Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1772/2021-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M.-G. & p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika bolnica iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. & p. d.o.o. iz Z., Pisarnica u D., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, rješavajući žalbu tužiteljice podnesenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 46 Pr-839/2021-7 od 30. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2024.

p r e s u d i o j e

Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 46 Pr-839/2021-7 od 30. srpnja 2021. u točki I. izreke, dosuđujućem dijelu točke II. izreke i točki III. izreke i sudi:

Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine broj: .... od 20. veljače 2015. sklopljenog između tuženika bolnice (OIB: ....) i tužiteljice M. V. (OIB: ...) u dijelu u kojem se kao dio sredstava za koje je tužiteljica dužna nadoknaditi štetu tuženiku i učiniti povrat sredstava koje je tuženik u nju uložio za provođenje specijalizacije navode: bruto plaća specijalizanta, naknade za godišnji odmor, putni troškovi i dnevnice, a za slučaj nastanka događaja određenih tom odredbom.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.659,03 eur/12.500,00 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2021. do isplate, kao i da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 518,45 eur/3.906,25 kn, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.244,27 eur/9.375,00 kn s kamatama.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine broj: ... od 20. veljače 2015. sklopljenog između tuženika bolnice i tužiteljice M. V., u dijelu u kojem se kao dio sredstava za koje je tužiteljica dužna nadoknaditi štetu tuženiku i učiniti povrat sredstava koje je tuženik u nju uložio za provođenje specijalizacije navode: bruto plaća specijalizanta, naknade za godišnji odmor, putni troškovi i dnevnice, a za slučaj nastanka događaja određenih tom odredbom (točka I. izreke). Tužiteljica je obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.244,27 eur/9.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2021. do isplate, dok je za više zatraženi iznos od 212,36 eur/1.600,00 kn zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.659,04 eur/12.500,00 kn s kamatama (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude u točki I., dosuđujućem dijelu točke II. i točke III. izreke žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 353. st. 1. 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

6. Međutim, osnovano se žalbenim navodima ističe da je donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine broj: .... od 20. veljače 2015. sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem se kao dio sredstava za koje je tužiteljica dužna nadoknaditi štetu tuženiku i učiniti povrat sredstava koje je tuženik u nju uložio za provođenje specijalizacije navode: bruto plaća specijalizanta, naknade za godišnji odmor, putni troškovi i dnevnice, a za slučaj nastanka događaja određenih tom odredbom.

8. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da su tuženik kao bolnica i tužiteljica kao specijalizant 20. veljače 2015. u D. sklopili Ugovor o specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine broj: ... (dalje: Ugovor o specijalizaciji) kojim su utvrdili da je specijalizant sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da će provesti program specijalističkog usavršavanja specijalizacije iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, temeljem rješenja ministra zdravlja Republike Hrvatske te nakon uspješno položenog specijalističkog ispita raditi za potrebe bolnice;

- da su tuženik kao poslodavac i tužiteljica kao radnik 21. travnja 2015. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta liječnika specijalizanta, da su 1. lipnja 2017. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta liječnika specijalizanta te da su 11. studenog 2020., a nakon što je tužiteljica u studenom 2020. položila specijalistički ispit, sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa obavljanje poslova radnog mjesta liječnika specijalista;

-da je 7. svibnja 2021. tužiteljica otkazala Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen među strankama 11. studenog 2021. pisanim otkazom bez navođenja konkretnih razloga zbog kojih otkazuje ugovor o radu;

-da je specijalističko usavršavanje tužiteljice temeljem Ugovora o specijalizaciji trajalo ukupno 5 godina, 8 mjeseci i 20 dana te da je tužiteljica jednostrano otkazala Ugovor o radu sklopljen 11. studenog 2020. nakon nepunih 6 mjeseci rada kod tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist;

-da se Ugovorom o specijalizaciji tužiteljica obvezala (čl. 2. Ugovora) svladati program specijalizacije iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, obavljati sadržaj programa te specijalizacije po rješenju ministra zdravlja, završiti specijalizaciju u propisanom roku, a najkasnije u roku od 6 mjeseci nakon završenog specijalističkog staža te ostati u radnom odnosu nakon položenog specijalističkog ispita najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija dok se tuženik obvezao (čl. 3. Ugovora) redovito specijalizantu isplaćivati plaću i ostale naknade sukladno Pravilniku o plaćama i naknadama plaća bolnice , Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i drugim propisima, snositi sve troškove koji su neophodni i propisani za provođenje specijalističkog staža te rasporediti specijalizanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj specijalizaciji po položenom specijalističkom ispitu iz ugovorene specijalizacije;

-da je za vrijeme specijalizacije, iako zaposlena kod tuženika, tužiteljica dio programa specijalizacije, a time i rad u tom razdoblju, obavljala u zdravstvenoj ustanovi ovlaštenoj za provođenje specijalističkog usavršavanja različitoj od tuženika, pa je tako od svibnja 2017. do studenog 2020. radila u bolnici S. te bolnici u Z., ali da je tuženik za cijelo vrijeme specijalizacije tužiteljici isplaćivao plaću i naknadu plaće;

-da se čl. 5. st. 1. Ugovora o specijalizaciji tužiteljica obvezala naknaditi štetu tuženiku i učiniti povrat svih sredstava koja je u nju uložio tuženik za provođenje specijalizacije - bruto plaća specijalizanta, troškova zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje, troškove mentorstva, naknade za godišnji odmor, putne troškove, dnevnice i ostale troškove vezane za uspješno provođenje specijalizacije u slučaju ako odustane od specijalizacije ili na vrijeme ne završi ugovorenu specijalizaciju bez opravdanih razloga, ako samovoljno promijeni vrstu specijalizacije, ako bude osuđena na kaznu zatvora u trajanju dužem od 6 mjeseci, ako uslijedi otkaz Ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem specijalizanta i ako specijalizant jednostrano raskine Ugovor o radu prije isteka vremena iz čl. 2. al. 5. Ugovora;

-da je Ugovor o specijalizaciji sklopljen na temelju čl. 140. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ br. 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 35/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12, 82/13, 22/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i broj 131/17, dalje ZZZ/08) i čl. 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ br. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15 – dalje Pravilnik/11), s time da je čl. 11. Pravilnika/11, koji je među ostalim, sadržavao i odredbu o obvezi naknade štete u slučaju prijevremenog raskida ugovora o radu, ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II- 187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. i prestao važiti 31. prosinca 2017.;

- da činjenica što je čl. 11. Pravilnika/11 nakon sklapanja Ugovora o specijalizaciji utvrđen nezakonitim i prestao važiti ne utječe na valjanost tog Ugovora, jer je u vrijeme kad je Ugovor sklopljen čl. 11. Pravilnika/11 bio važeći (prestao je važiti tek 31. prosinca 2017.). Također, i jer se ugovorne strane u odredbi čl. 5. Ugovora o specijalizaciji, kojom je tužiteljica preuzela obvezu naknade štete u visini bruto plaća nigdje izrijekom ne referiraju na čl. 11. st. 3. Pravilnika/11, već taj članak, a koji u stavku 1. sadrži odredbu o obvezi zdravstvene ustanove na sklapanje ugovora o međusobnim pravima i obvezama sa specijalizantom, navode samo u uvodu Ugovora o specijalizaciji, i to uz čl. 140. ZZZ/08, kojim je propisano kome se točno može odobriti specijalizacija;

-da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o specijalizaciji jasna, razumljiva i lako uočljiva jer je pisana jednakim fontom kao i ostale odredbe, jer sam Ugovor sadrži samo osam članaka, dug je svega dvije stranice te su sve odredbe pisane riječima i izrazima razumljivim visoko obrazovanoj osobi, radi čega da je tužiteljica nedvojbeno razumjela značenje sporne ugovorne odredbe, da je stoga Ugovor o specijalizaciji sklopljen sporazumnom i slobodnom voljom stranaka upravo u predmetnom sadržaju, bez obzira na činjenicu što je sadržaj istog pripremila jedna ugovorna strana, tuženik;

