Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-104/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, Područna služba Varaždin, Varaždin, Kolodvorska 20c, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, A. Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, Zelinska 4, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. ožujka 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nataše Ivek Kalamari, radnice u tužitelju i zamjenice punomoćnika tuženika Nikoline Cvetki, odvjetniče vježbenice u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, iz Zagreba, te danom objave presude 26. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, A. Heinza 4, OIB: 29743547503, isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, Područna služba Varaždin, Varaždin, Kolodvorska 20c, iznos od 448,86 eura (slovima: četristočetrdesetosam eura i osamdesetšest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. svibnja 2019., pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg iznosa od 1.575,39 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.046,31 eura, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova, i to, u iznosu od 616,23 eura odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud je u ovoj pravnoj stvari povodom tužbe tužitelja, a nakon provedenog dokaznog postupka 14. lipnja 2021. donio presudu poslovni broj P-182/2019-8 kojom je naložio tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 15.251,72 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2019., pa do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova predmetnog postupka u iznosu od 4.019,06 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, te je odlučujući o toj žalbi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojim rješenjem poslovni broj Pž-3971/2021- 2 od 17. srpnja 2023. predmetnu prvostupanjsku odluku ukinuo i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje. U navedenoj drugostupanjskoj odluci, u bitnome, navedeno je da je osnovan tuženikov žalbeni navod kojim je isti upirao na pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano za Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 115/18.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., da navedeni drugostupanjski sud, a kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev 552/08. od 8. travnja 2010, Rev 550/10. od 9. siječnja 2013. i Rev-x 1262/11. od 22. listopada 2014. smatra da tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine njegovu osiguraniku predstavlja novu štetu, te da su stoga u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidskih mirovina u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih mjesečnih isplata. Drugostupanjski sud je naveo da su stoga, a u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidskih mirovina u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. i 62/18., dalje: ZMO), dok je ovaj sud primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., dalje: ZMO/18.), ali da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 115/18.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019. ne primjenjuje u ovom postupku jer se tužiteljeva tražbina odnosi na 2018., pa da se slijedom navedenog u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. i 62/18., dalje: ZMO) koji regulira tuženikovu odgovornost odredbom čl. 161. st. 1. prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, drugostupanjski sud je naveo da prema odredbi čl. 162. st. 1. ZMO-a Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, kao i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno, korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZMO-a) pa da stoga tužitelj za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. ima pravo na naknadu štete koja odgovara punom iznosu isplaćene invalidske mirovine, ali da bi tužiteljev osiguranik nesporno s navršenih 65 godina života (27. kolovoza 2015.) ostvario pravo na starosnu mirovinu, pa da stoga opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina života i time stekao pravo na punu starosnu mirovinu, predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine, pa da, dakle, tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa invalidske mirovine koju isti isplaćuje, da bi tek tada tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne. Drugostupanjski sud je naveo da je navedeno u skladu sa pravnim shvaćanjem prihvaćenim na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 15.prosinca 2016. prema kojem HZMO ima pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u navedenoj je odluci naveo da tuženik koji tvrdi da je tužiteljev osiguranik ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu, pa da bi zbog toga šteta za tužitelja predstavljala razliku između starosne i invalidske mirovine, bio dužan i dokazati da je visina starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva i da je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku. Drugostupanjski sud je pridodao da je u konkretnom slučaju tuženik predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost da bi tužitelj u utuženom razdoblju isplaćivao starosnu mirovinu koja bi po svojoj visini bila jednaka visini isplaćene invalidske mirovine, a koji je dokazni prijedlog prvostupanjski sud odbio izvesti pogrešno smatrajući da se primjenjuje ZMO/18. koji odredbom čl. 161. propisuje da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete u punom iznosu bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. Drugostupanjski sud je ovaj sud uputio da u ponovnom postupku izvede dokaz financijskim vještačenjem, te da nakon toga donese novu na zakonu osnovanu odluku.

3. Tijekom provođenja ponovnog postupka održana su ročišta 27. prosinca 2023. i 15. ožujka 2024., te je, sukladno uputi drugostupanjskog suda proveden i dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Kseniji Špoljarić, mag. oec. iz Čakovca radi utvrđenja činjenice koliku bi starosnu mirovinu osiguranik tužitelja Stjepan Kovačić ostvario na dan 27. kolovoza 2015. kada je ispunio uvjete za starosnu mirovinu, te radi utvrđena kolika bi bila razlika između pretpostavljene starosne mirovine te invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja i to u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. Navedeni vještak u spis je 9. veljače 2024. dostavio nalaz i mišljenje u koji je sud izvršio uvid, a također, izvršen je i uvid u: presudu Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj XV P-7/01. od 3. travnja 2021. (listovi 4-7 spisa), rješenje tužitelja od 11. rujna 2002. u svezi odlučivanja za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu osiguranika Stjepana Kovačića (listovi 8-9 spisa), presliku nalaza u svezi invalidnosti Stjepana Kovačića (listovi 10-12 spisa), karticu glavne knjige po računovodstveno flex polju (listovi 13 i 14 spisa), presliku dopisa tužitelja tuženiku od 16. travnja 2019. (list 15 spisa), potvrdu o isplaćenim mirovinskim primanjima (listovi 16-17 spisa), sudsku praksu, odluke sudova Republike Hrvatske u svezi zahtjeva za naknadu štete u vidu isplaćene invalidske mirovine (listovi 23-29 spisa, te 33-41 spisa), presliku rješenja tužitelja od 23. rujna 2016. (list 32 spisa), sudsku praksu (listovi 46- 81 spisa), presliku rješenja tužitelja od 28. travnja 2014. (listovi 89 i 90 spisa), primjerke sudske prakse (listovi 96-123 spisa), žalbu, u sudsku praksu (listovi 142-154 spisa, 157-161 spisa, 173-225 spisa), drugostupanjsku odluku poslovni broj Pž-3971/2021- 2 od 17. srpnja 2023. (listovi 236-240 spisa), sudsku praksu s listova 246-314 spisa, nalaz i mišljenje vještaka Ksenije Špoljarić, mag. oec. iz Čakovca od 9. veljače 2024. (listovi 321-336 spisa), sudsku praksu (listovi 344-370 spisa i 377-459 spisa), kao i u presudu Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-53/2023-12 i Pn-69/2023-8 obje odluke od 6. ožujka 2024. te u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4866/2022-2 od 6. lipnja 2023.

4. Ocjenom provedenih dokaza sud je djelomično utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Naime, kako je iznijeto, tijekom postupka između stranaka nije bio sporan nastanak štetnog događaja i to prometne nesreće od 3. srpnja 2000. u kojoj je stradao osiguranik tužitelja Stjepan Kovačić, nije sporna tuženikova pasivna legitimacija, kao i odgovornost tuženika jer je tuženik u odgovoru na tužbu navedeno učinio nespornim. Također, nije sporno da je rješenjem tužitelja od 11. rujna 2002. broj spisa 0070646 (listovi 8-9 spisa) osiguraniku tužitelja Stjepanu Kovačiću priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada. Također, tijekom postupka između stranaka nije sporna ni činjenica da je tužitelj izvršio isplatu utuženog iznosa iz ove pravne stvari gore navedenome svome osiguraniku s osnova invalidske mirovine, a kako to proizlazi iz potvrde Odjela za ekonomsko financijske poslove tužitelja o izvršenim isplatama (list 16 spisa).

6. Između stranaka, međutim, sporno je pripada li tužitelju pravo na naknadu štete s osnove isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku Stjepanu Kovačiću za utuženo razdoblje na način kako to isti traži u ovom postupku, te je, dakle, sporna primjena mjerodavnog prava.

7. Na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 15. prosinca 2016. donijeto je pravno shvaćanje prema kojem Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine kojeg bi isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine. Budući da bi tužiteljev osiguranik Stjepan Kovačić koji je rođen 27. kolovoza 1950., a što je sud utvrdio uvidom u rješenje tužitelja od 11. rujna 2002. (listovi 8-9 spisa) nesporno s navršenih 65 godina života (27. kolovoza 2015.) ostvario pravo na starosnu mirovinu, to slijedom toga opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je njegov osiguranik navršio 65 godina života i time stekao pravo na punu starosnu mirovinu predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine. Upravo radi utvrđenja navedene razlike sud je, kako je iznijeto, proveo dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem, te je uvidom u navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ksenije Špoljarić od 9. veljače 2024. utvrdio da je vještak izračunao da bi osiguranik tužitelja Stjepan Kovačić uz pretpostavku da je stekao pravo na starosnu mirovinu 27. kolovoza 2015., kada je napunio 65 godina života i uz pretpostavku da je do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu ostvario radni staž od 22 godine 6 mjeseci 12 dana na dan umirovljenja ostvario pravo na mirovinu u iznosu od 176,92 eura, da bi pretpostavljena starosna mirovina navedenog osiguranika za razdoblja od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. sukladno odredbi čl. 90. Zakona o mirovinskom osiguranju u visini najniže propisane mirovine iznosila ukupno 2.250,14 eura, a da je tom osiguraniku od strane tužitelja za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. isplaćena invalidska mirovina u iznosu od 2.699,00 eura. Vještakinja je stoga izračunala da razlika između pretpostavljene starosne mirovine te invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. iznosi 448,86 eura.

8. Tuženik je zaprimio navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je u svom podnesku od 27. veljače 2024. naveo da ne stavlja primjedbe na taj nalaz i mišljenje vještaka, te je pridodao da je u međuvremenu došlo do promjene pravnih shvaćanja na drugostupanjskom sudu te revizijskom sudu, a prema kojima je obveza tuženika propisana odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu gdje je odredbom čl. 27. toga Zakona propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskoga ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji, a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik je u prilog predmetnog podneska dostavio sudsku praksu (listovi 344-371 spisa).

9. Tužitelj je, međutim, u svom podnesku od 7. ožujka 2024. (listovi 372-376 spisa) naveo da ne prihvaća predmetni nalaz i mišljenje vještaka od 9. veljače 2024. jer da se radi o izračunu pretpostavljene starosne mirovine koja osiguraniku tužitelja nije priznata rješenjem donesenim u strogo propisanom upravnom postupku, da mu nije poznato prema kojoj zakonskoj odredbi je propisano da se šteta koju trpi tužitelj u ovom predmetu ima odrediti na način kako je to zamislio tuženik, da se u nalazu vještaka radi o fiktivnom izračunu visine štete koji nije ni pravilan ni pravno valjan s obzirom što se stvarna šteta na koju tužitelj ima pravo ne temelji na hipotetskim izračunima već na temelju pravomoćno priznatog prava na starosnu mirovinu i na temelju izvršene isplate sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju, da je po Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98.) čl. 160. bilo propisano da je tužitelj imao pravo na naknadu štete u razmjernom iznosu, ali da je ta odredba prestala važiti 31. prosinca 2013., da on u ovom predmetu štetu potražuje temeljem odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014., a koja je odredba jasna i precizna te točno određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo. Naveo je da je novčani iznos koji potražuje tužbom nastao stvarnom isplatom priznate invalidske mirovine pa da stoga nije u mogućnosti obračunati neki fiktivni iznos štete jer osiguraniku tužitelja osim priznate invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada u upravnom postupku nije priznato pravo na starosnu mirovinu, da, a u slučaju da bi ipak sud protumačio da se traži razlika između pretpostavljene starosne mirovine i stvarno isplaćene invalidske mirovine zbog ozljeda izvan rada da takva fiktivna razlika nije i ne može biti šteta po općim načelima odštetnog prava jer takav iznos tužitelj nije nikome isplatio slijedom čega nije ni došlo do umanjenja njegove imovine pa se stoga ne može ni utvrditi kada je navedeni iznos dospio na naplatu niti se može utvrditi tijek zakonske zatezne kamate. Tužitelj je ponovio da u ovom predmetu potražuje naknadu štete kroz izvorno pravo tužitelja za naknadu štete kao regresni zahtjev prema odredbi čl. 161. i 164. ZMO, a da se odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosi na subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja prema društvu za osiguranje, što nije ovdje slučaj.

12. Međutim, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9.lipnja 2022. promijenjeno je dosadašnje pravno shvaćanje i donijeto novo koje glasi: "U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine." (tako u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3251/2022-2 od 12. listopada 2023.).

11. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu - "Narodne novine", broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP.

12. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji (st. 2. čl. 27. ZOOP-a). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3. čl. 27. ZOOP- a).

13. Zbog navedenog, a s obzirom na promjenu pravnog shvaćanja u svezi primjene mjerodavnog materijalnog prava, te sukladno uputi iz ukidne drugostupanjske odluke poslovni broj Pž-3971/2021-2 od 17. srpnja 2023. sud je, kako je iznijeto, proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem radi utvrđenja činjenice koliku bi starosnu mirovinu osiguranik tužitelja Stjepan Kovačić ostvario na dan 27. kolovoza 2015., kad je ispunio uvjete za starosnu mirovinu, te rad utvrđenja činjenice kolika bi bila razlika između pretpostavljene starosne mirovine te invalidske mirovine koja se isplaćuje, odnosno, koja se isplatila osiguraniku tužitelja u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. Kako je iznijeto, navedeni stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Ksenija Špoljarić, mag. oec. iz Čakovca u predmetnom je nalazu od 9. veljače 2024. dala mišljenje i zaključak da bi osiguranik tužitelja Stjepan Kovačić, uz pretpostavku da je isti 27. kolovoza 2015. na dan kada je napunio 65 godina života i s pretpostavkom da je do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu ostvario rani staž od 22 godine 6 mjeseci i 12 dana, na dan umirovljenja ostvario pravo na mirovinu iz čl. 90. Zakona o mirovinskom osiguranju u iznosu od 176,92 eura, da bi pretpostavljena starosna mirovina navedenog osiguranika za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. određena sukladno čl. 90. Zakona o mirovinskom osiguranju u visini najniže propisane mirovine iznosila ukupno 2.250,14 eura, a da je tom istom osiguraniku od strane tužitelja za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. isplaćena invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 2.699,00 eura, pa da stoga razlika između pretpostavljene starosne mirovine, te predmetne isplaćene invalidske mirovine u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. iznosi 448,86 eura.

14. Sud je u cijelosti prihvatio navedeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ksenije Špoljarić, mag. oec. iz Čakovca od 9. travnja 2024. iz razloga što je taj nalaz utemeljen na dokumentaciji stranaka iz ove pravne stvari, a isti je, također, izrađen temeljem zakonskih odredbi koje reguliraju predmetnu materiju vezanu uz konkretan predmet vještačenja. Naime, vještak se u tom nalazu i mišljenju jasno pozvao i detaljno obrazložio koju je poslovnu dokumentaciju i koje je zakonske odredbe te na koji način i zašto koristio prilikom izračuna mirovine koju bi osiguranik tužitelja Stjepan Kovačić ostvario na dan 27. kolovoza 2015. kada je ispunio uvjete za starosnu mirovinu, kao što je detaljno i jasno objasnio na koji je način došao do izračuna razlike predmetne pretpostavljene starosne mirovine te invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. i koja iznosi 448,86 eura. Stoga tužitelj svojim navodima, koji se u bitnome svode na pitanje u svezi primjene mjerodavnog prava, nije uspio dovesti u pitanje pravilnost i točnost predmetnog nalaza i mišljenja.

15. Sud je provedenim dokaznim postupkom i to posebno uvidom u navedeni nalaz i mišljenje utvrdio da je invalidska mirovina koja je od strane tužitelja isplaćena u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. iznosila 2.699,00 eura, a da bi pretpostavljena starosna mirovina u tom istom razdoblju iznosila 2.250,14 eura, pa da je stoga, u konkretnom slučaju, invalidska mirovina veća od starosne za iznos od 448,86 eura, te stoga taj iznos predstavlja štetu koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine u utuženom razdoblju svome osiguraniku Stjepanu Kovačiću. Iz razloga što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu iznosa od 15.251,72 kuna (list 2 spisa), a koji iznos u eurima iznosi 2.024,25 eura (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj – "Narodne novine", broj 57/22. i 88/22., nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute – čl. 43. i čl. 48. toga Zakona, pa je stoga iznose izražene u kunama u ovoj presudi uz primjenu fiksnog tečaja konverzije, 7,53450 valjalo preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. navedenog Zakona o uvođenju eura), te kako je sud utvrdio da šteta koju je tužitelj navedenim isplatama mirovine pretrpio iznosi 448,86 eura, to je sud temeljem citirane odredbe čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP-a djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelju dosudio navedeni iznos od 448,86 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom iznosa na ime naknade štete u visini od 1.575,39 eura odbio kao neosnovan.

16. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati donijeta je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21., 114/22. i 156/22., dalje : ZOO-a).

