REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-390/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. B., OIB: …, 4. Z. G., OIB:…, 5. L. H., OIB:…, 6. K. H., OIB:…, 7. Z. K., OIB:…, 8. B. K., OIB:…, 9. V. K., OIB:…, 10. K. L.-M., OIB:…, 12. D. M., OIB:…, 14. A. P., OIB:…, 15. V. M. P., OIB:…, 16. L. R., OIB:…, 18. D. S., OIB:…, 19. D. T., OIB: … i 20. A. Ž., OIB:…, svih iz Z., T., zastupanih po upravitelju G. stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o., Z., S. c., OIB:…, koji je zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženice 1. R. Đ. iz Z., P., OIB:…, zastupane po punomoćnici R. P., odvjetnici u Z., 2. I. J. iz Z., P., OIB:…, i 3. A. J. iz Z., T., OIB:…, radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odlučujući o žalbi tuženice R. Đ. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6890/2022-63 od 21. travnja 2023., u sjednici održanoj 24. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice R. Đ. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6890/2022-63 od 21. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kao suvlasnika stambene zgrade u Z., T., protiv tuženika R. Đ. te I. i A. J., radi pobijanja pravnih radnji tuženice R. Đ. kao dužnika tražbine u ukupnom iznosu od 28.010,93 kune (23.772,03 kune/3.155,09 eura) odnosi se na glavni zahtjev, a iznos od 5.238,90 kuna/695,32 eura na glavnicu troškova postupka koje proizlazi iz pravomoćnih odluka, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose nedospjele u razdoblju od 15. rujna 2007. do zaključno 15. siječnja 2016., a u pogledu troškova postupka u razdoblju od 26. kolovoza 2008. do 11. listopada 2016. pa sve do isplate.

1.1. Pravna radnja radi pobijanja koje su tužitelji podnijeli tužbu Darovni je ugovor sklopljen 1. srpnja 2016. između tuženice R. Đ. kao darovateljice te tuženika I. i A. J. kao obdarenika, kojim im je darovan stan u Z., T., pobliže označen u tužbenom zahtjevu pa potom i u izreci presude, slijedom čega taj ugovor gubi učinak u dijelu potrebnom za namirenje navedene tražbine tužitelja kao vjerovnika te bi tuženici bili dužni dopustiti namirenje tražbine na toj nekretnini.

1.2. Tuženicima je naloženo naknaditi tužiteljima i parnične troškove u iznosu od 2.036,28 eura/15.342,35 kuna sa zateznim kamatama od donošenja presude 21. travnja 2023. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženica R. Đ. iz svih žalbenih razloga pozivajući se na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-4659/2016-5 od 25. ožujka 2019. iz kojeg proizlazi kako je sud ovlašten do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, a ne samo u trenutku pokretanja određenog postupka, paziti ima li tužitelj pravni interes. Osim toga, ističe kako tužitelji nisu dokazali da tuženica nema druge imovine osim navedene nekretnine, a to su bili dužni dokazati. I dalje ističe kako se tužitelji ne mogu naplatiti iz predmetne nekretnine prema važećem Ovršnom zakonu jer je odredbom članka 80.b toga Zakona propisano da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5.300,00 eura/40.000,00 kuna osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine zakonskog uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim dijelom, a što u ovom predmetu nije slučaj.

2.1. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i obvezivanjem tužitelja na naknadu parničnih troškova, a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelji nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika S. zgrade u Z., T. , protiv tuženika R. Đ. kao njihova dužnika te I. i A. J. s kojima je kao darovateljica 1. srpnja 2016. sklopila darovni ugovor za stan u Z., T., radi pobijanja te pravne radnje.

6. Tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev na tvrdnji da je ta radnja učinjena na njihovu štetu jer zbog toga nisu u mogućnosti naplatiti svoju tražbinu koju imaju prema tuženici R. Đ. u iznosu od 29.010,93 kune s pripadajućim zateznim kamatama na temelju pravomoćnih rješenja o ovrsi donesenih na temelju vjerodostojne isprave, a radi se o neplaćenoj pričuvi (23.772,03 kune) i troškovima postupka (5.238,90 kuna).

