REPUBLIKA HRVATSKA
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Zagreb
Broj: Ppž-1721/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Mladena Budiše kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog M. Š., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.) odlučujući o žalbi okrivljenog M. Š. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, broj: Pp-959/2023-5 od 1. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog M. Š. i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.) okrivljeni M. Š. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 30,00 eura (trideset eura) u roku 15 dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kutini, broj: Pp- 959/2023-5 od 1. veljače 2024., proglašen je krivim okrivljeni M. Š. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 10. točke 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kažnjiv po članku 22. stavku 1. istog Zakona, za koji mu je izrečena ublažena novčana kazna u iznosu 100,00 eura. Navedenu kaznu okrivljenik je dužan platiti u roku od 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim toga, okrivljenik je obvezan i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 30,00 eura.
2. Protiv navedene presude okrivljenik je pravodobno osobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji. U žalbi navodi kako nije počinio terećeni prekršaj te kako cijela njegova obitelj dugi niz godina trpi nasilje od strane njegovog šogora J. U. Zatim ističe kako je spornog dana kosio uz cestu te da žrtvi nije pokazao srednji prst iz razloga što je pretpostavio da cestom prolazi susjed, a kojeg je i pozdravio podižući ruku. Zatim navodi kako snimka priložena od strane žrtve nije jasno vidljiva, a osim toga žrtva ga uopće nije imala pravo snimati. Smatra da je novčana kazna prestrogo odmjerena i plaćanjem iste bila bi ugrožena egzistencija njegove obitelji.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, suprotno tvrdnjama žalbe, prema mišljenju ovog suda, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.
5. 1. Naime, prvostupanjski sud je s pravom poklonio vjeru iskazu žrtve J. U., obzirom da je isti neposredno pred sudom iskazivao uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njegovom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti, te je iskazivao o svim odlučnim činjenicama od kojih ovisi ostvarenje djela prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret. Tako je isti, između ostalog, iskazao kako je kritične zgode prolazio vozilom cestom te je vidio svog šogora kako flaksa travu kraj ceste te mu je isti pokazao podignuti srednji prst desne ruke dok je prolazio, a što je snimila kamera koju ima u autu. Osim toga, iskaz žrtve potkrepljuje i materijalna dokumentacija odnosno ispis fotografija koje se nalaze u spisu, pa sud nema razloga sumnjati u vjerodostojnost njegova iskaza. Iz predmetnih fotografija jasno proizlazi da su iste snimljene 17. lipnja 2023., dakle istog datuma kao i prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim. Također, na fotografijama je jasno vidljiva osoba, a koji je od strane prvostupanjskog suda pred kojim je okrivljenik iznosio svoju obranu prepoznat kao okrivljenik i što je konstatirano na zapisnik, kako stoji pored kolnika sa fleksaricom (trimerom), kao i da je istome podignuta u zrak desna ruka pri čemu pokazuje srednji prst, dakle upravo na identičnom mjestu i na identičan način kao i u činjeničnom opisu prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim.
5. 2. U odnosu na žalbene navode u kojima okrivljenik objašnjava njegov i žrtvin međusobni odnos ističe se kako isti navodi nisu relevantni za ovaj postupak jer je predmet ovog postupka događaj od 17. lipnja 2023., a koji je okrivljeniku optužnim prijedlogom stavljen na teret i za koji je proglašen krivim iz gore naznačenih razloga.
5. 3. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana. Zbog navedenog nije bilo nužno izvoditi druge dokaze.
6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe da je predmetna presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza u postupku jer je sud izvršio uvid u fotografiju koju je sačinio J. U. inkriminiranog dana, a koju nije imao pravo snimiti. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada ističe istaknutu bitnu povredu odredba prekršajnog postupka.
6. 1. Iz provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi da se radi o fotografiji sačinjenoj od strane žrtve J. U. na javnom mjestu, na ulici kojom je prolazio isti, a što okrivljenik u žalbi niti ne osporava i što je razvidno iz predmetnih fotografija, pa s obzirom da je ista sačinjena na javnom mjestu ista nije nastala na nezakonit način.
6. 2. Naime, u konkretnom slučaju, obzirom da se radi o snimci učinjenoj na javnom mjestu (ulici) polazi se od stajališta da su na javnom mjestu „snimane osobe svakom dale mogućnost da ima uvid u njihova djelovanja, pa i mogućnost da ih se tamo snimi“ Štoviše, mogućnost uporabe takvih snimki postoji neovisno o tome da li je snimana osoba obaviještena o snimanju i neovisno o pristanku snimane osobe, obzirom da se takvim snimanjem ne zadire u privatnost osobe koja se snima jer se snimana osoba nalazi na javnom mjestu, pa se ne radi o dokazu pribavljenom na nezakonit način u smislu odredbe članka 90. stavka 2. Prekršajnog zakona.
7. Razmatrajući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena vrsta i mjera kazne primjerena stupnju okrivljenikove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Naime, za predmetni prekršaj zakonom koji je bio na snazi u vrijeme njegova počinjenja je propisana novčana kazna od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora do 90 dana pa izrečena novčana kazna u iznosu 100,00 eura predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i kaznu ispod zakonom propisanog posebnog minimuma. Imajući na umu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale daljnju primjenu instituta ublažavanja kazne te da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. Stoga, i ovaj sud ocjenjuje da je izrečena novčana kazna u iznosu 100,00 eura, primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.
8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 30,00 eura predstavlja gotovo minimalno mogući iznos paušalne svote.
9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 24. travnja 2024.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Mladen Budiša, v.r.
Ivanka Mašić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, žrtvu i tužitelja.
