REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-192/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3547/2020-2 od 30. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4175/2014-37 od 19. lipnja 2020., u sjednici održanoj 24. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3547/2020-2 od 30. rujna 2021., kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4175/2014-37 od 19. lipnja 2020. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva Općinskom državnom odvjetništvu dana 6. veljače 2014. pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a navedeno u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućima od presuđenja, do isplate, a navedeno u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.".

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 2020. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-181/2022-2 od 4. travnja 2023. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3547/2020-2 od 30. rujna 2021., u odnosu na pitanja:

„1. Mogu li se pravo na dnevnu šetnju u trajanju od dva sata i mogućnost provjetravanja sobe putem prozora smatrati okolnostima koje kompenziraju činjenicu nedostatka potrebne veličine raspoloživog osobnog prostora u sobi po zatvoreniku, činjenicu da se sanitarni čvor nalazi unutar sobe od koje nije u potpunosti odvojen zidom pa je narušena privatnost zatvorenika te činjenicu da se hrana konzumira u takvim neadekvatnim uvjetima, i zbog kojih ne dolazi do povrede članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i članka 23. stavka 1. te članka 25. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14);

2. Jesu li sudovi dužni od ukupne površine sobe, prije računanja raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika, oduzeti površinu sanitarnog čvora koji se nalazi unutar sobe te moraju li sudovi u skladu s pravilima o teretu dokaza uzeti, u slučaju da tuženica ne vodi potpunu i točnu evidenciju, da je zatvorenik u sobi u određenom razdoblju boravio s najvećim brojem zatvorenika koji se u evidenciji navodi, a sve u svrhu pravilnog utvrđivanja veličine raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika za određeno razdoblje?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je protiv pobijane presude suda drugog stupnja podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena.

4.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužitelja i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tuženicu na nadoknadu parničnih troškova tužitelja, uvećanih za trošak revizije i prijedloga za dopuštenje revizije, podredno predlaže da se prihvati revizija i ukinu nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koju je štetu prema navodima tužbe tužitelj pretrpio uslijed neodgovarajućih smještajnih uvjeta i neodgovarajuće zdravstvene zaštite za vrijeme služenja kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu, te u Kaznionici u Glini.

9. U postupku su utvrđenje sljedeće činjenice:

- da se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu od 8. veljače 2011. do 6. svibnja 2013., a potom u Kaznionici u Glini od 6. svibnja 2013. do 29. studenog 2013. kada je pušten na slobodu,

- da je tužitelj u pritvoru boravio:

- od 10. veljače 2011. do 26. ožujka 2013. na II. zatvoreničkom odjelu u sobama 29, 27, 38, s 4-6 zatvorenika površine 21,10 m2, volumena 49,80 m3,

- od 31. kolovoza do 16. listopada 2012. na II. zatvoreničkom odjelu u sobi 40 s jednim zatvorenikom površine 10,06 m2, volumena 21,65 m3,

- od 16. listopada 2012. do 26. ožujka 2013. na II. zatvoreničkom odjelu u sobi 38 i 35 s 4-6 zatvorenika površine 21,10 m2, volumena 49,80 m3,

- da je tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora:

- od 26. ožujka 2013. do 6. svibnja 2013. na V. zatvoreničkom odjelu (Odjel za dijagnostiku i programiranje) u sobi 84 sa 5-6 ponekad i 7 zatvorenika površine 21,10 m2, volumena 49,80 m3, te

- na II zatvoreničkom odjelu u sobi 26 sa 5-6, ponekad 7 zatvorenika (Odjel za dijagnostiku i programiranje) - iste površine i volumena sobe,

- da je tužitelj u Kaznionici u Glini boravio:

- od 6. svibnja 2013. do 28. svibnja 2013. na Prijemno-otpusnom odjelu u sobi br. 2 sa 3 zatvorenika površine 17,37 m2, volumen 52,22 m2,

- od 29. svibnja 2013. do 2. rujna 2013.na odjelu Jug II. u sobi br. 243 s 5 zatvorenika površine 22,30 m2, volumen 60,90 m3,

- od 3. rujna 2013. do 23. listopada 2013. na odjelu Jug II. u sobi br. 253 s 1 zatvorenikom površine 11,70 m2, volumen 35 m3,

- od 24. listopada 2013. do 27. listopada 2013. na odjelu Jug III. u sobi br. 337 s 5 zatvorenika, površine 22,30 m2, volumen 60,90 m3,

- od 28. listopada 2013. do 29. studenog 2013. na Otpusnom odjelu u sobi br. 1 s 2 ili 3 zatvorenika, površine 17,37 m2, volumen 52,22 m3.

