1 i 2 ustavnog zakona propisuje da su odluke Ustavnog suda konačne i obvezuju erga omnes.

12.1. Na žalbene navode tužitelja je za navesti da se u predmetu I. L. iz K. radi o odluci donesenoj o konkretnom slučaju, da Ustavni sud ne utvrđuje činjenice, ne ocjenjuje dokaze i ne primjenjuje mjerodavno materijalno pravo, te da Ustavna tužba, kao što to govori sam njezin naziv, predstavlja tužbu sui generis, koja se može podnijeti isključivo sukladno odredbama Ustavnog zakona Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te je pravilan zaključak suda prvog stupnja da Ustavna tužba nema značenje pravomoćne odluke o prethodnom pitanju, već takav učinak u konkretnom slučaju ima navedena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je o predmetu spora trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 1114. ZOO-a (NN 35/05 i 41/08), jer se u konkretnom slučaju ista odredba ne može primijeniti.

Naime, prema navedenoj odredbi ZOO ne može se zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Po pravnom shvaćanju ovoga suda, pod moralnom obvezom podrazumijeva se obveza koja proistječe iz okolnosti koje čine ljudska solidarnost, iz pravila o životu, radu i ponašanju u ljudskoj zajednici, a koje još nisu prešle u pravnu obvezu. Misli se, dakle, na činidbe koje se prema društvenom shvaćanju ne mogu pravno, nego moralno zahtijevati, čije propuštanje se u društvu smatra kao povreda obveze i povlači za sobom umanjenje društvenog ugleda osobe koja je propustila ispuniti moralnu obvezu, a o kojoj činidbi se u ovom slučaju ne radi.

14. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da ga tuženik diskriminira po osnovi invaliditeta u odnosu na sve druge osobe kojima temeljem istovrsnih rješenja isplaćuje osobnu invalidninu s pripadajućim dodacima, za navesti je da tužitelj tijekom postupka nije istaknuo prigovor da je žrtva diskriminacije po bilo kojoj osnovi i nije tražio zaštitu u smislu članka 16. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12.), dakle, tužitelj nije iscrpio dopušteni pravni put propisan navedenim Zakonom. Iz spisa predmeta nije razvidno da bi tužitelj pokrenuo poseban postupak u smislu članka 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

15. Tuženik u žalbi protiv odluke o parničnom trošku navodi da tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da bi snašanje troška zastupanja tuženika za njega predstavljalo nesrazmjeran teret, odnosno da nema sredstava da podmiri trošak, te da je sud propustio provesti test razmjernosti radi ocjene je li postupanjem države u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška došlo do nerazmjernog miješanja u prava tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva.

15.1. Po mišljenju ovog suda, imajući u vidu naprijed navedene osobite okolnosti konkretnog slučaja, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj nadoknadi troškove ovog postupka, jer su u vrijeme podnošenja ove tužbe 9.7.2012. još egzistirala rješenja na kojima je tužitelj temeljio svoj zahtjev, a koje je tužena utvrdila ništavim u tijeku prvostupanjskog postupka, pa je upravo zbog vođenja upravnog postupka prvostupanjski postupak prekidan nekoliko puta zbog odluka upravnih tijela. Dakle, o statusu tužitelja, odnosno pravom na invalidninu i posebni dodatak konačno je odlučeno tek presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-542/22-4 od 10. ožujka 2022., tek nakon podnošenja tužbe. U vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije imao osnova posumnjati da na ono što je tužbom zahtijevao ima pravo, pogotovo imajući na umu da je tužitelju pravomoćnim presudama Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P- 11838/03 od 6. veljače 2007., Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-5013/07-2 od 10. ožujka 2009., Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-2164/09-6 od 28. listopada 2009. i Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1496/10-2 od 28. lipnja 2011. već dosuđena invalidnina za raniji period od 1. srpnja 1993. do 31. svibnja 2009. temeljem istih rješenja na koja se tužitelj pozivao u tužbi u ovom postupku. Dakle, radilo se o legitimnom očekivanju tužitelja, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, pa se žalbeni navodi tuženika o protivnom i potrebi provođenja testa razmjernosti, ukazuju neosnovanim.

16. Kako stranke u žalbama nisu navele niti jedan odlučan prigovor koji bi doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, to je u smislu odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a trebalo odlučiti kao u izreci.

17. Odbijeni su tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, jer sa istima nisu uspjeli (čl. 154 st.1 ZPP).

U Zagrebu, 30. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić, v.r.