Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-179/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih M. H. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. u vezi s čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženog M. H. i D. K., podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K-725/2015- 252 od 10. srpnja 2023., na javnoj sjednici održanoj 24. travnja 2024., u prisutnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Biserke Kelemenić,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženih M. H. i D. K. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Rijeci, presudom poslovni broj: K-725/2015-252 od 10. srpnja 2023, proglasio je krivim optužene M. H., D. H. i D. K., zbog kaznenog djela protiv imovine, krađom iz čl. 228. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11, te je na temelju čl. 228 st. 1. KZ/11 optuženog M. H. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, potom je na temelju čl. 228. st. 1. KZ/11 optuženog D. H. osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te mu je na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu pa se kazna na koju je optuženik D. H. osuđen neće izvršiti ako on u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, dok je na temelju čl. 228. st. 1. KZ/11 optuženik D. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci te mu se na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u R. od 9. siječnja 2018. do 25. siječnja 2018. i od 22. lipnja 2023. do 10. srpnja 2023.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08-22) oštećeniku H. I. d.o.o. Z. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev, pa su optuženik M. H., optuženik D. H. i optuženik D. K. dužni solidarno imenovanom oštećeniku isplatiti iznos od 2.356,00 eura/17.751,25 kn, dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08-22 naloženo je optuženiku M. H., optuženiku D. H. i optuženiku D. K. naknaditi troškove kaznenog postupka, i to paušalnu svotu u iznosu od 200 eura/1.506,90 kn svaki, optuženiku M. H. trošak postavljenog branitelja u iznosu od 103,52 eura/780,00 kn, a optuženiku D. K. trošak postavljenog branitelja u iznosu od 39,82 eura/ 300,00 kn i trošak puta u iznosu od 25,22 eura/190,00 kn.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženi M. H. putem branitelja K. D., odvjetnika te optuženi D. K. putem branitelja G. M., odvjetnika.

2.1. Optuženi M. H. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije ili podredno na način da ga se oslobodi optužbe.

2.2. Optuženi D. K. žali se zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-204/2024-3 od 19. ožujka 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08-24) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Biserke Kelemenić, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08-24 održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika M. H. i njegovog branitelja K. D., odvjetnika, koji su uredno obaviješteni o održavanju sjednice vijeća.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Optuženi H. M. smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, time što je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi kao i njezinim razlozima, te u tome što u obrazloženju iste nisu izloženi razlozi na temelju kojih prvostupanjski sud zaključuje da se inkriminirane radnje mogu pravno označiti kao produljeno kazneno djelo (čl. 52 KZ/11).

7.1. Nerazumljivost i proturječnost izreke pobijane presude žalitelj nalazi u tome da prvostupanjski sud, premda u pravnoj oznaci djela navodi odredbe koje govore da je riječ o produljenom kaznenom djelu (konkretno odredbe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11), u dijelu izreke gdje mu izriče kaznu navodi isključivo i jedino odredbu iz čl. 228. st. 1. KZ/11, s time da se u obrazloženju pobijane presude, kada obrazlaže pitanje nastupe zastare kaznenog progona u ovom slučaju, izrijekom poziva na odredbu iz čl. 52. st. 5. KZ/11.

7.2. Vezano za takve žalbene tvrdnje, prije svega valja primijetiti kako iz st. 5. odredbe čl. 52. KZ/11 doduše proizlazi da se za produljeno kazneno djelo može izreći kazna zatvora za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno kazneno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne, međutim, iz izreke pobijane presude prije svega jasno proizlazi da je optuženi M. H. proglašen krivim zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11, te da sud prvog stupnja prilikom izricanja kazne zatvora za to djelo nije iskoristio mogućnost koja mu je dana u citiranoj odredbi iz čl. 52. st. 5. KZ/11, već je žalitelja osudio u okvirima propisane kazne zatvora za kazneno djelo iz čl. 228. st. 1. KZ/11.

Slijedom toga, a suprotno žalitelju, to što prvostupanjski sud u dijelu izreke pobijane presude gdje mu izriče kaznu navodi isključivo odredbu iz čl. 228. st. 1. KZ/11 ne upućuje na zaključak da se izreka pobijane odluke ukazuje u toj mjeri nerazumljivom i proturječnom samoj sebi da se pobijana odluka ne bi mogla ispitati.

Stoga žalba optuženog M. H. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24 u navedenom pravcu nije osnovana.