- da tužitelju nije bila uskraćivana, odnosno onemogućena ili smanjena bilo kakva liječnička pomoć,

- da tužitelj za vrijeme odsluženja kazne zatvora nije stavio u tom pogledu niti jednu usmenu ili pismenu primjedbu nadležnima unutar navedenih ustanova, kao što nije utvrđeno niti da je prehrana koja je bila na raspolaganju tužitelju bila neadekvatna ili nedostatna, budući da je kalorijska vrijednost iste iznosila najmanje 3000 kcal dnevno.

10. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su odbili predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede dužnosti zaštite dostojanstva osuđenika utemeljenoj na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja u čl. 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, a niti mu je povrijeđeno dostojanstvo koje se štiti i Ustavom RH odredbama čl. 23., čl. 25. i čl. 35. Ustava.

11. Pri tom je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja ocijenio da su neosnovani navodi tužitelja glede povrede veličine osobnog prostora osoba lišenih slobode u smislu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) u presudi Muršić i dr., jer da iz priložene dokumentacije kao i iz svih drugih izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Glini imao manje od 3 m2 osobnog prostora prilikom boravka u sobama.

12. Nadalje, sudovi su ocijenili da, iako je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj u pritvoru Zatvora u Zagrebu, te na Odjelu za dijagnostiku i Kaznionici u Glini u pojedinim periodima boravio u prostorijama manjim od onih koje predviđa odredba čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, da je taj organizacijski nedostatak nadoknađen omogućavanjem nesmetanog kretanja od najmanje 2 sata dnevno tijekom cijelog razdoblja izdržavanja kazne zatvora, boravak na terasi sa svježim zrakom, kao i primjenom ublaženog dnevnog režima uz mogućnost upražnjavanja slobodnih aktivnosti, kao i praćenja TV programa i sl.

12.1. Također su sudovi ocijenili da je tužitelju, u Centru za dijagnostiku, gdje je boravio u razdoblju od 10. veljače 2012. do 6. svibnja 2013. osigurano nesmetano kretanje od 2 sata dnevno, boravak na otvorenom prostoru (na terasi na svježem zraku), a u tijeku ostalog boravka na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici Glina da mu je osigurano slobodno kretanje unutar odjela od 7,30 do 23,00 sati jer se radi o zatvoreničkom odjelu otvorenog tipa, a u oba slučaja da je tužitelju bila osigurana mogućnost sudjelovanja u odgovarajućim aktivnostima, a da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju tijekom odsluženja kazne zatvora bili uskraćeni pristup prirodnom svijetlu i zraku, grijanje, odnosno da su mu bile uskraćene osnovne higijenske potrebe, kao i primjerena medicinska skrb.

12.2. Pri tom su sudovi zaključili da okolnost da je tužitelj prilikom boravka u Zatvoru u Zagrebu boravio u sobi u kojoj sanitarni čvor nije odvojen u potpunosti od ostatka sobe već je odvojen tzv. kaubojskim vratima, kao i okolnost da su zatvorenici konzumirali hranu u neodgovarajućim uvjetima s obzirom da se ista konzumirala u sobama, predstavljaju doista organizacijske nedostatke koji su u manjoj mjeri tužitelju utjecali na ukupnu kvalitetu života u toj ustanovi, međutim, da su ti nedostaci bili kompenzirani boravkom na zraku najmanje dva sata dnevno, prozračivanjem uz pomoć otvaranja dostatnog broja prozora, održavanjem higijene prostora uz nadzor, omogućavanjem osnovne higijenske potrebe, te mogućnošću upražnjavanja slobodnih aktivnosti i sl.

13. Stoga su imajući u vidu ukupne uvjete u kojima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora i s tim povezanu kvalitetu života, sudovi ocijenili da tužitelj nije bio podvrgnut trpljenju i nečovječnom ponižavanju, niti da bi mu bilo povrijeđeno pravo osobnosti trpljenjem duševnih bolova koji bi premašivali neizbježnu razinu trpljenja koje i inače prati gubitak slobode zbog izdržavanja kazne zatvora, i koji bi opravdavali dosuđenje pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11).

14. Prema ocjeni ovog suda, za sada se ne može prihvatiti kao pravilan navedeni zaključak drugostupanjskog suda.

15. Tužitelj u reviziji ističe da je za odgovore na pitanja za koja je dopuštena revizija glede ocjene prenapučenosti zatvora potrebno najprije oduzeti površinu sanitarnog čvora koji se nalazi unutar sobe, te potom utvrditi točnu površinu osobnog prostora koju zatvorenik ima na raspolaganju u određenom razdoblju u cilju pravilne primjene mjerodavnih načela i općih standarda, odnosno metodologije za izračun raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika koju je ESLJP u presudi Muršić protiv Hrvatske uspostavio, a koju da sudovi u konkretnom slučaju nisu primijenili.

15.1. Tužitelj također smatra da uvjeti u kojima je tužitelj boravio u Zatvoru u Zagrebu (prenapučenost prostorija, da u takvim sobama sanitarni čvor nije bio u potpunosti odvojen od ostatka sobe već je odvojen kaubojskim vratima te da su zatvorenici konzumirali hranu u neodgovarajućim uvjetima s obzirom na to da se hrana konzumirala u sobama) treba beziznimno smatrati povredama čl. 3. Konvencije te čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava, kako to smatraju ESLJP i Ustavni sud, pa da se u takvim okolnostima ne može raditi o tzv. kompenzacijskoj okolnosti.

16. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena u ovom postupku je sporno može li se, pravo na dnevnu šetnju u trajanju od dva sata i mogućnost provjetravanja sobe putem prozora, smatrati okolnostima koje kompenziraju činjenicu nedostatka potrebne veličine raspoloživog osobnog prostora u sobi po zatvoreniku, činjenicu da se sanitarni čvor nalazi unutar sobe od koje nije u potpunosti odvojen zidom pa je narušena privatnost zatvorenika te činjenicu da se hrana konzumira u takvim neadekvatnim uvjetima, te smatrati da zbog takvih okolnosti ne dolazi do povrede čl. 3. Konvencije i čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava RH.

16.1. Također je sporno u suštini i to jesu li sudovi dužni od ukupne površine sobe, prije računanja raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika oduzeti površinu sanitarnog čvora koji se nalazi unutar sobe, kao i moraju li sudovi na temelju pravila o teretu dokaza u slučaju da tuženica ne vodi potpunu i točnu evidenciju, uzeti da je zatvorenik u sobi u određenom razdoblju boravio s najvećim brojem zatvorenika koji se u evidenciji navodi, odnosno na kome je teret dokaza da je zatvorenik bio smješten u odgovarajućim uvjetima.

17. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe kako slijedi.

17.1. Prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13. - dalje: ZIKZ) svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

17.2. Odredba čl. 74. ZIKZ propisuje:

„(1) Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

(2) Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak.

(3) Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

(4) Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

(5) Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

(6) Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku.“.

17.3. Nadalje, prema odredbi čl. 23. Ustava RH nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi čl. 25. Ustava RH sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok prema odredbi čl. 3. Konvencije nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

17.4. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.), te da će, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.).

17.5. Prema odredbi čl. 19. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.), a pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

18. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., U-III-5725/16 od 19. prosinca 2017. -„Narodne novine“ broj 8/18., U-IIIBi- 890/2012 od 4. svibnja 2016. -„Narodne novine“ broj 54/16.), u kojima se radi o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu i stajališta ESLJP, ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, koja je i revizijski sud prihvatio i ugradio u svoje presude (primjerice Rev 692/2014-2 od 20. lipnja 2018., Rev 34/14-2 od 4. srpnja 2018. i dr.), u kojima je naveo da:

„Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja i poniženja koji su u takvim slučajevima neizbježni kako bi mogli doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“.

19. Potrebno je također navesti da ESLJP u svojim odlukama (primjerice u predmetu Muršić protiv Hrvatske, zahtjev broj 7334/13 od 20. listopada 2016., Longin protiv Hrvatske, zahtjev broj 49268/10 od 6. studenoga 2012. i dr.), polaze od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara koji su zatvoreniku bili na raspolaganju, već je potreban sveobuhvatan pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju.

20. Tako u presudi Muršić protiv Hrvatske, zahtjev broj 7334/13 od 20. listopada 2016. ESLJP iznio sažetak mjerodavnih načela i standarda za ocjenu prenapučenosti zatvora, te je u navedenom predmetu ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika.

20.1. ESLJP u navedenoj presudi je utvrdio, da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2, da postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka, da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

20.2. Dakle, prema navedenoj presudi ESLJP boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, a čije postojanje mora dokazati tuženica i to:

a) smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

21. Osim toga, ESLJP je u navedenoj odluci Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) pored naprijed navedenih stajališta izrazio i stajalište glede neuračunavanja sanitarnog čvora u ukupnu površinu sobe pa je tako ESLJP naveo:

„114. Konačno, sud smatra kako je važno pojasniti metodologiju za izračun minimalnog osobnog prostora stavljenog na raspolaganje zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika da bi mogao izvršiti procjenu temeljem članka 3. Sud smatra, na temelju metodologije CPT-a o tom pitanju, da se sanitarni čvor unutar sobe ne smije uračunati u ukupnu površinu sobe (vidi prethodni odlomak 51.). S druge strane, izračun raspoložive površine u sobi treba uključivati prostor koji zauzima namještaj. Ono što je bitno u ovoj procjeni je to jesu li se zatvorenici mogli normalno kretati unutar sobe (vidi, na primjer, naprijed citirane predmete E i drugi, odlomci 147.-148.; i KC, odlomak 34.).“.

22. U tom pravcu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III- 4687/2020 (pozivajući se na između ostalog na presudu ESLJP Muršić protiv Hrvatske, Longin protiv Hrvatske i dr.) naveo:

„21. Ustavni sud primjećuje da tuženica nije u odgovoru na tužbu precizno navela koliko je točno dana podnositelj tijekom boravka u Centru za dijagnostiku u Zagrebu boravio u sobi s pet zatvorenika, a koliko dana sa šest, odnosno sedam zatvorenika, niti su to učinili sudovi u osporenim presudama. Također, Ustavni sud primjećuje da sudovi nisu utvrdili kolika je površina sanitarnog čvora koji se nalazi unutar soba u kojima je podnositelj boravio, stoga ukupna površina soba nije umanjena za površinu sanitarnog čvora (v. suprotno metodologiji za izračun minimalnog osobnog prostora stavljenog na raspolaganje zatvoreniku u Muršić protiv Hrvatske, navedeno, § 114; vidi točku 17.3. obrazloženja ove odluke)....

...22.2. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je podnositelj u Centru za dijagnostiku u Zagrebu tijekom trideset (30) dana, koliko je ondje boravio, dvadeset i dva (22) sata dnevno boravio u sobi u kojoj je neutvrđeni broj dana imao na raspolaganju manje od 3 m2 površine osobnog prostora, te neutvrđeni broj dana između 3 i 4 m2 površine osobnog prostora, da je u toj sobi bio smješten i zahod koji nije bio potpuno odvojen od ostatka prostorije, da se u toj istoj sobi posluživala i konzumirala hrana, Ustavni sud nalazi da su takvi uvjeti nečovječni i ponižavajući te su podnositelju za vrijeme boravka u Centru za dijagnostiku u Zagrebu povrijeđena prava iz članaka 23. i 25. Ustava te članka 3. Konvencije.“.

23. Također valja reći da je ovaj sud u više svojih odluka zauzeo pravna shvaćanja pa tako primjerice i u odluci broj Rev 443/2023-2 od 7. studenoga 2023. prema kojem:

„19.2. Osim toga, tužitelju je u naprijed navedenim uvjetima kroz navedeno razdoblje izdržavanja zatvorske kazne povrijeđeno pravo iz čl. 3. Konvencije ne samo iz razloga što je u zatvoru bio smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. ZIDZ kroz duže vrijeme nego i zbog činjenice da je sanitarni čvor u Zatvoru u Zagrebu smješten unutar zatvorske ćelije, kao i da je konzumirao hranu u sobi u takvim uvjetima...“.

24. Slijedom izloženog proizlazi da je (u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije) pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda, suprotno pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom primjerice u naprijed navedenim revizijskim odlukama kao i ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske, Longin protiv Hrvatske i dr.

25. Stoga, u situaciji kada zatvorenik tijekom izdržavanja kazne zatvora ima pravo na dnevnu šetnju u trajanju od dva sata i mogućnost provjetravanja sobe putem prozora, kraj činjenice da se sanitarni čvor nalazi unutar sobe od koje nije u potpunosti odvojen zidom pa je narušena privatnost zatvorenika te činjenicu da se hrana konzumira u takvim neadekvatnim uvjetima, prema ocjeni ovog suda (okolnosti dnevne šetnje u trajanju od dva sata i mogućnost provjetravanja sobe putem prozora) se ne mogu smatrati okolnostima koje kompenziraju činjenicu nedostatka potrebne veličine raspoloživog osobnog prostora u sobi po zatvoreniku i zbog kojih ne bi dolazilo do povrede čl. 3. Konvencije. Time je odgovoreno na prvo postavljeno pravno pitanje.

26. Osim toga, valja reći da ovaj revizijski sud vezano za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika zauzima istovjetan materijalnopravni pristup kao i ESLJP (u predmetu Muršić protiv Hrvatske), te u tom smislu navodi da su, pri donošenju odluke je li došlo do povrede prava osobnosti određenog tužitelja, sudovi dužni uzeti u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije (pri čemu treba uzeti u obzir vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama, kao i tjelesne i duševne posljedice koje su eventualno nastale uslijed boravka u takvim zatvorskim uvjetima), time da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 površine poda ili ako je ukupna površina ćelije takva da onemogućava pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja smatra se da postoji jaka pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je pritvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, boravkom na svježem zraku, bavljenjem raznim aktivnostima i sličnim mogućnostima) time da je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

26.1. Nadalje, pored navedenog, prema ocjeni ovog suda, dužnost je sudova također da, prije računanja raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika, od ukupne površine sobe oduzmu površinu sanitarnog čvora koji se nalazi unutar sobe, te na taj način utvrde raspoloživi osobni prostor po osobi zatvorenika. Pri tom valja reći da okolnost je li (ili nije) zatvorenik bio smješten u odgovarajućim uvjetima treba utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja na temelju svih dokaza koja su u parničnom postupku dopuštena u smislu odredbi čl. 219., 220. i 221.a ZPP. Time je ujedno odgovoreno i na drugo postavljeno pravno pitanje.

27. Stoga, imajući na umu sve naprijed navedeno, prema ocjeni ovog suda, za sada se ne može reći da nije došlo do povrede dužnosti zaštite dostojanstva osuđenika utemeljenoj na čl. 3. Konvencije, kao i da povreda prava osobnosti nije toliko teška da opravdava dosuđivanje novčane naknade ako prethodno, s obzirom da sud prije računanja raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika, nije oduzeo površinu sanitarnog čvora koji se nalazi unutar sobe, te stoga posljedično nije utvrdio kolikim je osobnim prostorom tužitelj raspolagao pri izvršavanju kazne zatvora, ni razdoblja tijekom kojih je imao eventualno manji osobni prostor od propisanog minimuma, odnosno sud ne može zanemariti te odlučne činjenice.

27.1. Navedeno stoga što se boravak u zatvorskom sustavu Republike Hrvatske tijekom kojeg je zatvoreniku uskraćen potreban minimalni osobni prostor od 3 m2 u zatvorskoj sobi smatra postupkom koji dovodi do prava na naknadu štete već ako smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 nisu kratka, povremena i minorna (s obzirom da smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 moraju biti kratka, povremena i minorna da bi bila ostvarena jedna od kumulativnih pretpostavki za ekskulpaciju države, pri čemu je ESLJP utvrdio kako razdoblje od dvadeset i sedam dana kada je podnositelj zahtjeva imao samo 2,62 m2 na raspolaganju ne može dovesti u pitanje čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije), te se u tom slučaju navedeno ne može nadomjestiti drugim kompenzirajućim aspektima uvjeta njegova boravka u zatvoru (u tom smislu i ovaj sud u odluci Rev 832/2021-2 od 29. studenoga 2023.).

28. Slijedom navedenog, a s obzirom da su pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova na kojima su utemeljene nižestupanjske presude u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovog suda navedenim u naprijed citiranim odlukama ovog suda, kao i odluka ESLJP, valjalo je na temelju odredbe čl. 371. st. 7. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu. Navedeno stoga što zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju je li tužitelj boravio i točno vrijeme boravka tužitelja u sobama ne/odgovarajuće veličine (od čijih površina je prije računanja raspoloživog osobnog prostora po osobi zatvorenika, potrebno oduzeti površinu sanitarnog čvora koji se nalazi unutar sobe) tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u Zagrebu, te u Kaznionici u Glini, kao i činjenicu je li u konkretnom slučaju došlo do teže povrede prava na čovječno postupanje i poštivanje dostojanstva tužitelja s obzirom na uvjete boravka u zatvorskim sobama u Zatvoru u Zagrebu a s obzirom na osobni prostor, te higijenske i sanitarne uvjete, zbog čega nije bilo uvjeta da se preinače nižestupanjske presude (točka I. izreke).

29. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

30. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 24. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina