REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-903/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M., OIB …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. B. d.d., OIB …, sa sjedištem u Z., koju zastupaju punomoćnici K. Ć. i I. Š., odvjetnici Odvjetničkog društva Ć. i Š. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-855/2021-2 od 8. ožujka 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-256/2020-20 od 27. svibnja 2021., u sjednici od 30. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-855/2021-2 od 8. ožujka 2023. i presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-256/2020-20 od 27. svibnja 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 14.615,80 kuna (1.939,85 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama kako je to naznačeno u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju po ovoj osnovi iznos od 8.750,00 kuna (1.161,32 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama od 27. svibnja 2021. do isplate. Ujedno je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3046/2022-2 od 7. rujna 2022. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja: "Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženice propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je tuženica kao banka predložila adekvatne dokaze na tu okolnost?". Revizijski je sud, naime, ocijenio da je dopuštenje revizije potrebno radi preispitivanja sudske prakse zbog promjena u pravnom sustavu uvjetovanih odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 d 30. lipnja 2022.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predloženo je ukinuti presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (članak 391. stavak 1. ZPP). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 391. stavak 2. ZPP).

8. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao potrošača za isplatu neosnovano plaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski je sud proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine preplate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita, ali je odbio prijedlog tuženice radi saslušanja svjedokinje M. O., djelatnice tuženice, a koju je tuženica predložila radi dokazivanja tvrdnji da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o valutnoj klauzuli te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

9.1. Prvostupanjski je sud, obrazlažući razloge zbog kojih navedeni dokaz nije izveo, istakao da je izvođenje tog dokaza nepotrebno pozivajući se na odluku revizijskog suda, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

9.2. Drugostupanjski je sud prihvatio navedeno obrazloženje prvostupanjskog suda cijeneći dodatno da se radi o pravilnoj primjeni odredbe članka 220. stavka 2. ZPP i da okolnost odbijanja tog dokaznog prijedloga ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude niti predstavlja bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP.

10. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP) pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedokinje koju je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi tvrdeći da je odgovorno pristupila tužitelju i istog potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženica smatra da je odbijanjem njezinog dokaznog prijedloga povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbama članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. ZZP.

11. Relevantne odredbe članka 81. ZZP glase:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.".

12. Odredbom je članka 502.c ZPP propisano da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe, dakle, i tužitelj, mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

13. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati te tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

14. U presudi Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

15. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

16. U ovom je postupku tuženica predlagala izvođenje dokaza na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz je trebao biti izveden jer okolnosti na koje je predložen nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučan dokaz koji potencijalno može utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da je u ovom slučaju povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. To stoga što je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

17. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

18. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

19. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. To stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, broj 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, broj 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

20. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača, te čanka. 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora sasluša radnica revidentice koja je sudjelovala u radnjama koje su prethodile sklapanju, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidentice, iako takav prijedlog tuženice nije u suprotnosti s odredbom članka 502.c. ZPP.

21. Iz navedenih razloga ovaj sud je, uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda, već i u presudi broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. odstupio od ranije prakse (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), i to odgovorom na isto dopušteno pitanje koji odgovor je primjenjiv i u ovom slučaju i glasi:

Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.

22. Dakle, odbivši neosnovano dokazni prijedlog tuženice prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. stavkom 1. ZPP. Istu je povredu počinio i drugostupanjski sud kada je bez osnove otklonio žalbene navode revidentice o počinjenju navedene povrede.

23. Slijedom naprijed, navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 394. stavka 1. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 30. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.