Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 4 P-9/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja GRAD NOVALJA, OIB: 85290822507, Novalja, Trg Franje Tuđmana 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Župić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Pere Budmanija 1, protiv tuženika HRVATSKI CRVENI KRIŽ – GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA PAG, OIB: 87132580269, Pag, Zadarska 2, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Bićanić, odvjetnik u Ogulinu, Ivana Bana Mažuranića 7, radi isplate, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 21. ožujka 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Branimira Zubčića te punomoćnika tuženika Hrvoja Bićanića, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 26. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, HRVATSKI CRVENI KRIŽ – GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA PAG, OIB: 87132580269, Pag, Zadarska 2, da tužitelju GRAD NOVALJA, OIB: 85290822507, Novalja, Trg Franje Tuđmana 1, isplati iznos od 7.070,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, HRVATSKI CRVENI KRIŽ – GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA PAG, OIB: 87132580269, Pag, Zadarska 2, da tužitelju GRAD NOVALJA, OIB: 85290822507, Novalja, Trg Franje Tuđmana 1, nadoknadi trošak postupka u iznosu od 734,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 26. travnja 2024. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 7.070,23 eura za razdoblje od 13. srpnja 2023. do 29. siječnja 2024.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5017/2018 od 21. svibnja 2020. potvrđena presuda ovog suda, poslovni broj P-5/2018 u dijelu u kojem je ovdje tužitelju naloženo da kao tuženik u navedenom predmetu isplati ovdje tuženiku kao tužitelju u navedenom predmetu, iznos od 288.959,81 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedenom presudom da je i djelomično preinačena navedena presuda ovog suda u dijelu visine kamatne stope na način da je odbijen kao neosnovan ovdje tuženikov, tamo tužiteljev, zahtjev za plaćanje zatezne kamate na glavnicu, sve kako je detaljno obrazloženo u samoj presudi, kao i u tužbi ovdje tužitelja.

Tužitelju da je ovdje tuženik po navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda RH izvršio uplate dana 3. listopada 2022. u iznosu od 38.351,56 eura (288.959,81 kn; glavnica po presudi), dana 4. listopada 2022. u iznosu od 23.179,15 eura (174.643,30 kn; zatezne kamate po presudi i rješenju) te dana 19. listopada 2022. u iznosu od 8.229,26 eura (62.003,34 kn; razlika kamata po presudi i rješenju). Međutim, naknadnim pravilnim obračunom ukupne obveze tužitelja i izvršenih uplata kako proizlazi da je tužitelj obračunskom pogreškom 19. listopada 2022. uplatio previsok iznos novca tuženiku, tada smatrajući kako plaća svoju obvezu po presudi. Zbog navedene pogreške, kako je preplaćen iznos od 7.070,23 eura (53.270,65 kn), što da je ovdje tužitelj utvrdio nakon što je u veljači 2023. dao provjeriti ispravnost obračuna sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo Ljupku Omaziću, čiji nalaz i mišljenje je dostavio priložen uz tužbu.

Dana 21. lipnja 2023. tužitelj da je tuženiku poslao zahtjev za vraćanjem preplaćenog iznosa po presudi Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž- 57/2018 s prilozima, poštom preporučeno s povratnicom. U navedenom zahtjevu, od tuženika da traži povrat preplaćenog iznosa u roku od 8 dana od primitka zahtjeva. Kako se navedena pošiljka vratila kao neuručena s naznakom "obaviješten nije podigao pošiljku), isti zahtjev s prilozima tužitelj da je ovdje tuženiku dostavio putem službene e-mail adrese, no tuženik da na navedeni e-mail nije odgovorio. Tužitelj ističe kako je čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) propisano da, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a kako je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, iz svega navedenog, kako je razvidno da je zbog obračunske omaške tužitelj tuženiku isplatio veći iznos od dosuđenog predmetnom presudom i to za utuženi iznos, pa da, kako je tužitelj ispunio svoju obvezu prema predmetnoj presudi, tuženik da nema nikakve pravne osnove za zadržavanje preplaćenog iznosa.

2. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (stranice spisa 69 i 70) u bitnome navodi kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Kako je nesporno da navedene sudske odluke uistinu postoje, kao i da je nesporno da je izvršeno plaćanje tužitelja prema tuženiku, međutim, tužitelj da ne dostavlja obračun po osnovi kojeg je izvršio uplatu, pa da je posve nejasno zašto je uplaćivao nešto što nije bio dužan učiniti. Ističe kako je tužitelj jedinica lokalne samouprave koja ima odjel računovodstva te da postupa pažnjom profesionalca, da ima programe za obračun kamata te profesionalce u obavljanju financijskih poslova. Tužitelj da je morao kontrolirati utemeljenost navedene isplate. Navedena isplata da je izvršena po nahođenju tužitelja, a ne tuženika, a da tuženik nije vršio pritisak na isplatu ukazuje i sama presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-5017/2018 od 21. svibnja 2020. kada su stranke nedugo nakon i istu primile, a da je tužitelj isplatu izvršio tek u listopadu 2022. Tužitelj da nije bio niti da je mogao biti, u zabludi. Navodi kako je čl. 6. Zakona o proračunu (Narodne novine broj 144/21), koji da se odnosi i na tužitelja kao jedinicu lokalne samouprave, propisao da se proračun i financijski plan donosi i izvršava u skladu s načelima jedinstva i točnosti, proračunske godine, višegodišnjeg planiranja, uravnoteženosti, obračunske jedinice, univerzalnosti, specifikacije, dobrog financijskog upravljanja i transparentnosti. Dakle, po mišljenju tuženika, ne samo da se greška, ako je do nje uopće i došlo, nije dogodila, nego da se kod tužitelja nije ni smjela dogoditi.

Tužitelj da se poziva na odredbu čl. 1111. ZOO-a, no da navedene odredba uopće ne sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove – nastanku izvanugovornog odnosa u situaciji prijelaza dijela imovine jedne osobe u imovinu druge osobe bez pravne osnove (u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu), odnosno zbog nepostojanja pravne osnove jer se pravna osnova nije ostvarila, odnosno je kasnije otpala.

Međutim, na konkretan slučaj da se treba pravilno primijeniti odredbu čl. 1112. istog Zakona, kao posebnu odredbu, kojom da je uređena situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog, a istom odredbom da je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

Kako prijelaz imovine osiromašenog u imovinu stjecatelja dolazi upravo radnjom osiromašenog (vršenjem isplate), svjesno plaćanje neduga načelno da se kvalificira kao dar. Stoga, osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga da mora dokazati isplatu, nepostojanje duga i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo, jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

Predlaže tužbu u cijelosti odbiti.

3. Stranke su u daljnjem tijeku postupka ustrajale u svim svojim navodima.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu i to: presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj 75 Pž-5017/2018 (stranice spisa 7 do 11), potvrde o izvršenom nalogu (stranice spisa 13 do 15), nalaz vještaka Ljupka Omazića (stranice spisa 16 do 35), vraćena pošiljka upućena ovdje tuženiku od strane ovdje tužitelja (stranice spisa 36 i 37), zahtjev za povrat preplaćenog iznosa od 21. lipnja 2023. (stranice spisa 38 do 40), e-mail s prilozima upućen ovdje tuženiku (stranice spisa 42 do 66), te dopis tužitelja društvu Hrvatski crveni križ od 20. rujna 2022. (stranice spisa 74 i 75).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 7.070,23 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos po tvrdnji iz tužbe predstavlja preplaćeni iznos koji je ovdje tužitelj pogrešnim obračunom uplatio ovdje tuženiku sukladno odluci Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj

9. U ovoj fazi postupka zapravo nije sporno činjenično stanje, već se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju odnosno ocjeni radi li se o stjecanju bez osnove (kako to tvrdi tužitelj) iz čl. 1111. ZOO-a, ili o plaćanju neduga koji se ima smatrati darom iz čl. 1112. tog Zakona (kako to tvrdi tuženik).

Naime, tijekom postupka nije sporno da je tuženik tužitelju vršio isplate temeljem pravomoćne sudske odluke, odnosno ranije spomenute odluke Visokog trgovačkog suda RH, koja je, uostalom, priložena spisu. Tuženik ne osporava niti iznose i svrhe izvršenih uplata po navedenoj odluci, tako da iz dokumentacije u spisu i očitovanja stranaka proizlazi da mu je isplaćen i sporni iznos iz tužbenog zahtjeva. Tuženik, doduše naglašava da nije dostavljen obračun temeljem kojega je izvršena sporna uplata, ali, u bitnome isplaćeni iznos, kao i činjenica da ga je isplatio sam tužitelj, bez posebnog poziva ovdje tuženika, utvrđeni su tijekom postupka. Logičan je zaključak da je spornu isplatu ovdje tužitelj isplatio temeljem vlastitog izračuna i to zateznih kamata prema sudskoj odluci koja sadrži njihov tijek i visinu kamatne stope. Ovo stoga jer u dokaznom postupku nisu priloženi dokazi o bilo kakvim radnjama ovdje tuženika u svrhu naplate, već isključivo dokazi da je tužitelj izvršio uplatu sam, vlastitim odlukama i radnjama.

Što se tiče nespornog činjeničnog stanja, upitno je može li se ono podvesti pod odredbu čl. 1111. ZOO-a, odnosno je li za utuženi iznos umanjena imovina tužitelja prešla u imovinu tuženika, a taj prijelaz nije imao osnove niti u pravnom poslu, niti u zakonu, već se radilo o pogrešci ili treba primijeniti odredbu čl. 1112. istog Zakona prema kojoj onaj tko izvrši isplatu znajući nama pravo na vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi od ispunjenja uvjeta. Pritom nije odlučno je li tužitelj mogao (i trebao) znati da je platio nešto što nije dužan nego je odlučno je li to znao u trenutku kad je vršio plaćanje da nije dužan platiti, nama pravo na vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi od ispunjenja uvjeta.

U ovom postupku nije sporno (niti se tužitelj na to poziva) da je tužitelj zadržao pravo na povrat, da je plaćanje izvršio da bi izbjegao prisilu (jer se ni moguća ovrha sudske presude ne može smatrati prijetećom prisilom), niti isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta.

Odlučna činjenica jest može li se tužiteljevo plaćanje temeljem vlastitog (očito pogrešnog) obračuna smatrati znanjem u smislu odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a.

10. Protivno navodima tuženika, ovaj je sud mišljenja da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanje bez osnove i usprkos činjenici da je do sporne isplate došlo isključivo radnjom (i pogreškom) samog tužitelja. Naime, očito je tužitelj, postupajući po ranije spomenutoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, pogrešno obračunao dugovani iznos i temeljem tog obračuna izvršio spornu isplatu pri čemu je njegova imovina prešla u imovinu tuženika. Tek naknadno je tužitelj, angažiravši sudskog vještaka tu pogrešku utvrdio.

Međutim, usprkos tome, ovdje, po shvaćanju ovog suda, nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. ZOO-a, jer bi za njenu primjenu na strani tužitelja, u trenutku plaćanja morala postojati svijest da se plaća ono što nije bio dužan platiti. Kod toga nije dovoljno da je tužitelj morao znati da plaća nedug, već je bilo potrebno da on to zna u trenutku plaćanja, a što ovdje nije slučaj, iako je do sporne isplate stvarno došlo njegovom pogreškom (tako i VTS RH, Pž-7425/15 od 1. ožujka 2018., ŽS u Rijeci, Gž R-578/2021 od 10. ožujka 2022., VSRH, Rev-330/18 od 29. ožujka 2022.). Za ovakvu ocjenu nije odlučno niti tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 6. Zakona o proračunu (Narodne novine 144/21). Naime, navedeni propis u toj odredbi određuje načela planiranja izvršenja proračuna, ali pritom ne isključuje, niti može isključiti mogućnost pogreške u radu tijela nadležnih za planiranje i provođenje proračuna, a u konkretnom slučaju, očito je došlo do pogreške na strani tužitelja. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, a koju je tuženik uopćeno osporio navodeći da se tužbi protivi u cijelosti, za istaknuti je da je teret dokaza bio na tužitelju. U prilog svojoj tvrdnji u odnosu na visinu zahtjeva, sudu je dostavio u spis nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ljupka Omazića. To vještačenje nije provedeno po nalogu suda, već na zahtjev i za potrebe tužitelja u ovom postupku. Međutim, usprkos tome, sud je navedeno vještačenje cijenio kao ispravu dovodeći ga u vezu s drugim dokazima provedenim u postupku. Uz to, osim uopćenog osporavanja, tuženik nije priložio niti predložio druge dokaze, čak i nakon što je na uvid dobio navedeno vještačenje sačinjeno za potrebe tužitelja. Pritom, očito je da je tuženik svoje protivljenje tužbenom zahtjevu zasnovao i temeljio prvenstveno na materijalnom pravu, odnosno da je i sam činjenični supstrat ovog postupka smatrao manje bitnim u kontekstu njegovih interesa, smatrajući da i činjenice izložene po tužitelju daju osnova za njegov uspjeh u ovoj parnici.

Zbog navedenog, sud drži da je tužitelj dokazao i visinu svog tužbenog zahtjeva.

Što se tiče zateznih kamata, sud smatra da tužitelj i na to sporedno potraživanje ima pravo primjenom odredbi čl. 1115. ZOO-a, ali je sporan njihov tijek. Naime, prema citiranoj odredbi, kada se vraća što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju, tuženik je bio pošteni stjecatelj sve do trenutka dok ga ovdje tužitelj nije upozorio na pogrešnu isplatu, a od tog trenutka njegovo poštenje prestaje. Upitan je trenutak kada je tužitelj tuženika pozvao na vraćanje stečenog bez osnove. U tužbi tužitelj zatezne kamate traži od 13. srpnja 2023., očito povezujući navedeni datum sa elektroničkom poštom koju je 4. srpnja 2023. poslao tuženiku i koja predstavlja poziv da u roku od 8 dana izvrši plaćanje traženog iznosa. Navedeni e-mail prileži spisu, kao i neuručeni dopis s povratnicom kojeg je tužitelj prethodno poslao tuženiku i kojeg spominje u tužbi.

Međutim, niti za navedenu poruku elektroničke pošte u spisu ne prileže dokazi da je ista isporučena tuženiku, pa sud nespornim trenutkom trenutka poziva na povrat spornog iznosa smatra dan kada je tuženik primio tužbu u ovom postupku, radi čega je tužitelju dosudio zatezne kamate od navedenog datuma, a odbio njegov zahtjev u tom dijelu za razdoblje od 13. srpnja 2023. do trenutka kada je tuženiku uručena tužba. Tuženik je tužbu zaprimio 30. siječnja 2024. što je sud utvrdio uvidom u aplikaciju eSpis, a izvadak je priložen uz zapisnik s ročišta od 21. ožujka 2024.

11. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a s obzirom da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva koji se odnosi na sporedno potraživanje i u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je trebalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje Tarifa), te trošak zastupanja na ročištu od 21. ožujka 2024. u istom iznosu prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 234,38 eura.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. ožujka 2024., budući je isti dostavljen u spis 3 dana prije održavanja pripremnog ročišta, pa je, s obzirom na navedene okolnosti, tužitelj mogao njegov sadržaj izložiti na zapisnik, a uz to podnesak sadrži prijedlog dokaza koje sud u postupku nije izveo, slijedom čega podnesak nije bio nužan za vođenje parnice.

12. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 26. travnja 2024.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku uz poziv za plaćanje sudske pristojbe

- Tuženiku po punomoćniku

- u spis

Broj zapisa: 9-30866-d5153

Kontrolni broj: 002ac-8ffff-03386

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=TOMISLAV JURLINA, L=ZADAR, O=TRGOVAČKI SUD U ZADRU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.