Poslovni broj: UsI-1344/20-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: K. p. d.o.o.,Z.,…, zastupan po opunomoćeniku M. Š., odvjetniku iz Z., …, protiv tuženika: Državni inspektorat, Z., …, radi poništavanja rješenja, 29. travnja 2024. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-336-02/20-01/4, URBROJ: 443-01-23-01/6-20-2 od 04. ožujka 2020. godine i rješenja Državnog inspektorata, Ispostave P., KLASA: UP/I-336-02/19-01/8, URBROJ: 443-01-03-04/2- 19-5 od 11. prosinca 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 04. ožujka 2020. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 11. prosinca 2019. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je zabranjeno obavljanje nepoštene poslovne prakse utvrđene u prodavaonici u P., u vidu prodaje paketa određenih proizvoda koji uključuju besplatan (gratis) dio, uz zavaravanje potrošača u pogledu cijene proizvoda, s obzirom na to da bi iz istaknutih jediničnih cijena tih paket proizvoda proizlazilo da potrošač plaća i onaj dio paket proizvoda koji je označen kao besplatan.
Tužitelj u tužbi navodi da je uz pakete koje sadrže i gratis proizvode na polici držao i pakete bez gratis proizvoda i prodavao ih po istoj cijeni, što znači da se gratis dio nije naplaćivao. U tom smislu smatra da je istaknuta (niža) jedinična cijena kupcu pokazivala koliku će uštedu ostvariti. Tužitelj navodi da za tri sporna paket proizvoda zapravo uopće nije ni bila propisana obveza isticanja jedinične cijene.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.
Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tuženikovo prvostupanjsko upravno tijelo je u postupku inspekcijskog nadzora utvrdilo da je tužitelj u svojoj prodavaonici u P. prodavao paket proizvod vanilin šećer od 10 g, 8+2 gratis, po prodajnoj (blagajničkoj) cijeni od 10,32 kn, odnosno po jediničnoj cijeni od 103,20 kn/kg. Iz te jedinične cijene bi proizlazilo da 8 paketića po 10 g (koji se naplaćuju) zapravo koštaju 8,26 kn, što je manje od istaknute prodajne cijene paket proizvoda, pa potrošač s razlikom od 2,06 kn na blagajni plaća ono što je označeno kao gratis.
Na isti način su utvrđene i relevantne činjenice za paket proizvode kreme za kuhanje soja 250 mL, 2+1 gratis i kakaa 400 g + 100 g gratis.
U konkretnom slučaju je temeljni spor po pitanju istaknute jedinične cijene paket proizvoda koji sadržavaju gratis dio. Odnosno, temeljno sporno pitanje je treba li se istaknuta jedinična cijena odnositi na mjeru proizvoda koja obuhvaća i gratis dio. Tužitelj tvrdi da je po istoj prodajnoj (blagajničkoj) cijeni prodavao i navedene proizvode bez besplatnog (gratis) dijela. Iz te tvrdnje proizlazi da bi takav proizvod bez gratis dijela uz istu prodajnu cijenu morao imati višu jediničnu cijenu (primjerice, 8 paketića vanilin šećera od 10 g bi uz istu prodajnu cijenu od 10,32 kn trebalo imati istaknutu jediničnu cijenu od 129,00 kn/kg).
Prihvaćajući ovu (neosporenu) tvrdnju tužitelja, sud utvrđuje da on zaista realno na blagajni nije potrošačima naplaćivao gratis dio paket proizvoda. Pritom je za paket proizvode s gratis dijelom stavljao nižu jediničnu cijenu, smatrajući da na taj način kupcima daje na znanje koliko je paket proizvod s gratis dijelom povoljniji od istog proizvoda bez gratis dijela.
Međutim, upravo takvim isticanjem (niže) jedinične cijene su potrošači bili dovedeni u zabludu, jer takva cijena - preračunata u jedinicu mjere naplatnog dijela proizvoda - nije korespondirala istaknutoj oznaci „gratis“ na paket proizvodu. Naime, na taj su način doista istaknute jedinične cijene paket proizvoda s gratis dijelom obuhvaćale i mjeru besplatnog dijela proizvoda (imajući u vidu konačnu prodajnu, blagajničku cijenu), čime je došlo do diskrepancije jer uvid u istaknutu jediničnu cijenu proizvoda s gratis dijelom nije odgovarao naznaci „gratis“ na paket proizvodu. U tom smislu sud smatra da se doista radi o zabranjenoj nepoštenoj, odnosno zavaravajućoj poslovnoj praksi.
Na temelju čl. 33. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19 - ZZP) poslovna praksa se smatra zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će u vezi neke bitne okolnosti zavarati prosječnog potrošača, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Na temelju čl. 33. st. 2. t. 4. ZZP-a bitne okolnosti su, između ostalog, cijena proizvoda, način na koji je ona izračunata ili postojanje određene pogodnosti u odnosu na cijenu.
Isto tako, na temelju čl. 33. st. 3. t. 20. ZZP-a poslovna praksa se smatra zavaravajućom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, prosječnog potrošača navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio, primjerice označavanjem proizvoda oznakom „gratis“, ako potrošač mora za taj gratis proizvod bilo što platiti.
U ovom slučaju iz istaknutih jediničnih cijena paket proizvoda s gratis dijelom proizlazi da potrošač po jedinici mjere zapravo plaća i gratis dio tih paket proizvoda, što znači da uz njih istaknute oznake „gratis“ zavaravaju potrošače i navode ih na kupnju proizvoda koje inače ne bi kupili.
Spomenuta zavaravajuća poslovna praksa se u smislu čl. 32. st. 1. i 4. smatra nepoštenom poslovnom praksom, a na temelju čl. 31. ZZP-a nepoštena poslovna praksa je zabranjena.
Stoga je prvostupanjsko upravno tijelo na temelju čl. 137. st. 2. ZZP-a imalo pravnu osnovu tužitelju zabraniti obavljanje nepoštene poslovne prakse. Posljedično, i tuženik je pravilno i zakonito u drugom stupnju upravnog postupka odbio tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja.
U odnosu na tužiteljev navod o tome da za tri sporna paket proizvoda uopće ni nije bila propisana obveza isticanja jedinične cijene, sud napominje da je problem upravo u tome što je jedinična cijena bila istaknuta, i to takva koja je zavaravala potrošače u odnosu na činjenicu da su ti paket proizvodi sadržavali gratis dio.
Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 29. travnja 2024. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
