REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyjev trg 11

23.P-943/23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKI FAKULTET, Zagreb, Horvatovac 102, OIB:28163265527 kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica iz Zagreba protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave 23.travnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 30.travnja 2024.g.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se Republici Hrvatskoj – Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, da Sveučilištu u Zagrebu, Prirodoslovno- Matematičkom fakultetu, Zagreb, Horvatovac 102, OIB: 28163265527 u roku od 15 dana isplati iznos od 2.223,54 EUR uvećan za zatezne kamate koje teku od 22. rujna 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se Republici Hrvatskoj – Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, da Sveučilištu u Zagrebu, Prirodoslovno- Matematičkom fakultetu, Zagreb, Horvatovac 102, OIB: 28163265527 u roku od 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu od 937,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 30.04.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 100,00 EUR, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3758/12 od 27.05.2014, a koja je djelomično preinačena Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1811/14 od 22.09.2015. tužitelj obavezan MN, kao djelatniku fakulteta isplatiti iznos od 11.375,64 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i iznos od 10.000,00 kn na ime troškova postupka uvećano za zatezne kamate. Navedeni iznos odnosi se na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, te na poslovima s izvorima opasnosti temeljem čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine, br. 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 26/08, 93/08, 2/09, 142/10).

Temeljem navedene pravomoćne presude tužiteljev djelatnik je naplatio svoje potraživanje u iznosu od 16.753,29 kn/ 2.223,54 eur dana 21.09.2020., dakle, sveukupno 16.753,29 kn.

Kako je Vlada RH bila dužna osigurati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada tužiteljevom djelatniku, a što nije učinila, tužiteljev djelatnik je to svoje pravo ostvario prisilnom naplatom s tužiteljevog računa, pa tužitelj ovom tužbom zahtjeva naknadu štete u iznosu od 2.223,54 eur sa zateznom kamatom tekućom od dana kada je tužiteljev djelatnik naplatio svoje potraživanje prisilnim putem.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare predmetnog potraživanja uz obrazloženje da je riječ o izdatku za drugog sui generis, slijedom čega tuženik smatra da pitanje zastare predmetnog potraživanja treba cijeniti kroz odredbu čl. 371. Zakona o obveznim odnosima primjenjujući pri tome opći zastarni rok od pet godina budući zakonom nije određen neki drugi rok zastare jer se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa koji je dospio zaključno do lipnja 2013. pa da je stoga do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora istekao zastarni rok od pet godina. Ističe da obveza tužitelja isplatiti dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine, broj 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08 i 46/08), Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine, broj 142/10) te iz ugovora o radu sklopljenog između radnika i poslodavca, da iako je Vlada Republike Hrvatske sklopila predmetni Kolektivni ugovor, nije postala poslodavcem, niti je postala osoba koju odredbe Kolektivnog ugovora obvezuju sukladno odredbi članka 192. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05-Odluka USRH) na način da je obvezna ispuniti obveze iz Kolektivnog ugovora, da je te obveze bio dužan ispuniti tužitelj kao poslodavac te solidarno tužiteljev osnivač (Sveučilište u Zagrebu), dakle, isplata dodataka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada obveza je poslodavca i u skladu čl. 83. st. 1.i 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05, dalje:ZR), te čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine broj 123/03, 105/04, 174/04, 2/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, dalje: ZZDVO), kao i da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi niti iz Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09 i 143/12) koji je u predmetnom razdoblju bio na snazi.

U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u: Izvod s računa tužitelja (list 4 spisa), Presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-3758/12 od 27.05.2014. (list 20-25 spisa), Presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1811/14 od 22.09.2015. (list 6-11 spisa), Odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora od 18.01.2022. (list 12-15 spisa), Zahtjev za mirno rješenje spora od 21.09.2021. (list 16-19 spisa), Sudska praksa (list 26-28 spisa) te je ocjenom izvedenih dokaza i temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22,155/23; dalje u tekstu ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, te na poslovima s izvorima opasnosti na temelju čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“ broj: 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 26/08, 93/08, 2/09 i 142/10). Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3785/12 od 27.05.2014., koja je djelomično preinačena Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1811/14 od 22.09.2015. tužitelj je obvezan MN, kao djelatniku fakulteta isplatiti iznos od 11.375,64 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i iznos od 10.000,00 kn na ime troškova postupka uvećano za zatezne kamate, odnosno ukupno iznos od 2.223,54 eur/16.753,29 kn.

Između stranaka je sporna osnova i visina potraživanja i pasivna legitimacija.

Sporna je i zastara potraživanja.

Odredbom čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju je propisano da se visoka učilišta, a među koje spadaju i sveučilišta te fakulteti kao njegove sastavnice (čl. 48. st. 1. i 2. navedenog Zakona), financiraju iz državnog proračuna, dok je čl. 109. st. 3. tog zakona propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke.

S obzirom na to da je tuženik s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja sklopio Kolektivni ugovor kojim je ugovoreno da zaposlenici koji rade u posebnim uvjetima imaju pravo na dodatak, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodatka u visini plaće tužiteljevom djelatniku MN, a što tuženik nesporno nije učinio.

Naime, tužitelj smatra da je tuženik odgovoran za štetu jer je tužitelj po Kolektivnom ugovoru za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“ broj: 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 46/08, 93/08, 2/09 i 142/10; dalje: Kolektivni ugovor) bio dužan kao poslodavac isplatiti svom djelatniku naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a za ispunjenje koje obveze tuženik nije osigurao i isplatio tužitelju sredstva sukladno odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 i 60/15).

Uzimajući u obzir činjenicu da prema odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj: 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08) osnivač ustanove odgovara solidarno i neograničeno za njene obveze, a da je osnivač Sveučilišta u Zagrebu (ustanove u sklopu koje je osnovan i tužitelj) upravo Republika Hrvatska, proizlazi da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku jer je tuženik (zapravo, Vlada Republike Hrvatske) sklopio Kolektivni ugovor iz kojeg je za tužitelja proizlazila obveza da svom djelatniku isplati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a da pri tome tuženik nije doznačio tužitelju potrebna sredstva za isplatu te naknade. Uzimajući u obzir odredbu čl. 139. Zakona o visokim učilištima („Narodne novine“ broj: 96/93, 34/94, 21/95, 48/95, 29/96, 54/96, 128/99, 14/00, 67/00, 94/00, 129/00, 78/03 i 123/03) kojom je propisano da Republika Hrvatska u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, a tim se sredstvima osiguravaju plaće i naknade zaposlenika te materijalni troškovi visokih učilišta, te činjenicu da je upravo Vlada Republike Hrvatske sklopila Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja te time obvezala tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima vrši isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, bila je u obvezi osigurati dodatna sredstva u proračunu za financiranje te naknade. Tuženik tijekom postupka nije osporio tvrdnju da se u proračunu nisu osigurala sredstva za isplatu te naknade.

Upravo zbog činjenice što tuženik nije doznačio tužitelju sredstva potrebna (i) za isplatu dodatka za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada navedenog djelatnika tužitelja, tuženik je kao osoba odgovorna za štetu počinio protupravnu štetnu radnju, dok je zbog toga što je djelatniku tužitelja na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu u ovršnom postupku od ovdje tužitelja prisilno naplatila glavnicu, zatezne kamate na taj iznos glavnice i troškove postupka, za taj iznos tužitelj pretrpio štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO-a koju mu je tuženik dužan naknaditi, jer je tužitelj iz svojih sredstava morao isplatiti tu naknadu, budući da mu tuženik nije doznačio potrebna sredstva iz državnog proračuna.

Iz isprava koje je dostavio tužitelj, odnosno dokaza o plaćanju, vidljiv je način izračuna kao i visina zahtjeva a koja odgovara postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, s obzirom na to da je tijekom postupka tuženik paušalno osporio visinu bez posebnog osporavanja samog izračuna tužitelja, valja zaključiti kako su navedene isprave dovoljan dokaz plaćanja i visine tužbenog zahtjeva, a da tuženik nije sa uspjehom osporio visinu tužbenog zahtjeva.

Posve je neosnovan i žalbeni navod o zastari tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se trogodišnji zastarni rok za naknadu štete koja je tužitelju nastala 21.09.2020. provedenom ovrhom. Budući da je tužitelj 21.09.2021. podnio zahtjev za mirno rješenje spora i tužbu 27.04.2023., jasno je kako nije protekao trogodišnji zastarni rok.

Stoga, a imajući u vidu da su ispunjene sve zakonske pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete iz čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO-a, , to je sukladno odredbi čl. 1090. ZOO-a tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 2.223,54 eur. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. 1. izreke presude.

Tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana prisilne naplate s računa tužitelja temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 1086. ZOO-a.

Odluka o troškovima parničnog postupka iz toč. II izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje: OT;), i to: za zahtjev za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.28 OT), za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), sastav podneska od 09.02.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu 23. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 68,69 EUR i na presudu u iznosu od 68,69 EUR. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 937,38 EUR.

Zatezne kamate na parnične troškove dosuđene su od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14 , 55/16, 73/17 i 131/20).

Tužitelju u trošak parničnog postupka nije priznat trošak ročišta za objavu presude, zatražen u iznosu od 100,00 EUR, budući da nije bio nužan za okončanje ovog postupka.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke presude.

U Zagrebu, 30.travnja 2024.

SUDAC:

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 8., 9 . i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju, po pun. uz nalog za pristojbu na presudu 68,69 eur

2. tuženiku, po pun.

Pisarnica:

- kal. 30 dana

- iskazati evidenciju