-da obvezu naknade štete sadržanu u čl. 5. Ugovora tuženik nije učinio ovisnim o svojoj volji i radnjama, već isključivo o (neopravdanim) radnjama tužiteljice, to predmetni Ugovor o specijalizaciji da nije protivan načelu ravnopravnosti stranaka kao jednom od temeljenih načela obveznih odnosa;

-da je u trenutku sklapanja Ugovora o specijalizaciji tužiteljica bila svjesna da je prihvaćanje takve obveze uvjet pod kojim su sve zdravstvene ustanove u Republici Hrvatskoj nudile specijalističko usavršavanje, što utvrđuje iskazom tužiteljice da su ugovori o radu i obvezama kolega tužiteljice specijalizanata sadržajno gotovo identični njezinom ugovoru, da se razlikuju samo podaci o zaposleniku i ustanovi odnosno poslodavcu te da su prema saznanju tužiteljice sve zdravstvene ustanove u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji nudile iste uvjete specijalizacije propisane tada važećim Pravilnikom;

-da je tuženik dužan pravovremeno planirati zapošljavanje radnika na radnim mjestima liječnika specijalista, a za potrebe tog zapošljavanja, kako bi osigurao liječnike potrebne specijalizacije, dužan je provoditi specijalističko usavršavanje liječnika koje će zatim zapošljavati na upražnjenim radnim mjestima liječnika specijalista, što je i bilo razlogom radi kojeg je zdravstvena ustanova financirala specijalistički program specijalizanata i njegovo stručno usavršavanje u određenoj grani medicine, zbog čega sud ne prihvaća da bi tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja ili moralu društva, već upravo suprotno tome, utvrđuje da je tužiteljica postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja time što je prihvatila specijalizaciju pod izričitim i jasnim uvjetom ostanka u radnom odnosu sa tuženikom određeno vrijeme nakon završene specijalizacije, što znači da je takav uvjet prihvatila pod obvezom naknade štete tuženiku ukoliko uvjet ne ispoštuje, a zatim jednostrano i bez dokazanih opravdanih razloga otkazala ugovor o radu prije proteka tog vremena, ustajući protiv tuženika tužbom o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je prethodno prihvatila obvezu naknade tuženiku štete koja mu je nastala time što je tuženik uložio vrijeme i novčana sredstva (troškove specijalizacije i materijalne troškove po osnovi radnog odnosa) u usavršavanje tužiteljice, u dobroj vjeri se pouzdajući da će tužiteljica sukladno čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) ispuniti Ugovorom o specijalizaciji preuzete obveze;

-da iako je tužiteljica plaću i druge materijalne naknade ostvarene po osnovi radnog odnosa za vrijeme specijalizacije primila za stvarno obavljeni rad u zdravstvenoj ustanovi, u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji važećim pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj da nije bila propisana zabrana radnika slobodno raspolagati primanjima ostvarenim po osnovi radnog odnosa, plaćom. Stoga, da nije bilo zapreke da tužiteljica Ugovorom o specijalizaciji preuzme obvezu povrata plaća i drugih novčanih primanja po osnovi radnog odnosa tuženiku, ukoliko se ostvare Ugovorom o specijalizaciji točno određeni uvjeti, a kakvo pravo na slobodno raspolaganje primicima po osnovi rada u vezi sa preuzimanjem obveze na naknadu štete poslodavcu u visini bruto plaće u slučaju raskida ugovora o radu elaborira i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1005/2019 od 18. veljače 2021.;

-da u trenutku sklapanja Ugovora o specijalizaciji tužiteljica nije bila u stanju nužde, teškom materijalnom stanju, nedovoljno iskusna, lakomislena ili u položaju zavisnosti, to sud ne nalazi dokazanim da Ugovor o specijalizaciji, konkretno sporna ugovorna odredba, ima karakter zelenaškog ugovora u smislu čl. 329. ZOO-a;

-da načelo ispunjenja obveze i odgovornosti za njeno ispunjenje ni na koji način nije u koliziji sa temeljnim gospodarskim slobodama u Europskoj uniji;

-da sklapanjem predmetnog Ugovora o specijalizaciji tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge specijalizante koji su u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji zasnivali specijalizaciju bilo kod tuženika ili u drugim zdravstvenim ustanovama, pa da bi stoga sporna ugovorna odredba bila diskriminatorna, protivna i jednom pravu i temeljnoj slobodi zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s važećim Protokolima (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), pravu na slobodni odabir profesije, pravu na plaćeni rad i na slobodno kretanje u smislu prava traženja zaposlenja u drugim ustanovama i državama;

-da Ustavni sud u odluci na koju upire tužiteljica, broj: U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020., navodi da se bruto plaća ne može smatrati troškom specijalizacije, međutim, sporna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o specijalizaciji ne koristi pojam „troškovi specijalizacije“, niti bruto plaću specijalizanta podvodi pod pojam troškova specijalizacije.

8.1. Slijedom izloženog sud utvrđuje da sporna odredba čl. 5. Ugovora o specijalizaciji obvezuje tužiteljicu na naknadu štete tuženiku povratom sredstava koja je u nju uložio za provođenje specijalizacije, dakle, troškova specijalizacije i troškova koji su bili vezani za uspješno provođenje specijalizacije, a jedan od kojih je bruto plaća i ostala novčana primanja po osnovi radnog odnosa, jer je stupanje u radni odnos nužno za provođenje specijalizacije pa je time i isplata plaće i drugih naknada iz radnog odnosa trošak koji omogućava uspješno provođenje specijalizacije

9. Osnovano tužiteljica žalbenim navodima osporava pravilnost navedenog utvrđenja suda prvog stupnja.

9.1. Sukladno čl. 11. tada važećeg Pravilnika/11 zdravstvena ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija i grad sa specijalizantom sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama (st. 1.). Pri sklapanju ugovora iz stavka 1. ovoga članka obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije (st. 2.). U ugovoru iz stavka 1. ovoga članka potrebno je ugovoriti i iznos naknade štete koju je doktor medicine, u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorene obveze rada iz stavka 2. ovoga članka, obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka, a koji ne može biti veći od 50% iznosa troškova specijalizacije iz članka 12. st. 1. ovoga Pravilnika (st. 3.). Iznimno od stavka 3. ovoga članka, ako doktor medicine otkaže Ugovor o radu i uz pribavljenu suglasnost ministra zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija, odnosno grad, obveza rada iz stavka 2. ovoga članka nastavlja se u toj zdravstvenoj ustanovi (st. 4.). Prema čl. 12. st. 1. Pravilnika (Narodne novine 54/12) troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje.

9.2. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine 62/16 – dalje Pravilnik/16) izmijenjeni su članci 11. i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, pa je tako čl. 11. st. 3. toga Pravilnika propisano da ako specijalizant namjerava otkazati ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. toga članka i želi žasnovati radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad, obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost ministarstva te naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 12. st. 1. ovoga Pravilnika zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. toga članka. Nadalje, prema čl. 12. st. 1. Pravilnika/16 propisano je da troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Odredbom čl. 17. Pravilnika/16 propisano je i da su zdravstvene ustanove iz čl. 11. st. 1. Pravilnika obvezne ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno čl. 5. i 6. toga Pravilnika, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu toga Pravilnika.

9.3. Bitna novina u odnosu na ranije je da specijalizant više nije u obvezi vratiti isplaćene mu bruto plaće koje su prema ranijem Pravilniku također činile troškove specijalizacije i koje je također morao vratiti razmjerno izvršenoj obvezi rada s naslova naknade štete. Dakle, Pravilnikom/16 drugačije su uređeni odnosi u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka u pogledu onoga što čini troškove specijalizacije i povrata istih u slučaju neopravdanog otkazivanja i koje odredbe idu u korist radnika.

10. Odredbom čl. 56. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56(90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) regulirano je da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život te je navedenom odredbom utemeljen pojam zarade, odnosno plaće koja ima socijalnu funkciju i predstavlja osnovu za osiguranje slobodnog i dostojnog života pojedinca koji je ostvario zaradu, ali i njegove obitelji. Istim člankom jamči se ostvarivanje zarade na temelju rada, te štite i zakonom zajamčena prava građana koja iz njihovog rada proizlaze.

