REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4252/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Đura Sessa člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz V., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik iz V., protiv 1. tuženice N. P. iz V., (OIB: …), 2. tuženika D. P. iz S., (OIB: …), 3. tuženika L. P. iz Z., (OIB: …) i 4. tuženika N. P. iz V., (OIB: …), svih zastupanih po punomoćnicima - odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. i dr. iz V., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-1189/2021-2 od 25. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-181/2020-23 od 16. srpnja 2021., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je u „toč. I., odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu iznosa od 5.000,00 eura, obračunato u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate i 10.000,00 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 13. ožujka 2018. do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška. Točkom II. je naloženo tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 5.687,50 kuna“.
2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„Da li je drugostupanjski Sud dužan u obrazloženju svoje odluke ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja?“
„Da li je Sud u obrazloženju svoje odluke dužan iznijeti relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana?“
3. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.
4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 25. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Pritom u svijetlu tih odredaba treba imati na umu da one predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.
8. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost toga prijedloga za prihvatiti:
8.1. da odgovor na ta pitanja, ako se svode na traženje shvaćanja revizijskog suda - kakvo bi trebalo biti obrazloženje sudske odluke (sa kojim razlozima bi odluku trebalo obrazložiti da bi bila provjerljiva, jasna - a ne arbitrarna), ionako proizlazi (u odnosu na prvostupanjsku odluku) već iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ - te (u odnosu na drugostupanjsku odluku) odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“ (to sve gledano i u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP- a, prema kojima: /stavak 1./ „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, /stavak 2./ „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“).
Taj odgovor, kako su pitanja formulirana, načelno može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje, protivno smislu tih odredaba ZPP-a, sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen, sa obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju: to što je predlagatelj nezadovoljan donesenom odlukom i shvaćanjima na kojima je temeljena, prvenstveno činjeničnim, te ta shvaćanja drži pogrešnim - sve uz to što preocijenjuje provedene dokaze i sugerira prihvatiti one koje on nalazi odlučnim i ono što on (a ne i sud) iz ovih „vidi“, samo za sebe ne čini tu odluku, kako predlagatelj tim pitanjima sugerira prihvatiti, neobrazloženom.
Pogrešno kod toga predlagatelj drži da je to shvaćanje u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu se temelji osporena presuda i da su odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i revizijskog suda na koje se poziva, dajući im razlog važnosti za postavljena pitanja, usporedive sa ovdje osporenom presudom, a kakva bi ona trebala biti da bi njegov prijedlog bio dopušten - kada ga temelji na tvrdnji o postojanju neujednačene ili nesigurne sudske prakse, odnosno, precizno, o postojanju shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i revizijskog suda (o sadržaju obrazloženja odluke suda da bi bilo pravilno) koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene odluke.
To stoga što to (inače pravilno) shvaćanje, u ovome postupku nije sporno niti je bilo sporno: osporena presuda nije zasnovana na nečemu što bi bilo u suprotnosti sa takvim shvaćanjem - i što bi (pozivom na neku suprotnost) vodilo dopuštenosti revizije.
9. Gledano u svijetlu navedenog pod točkama 8. i 8.1., za prihvatiti je:
- da se iz prijedloga ne može razabrati zašto u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna prvenstveno za odluku o konkretnom predmetu spora a potom i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) navod predlagatelja da su naznačena pitanja važna upravo u tome smislu - jer (da) su stavovi drugostupanjskog suda u suprotnosti sa sudskom praksom, prema odlukama na koje u prijedlogu ukazuje, a u kojima (da) je, u (kako samo on drži) istoj ili sličnoj situaciji, odlučeno drugačije i na temelju shvaćanja koje je u suprotnosti sa onim na kojem je temeljena osporena presuda (odnosno, u suštini, da je osporenom odlukom stvorena pravna nesigurnost i neizvjesnost u primjeni prava - jer /da/ ona odstupa od poznate i priznate sudske prakse),
- da, konkretno, prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),
- da, uvažavajući prethodno navedeno, odgovori na postavljena pitanja, sve i kada se odrede i sve i da su onakvi kakve predlagatelj očekuje, predlagatelja ionako ne bi dovodili u povoljniju poziciju.
10. Valja kod toga primijetiti:
- da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama po predlagatelju postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),
- da i inače revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).
11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
11.1. da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
Zagreb, 30. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