7.3. Optuženi M. H. nije pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud ostvario citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i time što u obrazloženju nije iznio razloge zašto smatra da se radnje za koje se tereti mogu pravno označiti kao jedno produljeno kazneno djelo - čl. 52. KZ/11.

7.4. Vezano za takve žalbene navode, prije svega valja primijetiti da je predmetno djelo već u optužnici bilo pravno označeno kao jedno produljeno kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11, kakvu pravnu kvalifikaciju je prvostupanjski sud i prihvatio.

Doduše, sukladno odredbi iz čl. 449. st. 2. ZKP/08-24 sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.

Budući da je pravna oznaka inkriminiranih radnji kao jednog produljenog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11 evidentno povoljnija za optuženika, s time da će u daljnjem tekstu ove odluke biti pobliže obrazloženo zašto za takav zaključak nije odlučno to što bi uz uvjet da su inkriminirane radnje pravno označene kao dva zasebna kaznena djela krađe zastara kaznenog progona nastupila prije donošenja pobijane presude, nije bilo nikakvog pravnog rezona da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi razmatra pitanje da li su u ovom slučaju ostvarene zakonske pretpostavke za pravnu kvalifikaciju inkriminiranih radnji kao jednog produljenog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11.

7.5. Tvrdnju da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na njihovu štetu, oba žalitelja suštinski temelje na pravnom stavu da pitanje nastupa zastare kod produljenog kaznenog djela valja procjenjivati prema vremenu počinjenja zadnje poduzete inkriminirane radnje i prema kazni propisanoj za kazneno djelo po kojem su radnje koje ulaze u sklop produljenog kaznenog djela pravno označene.

7.6. Polazeći od takvog pravnog stava, a imajući u vidu da su inkriminirane radnje koje ulaze u sklop produljenog kaznenog djela pravno označene kao kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11 za koje je propisana kazna zatvora do tri godine, žalitelji su mišljenja da u ovom slučaju zastara kaznenog progona sukladno odredbi iz čl. 81. st. 1. podstavak 5. KZ/11 nastupa protekom 10 godina od počinjenja djela. Budući da je zadnja inkriminirana radnja prema optužnici počinjena 26. svibnja 2013,. drže da je s danom 26. svibnja 2023. godine u ovom slučaju nastupila zastara kaznenog progona.

7.7. Pritom okrivljenik M. H. u žalbi dodatno sugerira da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju institut produljenog kaznenog djela primijenio upravo s ciljem izbjegavanja nastupa zastare kaznenog progona, čime je na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon.

7.8. Vezano za potonje žalbene navode, na ovom mjestu valja ponoviti da je pravna oznaka inkriminiranih radnji kao produljenog kaznenog djela evidentno povoljnija za optuženike, s time da za takvu ocjenu nije odlučno to što bi u ovom slučaju, uz uvjet da su inkriminirane radnje pravno označene kao dva zasebna kaznena djela krađe, zastara kaznenog progona nastupila prije donošenja pobijane presude.

Naime, zastara kaznenog progona nije nikakav privilegij za počinitelja kaznenog djela, nego institut donesen zbog oportuniteta, tako da se pitanje povoljnije pravne oznake djela ne može vezati na pitanje zastarijevanja.

7.9. Nadalje, pravni stav žalitelja prema kojem pitanje nastupa zastare kod produljenog kaznenog djela valja procjenjivati prema kazni propisanoj za djelo po kojem su radnje koje ulaze u sklop produljenog kaznenog djela pravno označene je pogrešan.

7.10. Prije svega, valja primijetiti da iz odredbe čl. 81. KZ/11 jasno proizlazi da vrijeme nastupa zastare kaznenog progona ovisi o visini i vrsti kazne koja se može izreći za presuđeno kazneno djelo.

7.11. U konkretnom slučaju, žalitelji su proglašeni krivim za jedno produljeno kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11, a za koje djelo se sukladno st. 5. odredbe iz čl. 52. KZ/11 može izreći kazna zatvora za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno kazneno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne.

Budući da je za kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11 propisana kazna zatvora do tri godine to je potpuno jasno i razvidno da se za produljeno kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11 može izreći kazna zatvora u trajanju duljem od tri godine, odnosno kazna zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci.

7.12. Stoga je prvostupanjski sud, a suprotno žaliteljima, pravilno zaključio da sukladno odredbi iz čl. 81. alineja 4. KZ/11 zastara kaznenog progona za predmetno kazneno djelo nastupa protekom 15 godina od njegovog počinjenja, a što u ovom slučaju, budući da je zadnja inkriminirana radnja prema optužnici počinjena 26. svibnja 2013. konkretno znači da zastara kaznenog progona nastupa 26. svibnja 2028.