17. O troškovima postupka sud je odluku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, i temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023. - dalje: Tarifa), gdje je sukladno Tbr. 54. vrijednost boda određena u iznosu od 2,00 eura. Naime, stranke su djelomično uspjele u ovoj parnici, pa je stoga potrebno utvrditi postotak uspjeha stranaka u sporu, a kako je to propisano odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Tužitelj, međutim, nije zatražio naknadu troškova ove parnice, dok je tuženik zatražio naknadu troškova za rad svog punomoćnika za sastav odgovora na tužbu od 11. prosinca 2019. u visini od 100 bodova, za sastav podneska od 18. veljače 2021. u visini 100 bodova, za sastav podneska od 30. studenoga 2023. u visini 100 bodova, za sastav podneska od 27. veljače 2024. u visini od 100 bodova, za sastav žalbe od 18. lipnja 2021. u visini od 125 bodova, za pristup njegovog punomoćnika na ročišta 7. svibnja 2021., 27. prosinca 2023. te 15. ožujka 2024. u iznosu od po 100 bodova za svako ročište. Na predmetne troškove tuženik je predložio i pribrajanje poreza na dodanu vrijednost od 25% te je još zatražio naknadu troškova na ime pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 269,06 kuna, a što preračunato u eure iznosi 35,71 eura, te naknadu na ime pristojbe na žalbu u iznosu od 1.005,00 kuna što preračunato u eure iznosi 133,39 eura, a zatražio je i naknadu troška na ime provedenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura sukladno računu sudskog vještaka za obavljeno vještačenje broj 4/SV-2024/1 od 9. veljače 2024. (list 336 spisa).

Sud je kao potrebne troškove za vođenje ovoga postupka tuženiku dosudio naknadu troškova za rad njegovog punomoćnika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadu troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23., dalje: Tarifa), zatim za rad njegovog punomoćnika za sastav obrazloženih podnesaka od 18. veljače 2021., 30. studenoga 2023. i 27. veljače 2024. u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1. Tarife). Nadalje, sud je tuženiku za rad njegovog punomoćnika za sastav žalbe od 18. lipnja 2021. protiv prvostupanjske presude dosudio naknadu troškova u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr. 10. t. 1. Tarife. Također, tuženik ima pravo na naknadu troškova za zastupanje tuženika na ročištima održanim 7. svibnja 2021., 27. prosinca 2023. te 15. ožujka 2024. u iznosu od po 200,00 eura za svako zastupanje (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Isto tako, tuženik ima pravo na naknadu troškova za plaćenu sudsku pristojbu na žalbu protiv presude u iznosu od 66,70 eura, a ima pravo i na naknadu troškova za plaćeno vještačenje provedeno u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 500,00 eura, a sve sukladno gore navedenom računu sudskog vještaka Ksenije Špoljarić broj 4/SV-2024/1 od 9. veljače 2024. Na navedene dosuđene iznose tuženik ima pravo pribrojiti i pripadajući PDV od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, a koji u konkretnom slučaju iznosi 412,50 eura. Sud, međutim, tuženiku nije dosudio zahtijevanu naknadu troškova na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od zatraženih 269,06 kuna, odnosno, 33,34 eura, a to stoga što taj trošak za tuženika još nije nastao, isti nije bio pozvan na platež te pristojbe, a to sve iz razloga jer je odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/2023.) propisano da obveza plaćanja pristojbe ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da ovaj postupak još nije pravomoćno završen nije ni nastala obveza plaćanja pristojbe za navedeni odgovor na tužbu, pa stoga sud naknadu tog troška nije ni mogao dosuditi tuženiku.

18. Sud je, kako je iznijeto temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrdio postotak uspjeha tužitelja u parnici, i to, tako da postotak uspjeha tužitelja iznosi 22,17%, dok stoga postotak uspjeha tuženika u sporu iznosi 77,83%, pa stoga tuženiku na ime naknade troškova parničnoga postupka, a koje troškove treba tužitelj nadoknaditi tuženiku pripada iznos od 2.046,31 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom predmetnih parničnih troškova i to u iznosu od 582,89 eura valjalo odbiti njegov zahtjev.

U Varaždinu 26. travnja 2024.

Sudac:

Hugo Wedemeyer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave prijepisa odluke.

Odluka se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

Tužitelj HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, Područna služba Varaždin, Varaždin, Kolodvorska 20c,

Tuženik TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, A. Heinza 4, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, Zelinska 4.

Broj zapisa: 9-30866-dacbf

Kontrolni broj: 01e07-dbc84-ae279

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=HUGO WEDEMEYER, L=VARAŽDIN, O=TRGOVAČKI SUD U VARAŽDINU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Varaždinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.