11. U sklopljenom Ugovoru o specijalizaciji sadržana je odredba kojom se bolnica obvezuje redovito specijalizantu isplaćivati plaću i ostale naknade sukladno Pravilniku o plaćama i naknadama plaća bolnice , Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i drugim propisima (čl. 3. st. 1.), te da će sva prava i obveze koje proističu iz Ugovora o radu specijalizant ostvarivati u skladu s općim aktima bolnice (čl. 4.), a u sklopljenim ugovorima o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto liječnik specijalizant, ugovoreno da za obavljanje poslova iz tog ugovora, radnik ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama Kolektivnog ugovora i Dodatka kolektivnom ugovoru, te Pravilnika o radu poslodavca (čl. 7. st. 1.), te da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koji je raspoređen i osnovice za izračun plaće, s uvećanjem sukladno Kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru (st. 2.).

11.1. Dakle, riječ je o naknadi plaće i ostalih primanja vezanih uz radni odnos koje je tuženik bio u obvezi isplatiti tužiteljici na temelju sklopljenog Ugovora o radu za izabrano radno mjesto specijalista na neodređeno vrijeme.

12. Stoga prema shvaćanju ovog suda obveza tuženika na isplatu plaće i drugih davanja iz radnog odnosa nije i ne može u smislu odredbe čl. 12. Pravilnika/11 kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna predstavljati "troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije".

13. Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije.

14. Prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje je tuženik kao poslodavac imao vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između tuženika i tužiteljice kao specijalizanata reguliran zasebnim pravnim poslom, ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023.).

14.1. Stoga je ocjena ovoga suda da je ništetan dio odredbe čl. 5. st. 1. predmetnog Ugovora o specijalizaciji u dijelu u kojem se kao dio sredstava za koje je tužiteljica dužna naknaditi štetu tuženiku i učiniti povrat sredstava koje je tuženik u istu uložio za provođenje specijalizacije navode bruto plaća specijalizanta, naknade za godišnji odmor, putni troškovi i dnevnice, odnosno iznos isplaćene plaće za obavljani rad tužiteljici i navedene naknade ne mogu ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tužiteljicu.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, a što je ovdje slučaj, ništetan je osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

16. Za dodati je i da su ZZZ/08 i na temelju njega doneseni Pravilnik/11 kao mjerodavni propisi na temelju kojih je odlučivano o tužbenom zahtjevu, u međuvremenu prestali važiti. Naime, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22 i 156/22, dalje ZZZ/18), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., prestao je važiti ZZZ/08.

17. Odredbama čl. 186. do 191. ZZZ/18 normirano je radnopravno područje međusobnih prava i obveza zdravstvenih radnika koji prolaze program specijalističkog usavršavanja i zdravstvene ustanove kao poslodavca, pitanja koja su vezana uz njihovo specijalističko usavršavanje, ali i moguće situacije ako zdravstveni radnik kao specijalist prije isteka vremena ugovorene obveze rada iz čl. 186. st. 2. ZZZ/18 otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi u kojoj obavlja specijalizaciju i novi radni odnos zasnuje u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne samouprave) odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave, obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost Ministarstva. U vezi s tim, odredbom čl. 191. ZZZ/18 regulirano što se smatra troškovima specijalizacije, a to su troškovi glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju, pri čemu je zakonodavac u čl. 191. st. 2. ZZZ/18, a koji glasi da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa, normirao što se smatra "troškovima specijalizacije", za razliku od ZZZ/08, koji takvu odredbu nije sadržavao.

17.1. Stoga je, polazeći od navedenih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo prihvatiti na način pobliže naveden izrekom ove presude.

18. Iz ovih je razloga citirana presuda u pobijanom dijelu preinačena i na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

19. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

20. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, te joj je na temelju odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a dosuđen zatraženi parnični trošak prema označenoj vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) u iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kn, za sastav podneska od 9. lipnja 2021. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kn, te za pristup ročištima 10. lipnja i 30. lipnja 2021. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 331,81 eur/2.500,00 kn, što uz PDV, iznosi ukupno 1.659,04 eur/12.500,00 kn. Tužiteljici je dosuđen i trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 518,45 eur/3.906,25 kn.

21. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke II. izreke) presude suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 26. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte