REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-908/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S., iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B. odvjetniku u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo …, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-631/2022-4 od 22. studenog 2022. kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-6174/2021-18 od 25. ožujka 2022., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 76.996,39 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 76.996,39 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, a odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 133.622,39 kuna, zahtjev u dijelu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni iznos od 76.996,39 kuna.
2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu bruto iznosa od 133.622,39 kuna, kao i u odbijajućem dijelu za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni iznos te u odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku. Pod točkom II. izreke djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju bruto iznos od 76.996,39 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku. Pod točkom III. izreke djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku tako da je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 720,00 kuna, a pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-827/2023-2 od 19. travnja 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-631/2022-4 od 22. studenog 2022. u odnosu na sljedeća pravna pitanja:
"1. Primjenjuje li se na tužitelja, kao službenika pomorske policije, definicija radnog vremena iz odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 82/2012),
2. Može li se odmorom smatrati vrijeme provedeno na radnom mjestu na raspolaganju poslodavca u aktivnom dežurstvu, zanemarujući jasnu zakonsku definiciju radnog vremena?"
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade razlike plaće iz osnova neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima te noćnog rada za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2008.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj zaposlenik tuženice, odnosno policijski službenik MUP-a Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije S.,
- da je sustav rada tužitelja organiziran na način da se isti upućuje na višednevne službe na moru (koje traju neprekidno 4 dana),
- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidaba boravio na ophodnom brodu 24 sata, od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,
- da tuženica nije donijela rješenje o preraspodjeli radnog vremena o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu,
- da je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćena plaća,
- da je prilikom utvrđenja prekovremenih sati rada tužitelja uzet u obzir broj slobodnih dana, koje je tužitelj iskoristio u pojedinom mjesecu te je za iste izvršeno umanjenje broja prekovremenih sati rada u omjeru 1:1,5,
- da je vrijednost bruto satnice redovnog rada za pojedini mjesec te broj plaćenih sati prekovremenog rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću utvrđen iz obračunskih listića plaće tužitelja i utvrđenog broja sati iz Izvoda iz registra službenih poslova,
- da je rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunat na način da se 8 sati odnosi na redovan rad (koji je tužitelju isplaćen kroz plaću), 8 sati na prekovremeni rad te 8 sati na dnevni odmor.
10. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da se obračun djelatniku, koji je boravio više dana na brodu po 24 sata, vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora, sve sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Pri tom su nižestupanjski sudovi (pozivajući se na pravno shvaćanje revizijskog suda iz odluke broj Revr-1483/14 od 21. rujna 2016. donesenog u ovom istom predmetu) zaključili da je i u konkretnom slučaju u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove i boravio više dana na brodu po 24 sata životno i logično da djelatnik, koji zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmara 8 sati dnevno te da je u navedenom razdoblju od 8 sati tužitelj imao vrijeme za odmor, tj. da tužitelj u tom vremenu nije ostvarivao ni redovni, ni prekovremeni rad. Zbog toga su sudovi djelomično prihvatili (za iznos od 76.996,39 kuna) i djelomično odbili tužbeni zahtjev tužitelja (za iznos od 133.622,39 kuna).
11. S obzirom na pitanje u odnosu na koja je dopuštena revizija i s obzirom na razloge zbog kojih je tužitelj dijelom odbijen s tužbenim zahtjevom sporno je pripada li tužitelju plaća i za onaj dio boravka na brodu za vrijeme kada je imao dnevni odmor makar je i dalje boravio na brodu.
12. Odredbom čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 130/23 - dalje: ZR/09) na temelju kojeg je dopušteno pitanje, propisano je:
„Članak 42.
„(1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.
(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.
(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.“.
13. Prije svega po ocjeni ovog suda s obzirom da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje od 2005. do 2008., odredbe ZR/09 ne mogu se primjenjivati već odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi u tom razdoblju, dakle Zakon o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04 - službeni pročišćeni tekst, 68/05, 94/09, 149/09 - dalje: ZR/05).
14. Prema odredbi čl. 38. ZR/05 čl. 30. puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sata tjedno, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme 40 sata tjedno.
15. Odredbom čl. 92. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00, 41/08, 76/09 i 34/11) određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.
16. Odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 - dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.
17. Člankom 199. ZR/05 kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2. istog članka).
18. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Revr 1085/13 od 25. siječnja 2017. glede istovrsnog pitanja zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi:
„Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženica u reviziji, u bitnom, postavlja pitanje može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad.
Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda te se poziva na odluku broj Revr-753/09- 2 od 17. studenoga 2009.
Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.“
19. S obzirom da se na isto pitanje ima primijeniti isti propis (Zakon o radu) to se reafirmira pravno shvaćanje kao u odluci poslovni broj Revr 1085/13 slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu za vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada, makar ne može napustiti mjesto rada.
20. Zbog pozivanja tužitelja na niz odluka suda EU valja reći da ti navodi nisu od značaja jer sukladno pravnom shvaćanju istog tog suda u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019 / Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen,/ zauzeto je pravno shvaćanje:
„42. Doista, kao što to proizlazi iz članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str. 22.), odredbe izvornih Ugovora, među ostalim članci 56. i 63. UFEU-a, obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja pa se stoga one primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja (vidjeti analogijom presudu od 29. siječnja 2002., Pokrzeptowicz-Meyer, C-162/00, EU:C:2002:57, t. 50.).“.
21. Prema tome na odnose koji su nastali prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, na odnose koji su nastali prije pristupanja, dakle prije 2. srpnja 2013. nema mjesta primjeni propisa EU pa time niti tumačenja obveza u svjetlu propisa EU.
22. Jednaka pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda broj: Rev 487/2023-2 od 22. studenog 2023. i Rev 400/2022-2 od 11. siječnja 2024.
23. U odnosu na prijedlog tužitelja da se ovaj sud obrati Sudu Europske unije s pitanjima kako ih je tužitelj naveo u reviziji valja reći da ovaj sud ne smatra potrebnim obraćati se Sudu Europske unije radi odgovora na postavljena pitanja s obzirom na postojanje shvaćanja revizijskog suda i stabilne sudske prakse ovoga suda o postavljenim pitanjima.
24. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 30. travnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