7. Prvostupanjski je sud presudom prihvatio tužbeni zahtjev nalazeći utvrđenim kako je pravna radnja tuženice poduzeta na štetu tužitelja kao vjerovnika jer zbog toga ona nema dovoljno sredstava za ispunjenje njihove tražbine, dok je provedba izvansudske ovrhe ostala bezuspješna kako to proizlazi iz Očevidnika Financijske agencije od 30. listopada 2017. budući da tuženica nema dovoljno sredstava za namirenje te tražbine a te činjenice nije ni osporila pa ne tvrdi niti dokazuje da ima dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja, napominjući kako nije osporila ni navod tužitelja da nakon toga ima samo jednu nekretninu i to k.č.1955 k.o. B. naselje kako to proizlazi iz Uvjerenja Državne geodetske uprave od 27. listopada 2017. i zemljišnoknjižnog izvatka, koja nekretnina je faktično ruševina kako to proizlazi iz fotografija koje su tužitelji dostavili uz tužbu a koja je pored toga opterećena založnim pravom za iznos od 1.600.000,00 kuna.

7.1. S obzirom na to da je jedina nekretnina koju tuženica R. Đ. još ima opterećena založnim pravom za iznos od 1.600.000,00 kuna pa iznos te tražbine višestruko premašuje vrijednost navedene nekretnine, prvostupanjski sud smatra utvrđenim kako je tuženica sklapanjem darovnog ugovora kao besplatnog pravnog posla s tuženicima tužiteljima nanijela štetu jer nema drugu imovinu koja bi bila dostatna za namirenje njihove tražbine.

7.2. Iako je u članku 80.b. stavku 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 73/2017. i 131/2020. dalje: OZ/12) propisano da će sud odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 40.000,00 kuna (osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine za zakonsko uzdržavanje ili tražbine za naknadu štete uzrokovane kaznenim dijelom a u ovom se slučaju ne radi o takvim tražbinama) prvostupanjski sud ocjenjuje kako samo iz navedenog razloga ovakav tužbeni zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji ne bi bio neosnovan imajući u vidu da je u vrijeme podnošenja tužbe postojao pravni interes tužitelja za traženu pravnu zaštitu jer se u to vrijeme ovrha mogla provesti na nekretnini za tražbinu do 20.000,00 kuna a u vrijeme poduzimanja pobijane pravne radnje nije ni bilo takvog ograničenja.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio kako je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženičina žalba slijedom toga neosnovana.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se prema članku 365. stavku 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti a ni drugih žalbenih razloga jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo a o razlozima svoje odluke dao i valjano obrazloženje.

10. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno kako tužitelji imaju dospjelu tražbinu prema tuženici R. Đ. u iznosu od ukupno 29.010,93 kune/3.850,41 euro od čega se iznos od 5.328,41 kuna/695,32 eura odnosi na troškove postupka koji su prethodili nastanku pravomoćnih odluka kojima su utvrđene novčane tražbine u ukupnom iznosu od 23.772,03 kune/3.155,09 eura, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 15. rujna do zaključno 15. siječnja 2016. a u pogledu troškova postupka u razdoblju od 26. kolovoza 2008. do 11. listopada 2016.

11. Nadalje je utvrđeno da je tuženica kao dužnik tužitelja raspolagala svojim stanom u Z., T., u odnosu na koji je nastala tražbina jer se radi o neplaćenoj zajedničkoj pričuvi, darovanjem u korist tuženika I. i A. J. koji su joj sinovi i to Darovnim ugovorom od 6. srpnja 2016.

12. Tužitelji su u tužbi naveli kako je izvansudska ovrha koju su pokušali ostala bezuspješna a iz Očevidnika Financijske agencije odnosno potvrda o redoslijedu osnove za plaćanje od 30. listopada i 2. studenog 2017. vidljivo kako obveze R. Đ. prije upisa za plaćanje u korist tužitelja koje su upisane na 30. mjestu iznose 3.015.913,70 kuna te da od imovine tuženica imao samo nekretninu k.č.br. 1955 površine 606 m2 u k.o. B. naselje koja je ruševina i opterećena založnim pravom za tražbinu u iznosu od 1.600.000,00 kuna.

12.1. Za sve ove navode tužitelji su uz tužbu priložili i isprave, uključujući i dokaz da je tuženica bila vlasnica stana u Z., T. te da je tim stanom raspolagala Darovnim ugovorom od 6. srpnja 2016. u korist svojih sinova I. i A. J. te su sve te isprave sastavni dio spisa (stranice 8 do 42 spisa).

12.2. Tuženica R. Đ. međutim u odgovoru na tužbu, koji je dala na zapisnik o ročištu održanom 14. veljače 2022. (stranica 259 spisa), uopće nije osporavala tvrdnje o činjenicama iz tužbe ni sadržaj ili istinitost priloženih isprava pa u tom smislu ni predlagala ili prezentirala bilo koji dokaz o suprotnom, već se u parnici branila samo prigovorom koji se odnosi na nemogućnost ovrhe na nekretnini za tražbinu koja ne prelazi 40.000,00 kuna prema članku 80.b Ovršnog zakona, dok se tuženici I. i A. J. nisu ni uključivali u postupak.

13. U takvoj situaciji prvostupanjski sud nije ni imao druge mogućnosti osim naći utvrđenom činjenicu da zbog otuđenja stana u Z., T., tuženica nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja kao vjerovnika i da je time navedena pravna radnja poduzeta na njihovu štetu, što znači da su ispunjene pretpostavke iz članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05) koji sadrži opće pravilo za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

13.1. Utvrđene su i pretpostavke pobijanja iz članka 67. stavaka 2. i 3. ZOO/05 s obzirom na to da su tuženici I. i A. J. (kao treće osobe u čiju korist je pravna radnja poduzeta) tuženičini sinovi, dakle krvni srodnici u pravoj liniji pa vrijedi predmnijeva da im je bilo poznato kako njihova majka kao dužnik poduzetim raspolaganjem (otuđenjem stana) nanosi štetu tužiteljima kao vjerovnicima, tim više što se radi o besplatnom raspolaganju, a tužba za pobijanje podnesena je unutar roka od tri godine od dana kada je poduzeta pravna radnja (darovni ugovor sklopljen je 6. srpnja 2016. a tužba je podnesena 14. ožujka 2018.) propisanog u članku 71. ZOO/05.

14. Pravni interes za pobijanje pravne radnje u ovoj parnici ne može biti upitan jer se tužitelji i dalje mogu nadati pravnoj koristi od presude kojom je njihov zahtjev prihvaćen, bez obzira što je u studenom 2020., nakon podnošenja tužbe došlo do izmjene Ovršnog zakona (OZ/12) pa člankom 80.b toga Zakona propisano da će sud odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja traži ovrha ne prelazi iznos od 40.000,00 kuna/5.300,00 eura.

14.1. Ne radi se naime o apsolutnoj nemogućnosti provedbe ovrhe na nekretnini koja je bila predmet pobijane pravne radnje, već mogućnost namirenja ovisi o visini glavnice tražbine koju tužitelji budu imali protiv tuženika I. i A. J. u trenutku kada, i ako, budu zatražili ovrhu pa je to doista problem koji će se rješavati u ovršnom postupku, ali ne može biti razlog za odbacivanje tužbe (zbog nedostatka pravnog interesa) ni za odbijanje tužbenog zahtjeva koji je materijalnopravno osnovan.

15. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo a o razlozima odluke dao valjano obrazloženje pa je tuženičinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te time, a na temelju članka 368. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 24. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić, v.r.