7.13. Slijedom navedenog, žalitelji nisu u pravu kada se žale zbog povrede kaznenog zakona.

8. Povodom žalbi optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi sud prvog stupnja ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

9. Žalitelji nisu u pravu niti kada se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Optuženi M. H. ostvarenje navedene žalbene osnove u bitnome nalazi u tome da nema dovoljno dokaza koji bi izvan svake razumne sumnje upućivali da je počinio kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

Pritom prvenstveno ističe da bakreni vodiči za čije se otuđenje tereti u ovom postupku nikada nisu pronađeni, te da na licu mjesta događaja nije proveden očevid od strane policije koji bi potvrdio tvrdnje oštećenika da je upravo kritičnih zgoda došlo do njihovog otuđenja u količini i vrijednosti kako se to tvrdilo u optužnici, u svezi čega posebno upire da i sam oštećenik u dopisu od 17. svibnja 2018. navodi da nema evidentirane štete, s time da predmetnu krađu ne potvrđuje niti podnesak oštećenika od 22. travnja 2021., dok s druge strane na temelju iskaza djelatnika oštećenika T. M. i V. J. nije moguće na pouzdan način utvrditi objektivni učin predmetnog kaznenog djela.

Nadalje, pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženi M. H. nalazi i kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj obrana optuženog D. H. predstavlja vjerodostojan i istinit dokaz, jer po mišljenju žalitelja, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da ga je imenovani iz motiva osvete lažno teretio za počinjenje predmetnog kaznenog djela, budući da su odnosi između njihovih obitelji izrazito narušeni.

Glede obrane optuženog D. H. žalitelj upire i na "stanoviti" izostanak tzv. konfrontacijskog načela.

9.2. Optuženi D. K. ostvarenje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj obrana optuženika D. H. predstavlja vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu, a na kojem dokazu prvostupanjski sud prvenstveno gradi svoj zaključak o njegovom sudjelovanju u počinjenju terećenog kaznenog djela.

Pritom upire na svoju obranu u kojoj je je poricao počinjenje djela, te naveo svoja saznanja da su njegov očuh S. Đ. i optuženi D. H. bili u svađi oko prodaje kuće i vrta, a koja svađa je tom optuženiku mogla biti motiv da ga lažno tereti za sudjelovanje u predmetnom djelu.

Uz to ističe da optuženog D. H. ne poznaje, te da svjedoci alibija Z. P., A. P. i R. P. suglasno potvrđuju da u inkriminirano vrijeme nije napuštao K..

9.3. Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, pažljive i kritičke analize i ocjene vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, s pravom zaključio da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da su žalitelji, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvarili sva zakonska obilježja kaznenog djela za koje su pobijanom presudom proglašeni krivima.

9.4. Prije svega, a suprotno optuženom M. H. koji u žalbi smatra da u konkretnom slučaju nije na pouzdan način utvrđeno da bi u vrijeme i na mjestima kako se to tvrdilo u optužnici uopće došlo do krađa bakrenog užeta i to u količini i vrijednosti kako se to navodilo u optužnici, prvostupanjski sud je po mišljenju ovog žalbenog suda na temelju iskaza svjedoka Vitomira Jakovca, koji je u kritično vrijeme bio zaposlenik oštećenika i to na mjestu voditelja dionice kontaktne mreže od M. do D. i svjedoka T. M., koji je u inkriminirano vrijeme bio zaposlenik izvođača radova – P. g. d.o.o., u povezanosti s materijalnom dokumentacijom u vidu prijava krađa, prijave o izvanrednom događaju i procjene štete, te iskazom G. P., predstavnice oštećenog društva, kao i samom obranom optuženog D. H., na izvjestan i pouzdan način utvrdio postojanje objektivnog učina predmetnog kaznenog djela.

Naime, svjedoci T. M. i V. J. su u svojim iskazima i po stavu ovog žalbenog suda na uvjerljiv, dosljedan, okolnostan i detaljan način (dakako, u mjeri u kojoj je to razumno za očekivati s obzirom na znatan protek vremena od počinjenja djela) opisali na koji način su utvrdili da je kritičnih zgoda na dionicama željezničke pruge L. – F. i D. – L. došlo do otuđenja bakrenog užeta, pri čemu je svjedok T. M. pobliže pojasnio na koji način su utvrdili točnu količinu otuđenih stvari (na temelju projekta u kojem je naveden razmak između stupova na pruzi), a koje krađe su prijavili nadležnoj Policijskoj postaji Delnice, a što potvrđuju i prijave krađa (list 8-11 spisa), prijava izvanrednog događaja, te procjena štete u kojoj se navode konkretne količine otuđenog bakrenog užeta, kao i njihova vrijednost, s time da činjenice o vremenu, mjestu i količini otuđenih stvari u svojoj obrani potvrđuje i sam optuženi D. H..

9.5. Pritom, a vezano za žalbene navode optuženog M. H. kojima upire da i sam oštećenik u dopisu od 17. svibnja 2018. navodi da nema evidentirane štete, žalitelj očito ispušta iz vida iskaz svjedokinje G. P., ovlaštene predstavnice oštećenog društva, u kojem je pojasnila kako su u vrijeme slanja tog podneska pogrešno smatrali da je počinjenjem ovog djela oštećen izvođač radova - P. g., a ne oni, međutim, ta greška je naknadno utvrđena i otklonjena te su 17. veljače 2022. sudu dostavili podnesak kojim postavljaju imovinsko pravni zahtjev i u prilogu podatke o procjeni nastale štete.

9.6. Stoga žalba optuženog M. H. u navedenom pravcu nije osnovana.

9.7. Nadalje, žalitelji nisu u pravu kada u žalbama smatraju pogrešnom ocjenu prvostupanjskog suda prema kojoj se obrana optuženika D. H., a u kojoj ih tereti za počinjenje predmetnog djela, ukazuje kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.

Tako prvostupanjski sud pravilno primjećuje da je taj optuženik iskazivao vrlo detaljno okolnosno i dosljedno (naime, optuženik je u bitnome suglasno iskazivo kako u svom iskazu danom prilikom prvog ispitivanja tako i iskazu danom na raspravi) priznavajući da je sudjelovao u počinjenju terećenog kaznenog djela, te je pritom, ne umanjujući svoju odgovornost, za sudjelovanje u počinjenju predmetnog djela teretio i žalitelje.

U svezi takve ocjene vjerodostojnosti obrane optuženog D. H., ovaj žalbeni sud dodatno uočava da je isti u svojoj obrani iznio i niz detalja pa i onih specifičnih o tome na koji konkretno način su počinili predmetno djelo, pa je tako primjerice opisao da je pokojni S. Đ. upravljao osobnim automobilom marke M., te je bio samo pratnja s ulogom da ih upozori na eventualni nailazak policije, dok su se oni na mjesto počinjenja djela dovezli vozilima marke C. gdje bi se optuženi M. H. penjao na stupove i škarama rezao bakrenu užad, koju je optuženik D. K. motao, a on nosio u vozilo.

Takav uvjerljiv, dosljedan i detaljan iskaz, koji je uz to i logičan (naime, imajući u vidu količinu i vrstu otuđenih stvari, kao i opisani način njihova otuđenja logika stvari upućuje da je u počinjenju djela sudjelovalo više osoba) te u svim bitnim momentima suglasan i sa podacima oštećenika o tome kada, gdje i koja količina bakrenog užeta je otuđena, se po stavu ovog žalbenog suda životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja događaje o kojima iskazuje lažno opisuje na način kako se oni stvarno nisu odigrali, a kako to žalitelji neosnovano sugeriraju u žalbama.

9.8. Što se pak tiče žalbenih tvrdnji žalitelja, posebice optuženog D. K. koji u svojoj obrani sugerira da ih je optuženi D. H. lažno teretio iz motiva osvete, budući da je bio u lošim odnosima sa pok. S. Đ., postavlja se logično i životno pitanje zašto bi i iz kojeg motiva optuženi D. H. pored pok. S. Đ. za sudjelovanje u počinjenju predmetnog kaznenog djela teretio i žalitelje, naročito kada se ima u vidu obrana optuženog D. K. u dijelu gdje navodi da je i on bio u lošim odnosima sa S. Đ. (koji mu je očuh) dok optuženog D. H. niti ne poznaje.

9.9. Stoga je, a suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obranu optuženog D. H. ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu, dok je s druge stane obranu optuženog D. K., kao i iskaze spomenutih svjedoka alibija s pravom ocijenio kao konstrukcije s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti tog optuženika za počinjenje terećenog kaznenog djela.

9.10. Naposljetku, a vezano za žalbene navode optuženog M. H. kojima glede obrane D. H. upire i na "stanoviti" izostanak tzv. konfrontacijskog načela, valja primijetiti da se u ovom slučaju u odnosu na žalitelja, kao i u odnosu optuženog D. K., obrana optuženog D. H. doista ukazuje kao dokaz optužbe, međutim, optuženi M. H. pritom očito zanemaruje činjenicu da je optuženi D. H. svoju obranu u kojoj ih tereti za sudjelovanje u počinjenju ovog djela iznio i na raspravi na kojoj su žalitelji i njihovi branitelji bili prisutni, na koji način im je evidentno bila dana mogućnosti da taj dokaz optužbe ispitaju, tako da optuženi M. H. nije u pravu kada u žalbi upire na povredu konfrontacijskog načela.

9.11. Slijedom svega navedenog, žalbe optuženih M. H. i D. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

10. Žalitelji nisu u pravu niti kada se žale zbog odluke o kaznenoj sankciji, u svezi čega valja primijetiti da se optuženi M. H. doduše nije žalio u tom pravcu, međutim, sukladno odredbi iz čl. 478. ZKP/08-24 ovaj žalbeni sud je i u odnosu na tog žalitelja ispitao pravilnost i zakonitost odluke o kaznenoj sankciji na koju ga je prvostupanjski sud osudio pobijanom presudom.

10.1. Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda na temelju ispravnog utvrđenja i vrednovanja svih okolnosti važnih za odluku o kaznenoj sankciji i proces njezine individualizacije, pravilno postupio kada je optuženog M. H. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine, a optuženog D. K. na kaznu zatvora u trajanju od 9 /devet/ mjeseci.

10.2. Naime, kad se olakotna okolnost na strani optuženog M. H. (u vidu činjenice da je otac jednog mlt. djeteta) sagleda u svijetlu podataka o njegovoj dosadašnjoj kaznenoj osuđivanosti, a koji govore o tome da je do sada bio višestruko pravomoćno osuđivan zbog istih odnosno istovrsnih kaznenih djela protiv imovine, počinjenih kako prije, tako i nakon predmetnog kaznenog djela, s time da je ovo kazneno djelo počinio za vrijeme trajanja roka provjeravanja po ranijoj osudi zbog počinjenja istog kaznenog djela, a što jasno upućuje na njegovu ustrajnost, odlučnost i upornost u činjenju imovinskih delikata (u svezi čega valja primijetiti da je prvi puta bio pravomoćno osuđen zbog počinjenja imovinskog delikta još 2007.), kao i na zaključak da do sada izricane kaznene sankcije očito nisu polučile očekivani cilj - usklađenje njegovog ponašanja sa zakonom i odvraćanje od daljnjeg činjenja takvih kaznenih djela, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda pravilno postupio kada je zaključio da se u odnosu na tog optuženika, kao kaznena sankcija primjerena svih istaknutim olakotnim i otegotnim okolnostima, te podobna za ostvarivanje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja ukazuje upravo kazna zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine.

10.3. Isto tako, optuženi D. K. nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i mjere kaznene sankcije na koju ga je osudio pobijanom presudom podcijenio značaj olakotnih okolnosti na njegovoj strani (konkretne okolnosti slučaja, težinu kaznenog djela, protek vremena od njegovog počinjenja te činjenicu da je zaposlen i otac jednog mldb. djeteta), s posljedicom da ga je kako u pogledu vrste tako i mjere osudio na prestrogu kaznenu sankciju.

Naime, kada se olakotne okolnosti koje optuženik ističe u žalbi, sagledaju u svijetlu otegotnih okolnosti na njegovoj strani, a koje se ogledaju u činjenici da je isti, premda prije počinjenja ovog kaznenog djela nije bio kazneno osuđivan, nakon toga bio višestruko pravomoćno osuđivan zbog počinjenja kaznenih djela protiv imovine, a što jasno ukazuje da na njegovu odlučnost da nastavi s takvim kriminalnim ponašanjem, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda i u odnosu na tog optuženika pravilno postupio kada je zaključio da se kao kaznena sankcija primjerena svim istaknutim olakotnim i otegotnim okolnostima, te podobna za ostvarivanje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja ukazuje upravo kazna zatvora u trajanju od 9

/devet/ mjeseci.

11. Optuženi D. K. u žalbi uvodno ističe da istu podnosi i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koju žalbenu osnovu, međutim, u daljnjem tekstu žalbe ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

12. Kako žalbe optuženika nisu osnovane, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 24. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko, v.r.