REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1012/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ivice Steinera iz Svete Nedelje, Siget 1/25, OIB 91467129984, kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika DDM INVEST III AG, Švicarska, Schochenmuehlerstrasse 4, OIB 42497989050, kojeg zastupa punomoćnik Davor Jonjić, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Kronlab d.o.o. Zagreb, Nova cesta 83, OIB 68784650087, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Jakovac, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-500/2019-31 od 5. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-500/2019-31 od 5. siječnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 8.295,64 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da je osnovano osporavanja i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda tuženika prema stečajnom dužniku Steiner d.o.o. u stečaju (OIB 74244639017), u iznosu od 651.023,37 EUR, u stečajnom postupku koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem St-858/2014. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, počevši od donošenja presude do isplate, u roku od 8 dana.“, a u točki II. izreke nalaženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 41.849,16 EUR, a umješaču na strani tuženika parnične troškove u iznosu od 6.636,14 EUR, u roku od 8 dana. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova, u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je ugovorom o cesiji banka tražbinu na ime kredita isplaćenog stečajnom dužniku prenijela na stečajnog vjerovnika, ovdje tuženika, da tuženik raspolaže ovršnom ispravom za predmetnu tražbinu i da nije nastupila zastara toga potraživanja u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Odluku o troškovima postupka sud temelji na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), a u svezi s čl. 155. ZPP-a.
3. Protiv presude pravodobnu žalbu je podnio tužitelj kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnoga stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnoga prava te pobija i odluku o troškovima postupka. U bitnome tužitelj navodi da tuženik nije uopće dokazao da je prijavljeno potraživanje preneseno na njega od strane banke jer nije u spis dostavio ugovor o cesiji kojim se to potraživanje prenosi. Nadalje, navodi kako ovršna isprava Sporazum o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama od 11. lipnja 2010. poslovni broj OV-3335/10 nije prenesena na tuženika te da stoga tuženik ne raspolaže ovršnom ispravom za svoju prijavljenu tražbinu. Dodatno, kao žalbeni navod tužitelj ističe da ni zadužnice kojima raspolaže tuženik ne predstavljaju ovršnu ispravu iz razloga što se ne može utvrditi da te zadužnice osiguravaju upravo tražbinu prijavljenu u stečajni postupak, a nastalu po ugovoru o kreditu. Također, žalitelj smatra da je i prijavljena tražbina zastarjela te ukazuje da s obzirom na to da se radi o anuitetnoj otplati kredita treba na predmetnu tražbinu primijeniti trogodišnji zastarni rok koji je svakako nastupio od obustave postupka predstečajne nagodbe 23. rujna 2014. do podnošenja prijave u stečajni postupak 18. listopada 2018. Predlaže drugostupanjskome sudu da uvaži žalbu tužitelja te preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati natrag predmet prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
4. Umješač na strani tuženika je podnio odgovor na žalbu tužitelja u kojem pobija žalbene navode tužitelja te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Ispitavši presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je ona pravilna i zakonita.
7. Predmet ovoga spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi osnovanim osporavanje i da ne postoji tražbina tuženika koju je prijavio u stečajni postupak nad stečajnim dužnikom STEINER d.o.o. u stečaju koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-858/2014.
8. Tužitelj tijekom postupka i u svojoj žalbi kao dva glavna razloga osporavanja tražbine tuženika navodi da je njegovo potraživanje u zastari i da nije dokazao da je postao vjerovnik predmetne tražbine jer nije dostavio u spis, a ni uz prijavu tražbine u stečajnome postupku, ugovor o cesiji kojom stari vjerovnik stečajnoga dužnika Raiffeisen banka d.d. prenosi svoja potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenim sa stečajnim dužnikom na tuženika.
9. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da se presuda ne može ispitati kada je utvrdio da je tražbina cesijom prešla na tuženika iako tuženik nije u spis, kao ni u prijavi tražbine u stečajnom postupku, dostavio ugovor o cesiji između tuženika i Raiffeisen banke. Naime, u čl. 1. i čl. 2. Ugovora o prijenosu sredstva osiguranja od 8. studenog 2017. između tuženika kao cesionara i Raiffeisen banke kao cedenta je nesporno navedeno da je Raiffeisen banka na tuženika prenijela sva svoja potraživanja temeljem Ugovora o kreditu br. 10038020127 od 11. lipnja 2010. i Dodatka br. 1. istom Ugovoru od 11. lipnja 2010. Kako ta dva članka sadrže sve bitne sastojke ugovora o cesiji te se na temelju njih neosporno može zaključiti koje potraživanje je stari vjerovnik prenio na tuženika kao novoga vjerovnika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik vjerovnik tih tražbina te je dakle ovlašten prijaviti ih u stečajni postupak kao stečajni vjerovnik. Stoga, neosnovani su svi žalbeni navodi usmjereni da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje ili da je počinjena bitna povreda odredaba parničnoga postupka opisana u čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer tuženik nije dostavio ugovor o cesiji na uvid.
10. Također, neosnovani su i žalbeni navodi da tuženik ne raspolaže ovršnom ispravom kojom dokazuje svoje potraživanje. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je Ugovorom o prijenosu sredstva osiguranja od 8. studenog 2017. na tuženika preneseno samo sredstvo osiguranja, a ne i Sporazum o osiguranju od 11. lipnja 2010. (dalje: Sporazum) sklopljen u obliku javnobilježničkog akta između stečajnoga dužnika i cedenta koji predstavlja pravnu osnovu i temelj osnivanja prenesenih hipoteka. U čl. 81. ZOO-a je propisano da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. te je u čl. 85. st. 1. ZOO-a propisano da je ustupitelj dužan predati primatelju obveznicu ili drugu ispravu o dugu, ako ih ima, te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima. S obzirom na citirane zakonske odredbe ispravan je stav prvostupanjskoga suda da je tuženik kao cedent nakon što je stupio na mjesto vjerovnika Ugovora o kreditu br. 10038020127 od 11. lipnja 2010. i Dodatka br. 1. istom Ugovoru od 11. lipnja 2010. i nakon što su na njega prenesena osiguranja te tražbine, ovlašteno raspolagao Sporazumom temeljem kojeg su ta osiguranja kao hipoteke osnovane ili kao zadužnice izdane. Kako su Zadužnica i Sporazum ovršne isprave, tako je točan zaključak prvostupanjskoga suda da tuženik raspolaže ovršnim ispravama kojim dokazuje svoje potraživanje i neosnovan je žalbeni navod tužitelja da tuženik ne raspolaže ovršnom ispravom.
11. Dodatno, neosnovani su i navodi da se Zadužnica od 11. lipnja 2010. poslovni broj OV-3334/10 kojom raspolaže tuženik ne odnosi na prijavljeno potraživanje. Naime, u točki 10. Ugovora o kreditu je propisano da se kao osiguranje potraživanja iz kredita izda upravo navedena zadužnica. Nadalje, u čl. 3. Ugovora o prijenosu sredstva osiguranja je jasno navedeno da se prijenosi i predmetna zadužnica te da se potraživanja iz te zadužnice odnose upravo na preneseno potraživanje po Ugovoru o kreditu. Stoga, u cijelosti su neosnovani žalbeni navodi da s predmetnom Zadužnicom tuženik ne raspolaže ovršnom ispravom kojom dokazuje svoju tražbinu kao i navodi da se tražbina iz zadužnice ne odnosi na prijavljenu tražbinu stečajnog vjerovnika, ovdje tuženika.
12. Konačno, neosnovani su i žalbeni navodi da je predmetno potraživanje tuženika u zastari. Točni su ocjena i zaključci prvostupanjskog suda da s obzirom na to da je predmetna tražbina osigurana zadužnicom koja je izdana prije 1. siječnja 2011. je onda mjerodavan zastarni rok od 5 godina. Prijavom tražbina u predstečajni postupak 12. rujna 2013. zastara je prekinuta te je opet počela teći nakon izvršnosti odluke o obustavi predstečajnog postupka, a predstečaj je obustavljen rješenjem koje je postalo izvršno 23. rujna 2014. Kako je predmetna tražbina prijavljena u stečajni postupak 11. listopada 2018., čime je zastara opet prekinuta, razvidno je da zastarni rok od 5 godina potreban za zastaru potraživanja iz predmetne zadužnice još nije prošao.
13. S obzirom na sve navedeno, valjalo je odlučiti kao točki I. izreke ove presude te sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
14. Tužitelj u svojoj žalbi paušalno osporava odluku o troškovima postupka. Odluka je pravilna i zakonita utemeljena na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Prema stavu ovog suda sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje predmetne parnice pa ni troškovi njegovoga sastava ne padaju na teret tužitelja te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
Zagreb, 24. travnja 2024.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kujundžić Novak
Broj zapisa: 9-30868-92a2b
Kontrolni broj: 01888-6fd74-ad833
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Tatjana Kujundžić Novak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
