REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4241/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UNIVERZAL d.o.o. iz Varaždina, Cehovska 10, OIB 71843925886, kojeg zastupa punomoćnica Željka Brlečić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j.t.d. u Varaždinu, Optujska 25/I, protiv tuženika HRVATSKI OPERATOR TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, OIB 75801633608, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Posavec Vlašić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Laktić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Selska cesta 90a, radi utvrđenja i vraćanja stečenog bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1607/2019 od 17. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1607/2019 od 17. listopada 2023. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 21.875,21 EUR.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1607/2019 od 17. listopada 2023. u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 30.867,16 EUR i sudi:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 30.867,16 EUR.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1607/2019 od 17. listopada 2023.
II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je (kao neosnovan) odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da na dan 14. ožujka 2019. kao dan sklapanja Sporazuma 01/2019 nije postojala tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn, zatim da se raskine navedeni Sporazum i Dodatak Sporazumu 01/2019 od 30. svibnja 2019. te (alternativno) da sud utvrdi da je bez pravnog učinka predmetni Sporazum i Dodatak Sporazumu koji su sklopljeni između (ovdje) parničnih stranaka, kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.726.347,96 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude, a odbio je i zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi parnični trošak (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u izreci presude prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 53.742,37 EUR / 397.387,39 kn (točka II. izreke presude), dok je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kn (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je pravomoćnim rješenjem Hrvatske energetske regulatorne agencije od 25. ožujka 2014. utvrđeno da tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. nije koristio isključivo vrste goriva koje se na temelju Ugovora o otkupu električne energije iz postrojenja Energana Varaždin broj BIOMASA 2c1 i 2c2-9/09 sklopljenog s tuženikom obvezao koristiti pa je stoga tuženik na temelju tog rješenja Hrvatske energetske regulatorne agencije i članka 23. stavka 2. navedenog Ugovora sačinio obračun/korekciju isplaćene poticanje cijene prema kojem je tužitelj bio u obvezi vratiti tuženiku iznos od 4.726.347,96 kn – upravo su radi ispunjenja te tužiteljeve obveze stranke sklopile Sporazum 01/2019 i Dodatak tog Sporazuma (sukladno kojima je tužitelj naknadno tijekom vođenja ovog spora u cijelosti podmirio taj dug tuženiku). Međutim, budući da tužitelj nije naveo valjan razlog zbog čega bi predmetni Sporazum i Dodatak Sporazumu trebao biti raskinut, to prema mišljenju prvostupanjskog suda nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članaka 360. do 375. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Nadalje, s obzirom na to da tužitelj prije pokretanja ovog spora nije osporio matematički izračun korekcije kojeg je tuženik sačinio sukladno članku 23. Ugovora, pa zato prema ocjeni suda „ne možemo govoriti da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn”; pri tome, prvostupanjski sud smatra da tražbina tuženika nije bila zastarjela budući da je rješenjem Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-2192/14 od 3. studenoga 2015. odgođeno izvršenje stavka 7. Odluke Hrvatske energetske regulatorne agencije do pravomoćnosti odluke u upravnom sporu, a taj je spor okončan 13. lipnja 2018. Osim toga, prvostupanjski je sud odbio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s pripadajućim kamatama jer tuženik taj iznos nije stekao bez valjane pravne osnove u smislu članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom na to da ta tuženikova naplata „ima svoju podlogu u odluci Hrvatske energetske regulatorne agencije od 25. srpnja 2014., a koja je potvrđena presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-3192/14 od 12. lipnja 2017. i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4088/17 od 13. lipnja 2018. kao i Sporazumom i Dodatkom istog kao i članku 23. Ugovora o otkupu električne energije od 29. siječnja 2010.” Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i apsolutno bitne povrede odredbe članka 384. (pravilno, 354.) stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj u žalbi najprije navodi nesporne činjenice koje je sud utvrdio, no da su sporna pitanja a) je li tuženikova tražbina u zastari, b) da li tuženikova tražbina postoji (zapravo je li ona na dan 14. ožujka 2019. kao dan sklapanja Sporazuma postojala), c) postoje li zakonski razlozi za raskid Sporazuma i Dodatka te d) da li postoje razlozi za povrat iznosa od 4.726.347,96 kn kojeg je, po tužitelju, tuženik stekao bez osnove. Prvenstveno je sud počinio osnovnu grešku kada je zaključio da rješenje ovog spora ovisi o rješenju pravnog pitanja zbog čega je odbio sve dokazne prijedloge tužitelja te pobijanu presudu donio tek uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta. Osim toga, sud u obrazloženju presude nije naveo koje je to dokazne prijedloge odbio i iz kojih razloga zbog čega se presuda ne može ispitati pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da na dan 14. ožujka 2019. kao dan sklapanja Sporazuma 01/2019 nije postojala tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn sud je odbio iz razloga jer je odlukom HERA-e od 25. srpnja 2014. nesporno utvrđeno da tužitelj u vremenu nadzora nije koristio isključivo vrstu goriva kojeg se obvezao koristiti na temelju Ugovora sklopljenim s tuženikom pa je HERA naložila tuženiku da izvrši korekciju sukladno članku 23. Ugovora te da tužitelj matematički izračun korekcije u iznosu od 4.726.347,96 kn nije sve do ove tužbe osporio nego je u cijelosti postupio po Sporazumu tako da ne možemo govoriti da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn, a tužbeni zahtjev za plaćanje navedenog iznosa sud je odbio jer tužitelj nije dokazao da isplata tog iznosa nema osnove u nekom pravnom poslu budući da isplata ima svoju podlogu u odluci Hrvatske energetske regulatorne agencije od 25. srpnja 2014. koja je potvrđena presudama Upravnog suda u Zagrebu i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao i Sporazumom i Dodatkom istog te člankom 23. Ugovora o otkupu električne energije od 29. siječnja 2010. Takva stajališta suda su pogrešna jer sud ispušta iz vida jednu bitnu okolnost, a to je da je tužitelj izvršio uplatu tuženiku iznosa od 4.726.347,96 kn na temelju tuženikova računa odnosno obračuna kojeg je upravo tuženik (a ne HERA) samostalno izradio radi korekcije poticajne cijene. Dakle, možemo govoriti da je odluka HERA-e kojom je naloženo tuženiku izvršiti korekciju cijene pravomoćna. Međutim iznos korekcije odnosno sam obračun iznosa za koji valja korigirati poticajnu cijenu nije bio predmet pravomoćne odluke HERA-e pa je zato sud bio dužan raspraviti upravo o visini iznosa kojeg je tuženik naplatio od tužitelja odnosno radi utvrđivanja njegove točnosti provesti dokaz financijskim (u kombinaciji s ostalim predloženim) vještačenjima. Navod suda da tužitelj nije osporio matematički izračun korekcije u iznosu od 4.726.347,96 kn sve do ove tužbe je paušalan i netočan. Tako tužitelj u podnesku od 16. kolovoza 2019. navodi da je podnio tužbu isključivo iz razloga što smatra da tuženik nije ispravno obračunao korekciju isplaćene poticajne energije temeljem svog ovlaštenja iz članka 23. stavka 2. Ugovora o otkupu električne energije iz postrojenja naziva „Energana Varaždin” broj: Biomasa 2c.1 i 2c.2-9/09 od 29. siječnja 2010. i da je zbog pogrešnog obračuna i pogrešne primjene propisa neosnovano teretio tužitelja za iznos koji je predmet ovog spora. Dakle, tužitelj spori da je tuženik ispravno izvršio korekciju isplaćene poticajne cijene i to je u suštini bit ovog spora te se svi dokazi koje tužitelj predlaže svode na to da se putem ovlaštenih osoba izvrši ispravan obračun na temelju članka 23. stavka 2. Ugovora i utvrdi je li tužitelj išta bio dužan platiti ili vratiti tuženiku obzirom da on smatra da nije. Žalitelj ističe da je HERA tijekom cijelog upravnog spora navodila da je za korekciju cijene nadležan (ovdje) tuženik u skladu s Ugovorom o otkupu električne energije iz postrojenja naziva „Energana Varaždin” broj: Biomasa 2c.1 i 2c.2-9/09 od 29. siječnja 2010. i relevantnim zakonskim i podzakonskim odredbama te čija se odluka o korekciji cijene eventualno može osporavati u zasebnom sudskom postupku. Žalitelj ističe da je sud na pripremnom ročištu od 1. lipnja 2021. rješenjem odlučio da će se izvesti dokaz vještačenjem na okolnost visine korekcije poticajne cijene isplaćene u predmetnom razdoblju te da će sud naknadno odlučiti hoće li izvesti dokaz vještačenjem i na okolnost je li obračun kojeg je tuženik predao u spis sastavljen u skladu s točkom 1. Odluke HERA-e od 25. srpnja 2014. Međutim, na sljedećem ročištu 7. rujna 2023. sud je bez ikakvog obrazloženja odustao od vještačenja bez da je na tom ročištu ili u pobijanoj presudi za takvu svoju odluku dao dovoljne ili adekvatne razloge, tim više što je tužitelj na tom ročištu ustrajao na prijedlogu da sud provede vještačenje kojim bi jasno utvrdio je li s obzirom na vrstu goriva korištenog za proizvodnju električne energije ispravno izvršena korekcija poticajne cijene. Sud u obrazloženju presudu ne navodi Obračun tuženika na temelju kojeg je izračunat iznos navodnog duga tužitelja prema njemu u iznosu od 4.726.347,96 kn, a na temelju kojeg su zatim izdani računi od strane tuženika niti ističe da je nesporno među strankama da taj obračun postoji, da ga je tuženik izradio i dostavio tužitelju, ali je sporna njegova pravilnost. Žalitelj ističe da se i u Sporazumu navodi da tužitelj tim sporazumom ne priznaje dug radi čega zadržava pravo koristiti sva raspoloživa sredstva i prigovore pred sudovima i drugim nadležnim tijelima radi osporavanja tog duga. Prema mišljenju žalitelja odlukom HERA-e je samo naloženo tuženiku da izvrši obračun sukladno članku 23. Ugovora o otkupu električne energije, a niti taj članak ugovora ni odluka HERA-e nisu osnove za plaćanje već je to račun tuženika i njegov obračun navodne tražbine. Zato je sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 4.726.347,96 kn. Nadalje, zahtjev tužitelja da sud raskine Sporazum 01/2019 od 14. ožujka 2019. i Dodatak Sporazumu 01/2019 od 30. svibnja 2019. odnosno da utvrdi da je bez pravnog učinka sud je odbio jednom jedinom rečenicom u kojoj je naveo da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članaka 360. - 375. Zakona o obveznim odnosima jer tužitelj tijekom cijelog postupka nije naveo valjan razlog zbog čega bi isti trebao biti raskinut. Žalitelj osporava i mišljenje suda da nije nastupila zastara tuženikove tražbine, a prigovara i odluci o troškovima postupka – naime, tužitelj smatra da podnesci tuženika od 22. siječnja 2021., 30. ožujka 2021. i 28. svibnja 2021. nisu bili potrebni za donošenje odluke o sporu jer je sve navode iz tih podnesaka tuženik mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu s time da je dokumentaciju uz podnesak od 30. ožujka 2021. tuženik predao tek na ročištu od 1. lipnja 2021. Jednako tako, ni na jednom od dva održana ročišta 1. lipnja 2021. i 7. rujna 2023. nisu izvođeni dokazi. Žalitelj predlaže da se njegova žalba usvoji te pobijana presuda preinači na način da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev odnosno da predmet vrati na odlučivanje prvostupanjskom sudu te da tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka prema troškovniku u spisu; tužitelj potražuje i trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 16.031,47 EUR. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je sud u presudi ispravno utvrdio da rješenje ovog spora ovisi o rješenju pravnog pitanja i odbio je provođenje daljnjih dokaznih prijedloga uključujući i prijedlog tužitelja da se provede vještačenje na okolnost je li s obzirom na vrstu korištenog goriva za proizvodnju električne energije ispravno izvršena korekcija poticanje cijene. Sve ključne činjenice za donošenje odluke u ovom sporu je bilo moguće utvrditi na temelju dokumentacije u spisu i to činjenice da je tužitelj koristio nedozvoljene vrste goriva za proizvodnju električne energije u „Energani Varaždin” u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. koja je činjenica utvrđena pravomoćnom odlukom HERA-e od 25. srpnja 2014. (koja prileže tužbi) i presudama Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-3192/14 i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4088/17 (koje prileže odgovoru na tužbu). Nadalje, identifikacijske oznake nedozvoljene vrste goriva za čiju uporabu tužitelj nije bio ovlašten primiti poticajnu cijenu također su utvrđene pravomoćnom odlukom HERA-e, podaci o količinama ukupno utrošenog goriva tuženiku je dostavio sam tužitelj u svrhu obračuna korekcije poticajne cijene, a koju je tuženik dostavio u spis predmeta podneskom od 30. ožujka 2021. i na ročištu 1. lipnja 2021. – dakle, podaci o količinama uporabljivog nedozvoljenog otpada iskazani u predmetnoj dokumentaciji između stranaka nisu sporni jer ih je tuženiku dostavio sam tužitelj, a tuženik je prihvatio te podatke i na temelju njih izvršio obračun pa je stoga bilo nepotrebno i protivno načelu ekonomičnosti da vještak ispituje njihovu točnost jer njihova točnost između stranaka nije sporna. Pravna osnova tuženikove tražbine prema tužitelju na ime povrata isplaćene poticajne cijene u iznosu od 4.726.347,96 za električnu energiju proizvedenu od strane tužitelja u „Energani Varaždin” temelji se na dokumentaciji u spisu predmeta koja čini pravnu osnovu za njenu isplatu i to članku 23. stavku 2. Ugovora o otkupu električne energije iz postrojenja „Energana Varaždin” broj: Biomasa 2c.1 i 2c.2-9/09 od 29. siječnja 2010. kojim je ugovoreno ako HERA u postupku nadzora uvjeta korištenja postrojenja za koje je tužitelj ishodio status povlaštenog proizvođača utvrdi da podaci o korištenim vrstama goriva koje je tužitelj dostavio tuženiku nisu točni, tuženik će sukladno tome korigirati poticajnu cijenu isplaćenu u spornom mjesecu te pravomoćnoj odluci HERA-e od 25. srpnja 2014. kojim je ona utvrdila koje je vrste nedozvoljenog goriva tužitelj koristio u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. za proizvodnju električne energije i naložila tuženiku da sukladno članku 23. Ugovora izvrši korekciju isplaćene poticajne cijene i zatraži povrat poticajne cijene od tužitelja. Tuženik je bio dužan provesti odluku HERA-e, pa tužitelj pogrešno navodi da pravnu osnovu tuženikove tražbine predstavlja račun izdan na iznos od 4.726.347,96 kn jer račun nije pravna osnova nego poziv na plaćanje. Žalitelj tijekom postupka nije iznio ni jedan razlog zbog kojeg smatra da tuženik nije ispravno obračunao korekciju poticajne cijene niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazivao da je obračun pogrešan nego, upravno suprotno, tužitelj izrijekom na str. 4. svog podneska od 16. ožujka 2021. naveo da „… tuženik, budući da su odluke HERA-e za njega obvezujuće … radi korekciju isplaćene poticajne cijene do u milimetar poštujući utvrđenja i tumačenja HERE …”. Dakle, sam tužitelj priznaje da je tuženik izvršio korekciju poticajne cijene sukladno utvrđenjima i nalogu iz pravomoćnog upravnog akta HERA-e, koje je nadzorno tijelo tuženika i čije su odluke za tuženika obvezujuće prema članku 14. stavku 1. Zakona o regulaciji energetskih djelatnosti. Iz navedenog navoda tužitelja iz podneska od 16. ožujka 2021. evidentno je da tužitelj ne spori sam obračun korekcije poticajne cijene kojeg je izvršio tuženik već spori utvrđenja HERA-e iz odluke od 25. srpnja 2014. na temelju kojih je izvršena korekcija poticajne cijene, a koja utvrđenja su pravomoćna i ne mogu se osporavati u ovom parničnom postupku. Nadalje, sud je ispravno primijenio odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima kada je zaključio da zahtjev tužitelja za povratom iznosa od 4.726.347,96 kn nije osnovan kao i da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva da sud raskine Sporazum 01/2019 od 14. ožujka 2019. i njegov Dodatak od 30. svibnja 2019. Sud je ispravno zaključio da tužitelj u toku cijelog postupka nije naveo ni jedan razlog odnosno osnovu zašto bi predmetni sporazum trebalo raskinuti sudskim putem već tužitelj osporava tražbinu čije plaćanje je predmet tog sporazuma. Sud je ispravno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima o tijeku zastarnog roka te ispravno zaključio da čak i da je nastupila zastara, a nije, tužitelj opet ne bi mogao s uspjehom isticati prigovor zastare koju je ispunio pa makar je za njega bila sporna. Tuženik osporava i navode žalitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka kao i o odluci o troškovima postupka te predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbije žalbu tužitelja i obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 11.960,91 EUR.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je ista nedopuštena u dijelu u kojem tužitelj pobija točku III. izreke presude.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku u dijelu u kojem je odbio tužbeni zahtjev tužitelja (zapravo, sve tužbene zahtjeve tužitelja) iako je pri tome djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo dok u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je Sporazum i Dodatak Sporazumu bez pravnog učinka nije naveo nikakve razloge zbog čega je odbio taj tužbeni zahtjev čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, no primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. Zakona o parničnom postupku i u tom dijelu prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj.
4. Između stranaka je nesporno da su one 29. siječnja 2010. sklopile Ugovor o otkupu električne energije iz postrojenja „Energana Varaždin” broj: Biomasa 2c.1 i 2c.2-9/09 (str. 212. - 219. spisa) prema kojem je tužitelj stekao pravo na poticajnu cijenu za električnu energiju isporučenu iz navedenog postrojenja u elektroenergetsku mrežu (članak 16. Ugovora) i to na temelju službenih podataka HEP-Operatora distribucijskog sustava d.o.o. o ukupno isporučenoj električnoj energiji iz postrojenja u elektroenergetsku mrežu i mjesečnog izvještaja tužitelja o korištenju vrste biomase u prethodnom mjesecu (članak 20. Ugovora). Nadalje, stranke su člankom 23. stavkom 1. tog Ugovora ugovorile da tužitelj jamči da su podaci koje dostavlja u mjesečnim izvještajima radi obračuna poticajne cijene istiniti i da proizlaze iz relevantne dokumentacije na temelju koje je nabavio pojedine vrste biomase potrebne za rad postrojenja, dok prema stavku 2. istoga članka Ugovora ukoliko Hrvatska energetska regulatorna agencija u postupku nadzora iz članka 15. Pravilnika o stjecanju statusa utvrdi da podaci iz stavka 1. tog članka nisu točni, tuženik će sukladno tome korigirati poticajnu cijenu isplaćenu u spornom mjesecu (str. 217. spisa).
Nadalje, između stranaka nije sporna činjenica da je Hrvatska energetska regulatorna agencija Odlukom Klasa: UP/I-034-02/10-31/01, Ur. broj: 371-01/14-10 od 25. srpnja 2014. sa str. 220. - 230. spisa, između ostalog, utvrdila da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. u postrojenju naziva „Energana Varaždin” koristio u svrhu proizvodnje električne energije (i) otpad iz grupe 04, 15, 17, 19 i 20 iz Kataloga otpada (točka 1. izreke te Odluke), naložila je tužitelju da u navedenom postrojenju u svrhu proizvodnje električne energije koristi isključivo krutu biomasu iz šumarstva i poljoprivrede i krutu biomasu iz drvno-prerađivačke industrije (točka 2. izreke te Odluke) te je naložila tuženiku da najkasnije u roku od 60 dana od dana izvršnosti te odluke postupi sukladno odredbi članka 23. Ugovora sklopljenog s tužiteljem 29. siječnja 2010. (točka 7. te Odluke). Osim toga, nesporno je da je tužitelj protiv te odluke HERA-e pokrenuo upravni spor, no presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-3192/14 od 12. lipnja 2017. tužiteljev tužbeni zahtjev za poništenje navedene odluke HERA-e je odbijen (str. 36. - 40. spisa), dok je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4088/17 od 13. lipnja 2018. sa str. 41. - 45. spisa odbijena žalba (ovdje) tužitelja protiv navedene presude Upravnog suda u Zagrebu; tijekom spora tuženik je dostavio u spis i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-4173/2018 od 12. svibnja 2022. kojim je odbijena (i) ustavna tužba tužitelja (str. 900. - 907. spisa).
Sukladno toj odluci HERA-e tuženik je (i prije nego što su u upravnom sporu donesene presude upravnih sudova) dopisom od 1. listopada 2015. pozvao tužitelja da na ime korekcije isplaćenih poticanja za električnu energiju isporučenu u elektroenergetsku mrežu za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. uplati tuženiku iznos od 4.726.347,96 kn; premda je navedeni dopis tužitelj zaprimio 5. listopada 2015., a što je vidljivo s prijemnog štambilja s navedenog dopisa sa str. 204. spisa, prema podacima u spisu proizlazi da tužitelj prije pokretanja ovog spora nije osporavao tuženikov izračun korekcije isplaćenih poticaja sa str. 206. spisa kojeg je (tada) fakturirao tužitelju računom broj 305-OIEiK-91 od 30. rujna 2015. spisa (str. 205. spisa). S obzirom na to da je rješenjem Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-3192/14 od 3. studenoga 2015. sa str. 44. - 45. spisa odgođeno izvršenje (i) točke 7. Odluke HERA-e od 25. srpnja 2014. do pravomoćnosti odluke suda u tom upravnom sporu, a taj upravni spor je okončan 13. lipnja 2018. kada je Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Usž-4088/17, tuženik je nakon toga dopisom od 18. siječnja 2019. sa str. 151. spisa (kojeg je tužitelj zaprimio 23. siječnja 2019.) ponovno pozvao tužitelja da uplati iznos od 4.726.347,96 kn na ime korekcije isplaćenih poticaja za električnu energiju isporučenu u elektroenergetsku mrežu za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. te mu je u prilogu tog dopisa dostavio i račun broj 1-OIEiK-91 od 18. siječnja 2019. (str. 149. spisa). Međutim, tužitelj je dopisom od 15. veljače 2019. sa str. 154. spisa vratio tuženiku navedeni račun i to ne zato što je smatrao da tuženikov izračun korekcije isplaćenih poticajnih sredstava nije pravilan nego zato što je od Ministarstva zaštite okoliša i energetike zatražio tumačenje relevantnih propisa o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (koje mišljenje do trenutka pisanja tog dopisa nije zaprimio).
Nadalje, stranke su naknadno, to jest 14. ožujka 2019. sklopile Sporazum 01/2019 kojim se tužitelj obvezao isplatiti tuženiku iznos od 4.726.347,96 kn uvećan za kamatu po ugovornoj kamatnoj stopi od 3,54% u 12 obroka; premda su u članku 2. tog Sporazuma stranke sporazumno utvrdile da sklapanje i realizacija tog Sporazuma ne predstavlja priznanje duga od strane tužitelja i da tužitelj zadržava pravo na povrat isplaćenih iznosa sukladno članku 1112. Zakona o obveznim odnosima (str. 273. - 275. spisa). Stranke su 30. svibnja 2019. sklopile i Dodatak Sporazumu 01/2019 prema kojem su, umjesto 12 obroka, ugovorile tužiteljevo plaćanje tuženiku u 20 obroka (str. 279. - 280. spisa).
S obzirom na tužiteljeve navode iz tužbe (i tijekom spora), između stranaka je sporno je li tuženikova tražbina (u trenutku sklapanja Sporazuma bila) u zastari, je li tuženikova tražbina postojala na dan Sporazuma 01/2019 od 14. ožujka 2019., te postoje li zakonski razlozi za raskidom Sporazuma i Dodatka tog Sporazuma kao i je li tuženik bez osnove stekao iznos od 4.726.347,96 kn kojeg je tužitelj (ispunjavajući taj Sporazum) isplatio tuženiku. Prvostupanjski je sud izvršio uvid u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.
5. Prethodno, ovaj sud napominje da tužitelj konstitutivnim tužbenim zahtjevom traži od suda da raskine Sporazum 01/2019 od 14. ožujka 2019. i Dodatak tog Sporazuma od 30. svibnja 2019. koji su sklopljeni između ovdje parničnih stranaka. Međutim, predmetni sporazum (i dodatak sporazumu) predstavlja ugovor kojim su stranke ugovorile obročnu otplatu tužiteljeva duga uvećanog za ugovorne kamate. Slijedom navedenog, upravo zbog toga što je predmetni Sporazum (i dodatak tog sporazuma) ugovor, taj ugovor sukladno odredbi članka 369. stavka 5. Zakona o obveznim odnosima sud može raskinuti (ili izmijeniti) konstitutivnom odlukom samo zbog promijenjenih okolnosti iz stavka 1. tog članka Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, a sukladno odredbi članka 369. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, na koju zakonsku odredbu se i tuženik pozivao u svom podnesku od 22. siječnja 2021. (str. 81. spisa), stranka može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze te stranke postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak. Međutim, tužitelj ni u tužbi, a niti tijekom cijelog prvostupanjskog postupka (kao ni u žalbi) nije naveo ni jednu izvanrednu okolnost koja se (eventualno) dogodila u razdoblju između sklapanja Sporazuma 01/2019 od 14. ožujka 2019. odnosno Dodatka tog Sporazuma od 30. svibnja 2019. i pokretanja ovog spora, a zbog koje bi njegovo ispunjenje obveze tuženiku ugovoreno tim Sporazumom (i njegovim dodatkom) za tužitelja postalo pretjerano otežano ili bi mu moglo nanijeti pretjerano veliki gubitak, a koju okolnost tužitelj (eventualno) u vrijeme sklapanja predmetnog sporazuma i dodatka nije mogao predvidjeti.
Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud na str. 7. obrazloženja pobijane presude odnosno na str. 919. spisa (odlomak 17. obrazloženja presude) je pravilno naveo da tužitelj tijekom cijelog postupka nije naveo valjan razlog zbog čega bi Sporazum trebao biti raskinut, iako se pri tome sud prvog stupnja nepotrebno pozvao i na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju raskid ugovora zbog neispunjenja (kada se ugovor raskida ili ex lege, ako je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora, ili jednostranom izjavom vjerovnika da zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor), zatim na odredbe tog Zakona koje propisuju nemogućnost ispunjenja (kada se gasi ispunjenje obveze jedne ili obiju stranaka ugovora s time da u slučaju djelomičnog ispunjenja jedna strana može dati izjavu o raskidu ugovora) odnosno na odredbu članka 375. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje mogućnost poništaja ugovora zbog nerazmjera uzajamnih činidaba.
Slijedom navedenog, upravo zbog toga što je tužitelj konstitutivnim tužbenim zahtjevom tražio (i) raskid Sporazuma 01/2019 od 14. ožujka 2019. i Dodatka Sporazumu 01/2019 od 30. svibnja 2019., a tijekom cijelog postupka nije naveo nikakve izmijenjene okolnosti koje su (eventualno) nastale nakon sklapanja tog sporazuma i dodatka zbog kojih bi mu ispunjenje njegove obveze regulirane tim Sporazumom i Dodatkom bilo pretjerano otežano ili bi mu moglo nanijeti pretjerano veliki gubitak, to je sud prvog stupnja pravilno odbio taj tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Zato je u tom dijelu tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio točke I. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbi članka 368. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.
6. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim i tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je bez pravog učinka Sporazum 01/2019 od 14. ožujka 2019. i Dodatak Sporazumu 01/2019 od 30. svibnja 2019., premda u obrazloženju presude u odnosu na odbijanje tog tužbenog zahtjeva nije dao nikakve razloge čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, no primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. istog Zakona prvostupanjsku presudu je (i) u tom dijelu valjalo potvrditi. Naime, tužitelj u tužbi nije naveo niti jednu činjenicu zbog koje bi predmetni sporazum i dodatak sporazuma bio ništetan ili pobojan (te da zato ne proizvodi pravni učinak) odnosno da bi isti sporazum iz nekih drugih razloga između stranaka bio bez pravnog učinka, nego je tvrdio da ne postoji njegovo dugovanje navedeno u tom Sporazumu i to zato što je Hrvatska energetska regulatorna agencija (prema tužiteljevu mišljenju) pogrešno ocijenila da je tužitelj za proizvodnju električne energije koristio (i) otpad, zatim da je nastupila zastara tuženikova potraživanja (iz tog Sporazuma) i da je tužitelj sklopio predmetni sporazum kako bi tvrtku (pravilno, svoje trgovačko društvo) spasio od sigurnog stečaja do kojeg bi došlo uslijed jednokratnog plaćanja iznosa od 4,7 milijuna kuna i pada tužiteljevih prihoda u razdoblju od 2012. do 2015. godine (premda je plaćanje trebao izvršiti u 2019. godini).
Međutim, budući da je Hrvatska energetska regulatorna agencija pravomoćnim upravnim aktom od 25. srpnja 2014. utvrdila da je tužitelj (osim krute biomase iz šumarstva i poljoprivrede te krute biomase iz drvno-prerađivačke industrije) u svrhu proizvodnje električne energije u postrojenju Energana Varaždin koristio i otpad, a zbog čega je sukladno tom aktu nastala obveza tuženika da postupi prema članku 23. Ugovora od 29. siječnja 2010. sklopljenim s tužiteljem (dakle, da korigira poticajnu cijenu isplaćenu tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013.), to je tuženik sukladno pravomoćnoj odluci HERA-e izvršio obračun, a pravilnost tog obračuna tužitelj (suprotno svojim žalbenim navodima) nije osporio prije pokretanja ovog spora. Naime, prema podacima u spisu tužitelj, nakon što je zaprimio tuženikov račun broj 305-OIEiK-91 od 30. rujna 2015. s tuženikovim dopisom od 1. listopada 2015. (str. 204. - 205. spisa), nije osporio pravilnost tuženikova obračuna isplaćenih poticaja u elektroenergetsku mrežu u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013., a niti je tužitelj tijekom cijelog spora iznio činjenicu da je on to učinio odmah nakon što ga je tuženik (prvi put) predmetnim računom pozvao na plaćanje te obveze. Jednako tako, premda je tužitelj dopisom od 15. veljače 2019. sa str. 154. spisa vratio tuženiku račun broj 1-OIEiK-91 od 18. siječnja 2019. (kojim ga je tuženik drugi puta zajedno s dopisom od 18. siječnja 2019. pozvao na plaćanje isplaćenih poticaja za električnu energiju isporučenu u elektroenergetsku mrežu od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013.), taj je račun tužitelj vratio tuženiku ne radi toga što je smatrao da obračun tuženika nije pravilan nego zato jer je zatražio mišljenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike o tumačenju relevantnih propisa o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Međutim, upravo zato što je HERA pravomoćno odlučila da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. za proizvodnju električne energije koristio (i) otpad, ta činjenica nije prethodno pitanje u ovom sporu jer je (i) sud tom odlukom HERA-e od 25. srpnja 2014. vezan, a to rješenje je osnova na temelju koje je tuženik sačinio predmetni obračun – korekciju cijene isplaćenih poticaja koju je tužitelj morao vratiti tuženiku.
Navod tužitelja da je nastupila zastara tuženikova potraživanja, a kako to tuženik pravilno ističe u svom odgovoru na tužbu na str. 33. spisa, nije relevantan za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu jer zastara tražbine nema za posljedicu prestanak tražbine već samo gubitak prava zahtijevati ispunjenje tražbine. Međutim, neovisno od navedenog, zastara tuženikova potraživanja povrata poticajne cijene iz obnovljivih izvora energije koju je tuženik za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. isplatio tužitelju nije bila nastupila u trenutku sklapanja predmetnog Sporazuma. Ovo stoga jer je, kako to tuženik također osnovano ističe u svom odgovoru na tužbu sa str. 33. spisa, Upravni sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Usl-3192/14-13 od 3. studenoga 2015. sa str. 44. - 45. spisa odgodio izvršenje točke 7. Odluke Hrvatske energetske regulatorne agencije od 25. srpnja 2014. do pravomoćnosti odluke suda u upravnom sporu. Prema tome, tim rješenjem Upravnog suda u Zagrebu tuženiku je bilo onemogućeno da postupi po rješenju HERA-e od 25. srpnja 2014. pa je stoga tuženik time onemogućen da (i) sudskim putem potražuje povrat isplaćene poticajne cijene čime je došlo do zastoja zastare tuženikova potraživanja u smislu odredbe članka 237. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, premda prema podacima u spisu nije moguće ispitati kada je zastara tuženikova potraživanja po rješenju HERA-e započela teći, ona je mogla započeti teći najranije 23. rujna 2014. protekom roka od 60 dana od izvršnosti odnosno od donošenja predmetne odluke HERA-e te je od tada pa do donošenja navedenog rješenja Upravnog suda u Zagrebu (3. studenoga 2015.) pretekla jedna godina, jedan mjesec i 11 dana.
Nadalje, budući da je upravni spor pravomoćno okončan 13. lipnja 2018. kada je Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Usž-4088/17 kojom je odbijena žalba (ovdje) tužitelja, to je sukladno odredbi članka 238. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima zastara tuženikova potraživanja tada nastavljena teći. Međutim, od tada pa do sklapanja predmetnog Sporazuma je proteklo razdoblje od (samo) devet mjeseci i jedan dan, a što znači da prije sklapanja Sporazuma 01/2019 od 14. ožujka 2019. nije pretekao zastarni rok od pet godina budući da je tuženik potraživao iznos od 4.726.347,96 kn kojeg je tužitelj stekao bez valjane pravne osnove. Ovo stoga jer je tužitelj, suprotno Ugovoru o otkupu električne energije iz postrojenja: Energana Varaždin broj Biomasa 2c.1 i 2c.2-9/09 od 29. siječnja 2010., za proizvodnju električne energije koristio (i) otpad za što je od tuženika dobivao poticajnu cijenu električne energije premda za tu isplatu poticaja (upravo zato što je koristio otpad) nema osnove.
Slijedom navedenog, budući da je tužitelj smatrao da su Sporazum 01/2019 i Dodatak tog Sporazuma bez valjanog pravnog učinka zato što ne postoji njegova tražbina povrata novčanog iznosa tuženiku navedenog u tom Sporazumu, a ta činjenica (čak i kada bi bila istinita) nema utjecaja na (ne)valjanost predmetnog sporazuma i njegova dodatka, već eventualno na njihovo ispunjenje, to je neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je taj sporazum i njegov dodatak bez pravnog učinka. Zato je i u tom dijelu tužiteljevu žalbu valjalo odbiti i potvrditi taj dio točke I. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373.a stavka 3. Zakona o obveznim odnosima.
7. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj neosnovano tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da na dan sklapanja Sporazuma 01/2019 nije postojala tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn (zapravo, tim tužbenim zahtjevom tužitelj je sukladno odredbi članka 187. stavka 1. Zakona o parničnom postupku tražio od suda da utvrdi da tog dana nije postojalo tuženikovo pravo da potražuje od tužitelja navedeni iznos odnosno da tada nije postojao vjerovničko- dužnički pravni odnos između stranaka prema kojem bi tuženik na dan sklapanja Sporazuma 01/2019 mogao od tužitelja potraživati navedeni iznos); jednako tako, tuženik neosnovano kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje povrat tog iznosa s pripadajućim kamatama. Naime, kako to tužitelj u žalbi ističe, rješenjem Hrvatske energetske regulatorne agencije od 25. srpnja 2014. je utvrđeno da je tužitelj za proizvodnju električne energije koristio (i) otpad te je tuženiku naloženo da najkasnije u roku od 60 dana od izvršnosti rješenja postupi prema članku 23. Ugovora kojeg su (ovdje) parnične stranke sklopile 29. siječnja 2010.
Prema tome, tuženik je postupajući prema tom rješenju Hrvatske energetske regulatorne agencije, a u skladu (i) s člankom 23. stavkom 2. Ugovora od 29. siječnja 2010. sačinio obračun kojim je korigirao poticajnu cijenu energije koju je isplatio tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. Nadalje, prema tuženikovim navodima iz podnesaka od 22. siječnja 2021. (str. 82. spisa), od 30. ožujka 2021. (str. 709. spisa) i od 28. svibnja 2021. (str. 852. spisa), tuženik je izračun korekcije poticajne cijene napravio na temelju podataka o utrošenom gorivu koje mu je 30. rujna 2014. dostavio tužitelj, a tu činjenicu (dakle, činjenicu da je tuženik korekciju poticajne cijene napravio na temelju podataka koje je tuženiku dostavio upravo tužitelj) tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije osporio pa zato ovaj sud tu činjenicu između stranaka smatra nespornom.
Nadalje, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, tužitelj nakon što je zaprimio tuženikove račune broj 305-OIEiK-91 od 30. rujna 2015. (s tuženikovim dopisom od 1. listopada 2015.; str. 204. - 205. spisa) i broj 1-OIEiK-91 od 18. siječnja 2019. (s tuženikovim dopisom od 19. siječnja 2019.; str. 149. i 151. spisa) nije osporio pravilnost tuženikova obračuna isplaćenih poticaja za električnu energiju za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. koje je tuženik u tom razdoblju isplatio tužitelju premda tužitelj na te poticaje nije imao pravo jer je koristio (i) otpad za proizvodnju električne energije. Prema tome, budući da ga je tuženik navedenim računima pozvao na vraćanje iznosa od 4.726.347,96 kn, a tužitelj pri tome nije osporio pravilnost tuženikova izračuna preplaćenih poticaja za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. (kojeg je tuženik sačinio upravo na temelju isprava koje mu je dostavio tužitelj), a što je tužitelj postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka sukladno odredbi članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima trebao učiniti odmah nakon što je zaprimio svaki od navedena dva tuženikova računa i ukazati tuženiku na konkretne propuste u obračunu preplaćenih poticaja, to je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj prije pokretanja ovog spora nije osporio matematički izračun korekcije isplaćenih poticaja u iznosu od 4.726.347,96 kn koje tužitelj nije imao pravo ostvarivati. Uostalom, tužitelj ni u žalbi tu činjenicu ne osporava nego ističe da je u podnesku od 16. kolovoza 2021. (dakle, tek tijekom ovog spora) osporio pravilnost izračuna tuženikova obračuna/korekcije poticajne cijene.
Međutim, neovisno od navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odlučio kada je odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem premda je na ranijem ročištu od 1. lipnja 2021. sa str. 856. spisa odlučio izvesti taj dokaz – prema odredbi članka 292. stavka 6. Zakona o parničnim postupku sud nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza. Naime, premda prvostupanjski sud doista niti na ročištu od 7. rujna 2023. na kojem je donio rješenje da se daljnji dokazi neće izvoditi (premda je tužitelj na tom ročištu ustrajao u prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja radi utvrđenja je li ispravno izvršena korekcija poticajne cijene) niti u pobijanoj presudi nije naveo razloge zbog kojih smatra da izvođene tog dokaza nije važno za odluku, a na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj, mišljenje je (i) ovog suda da u konkretnom predmetu izvođenje tog dokaza nije potrebno za odluku suda o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i to kako tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da na dan 14. ožujka 2019. nije postojala tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn tako i tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao od tuženika navedeni iznos s pripadajućim kamatama.
Naime, osim što je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, tuženik sačinio korekciju poticajne cijene prema članku 23. stavku 2. Ugovora od 29. siječnja 2010. upravo na temelju dokumentacije koju mu je dostavio tužitelj te da tužitelj prije pokretanja ovog spora nije osporavao matematički izračun te korekcije poticajne cijene, tužitelj je u tužbi (str. 7. spisa) predložio „provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost eventualne korekcije poticajne isplaćene cijene”. Međutim, tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka pa tako ni u svom podnesku od 16. siječnja 2021. sa str. 329. - 336. spisa na kojeg se poziva u žalbi nije određeno naveo zbog čega smatra da tuženik nije pravilno izradio izračun korekcije poticajne cijene. Naprotiv, nakon što je tuženik u podnesku od 30. ožujka 2021. sa str. 704. - 712. spisa (osobito točka IV. tog podneska sa str. 709. - 711. spisa) obrazložio kako je na temelju podataka koje mu je dostavio tužitelj izvršio korekciju poticajne cijene, tužitelj je prema svom podnesku od 25. svibnja 2021. osporavao taj tuženikov obračun smatrajući da je prema naknadnim izmjenama propisa pojam biomase bitno proširen te da je vještačenje potrebno provesti kako bi se utvrdilo o kojem se konkretnom drvenom otpadu radilo po spornim ključnim brojevima otpada 15, 17, 19 i 20 (str. 825. spisa). Međutim, budući da je u pravomoćnoj odluci HERA-e od 25. srpnja 2014. navedeno da je tužitelj koristio otpad iz grupe 04, 15, 17, 19 i 20, to je tužitelj bio obvezan vratiti tuženiku cjelokupnu isplaćenu poticajnu cijenu za električnu energiju proizvedenu iz cjelokupnog otpada grupe 04, 15, 17, 19 i 20 neovisno o kojem se konkretnom drvenom otpadu radilo. Slijedom navedenog, budući da je tuženik korekciju poticanje cijene sačinio na temelju podataka koje mu je dostavio tužitelj i to tako što je za svaki mjesec u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2013. tuženik izračunao postotak nedopuštenog otpada u ukupnoj količini goriva označenog kao biomasa te od ukupno isplaćene poticajne cijene u svakom tom mjesecu zatražio povrat iznosa koji „odgovara” postotku nedopuštenog otpada u ukupnoj količini goriva, a za taj obračun je sam tužitelj u podnesku od 16. ožujka 2021. naveo da je tuženik „korekciju isplaćene poticajne cijene (sačinio) do u milimetar poštujući utvrđenja i tumačena HERE” (str. 332. spisa) što je i tuženik istaknuo u svom podnesku od 30. ožujka 2021. (str. 711. spisa), to je u konkretnom predmetu bilo nepotrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja pravilnosti tuženikova obračuna isplaćenih poticaja kojeg je tuženik sačinio prema nalogu iz točke 7. Odluke Hrvatske energetske regulatorne agencije od 25. srpnja 2014.
Prema tome, budući da je tužitelj protivno Ugovoru od 29. siječnja 2010. sklopljenim s tuženikom za proizvodnju električne energije koristio otpad za kojeg nije mogao ostvariti poticajnu cijenu, a tu mu je cijenu tuženik nesporno isplatio, to je na dan 14. ožujka 2019. postojalo tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn kojeg je tužitelj stekao bez valjane pravne osnove. Nadalje, budući da je tužitelj sukladno Sporazumu 01/2019 od 14. ožujka 2019. i Dodatku Sporazumu 01/2019 od 30. svibnja 2019. isplatio tuženiku taj iznos čime je zapravo vratio tuženiku novčana sredstva koja je tužitelj stekao bez valjane pravne osnove, to tužitelj neosnovano potražuje od tuženika isplatu tih isplaćenih novčanih sredstava. Upravo zbog navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi tužitelja za utvrđenjem da na dan 14. ožujka 2019. nije postojala tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.726.347,96 kn i da sud naloži tuženiku da navedeni novčani iznos s pripadajućim kamatama isplati tužitelju.
Stoga je i u tom dijelu točke I. izreke prvostupanjska presuda pravilna i na zakonu osnovana pa je stoga tužiteljevu žalbu kojom pobija (i) taj dio točke I. izreke presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
8. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, a na što u žalbi djelomično osnovano ukazuje tužitelj. Naime, neosnovano tužitelj u žalbi ističe da se ni na jednom od dva održana ročišta 1. lipnja 2021. i 7. rujna 2023. nisu izvodili dokazi nego da se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Naprotiv, iz zapisnika s oba ta ročišta proizlazi da se na njima raspravljalo o glavnoj stvari (neovisno o tome što je ročište od 1. lipnja 2021. bilo pripremno ročište) pa stoga tuženiku na ime zastupanja na svakom od tih ročišta valja priznati trošak u visini određenoj Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22); uostalom, da je tome tako proizlazi i iz tužiteljeva zahtjeva za naknadom troška sa str. 908. spisa u kojem je on na ime zastupanja odvjetnika na tim ročištima potraživao trošak u visini koja je određena Tbr. 9. točkom 1. navedene Tarife.
Jednako tako, tužitelj u žalbi neosnovano ističe da tuženikovi podnesci od 22. siječnja 2021., 30. ožujka 2021. i 28. svibnja 2021. nisu bili potrebni za vođenje ovog spora. Naime, iz tuženikova podneska od 22. siječnja 2021. sa str. 79. - 82. spisa proizlazi da se tuženik u tom podnesku očitovao na navode iz tužiteljeva podneska od 15. siječnja 2021. te je u tom podnesku, između ostalog, isticao da je Odluka HERA-e od 25. srpnja 2014. potvrđena presudama upravnih sudova te je isticao da ne postoje izvanredne okolnosti za raskidom ugovora u smislu članka 369. Zakona o obveznim odnosima. Jednako tako, tuženikov podnesak od 30. ožujka 2021. je bio potreban za vođenje ovog spora jer se tim podneskom sa str. 704. - 712. spisa tuženik očitovao na navode iz tužiteljeva podneska od 30. ožujka 2021., a za vođenje ovog spora bio je potreban i tuženikov podnesak od 28. svibnja 2021. (str. 847. - 855. spisa) u kojem je tuženik osporio navode iz podneska tužitelja od 25. svibnja 2021.
Međutim, prilikom odmjeravanja visine troškova na ime sastava tih podnesaka sud prvog stupnja je pogrešno primijenio odredbu Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, prema Tbr. 8. točki 1. te Tarife odvjetniku se odmjerava trošak u visini nagrade kao za tužbu prema Tbr. 7. točki 1. te Tarife samo za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka. Međutim, budući da niti jedan od tuženikovih podnesaka od 22. siječnja 2021., 30. ožujka 2021. i 28. svibnja 2021. nisu podnesci za koje je Tbr. 8. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određen „puni” iznos nagrade iz Tbr. 7. točke 1. te Tarife, to tuženik na ime nagrade odvjetnika za sastav svakog od tih podnesaka može osnovano potraživati naknadu troška koja je propisana Tbr. 8. točkom 3. te Tarife, a to u konkretnom sporu znači da na ime sastava svakog od tih podnesaka tuženiku valja priznati trošak u visini od 50 bodova.
Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zamijetio da je tijekom vođenja ovog spora došlo do izmjene vrijednosti boda određenog Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer je vrijednost boda s 10,00 kn stupanjem na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 126/22) povećana na 15,00 kn, kao i da prema Tbr. 48. točkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Međutim, unatoč tome, sud prvog stupnja je za sve postupovne radnje koje su poduzete prije 5. studenoga 2022. kada je stupila na snagu Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 126/22) trošak tuženiku trebao odmjeriti prema vrijednosti boda od 10,00 kn.
Naime, neovisno od toga što je Tbr. 48. točkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, za sve postupovne radnje poduzete prije stupanja na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 126/22) sud treba primijeniti vrijednost boda iz Tbr. 50. Tarife koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine postupovne radnje; dakle, za sve radnje poduzete prije 5. studenoga 2022. kada je stupila na snagu navedena Izmjena Tarife sud tuženiku može odmjeriti trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn. Ovo iz razloga jer punomoćnik tuženika sukladno odredbi članka 776. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima može osnovano potraživati naknadu od tuženika za obavljenu svaku postupovnu radnju odmah nakon što je tu radnju poduzeo. Slijedom navedenog, tuženikov punomoćnik je mogao odmah nakon poduzimanja svake postupovne radnje koju je poduzeo u ime tuženika potraživati od tuženika nagradu za svoj rad i to prema vrijednosti boda propisanog Tarifom koja je tada bila na snazi. Zato tuženik koji je tada podmirio ili mogao podmiriti svom punomoćniku nagradu prema vrijednosti boda od 10,00 kn ne može osnovano potraživati naknadu troška u vrijednosti od 15,00 kn za jedan bod jer bi time (za razliku vrijednosti boda) došlo do njegova neosnovanog obogaćenja na račun tužitelja.
Slijedom navedenog, tuženik osnovano potražuje trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to (prema tadašnjoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.117.665,27 kn) u iznosu od 11.180,00 kn, trošak sastava podnesaka od 22. siječnja 2021., 30. ožujka 2021., 28. svibnja 2021. i 7. srpnja 2021. u iznosu od 500,00 kn (za svaki podnesak) prema Tbr. 8. točki 3. navedene Tarife i trošak pristupa odvjetnika na ročište od 26. siječnja 2021. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika). Nadalje, tuženik osnovano potražuje i trošak zastupanja odvjetnika na ročištima za glavnu raspravu od 1. lipnja 2021. i 7. rujna 2023. prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (i prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 4.726.347,96 kn) s time da za prvo navedeno ročište taj trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn iznosi 47.270,00 kn, a za drugo ročište (prema vrijednosti boda od 15,00 kn) iznosi 70.905,00 kn.
Prema tome, ukupni navedeni tuženikovi troškovi prvostupanjskog postupka iznose 131.855,00 kn, a što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost (iznos od 32.963,75 kn) ukupno iznosi 164.818,75 kn. Nadalje, budući da je sukladno odredbama članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine” broj 57/22 i 88/22) iznos obveze iskazan je (i) u valuti EUR uz primjenu fiksnog tečaja 1,00 EUR = 7,53450 HRK, to tuženikovi troškovi prvostupanjskog postupka ukupno iznose 21.875,21 EUR.
Stoga je tužiteljevu žalbu kojom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi tu presudu u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 21.875,21 EUR, dok je u preostalom dijelu tu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbi članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
9. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj žalbom pobija točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je (djelomično) odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kn, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu tužiteljeva žalba nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Ovo stoga što tužitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud pa stoga tužitelj nema pravni interes žalbom pobijati taj dio prvostupanjske presude. Slijedom navedenog, u tom je dijelu tužiteljevu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
10. Zahtjeve obiju stranaka za naknadom troškova drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovane. Ovo stoga jer je tužitelj u tom postupku uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom (i to u odnosu na sporedno potraživanje), a zbog čega nisu nastali posebni troškovi (članak 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku), dok tuženikova postupovna radnja davanja odgovora na žalbu nije bila potrebna za vođenjem ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku).
Zagreb, 30. travnja 2024.
Predsjednik vijeća
Kamelija Parać
Broj zapisa: 9-30866-e8a0c
Kontrolni broj: 0978c-d5d91-b8637
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Kamelija Parać, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
