Poslovni broj: P-576/2021-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću u pravnoj stvari tužitelja I.C. iz V., OIB: …,

zastupanog po pun. M.P. odvjetniku u P. OIB: …, protiv tuženika R.A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po OD K. & P. d.o.o. Z., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i

zaključene glavne i javne rasprave dana 29. ožujka 2024. u nazočnosti tužitelja osobno uz svog punomoćnika te zamj. pun. tuženika H.Č., odvjetnicu u

V., a na ročištu za objavu presude 25. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 7. Ugovora o kreditu broj …, koji je potvrđen od javnog bilježnika L.P. iz O., pod brojem: OV-

8998/07, dana 30.03.2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak ( CHF ), a koja glasi: „ 7. sedmo/ Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku R.A. d.d.

OIB: …, da tužitelju I.C., OIB: … V.D., da zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između preračunatih iznosa otplaćenih anuiteta u CHF u kune po srednjem tečaju za CHF za kune tuženika na dane dospijeća plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđeni anuitet u CHF preračunat u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita dana 03.04.2007.godine, uz isključenje utjecaja razlike više plaćene redovne kamate, u iznosu od 2.461,24 €, sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 02.04.2008. pa do 31.07.2015.godine, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022.,

po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri ( 3 ) postotna poena, te od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

- 3,31 € od 02.04.2008. -

2,38 € od 02.07.2008.

- 9,49 € od 04.11.2008.

- 2,87 € od 02.12.2008.

- 13,31 € od 03.01.2009.

- 15,30 € od 03.02.2009.

- 16,70 € od 03.03.2009.

- 16,70 € od 02.04.2009.

- 23,50 € od 05.05.2009.

- 9,29 € od 02.06.2009.

- 7,87 € od 02.07.2009.

- 9,90 € od 05.08.2009.

- 13,30 € od 02.09.2009.

- 10,58 € od 02.10.2009.

- 8,10 € od 03.11.2009.

- 9,84 € od 02.12.2009.

- 12,62 € od 05.01.2010.

- 13,74 € od 03.02.2010.

- 14,23 € od 03.03.2010.

- 21,80 € od 02.04.2010.

- 17,11 € od 04.05.2010.

- 17,11 € od 02.06.2010.

- 33,35 € od 02.07.2010.

- 32,67 € od 03.08.2010.

- 41,68 € od 02.09.2010.

- 31,66 € od 02.10.2010.

- 29,61 € od 03.11.2010.

- 35,39 € od 02.12.2010.

- 48,98 € od 04.01.2011.

- 39,91 € od 02.02.2011.

- 42,29 € od 03.03.2011.

- 40,49 € od 02.04.2011.

- 39,81 € od 03.05.2011.

- 54,08 € od 02.06.2011.

- 53,06 € od 02.07.2011.

- 65,63 € od 02.08.2011.

- 61,28 € od 02.09.2011.

- 53,50 € od 04.10.2011.

- 52,83 € od 03.11.2011.

- 51,74 € od 02.12.2011.

- 53,90 € od 03.01.2012.

- 57,61 € od 02.02.2012.

- 57,98 € od 02.03.2012.

- 56,09 € od 03.04.2012.

- 57,36 € od 03.05.2012.

- 58,23 € od 02.06.2012.

- 57,10 € od 03.07.2012.

- 56,87 € od 03.08.2012.

- 56,05 € od 04.09.2012.

- 53,35 € od 03.10.2012.

- 56,21 € od 03.11.2012.

- 57,43 € od 04.12.2012.

- 56,67 € od 03.01.2013.

- 51,79 € od 02.02.2013.

- 55,85 € od 02.03.2013.

- 55,78 € od 03.04.2013.

- 54,61 € od 03.05.2013.

- 49,66 € od 04.06.2013.

- 351,69 € od 02.07.2013.

- 52,70 € od 03.09.2013.

- 55,40 € od 02.10.2013.

- 54,01 € od 05.11.2013.

- 54.69 € od 03.12.2013.

- 56,12 € od 03.01.2014.

- 56,93 € od 04.02.2014.,

pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R.A., Z., OIB:…, da tužitelju I.C. OIB: …, V.D., naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od

2.477,42 eur, zajedno sa zateznom kamatom, sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 25. travnja 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 17. svibnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.

2.Tužitelj tvrdi da je s tuženikom dana 30.03.3007. godine zaključio Ugovor o kreditu broj …, koji je potvrđen od Javnog bilježnika L.P., iz

O., pod brojem: OV-8998/07, dana 30.03.2007. godine.

Na temelju navedenog Ugovora tuženik je odobrio tužitelju kredit za kupnju novog automobila, u iznosu od 16.763,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, puštanja kredita u tečaj, sa rokom otplate 84 mjeseca.

3. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Na temelju navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate tako da je ista od 01.11.2007. godine iznosila 6,20%, od 01.05.2008. godine 6,75%, od 01.03.2009. godine 7,75%, od 01.07.2011. godine 7,50%, od 01.10.2011. godine 6,75%.

Tužitelj je navedeni kredit otplatio u cijelosti dana 17.03.2014. godine.

4. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu.

Zbog nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, zbog primjene valutne klauzule na kamatu, te zbog nedopuštene ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj je više platio razliku između početno utvrđenih anuiteta u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% i preračunat u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita 03.04.2007.

godine, i stvarno plaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim kamatnim stopama i preračunatih u kune po srednjem tečaju za CHF za kune tuženika na dan plaćanja anuiteta, u ukupnom iznosu od 24.711,00 kuna.

5.Tužitelj ističe da je pitanje zastare meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, broj: Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018. godine, te pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30.01.2020. godine, da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Pitanje ništetnosti primjene ugovorene valutne klauzule u CHF riješeno je presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, kojom je odbijena je revizija tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-101 od 14. lipnja 2018. godine, kojom su odbijene žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda

Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. - u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik

P.b.Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca

2008., trećetuženik E. & S. B. d.d. u razdoblju od 1.

travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R.A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A.B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca

2008., šestotuženik O.B.H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31.

prosinca 2008. i sedmotuženik S.B. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. Povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Pitanje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi riješeno je presudom Vrhovnog suda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 09.04.2015. godine, kojom je potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.04.2014. godine, kojom se utvrđuje da je četvrtotužena R. A. d.d. te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97.

7. Na temelju navedenog tužitelj predlaže sudu da donese presudu usvajajući tužbeni zahtjev koji je tužitelj kao konačan i specificiran podnio podneskom od 17.siječnja 2024.(str. 212-214 spisa), a nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja.

8. U pisanom odgovoru na tužbu od 11. lipnja 2021. (str. 30-34 spisa) tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj …, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu

sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

9. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Kada bi se i uzelo da je prorogacijska klauzula ništetna, što tuženik izričito osporava, tužitelj bi na konkretni slučaj primijenio pravilo koje se odnosi na posebnu mjesnu nadležnost, dok bi namjerno i svjesno zanemario pravila koja se odnose na općemjesnu nadležnost. Spomenuta pravila postoje s razlogom te su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe članka 46. i 48., po kojima je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

10. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

12. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

13. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika L.P.,

pod brojem OV-8998/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

14. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina Ivana Olujića, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

15. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

16. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

17. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

18. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

19. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu, i to: u ugovor o kreditu na str. 8-10 spisa, s ovjerom javnog bilježnika L.P.,

pročitan je otplatni plan na str 12-24, kartica kredita zaposlenika na str 25-27, zadužnica na str. 35-36, zahtjev za kredit na str. 39, ponuda za novo vozilo na str. 40, suglasnost na str.41-42, pročitano je rješenje suda u Puli br. GŽ-483/2023-2 od 11.travnja 2023. na str. 162-165 spisa, zatim otplatni plan na str. 172-177 te je izvršen uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na str 178-182 spisa, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po tvrtki P. d.o.o. O. – D.D., kojega je sud i usmeno ispitao na zaključnom ročištu od 29.ožujka 2024.,

a na kraju dokaznog postupka saslušan je i tužitelj I.C. kao stranka na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno odgovora na tužbu.

20. Na početku ovog postupka, odnosno na pripremnom ročištu od 20. listopada 2023. (str. 169-170 spisa), stranke su suglasno odustale od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedoka – djelatnika tuženika I.O. , što je sud primio k znanju,

tako da ovaj dokaz nije niti izveden, a također, sud je odbio kao nevažne i nepotrebne prijedloge tuženika za saslušanjem javnog bilježnika L.P. iz O., kao i

prijedlog tuženika da sud prilikom provedbe financijsko - knjigovodstvenog vještačenja provede vještačenje i na okolnost utvrđenja tzv.negativne razlike, tj.razlike kad je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog,

21. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, u vezi odlučivanja o preambulu tužbenog zahtjeva, odnosno ništetnost predmetnih odredbi ugovora o kreditu, a koja je činjenica sporna između stranaka, dakle okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja mijenjao visinu kamatne stope, kao i okolnost da je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF.

22. Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužitelj i tuženik, nisu uopće pregovarali o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, što je imalo za posljedicu znatno povećanje otplatne rate kredita.

23. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja,

kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

24.Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

25. Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope. Dakle, ovaj je sud omogućio tuženiku da tijekom dokaznog postupka pokuša dokazati svoje tvrdnje da je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, kako je to naprijed obrazloženo, no, tuženik navedene tvrdnje iz odgovora na tužbu nije mogao dokazati.

26.Na temelju ovakve ocjene i utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranih propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi toč. 2 i 7 predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose razlike u tečaju CHF, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

27. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka P. d.o.o. (str.187-202) na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik imao načelnih primjedbi, dakle, onih pravne prirode, ali ne i primjedbi na sam izračun, proizlazi da je preplaćen iznos po osnovi razlike u tečaju u visini od 2.461,24 eur , s pojedinačnim iznosima kao u nalazu vještaka i izreci ove presude.

28. Naime, sukladno nalazu vještaka D.D. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, odnosno postavio konačan tužbeni zahtjev u svom podnesku od 17.01.2024. (str. 211-214 spisa), potražujući od tuženika na ime stjecanja bez osnove sveukupan iznos od 2.461,24 eur.

29 . S tim u vezi, odnosno s obzirom da je sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka D.D. kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko-

knjigovodstvene struke, koji je vještačio isključivo po nalogu suda i prema pravilima struke, a čiji je nalaz nedvojbeno točan i precizan, a koji nalaz i mišljenje sud stoga prihvaća u cijelosti kao uvjerljiv i istinit dokaz, jer na njegov matematički izračun ni stranke nisu imale primjedbe, nije moguće prihvatiti primjedbe i prigovore tuženika koji su isključivo pravne prirode. Dakle, premda tuženik ne prihvaća vještački nalaz iz formalnih razloga, ali ne osporava točnost izračuna niti predlaže novo vještačenje po drugom vještaku, a budući da je određeni vještak vještačio isključivo na temelju podataka iz spisa koji nisu sporni i sukladno rješenju suda o određivanju vještačenja,

to je njegov nalaz sukladan tom rješenju te činjenicama i podacima iz spisa. Prema tome, ocjenjujući nalaz vještaka kao objektivan, stručan, nepristran i vjerodostojan dokaz te prihvaćajući ga stoga u cijelosti, sud na njemu temelji točnost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Stoga se prigovori i primjedbe tuženika na nalaz vještaka D. ukazuju paušalnim, nedokazanim, neuvjerljivim i stoga potpuno neosnovanim.

30. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom, kao u točki ll. izreke presude, došao do financijskih sredstava temeljem dijela ugovornih odredbi koje je sud u deklaratornom dijelu izreke presude (točka l izreke) utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i kasnije otpala, to je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose na ime razlike u tečaju,

kao u izreci presude.

31. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32. Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, uključujući i tuženika, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od

13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.

33. Dakle, s obzirom da je ovaj sud, u konkretnom slučaju, sporne odredbe ugovora o kreditu utvrdio ništetnim, a što je tužitelj tražio deklarativnim dijelom tužbenog zahtjeva, to njegovo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom, budući da zastara počinje teći ponovo od dana pravomoćnosti odluke u ovoj parnici.

34. Osim toga, iz svih provedenih dokaza koje je sud cijenio po svom uvjerenju, proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj predmetnom tužbom traži isplatu kao da je ugovorio kunski kredit i to s fiksnom kamatnom stopom u visini početno ugovorene kamatne stope primjenjive na kredite vezane uz valutu CHF, s tim da je ovakvo stajalište tuženika protivno i važećoj sudskoj praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u vezi predmeta vezanih uz švicarski franak.

35. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva,i to u cijelosti, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa razlike u tečaju CHF , to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka L.B. pa do konačne

isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i opisani, odnosno naznačeni u nalazu vještakinje, kao i u izreci ove presude, a sud nalazi da su ti iznosi potpuno točni te ih stoga nije potrebno posebno i pojedinačno obrazlagati.

36. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u ovoj parnici, a uzimajući u obzir da se tuženik u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.

37 .Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, te za zastupanje na 3 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora, kao i sastav 4 obrazložena podneska, sve od po 200,00 eur, ili sveukupno 1.600,00 eur, čemu valja dodati PDV u iznosu od 25% u iznosu od 400,00 eur, te predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eur ili sveukupno 2.477,42 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a prema početnoj vrijednosti predmeta spora od 3.279,71 eur / 24.711,00 kn i konačnoj vrijednosti predmeta spora od 2.461,24 eur.

38. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 25. travnja 2024.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ

v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika