REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-403/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja K. S., iz V. G., OIB ..., drugotužitelja S. S., iz Z., OIB ... i trećetužitelja S. V., iz O., M., OIB ..., koje zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. - L.- B.-T. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu - Građansko upravni odjel u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1658/2021-3 od 18. siječnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 5085/2018-80 od 5. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 5085/2018-83 od 10. svibnja 2021., u sjednici održanoj 24. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tuženice.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj Pr-5085/2018-80 od 5. svibnja 2021., pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti prvotužitelju K. S. iznos 56.519,85 kn, drugotužitelju S. S. iznos 49.978,27 kn i trećetužitelju S. V. iznos 40.859,90 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose (pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude) od dospijeća do isplate, pod točkom II. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto dosuđenim iznosima iz točke I. izreke te presude, a pod točkom III. izreke je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu 83.400,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj Pr-5085/2018-83 od 10. svibnja 2021. ispravljena je presuda tog suda poslovni broj Pr-5085/2018-80 od 5. svibnja 2021., na način da u izreci te presude umjesto pogrešno navedenog iznosa dosuđenog drugotužitelju S. S. od 49.978,27 kn treba stajati ispravan iznos 51.406,22 kn, te da umjesto iznosa dosuđenog trećetužitelju S. V. od 40.859,90 kn treba stajati ispravan iznos 42.027,43 kn, a u ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijene su kao neosnovane žalba i dopuna žalbe tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda ispravljena rješenjem istog suda u točki izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti razliku bruto plaće po osnovi dodatka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, u drugoj smjeni prvotužitelju K. S. u iznosu 49.601,75 kn, drugotužitelju S. S. u iznosu 46.568,02 kn i trećetužitelju S. V. u iznosu 37.785,24 kn svima sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose (pobliže navedene u izreci drugostupanjske presude) od dospijeća pa do isplate. Pod točkom II. izreke je u preostalom dijelu točke I. izreke prvostupanjske presude, ispravljene rješenjem istog suda, preinačena ta presuda na način da se odbijaju kao neosnovani preostali dijelovi tužbenog zahtjeva tužitelja preko iznosa naznačenih u točki I. izreke drugostupanjske presude. Pod točkom III. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda ispravljena rješenjem istog suda u točki III. izreke, a pod točkom IV. izreke naloženo je tužiteljima u roku od 8 dana naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 137,50 kn.

3. Tuženica je protiv pobijanog dijela presude suda drugog stupnja pod točkom I. i III. izreke podnijela reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-4228/2022-2 od 26. srpnja 2023., zbog pitanja koje glasi:

„Da li u utuženom razdoblju od kolovoza 2003. do kolovoza 2006. djelatnicima Ministarstva obrane, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO) isplata dodatka za rad na poslovima protupožarne zaštite i naknada za borbeno dežurstvo isključuju isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad temeljem Odluka ministra obrane?“.

3.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženice i preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu uz naknadu troška postupka tuženici, podredno da osporenu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Tužitelji u odgovoru na reviziju tuženice predlažu da se revizija tuženice odbije kao neosnovana.

5. Revizija je neosnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev prvo do trećetužitelja za isplatom razlike plaće s osnova prekovremenog rada subotom, nedjeljom, noću i u drugoj smjeni, u vremenskom razdoblju od 1. kolovoza 2003. do 31. srpnja 2006.

8. Tijekom postupka su utvrđene sljedeće činjenice:

- da su tužitelji djelatne vojne osobe, zaposlene kod Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, 28. eskadrila iz L.,

- da je raspored rada djelatnih vojnih osoba za utuženo razdoblje bio uređen Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) i to kao dnevno redovno radno vrijeme od 8,00 do 16,00 sati, a stupanjem na snagu Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09) uređeno je među ostalim pitanje rada u smjenama, turnusima, stražarskoj službi kao i smjernice za plaćanje takvog rada, što propisuje Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09), time što se navedeni Pravilnik i Odluka primjenjuju od 1. listopada 2009.,

- da su tužitelji imali obvezu 24-satnog dežurstva, te su za cijelo to vrijeme trebali biti prisutni na mjestu rada, tj. vojnoj bazi, te na raspolaganju tuženiku,

- da Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće koji je donesen 8. siječnja 2003. nisu bili propisani dodaci za obavljanje dežurstva i straže,

- da odredbe ZSOSRH u bitnom propisuju da je djelatna vojna osoba dužna obavljati rad dulji od punog radnog vremena i to bez vremenskih ograničenja koji su propisani za ostale radnike te da za takav rad ima pravo isplate povećane plaći, ali niti ZSOSRH, niti provedbeni propisi ne određuju način obračuna i visinu dodataka za takav rad, već čl. 14. ZSOSRH upućuje na primjenu općih propisa o radu i kolektivnih ugovora,

- da visinu dodatka na plaću propisuje čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 3/02 - dalje: KU),

- da je tuženica dostavila podatke o radu tužitelja, a da ti podaci sadržavaju evidenciju prisustva na radu tužitelja i podatke o slobodnim danima koje su tužitelji koristili na ime dežurstva, te da je te podatke koristio vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja,

- da je tuženica dostavila i izračun neisplaćenih razlika bruto plaća i to s osnove uvećanja plaće zbog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i tijekom noći, a koji pokazuje da tužiteljima nisu isplaćivani dodaci na plaću s osnove navedenog rada, već im je plaća obračunavana i isplaćena kao rad u redovitom radnom vremenu (tj. rad od 8,00 sati - 16,00 sati od ponedjeljka do petka), a taj izračun tužitelji nisu prihvatili zbog čega je proveden dokaz financijskim vještačenjem,

- da tuženica nije dostavila u spis nikakvu odluku o preraspodjeli rada, niti odluku o korištenju slobodnih dana, te nije pružila nikakve dokaze da je upravo dežurstvo poseban uvjet rada, nije dostavila Odluku ministra obrane o odobrenju dnevnica za borbeno dežurstvo od 13. ožujka 1996. ili Odluku ministra obrane o posebnoj novčanoj nadoknadi pripadnicima OSRH, kao niti bilo kakvu ispravu na temelju koje bi sud mogao zaključiti da isplata predmetnih naknada isključuje pravo na uvećanje plaće za ostvarene sate prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanima,

- na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, utvrđeno je da neisplaćeni bruto dodaci za sate rada tužitelja koji se plaćaju s uvećanjem za razdoblje od 1. kolovoza 2003. do zaključno 31. srpnja 2006. iznose ukupno: za prvotužitelja 56.519,85 kn bruto

za drugotužitelja 49.978,27 kn bruto

za trećetužitelja 40.859,90 kn bruto

sve ako sud utvrdi da se isplaćene naknade do listopada 2004. nisu odnosile na odrađene sate rada koji se plaćaju s uvećanjem (protupožarna zaštita).

8.1. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio predmetne tužbene zahtjeve tužitelja, zaključujući da se (bez obzira što su tužitelji djelatne vojne osobe, s obzirom da nisu bili doneseni podzakonski propisi koji bi uredili pravo dodatka na plaću djelatnih vojnih osoba u skladu sa ZSOSRH, a da čl. 97. st. 5. i 6. ZSOS određuje pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad) na tužitelje za utuženo razdoblje primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, te da tužiteljima pripada pravo na isplatu dodatka na plaću djelatne vojne osobe s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama temeljem supsidijarne primjene KU za državne službenike i namještenike.

8.2. Pri tom je prvostupanjski sud glede isplaćivanih naknada za borbeno dežurstvo i za protupožarnu zaštitu naveo da se radi o naknadi koja nije u vezi s dodacima na plaću vezanu za ostvarene sate rada, a što je predmet predmetne parnice, te da ove naknade predstavljaju posebnu vrstu materijalnog prava iz radnog odnosa-državne službe propisane posebnim pravilima, da su dodaci na plaću propisani čl. 39. st. 1. KU, a da tuženik nije dostavio Odluku ministra obrane o odobrenju dnevnica za borbeno dežurstvo od 13. ožujka 1996. ili Odluku ministra obrane o posebnoj novčanoj nadoknadi pripadnicima OSRH, kao niti bilo kakvu ispravu na temelju koje bi sud mogao zaključiti da isplata predmetnih naknada isključuje pravo na uvećanje plaće za ostvarene sate prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanima.

9. Drugostupanjski sud je ocjenjujući, da tuženik neosnovano smatra da je trebalo odlučiti primjenom podzakonskih akata (Odluka ministra obrane o naknadi za protupožarnu zaštitu pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske neposredno angažiranima u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku - dalje: Odluka), kojima je isključeno pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad za slučaj da je isplaćena protupožarna naknada, djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke (kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke drugostupanjske presude), na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, zaključujući da je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja-djelatnih vojnih osoba, pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane za isplatu s osnova isplate razlike plaće za prekovremeni rad za utuženo razdoblje ocijenio osnovanim.

9.1. Navedeno stoga što prema shvaćanju drugostupanjskog suda ministar obrane svojom Odlukom ne može umanjiti, niti isključiti prava predviđena zakonom, niti ga na to ovlašćuje odredba čl. 10. st. 3. Zakona o obrani („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02 i 100/04) na temelju koje je donesena Odluka, odnosno da nije ovlašten isključiti pravo tužitelja na povećanu plaću po osnovi prekovremenog rada, predviđeno čl. 97. ZSOS.

9.2. Pri tom je drugostupanjski sud zaključio da razgraničene neto naknade za rad u borbenim i protupožarnim dežurstvima se ne isključuju od neisplaćenih bruto dodataka za sate rada za prekovremeni rad, tj. rad dulji od punog radnog vremena, jer se radi o pravima koje imaju različitu osnovu time da je rad dulji od punog radnog vremena propisan ZSOS, a važećim KU nije isključeno njihovo kumuliranje.

9.3. Također je ocjenjujući, da naprijed navedeno ne znači mogućnost kumulacije tih prava i prava utvrđenih Odlukama ministra o naknadi za protupožarnu zaštitu, u situaciji kada je naknada za protupožarnu zaštitu isplaćena, sud drugog stupnja zaključio da se u takvoj situaciji potraživanje tužitelja koje ima temeljem prekovremenog rada ima umanjiti za iznose isplaćene temeljem Odluke, slijedom čega je pod točkom II. izreke drugostupanjske presude djelomično preinačio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke za iznos specificiran po mjesecima s pripadajućim zateznim kamatama specificirano po mjesecima, te je u tom dijelu na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP odbio tužbeni zahtjev prvo do trećetužitelja zaključujući da se utvrđenu naknadu za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u spornom razdoblju treba umanjiti za već isplaćenu protupožarnu naknadu temeljem Odluka ministra.

10. U revizijskom stupnju postupka, a s obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena sporno je primjenjuje li se čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04 - dalje: ZSOSRH) koji je bio na snazi u vrijeme iz kojeg potječu potraživanja prvo do trećetužitelja.

11. Odredbom čl. 97. ZSOSRH propisano je:

Rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi. Na rad iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

Prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

Rad iz stavka 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

Pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

12. Prije svega treba reći da je ovaj sud glede postavljenog pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija zauzeo pravno shvaćanje u odluci Revr-1667/2016 od 11. prosinca 2018. gdje je rečeno:

„Međutim, stajalište je i ovoga suda da ministar obrane svojom odlukom ne može umanjiti, niti isključiti prava predviđena odredbama zakona (niti ga na to ovlašćuje odredba čl. 10. st. 3. Zakona o obrani na temelju koje su donesene predmetne Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu, a kojom je propisano da za obavljanje poslova iz djelokruga Ministarstva obrane, ministar obrane donosi odluke, naredbe, naloge, smjernice i upute i propise za koje je ovlašten istim ili drugim zakonima), pa tako nije ovlašten niti isključiti pravo tužitelja na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad predviđene odredbom čl. 97. ZSOSRH-a – što pak ne znači, u slučaju kada je primjenom donesenih Odluka tužitelju isplaćena naknada za protupožarnu zaštitu, mogućnost kumulacije tih prava na strani zaposlenika za sate rada provedene u protupožarnoj službi.

Prema tome, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom u utuženom razdoblju, pa utoliko suprotna obrazlaganja revidentice nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.“.

13. Dakle, u toj odluci, ovaj sud je prihvatio pravna shvaćanja nižih sudova (koja su identična pravnom shvaćanju iz pobijane odluke u ovom predmetu) gdje sudovi prihvaćajući zahtjev tužitelja, od toga da je odredbom čl. 97. st. 5. ZSOSRH-a određeno da djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ocjenjujući da ministar obrane, određujući visinu naknade za protupožarnu zaštitu, svojom odlukom nije mogao staviti izvan snage zakonsku odredbu kojom je predviđeno pravo tužitelja na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad. Nadalje, obzirom da je utvrđeno da predmetne Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu nisu bile objavljene u Narodnim novinama, taj sud je zaključio da se iste ne mogu smatrati propisom a niti mogu biti predmet ustavnosudskog postupka ocjene njihove suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske i zakonom (u smislu odredbe čl. 35. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99, 29/02), te da je odlukama o naknadi za protupožarnu zaštitu ministar obrane priznao pravo na naknadu za protupožarnu zaštitu koja po svojoj namjeni ne može predstavljati naknadu za prekovremeni rad, međutim zaključio je da isto ne znači mogućnost kumulacije tih prava.

14. Za odgovor na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena ključno je pozvati se i na čl. 10. Zakona o obrani („Narodne novine“, 33/02, 58/02 i 174/04) iz koje odredbe jasno slijedi da Ministar obrane nema ovlast svojim odlukama ili aktima isključivati određena prava djelatnih vojnih osoba koja im pripadaju temeljem drugih zakona (kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud u pobijanoj odluci).

15. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda odgovor na postavljeno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena glasi:

„Nije ni od kakvog utjecaja na isplatu dodatka na plaću (za prekovremeni rad) djelatnim vojnim osobama Ministarstva obrane, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane naknada koja je, na temelju Odluke ministra obrane, isplaćena za protupožarnu zaštitu i naknada za borbeno dežurstvo, u istom razdoblju jer se odlukom Ministra obrane u spornom razdoblju od rujna 2003. do kolovoza 2006. nisu mogla umanjivati ili isključivati prava djelatnih vojnih osoba koja im pripadaju prema općim propisima o radu i čl. 76. ZSOSRH.“.

16. Ovim odgovorom reafirmira se pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odlukama ovog suda broj Rev-475/2023-2 od 1. veljače 2024. i Rev-351/2023-2 od 27. lipnja 2023.

17. Zbog svega navedenog, a s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju tuženika odbiti, te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 24. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.