Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-302/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. A. OIB: …….., iz G. G., M. 10, zastupanog po punomoćniku Z. R., odvjetniku u Z., D. 18/II, protiv tuženika Ž. uprave za ceste Z. županije, Z., R. cesta 3, zastupanog po punomoćnici L. L., odvjetnici u Z., F. 1B, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2191/19-36 od 10. studenoga 2022., u sjednici održanoj 24. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja I. A. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2191/19-36 od 10. studenoga 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju iznos od 11.000,00 kn (1.459,95 EUR-a), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim u razdoblju od 30.IX.2009.g. do 31.VII.2015.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te u razdoblju od 1.VIII.2015.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju procesni trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.".

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn / 1.824,94 eur (prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450), u roku od 15 dana."«

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Osporava zakonitost pobijane presude iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako prvostupanjski sud nije otklonio nedostatke niti proveo sve radnje na koje mu je ukazao drugostupanjski sud rješenjem od 13. svibnja 2019. Netočno je stajalište kako je osnovan tuženikov prigovor zastare pozivajući se na čl. 230. st. 1. navedenog Zakona i navodeći kako tužitelj nije mogao saznati za osobu štetnika prije početka 2012. s obzirom na tadašnje izmjene Zakona koji su regulirali odgovornost za predmetnu vrstu štete te okolnost kako tužitelj nije bio u mogućnosti odrediti ni specificirati vrstu i visinu prouzročene mu štete prije ožujka 2013. Samim time što je predmetna šteta nastajala tužitelju sve do ožujka 2013. nije moguće donijeti valjani zaključak da bi tužitelj za predmetnu štetu saznao prije ožujka te godine. Da je prvostupanjski sud proveo predložene dokaze osobito medicinsko vještačenje tada bi bilo nedvojbeno utvrđeno kako su tužitelju nove štetne posljedice uzrokovane prometnim štetnim događajem nastajale sve do ožujka 2013. Kako je nastanak tih posljedica tužitelju prestao tek u ožujku 2013. to je tužitelj tek tada saznao za opseg i vrstu odnosno štetu te je tek tada i mogao valjano utužiti predmetnu štetu. Poziva se na iskaz tužitelja i u svezi s time zaključak prvostupanjskog suda smatrajući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U svezi visine štete upućuje na odredbu čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku temeljem koje je prvostupanjski sud istu mogao utvrditi. Predlaže se prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti uz obvezivanje tuženika da tužitelju plati trošak parničnog postupka kao i sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) prema kojoj ako sud utvrdi da stranci pripada pravo na, između ostalog, naknadu štete, ali se visina svote ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, o tome će odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

5.1. U konkretnom slučaju tužitelj nije pružio dokaz prvostupanjskom sudu za nedvojbeni zaključak da mu pripada pravo na naknadu štete slijedom čega nije bilo elemenata za donošenje odluke o visini zahtjeva prema slobodnoj ocjeni u smislu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP u svezi s čime je tužitelju ukazati da iz sadržaja tužbe slijedi da je potrebno provesti prometno i psihijatrijsko vještačenje, što je ponovio u podnesku od 15. listopada 2014. (l.s. 21) ali nije predujmio troškove vještačenja o čemu će niže biti riječi.

6. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. istog Zakona niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo. 7. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja isplatu po osnovi naknade štete u visini od 1.459,95 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2009.

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pozivajući se na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 75/09.) i to izmjenu ("Narodne novine", broj 140/05., 75/09., 153/09., 14/14., čl. 86. Zakona o lovstvu

21/16., 41/16., 67/16., 62/17. i 99/18.; dalje ZoL). Smatra da se odgovornost tuženika temelji na načelu krivnje odnosno predmnijevane krivnje u smislu čl. 1045. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO). U odnosu na imovinsku štetu prvostupanjski sud zaključuje da je osnovan prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO jer da je za istu tužitelj svakako saznao 21. listopada 2009. kada je prema priloženom zapisniku izvršen naknadni izvid štete. Što se tiče zahtjeva za neimovinsku štetu prvostupanjski sud zaključuje da je za utvrđivanje osnovnosti i visine štete koju je tužitelj eventualno pretrpio nužno provođenje medicinskog vještačenja bez kojeg ne može uzeti kao dokazane navode tužitelja kojima opisuje svoje liječenje, niti da bi eventualno daljnji strah i nemir bio u uzročnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj fazi postupka ostala je sporna osnova zahtjeva koju tužitelj dovodi u pitanje tvrdnjom da nije nastupila zastara posebno što tužitelj nije mogao saznati za osobu štetnika prije početka 2012. i zbog nemogućnosti određivanja tj. specifikacije vrste i visine prouzročene štete prije ožujka 2013.

11. Što se tiče žalbenih navoda da tužitelj nije mogao saznati za osobu štetnika prije početka 2012. navesti je da je predmetni štetni događaj bio 30. rujna 2009. kada je na Županijskog cesti 3074 došlo do udara vozila, vlasništvo tužitelja, na srnu uslijed čega je vozilo tužitelja oštećeno.

11.1. Stupanjem na snagu Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 99/18., dalje ZL) dana 17. studenoga 2018., prestao je važiti dotadašnji, s time da se postupci započeti prema odredbama prethodnog Zakona imaju dovršiti prema odredbama toga Zakona (čl. 101. ZL), pa se tako predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi ZoL.

11.2. U vrijeme nastanka štetnog događaja u primjeni je bio ZoL koji je u odredbi čl. 86. st. 3. određivao da odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od te odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.

11.3. Dakle, neosnovana je tvrdnja žalitelja da tužitelj nije mogao saznati za osobu štetnika prije početka 2012. kraj činjenice da je prema citiranoj odredbi, ukoliko je vozač prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosila pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala, a iznimno ovlaštenik prava lova. Štoviše tužitelj je, suprotno sada žalbi, u tužbi tvrdio da je 30. lipnja 2009. ustanovljena odgovornost ovdje tuženika za štetu prouzročenu predmetnim događajem koji se zbio 30. rujna 2009. pa su neosnovani žalbeni navodi izneseni u svezi s time.

12. Što se tiče tvrdnje tužitelja da nije bio u mogućnosti odrediti ni specificirati vrstu i visinu prouzročene mu štete prije ožujka 2013. navesti je da ista ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Naime, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 219. i 299. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i ponuditi dokaze na kojima temelji svoj zahtjev kao i dokaze za utvrđivanje osnovanosti svojih navoda, a ako na temelju izvedenih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12.2. Točno je da je tužitelj u svom iskazu naveo da je zbog štetnog događaja trpio strah koji trpi i danas, međutim da se nije prijavio liječniku opće prakse iako mu je narušeno psihičko stanje te je zbog tih tegoba preko jedne svoje poznanice obavio tri-četiri razgovora u Psihijatrijskoj bolnici J. u Z., da je pio tablete za lakši san koje su u slobodnoj prodaji te konačno da je osjećao strah u razdoblju od četiri-šest mjeseci od predmetnog štetnog događaja.

12.3. Međutim, polazeći od činjenice da tužitelj nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju na temelju koje bi se moglo zaključiti da je trpio neimovinsku štetu koju traži po kriteriju pretrpljenog straha, kao i činjenice da saznanje za štetu nastaje, kod straha, kad prestane njegovo trajanje, odnosno završetkom za to potrebnog liječenja i sagledavanja mogućih neotklonjivih posljedica, a u svakom slučaju od dana završenog liječenja, a koje činjenice je valjalo utvrditi po stručnoj osobi odnosno vještačenjem po vještaku medicinske struke pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj nije pružio dokaze za utvrđivanje osnovanosti svojih navoda odnosno provjeru istih.

12.4. Osim toga u procesnopravnoj situaciji kada je prvostupanjski sud na ročištu održanom dana 27. siječnja 2021. odredio izvesti dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost narušenog duševnog zdravlja tužitelja po vještaku dr. G. M., spec. psihijatru te tužitelju ostavio rok od 60 dana da predujmi troškove, a 27. prosinca 2021. tužitelju ponovno naložio predujmiti troškove za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem u roku od 30 dana uz upozorenje da će se u suprotnom odustati od izvođenja tog dokaza, - pravilno je prvostupanjski sud odustao od izvođenja navedenog dokaza radi čega žalbeni navodi u svezi s time nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Niti navod da tužitelj nije bio u mogućnosti uplatiti predujam za provođenje istog jer se nalazio na izdržavanju kazne u Kaznionici u T. o čemu da je obavijestio naslov podneskom od 26. rujna 2022., nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer sadržaj tog podneska (l.s. 123) ne potvrđuje takve navode žalitelja.

13. U pogledu imovinske štete reći je da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio osnovanost istaknutog prigovora zastare u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO s obzirom da je dostavom Izvida štete tužitelj konačno saznao sve činjenice relevantne za ocjenu opsega i visine tog vida štete od kada, dakle, i teče zastarni rok od tri godine koji je u konkretnom slučaju počeo teći 22. listopada 2009. i istekao prije podnošenja tužbe koja je podnesena 9. travnja 2013. (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 691/00-2 od 29. listopada 2003.).

14. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda u dijelu pod toč. I. izreke, kao i u dijelu pod toč. II. izreke kojom je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove, jer ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP s obzirom na uspjeh tuženika u parničnom postupku, niti da bi tuženiku bili priznati troškovi protivno odredbi čl. 155. ZPP odnosno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

U Zadru 24. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica