Poslovni broj: Gž-1603/2023-3

Poslovni broj: Gž-1603/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Z., OIB ..., protiv tuženika M. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u O. društvu B. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3572/2021-17 od 24. ožujka 2023., u sjednici održanoj 7. prosinca 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3572/2021-17 od 24. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 6.639,88 eura / 50.028,16 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2020., u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i tuženikov žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

3.2. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka pobijanog rješenja jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima rješenja. Rješenje  sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga rješenja i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost rješenja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnove naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja D. R. od 1. lipnja 2017. pa do 31. prosinca 2019.

5. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi:

- da je rješenjem tužitelja broj 636827 od 9. ožujka 2009. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad koja je nastala kao posljedica ozljede na radu za koju je odgovoran tuženik kod kojeg je osiguranik tužitelja bio u radnom odnosu, a uzrok nastale invalidnosti je 50% ozljeda na radu,

- da visina štete proizlazi iz obračuna tužitelja koji je umanjen za 50 % prema opsegu utvrđenog razloga opće sposobnosti za rad osiguranika tužitelja za koju je odgovoran tuženik s naslova ozlijede na radu.

5.1. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao da je za nastalu štetu mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete - svake pojedine isplate, a ne onaj koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja (tako i VSRH Rev-x 1119/12 od 5. listopada 2016.), pa je na temelju odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., dalje: ZOMO/13.) i njegove izmjene po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 115/18.) prema kojoj tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja time da naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. U ovoj fazi postupka sporna je visina zahtjeva pri čemu tuženik smatra kako je u obvezi eventualno naknaditi stvarnu štetu kao razliku između iznosa starosne i invalidske mirovine koja bi se isplaćivala osiguraniku.

7. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja. Međutim, neovisno od toga što je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 115/18.) pobliže precizirana odredba članka 161. stavka 2. Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, dalje: ZOMO) na način da je izmijenjena u smislu da naknadu stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja čine i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (točka 1.) treba navesti da i ranija zakonodavna regulativa (članak 161. stavak 2. ZOMO/13.), povezana sa sadržajem odredbe članka 60. stavka 1. ZOMO-a koja propisuje da prava stečena na osnovi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti traju dok postoji takvo stanje radne sposobnosti prema kojem je pravo određeno, u pravilnom i logičnom uzajamno povezujućem tumačenju - reflektira istovjetno normativno uređenje jer ukazuju da se jednom stečeno pravo s osnova potpunog gubitka radne sposobnosti a koje se manifestira kroz pravo na invalidsku mirovinu, ne može prevesti u pravo na starosnu mirovinu slijedom čega se niti obveza tuženika ne može prosuđivati u odnosu na kriterij starosne mirovine, kada je utemeljena na invalidskoj mirovini.

7.1. Stoga, neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da tužitelju nije mogla nastati šteta pogotovo ne u dosuđenom iznosu jer bi tužitelju nastala šteta tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje i to samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne jer osiguranik tuženika nije ostvario pravo na starosnu mirovinu.

8. Prema tome tuženik svojim iznesenim žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja i pravilnost zauzetog stajališta prvostupanjskog suda, pa je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a njegovu žalbu trebalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

Split, 7. prosinca 2023.