REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-612/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2426/2020-3 od 23. studenoga 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-383/2016-40 od 20. veljače 2020., u sjednici održanoj 24. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2426/2020-3 od 23. studenoga 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-383/2016-40 od 20. veljače 2020. pod točkom I. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 95.533,03 kune sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tužitelj potraživao od tuženika isplatu zateznih kamata na iznos od 52.813,71 kuna tekućih od 20. studenoga 2017. do 6. prosinca 2017. (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 906/2022-3 od 14. prosinca 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koji glase:

„1. Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine, ili Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (ZOMO/98) i u vrijeme isplata (ZOMO/98 i ZOMO), te da li je shvaćanje na kojemu se temelji pobijana prvostupanjska i drugostupanjska presuda, u pogledu stava da Zakon o mirovinskom osiguranju (čl. 163. st. 5. ZOMO/98, odnosno čl. 164. st. 5. ZOMO) predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl. 27. st. 3. ZOOP NN br: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) u pogledu obračuna visine potraživanja tužitelja, u opreci sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odlukama Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i br. Rev 2320/2015-2 od 21. svibnja 2019. i s tim u vezi je li pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredaba ZOMO-a umjesto ZOOP-a?

2. Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode - a koje su isplaćene u vrijeme kada je na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu - mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO/98 i ZOMO)?

3. Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“.

4. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenih pravnih pitanja podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4.1. Predlaže reviziju prihvatiti, te preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi članka 391. stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7.1. U reviziji prema odredbi članka 391. stavak 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 95.533,03 kuna na ime isplaćene obiteljske mirovine, koju je tužitelj priznao i isplatio ĐS, djetetu pokojnog osiguranika (IS), u razdoblju od 1. travnja 2013. do 31. listopada 2017., (koji je smrtno stradao uslijed ozljeda koje je zadobio u prometnoj nezgodi od 11. srpnja 1999., a koju je prouzročio ŽS upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika) u omjeru od 70%, u smislu članka 1067. stavka 3. i članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

9. Nižestupanjski sudovi su u donošenju pobijane presude izrazili pravna shvaćanja prema kojima tužitelju šteta nastaje isplatom svake pojedine mirovine, te da u konkretnom sporu treba primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 – dalje: ZOMO) i to odredbe članka 161. u vezi s člankom 164. ZOMO, smatrajući da se na predmetni slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13 – dalje: ZOOP), odnosno da se u pogledu izračuna opsega štete primjenjuju odredbe ZOMO-a, a koji Zakon definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

9.1. Uz navedeno sudovi su izrazili i pravno shvaćanje prema kojem je obračun (potvrda) o razmjernom dijelu isplaćene mirovine javna isprava u smislu odredbe članka 230. ZPP, te cijeneći da tuženik tijekom cijelog postupka nije u smislu odredbe članka 230. stavka 3. ZPP predložio izvođenje ni jednog dokaza kojim bi dokazao da su u tužiteljevoj ispravi o obračunu mirovine neistinito utvrđene činjenice ili da je ta isprava o obračunu isplaćenih mirovina nepravilno sastavljena, to je sud ocijenio da je tužitelj dokazao da je u razdoblju od 1. travnja 2013. do 31. listopada 2017. isplatio obiteljsku mirovinu u ukupnom iznosu od 95.533,03 kuna, a koji iznos s pripadajućim zateznim kamatama kao naknadu štete potražuje od tuženika.

10. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da u ovom sporu nije pravno relevantan ZOMO, neovisno što je pravo na obiteljsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 11. srpnja 1999.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama ZOOP-a, kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a. Uz to smatra da je u ovom slučaju pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja i da je pogrešno izneseno shvaćanje o javnoj ispravi.

11. Kako je naprijed navedeno, i u ovoj fazi postupka sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja i visinu obveze tuženika odredbe ZOOP-a ili ZOMO-u, te je sporno izneseno shvaćanje o javnoj ispravi i teretu dokazivanja, zbog čega tuženik u reviziji iz članka 382. stavak 1. ZPP i postavlja navedena pitanja.

12. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

13. Ispitujući osnovanost revizije ovaj sud je ocijenio da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i dr. 13.1. U odluci EU suda C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C- 484/09 od **.**.2011. ĐSZ).

13.2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-x 388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021 i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

14. Pri odlučivanju o postavljenom prvom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP- a, u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

14.1. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. stavak 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“.

14.2. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

15. Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-u i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

16. Prema članku 27. ZOOP-u obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika.

17. Slijedom iznesenog odgovor na prva dva pitanja glasi:

Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osigurateljeva štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

Obiteljska mirovina u punom iznosu, koju je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu ne može se smatrati stvarnom štetom u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a budući ta odredba stvarnom štetom podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi.

18. U odnosu na pitanje pod tri tuženik navodi da isprava tužitelja koja je osporena po tuženiku nije javna isprava, dostatan dokaz činjenice plaćanja, i da je teret dokazivanja u takvoj procesnoj situaciji, tj. kada je isprava koja nije javna osporena od strane tuženika, bio na tužitelju pa nižestupanjski sudovi nezakonito teret dokazivanja prebacuju na tuženika.

19. O tome pitanju ovaj sud je već iznio pravno shvaćanje u rješenju od 19. studenoga 2019. u predmetu broj Rev-977/2016-2, a prema kojem pravnom shvaćanju „račun, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredaba članka 230. ZPP: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja u njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. U samoj toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tom dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan." Takvo shvaćanje ponovljeno je i u odlukama Revt-35/2018-2 od 7. prosinca 2021., Rev-736/2017-2 od 27. travnja 2021. i dr.

20. Slijedom iznesenoga, pravna shvaćanja ovog revizijskog suda glede postavljenih pravnih pitanja suprotna su pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda, čime je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revident sadržajno upućuje, pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. podstavak 1. ZPP, te je sukladno odredbi članka 395. stavak 2. ZPP valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, a to stoga što visina štete nije obračunata temeljem odredbe članka 27. ZOOP-a, čime nije niti bilo uvjeta za preinačenje presuda nižih sudova.

21. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

Zagreb, 24. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa