Poslovni broj: 26 Gž-1232/2023-2

             

Poslovni broj: 26 Gž-1232/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te sutkinje Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M., OIB:... iz B., koju zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica u P., protiv tuženika Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o., OIB:..., Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljene protiv rješenja i presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 28. srpnja 2023. poslovni broj P-679/2022-36, u sjednici vijeća 7. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Prihvaća se žalba tužiteljice te se rješenje i presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 28. srpnja 2023. poslovni broj P-679/2022-36 preinačuje u izreci presude i sudi:

 

Utvrđuje se da je ovrha koja je bila određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj PU Ovr-2707/18 od 30. travnja 2018. bila nedopuštena.

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 260,91 EUR / 1.965,85 kn (slovima: dvjestošezdeset eura i devedesetjedan cent/tisućudevetstošezdesetpet kuna i osamdesetpet lipa) sa zateznom kamatom koja teče:

 

              - na iznos od   16,06 EUR / 121,00 kn od 4. svibnja 2018.

              - na iznos od   14,25 EUR / 107,40 kn od 22. svibnja 2018.

              - na iznos od 230,60 EUR / 1.737,45 kn od 3. srpnja 2018.

 

do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.735,09 EUR / 13.073,00 kn (slovima: tisućusedamstotridesetpet eura i devet centi / trinaesttisućasedamdesettri kune), u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 402,28 EUR / 3.031,00 kn (slovima: četiristodva eura i dvadesetosam centi/tritisućetridesetjednu kunu), u roku od 15 dana.

 

III. Nepobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe ostaje neizmijenjeno.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio rješenje čija izreka glasi:

 

"Dopušta se preinaka tužbe predložena u podnesku tužiteljice od 7.veljače 2020."

 

2. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je ovrha koja je bila određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. 20 PU Ovr-2707/18 od dana 30. travnja 2018. godine bila nedopuštena.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana vrati iznos od 1.965,85 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena teku, i to:

- na iznos od 121,00 kuna od dana 4. svibnja 2018. godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 107,40 kuna od dana 22. svibnja 2018. godine pa do konačne isplate,

- na iznos od 1.737,45 kuna od dana 3. srpnja 2018. godine pa do konačne isplate.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u roku od 15 dana.""

 

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, te dosuditi tužiteljici trošak parničnog i žalbenog postupka.

 

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

5. Žalba tužiteljice je osnovana.

 

6. Polazeći od činjenice da se predmet spora odnosi na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe koja je bila određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola od 30. travnja 2018. poslovni broj: PU Ovr-2707/18, te na zahtjev za isplatu iznosa od 1.965,85 kn koji je tužiteljici temeljem tog rješenja o ovrsi ustegnut s računa u postupku naplate pred Financijskom agencijom,

 

kao i da između stranaka nije sporno:

 

- da je na temelju prijedloga za ovrhu tuženika kao ovrhovoditelja od 6. travnja 2018. Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju donio 30. travnja 2018. rješenje o ovrsi broj PU Ovr-2707/18, kojim je određena ovrha na novčanim sredstvima tužiteljice (kao ovršenice)

 

- da je tužiteljica izjavila žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi, povodom koje je zaključkom od 18. srpnja 2018. poslovni broj PU Ovr-2707/2018-8 upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te da je pokrenula predmetnu parnicu 6. rujna 2018.

 

- da je tuženik (kao ovrhovoditelj) 21. studenog 2018. povukao prijedlog za ovrhu i da je u predmetu broj PU Ovr-2707/18 rješenjem od 9. siječnja 2019. obustavljena ovrha, te je po žalbi tužiteljice navedeno rješenje o obustavi ovrhe potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku od 6. ožujka 2019. broj Gž Ovr-87/2019-2

 

- da je na temelju rješenja o ovrsi od 6. travnja 2018. broj Ovr-2707/2018 Financijska agencija ustegnula s računa tužiteljice ukupan iznos od 1.965,85 kn, od čega se iznos od 228,40 kn odnosi na naknadu Financijske agencije za izvršenje osnove za naplatu, dok je iznos od 1.737,45 kn ustegnut u korist tuženika,

 

prvostupanjski sud zaključuje da je iz razloga što je tuženik povukao prijedlog za ovrhu, te je ovrha obustavljena pravomoćnom sudskom odlukom, otpao pravni interes tužiteljice za vođenje parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, pa da sud zbog toga nije ovlašten naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici ono što je neosnovano stekao ovrhom, niti ga obvezati da joj naknadi štetu koju je zbog toga eventualno pretrpjela u smislu čl. 56. Ovršnog zakona, a da povrat ustegnutih iznosa tužiteljica može zahtijevati u zasebnom sudskom postupku.

 

7. U žalbi tužiteljica navodi da je u podnesku od 7. veljače 2020. zatražila utvrđenje da je ovrha određena rješenjem o ovrsi od 30. travnja 2018. broj PU Ovr-2707/18 "bila nedopuštena", što prvostupanjski sud nije akceptirao, te u obrazloženju navodi razloge kao da se radi o prvotno postavljenom zahtjevu kada prijedlog za ovrhu nije bio povučen, ne uzimajući u obzir da je tužba u deklaratornom dijelu preinačena i da je sud rješenjem dopustio preinaku tužbe. Iz tog razloga smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su izreka i obrazloženje međusobno proturječni, te su proturječni sami sebi i razlozi navedeni u obrazloženju presude. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da nema pravni interes za vođenje parnice iz razloga što je prijedlog za ovrhu povučen. Pravni interes time nije otpao jer je pokušaj naplate dugovanja temeljem ovršne isprave bio nedopušten radi nastupanja zastare, te je na ovaj postupak upućena odlukom ovršnog suda i nije dužna dokazivati pravni interes u smislu čl. 187. ZPP-a, a ovaj postupak je jedini pravni put kojim će ostvariti zaštitu od podnošenja novog prijedloga za ovrhu radi naplate istog potraživanja. Osim toga tužiteljica ima i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa koji je naplaćen prije povlačenja prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.965,85 kn i koji joj nije vraćen, a na povrat istog ima pravo temeljem čl. 56. Ovršnog zakona. Osporava stajalište prvostupanjskog suda da bi povrat tog iznosa trebala ostvarivati u zasebnoj parnici, iz razloga što bi novi postupak bio povezan s novim troškovima, ukazujući da je u obrazloženjima odluka drugostupanjskih sudova, koje su donesene povodom njezinih žalbi izjavljenih protiv rješenja o ovrsi i protiv rješenja kojim je obustavljena ovrha, navedeno da će o njezinom zahtjevu za utvrđenje da je bila nedopuštena ovrha kao i pravu na isplatu ustegnutih novčanih sredstava biti odlučeno u ovoj parnici.

 

8. Obzirom tužiteljica ne pobija rješenje (sadržano u rješenju i presudi) kojim je dopuštena preinaka tužbe u podnesku tužiteljice od 7. veljače 2020., to je ovaj sud pod toč. III. izreke ove presude konstatirao da navedeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju kako sadržajno tako i prema zakonskom određenju ukazuje tužiteljica. To iz razloga što zbog pogrešnog pravnog pristupa predmetu spora sud nije utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva. Međutim, kako na temelju dokaza koje je proveo prvostupanjski sud postoji mogućnost utvrđivanja odlučnih činjenica, to je ovaj sud o žalbi tužiteljice odlučio primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a.

 

10. Osnovani su žalbeni navodi kojima tužiteljica ističe da unatoč tome što je obustavljen postupak ovrhe, koji je vođen na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola od 30. travnja 2018. broj PU Ovr-2707/18, ona ima pravni interes za utvrđenje da je navedena ovrha bila nedopuštena.

 

11. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je rješenjem ovršnog suda upućena na pokretanje ove parnice (radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) na temelju odredbe čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) u vezi zakonskog žalbenog razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a (nastupanja zastare), pa je oslobođena od obveze dokazivanja pravnog interesa za pokretanje ove parnice (čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a). Nakon što je tuženik povukao prijedlog za ovrhu, a s obzirom da je do tada s računa tužiteljice ustegnut iznos od 1.965,85 kn, tužiteljica je podneskom od 7. veljače 2020. preinačila tužbu na način da je zatražila utvrđenje da ovrha određena naprijed navedenim rješenjem o ovrsi nije bila dopuštena te je postavila zahtjev da joj se isplati (vrati) ustegnuti iznos sa zateznom kamatom primjenom čl. 56. st. 1. OZ-a. Navedena zakonska odredba propisuje da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. OZ-a provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Nadalje, čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ-a propisuje da nakon što je ovrha već provedena ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrha proglašena nedopuštenom, što dodatno znači da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe, pa je stoga odredba čl. 56. st. 1. OZ-a razrada zakonske odredbe o protuovrsi koja omogućuje tužiteljici da u postojećem parničnom postupku (radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) zahtijeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio. S obzirom na navedeno pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda u kojem navodi da tužiteljica može ostvariti pravo na povrat ustegnutih iznosa tek u "zasebnom parničnom postupku".

 

12. Kako primjena zakonske odredbe iz čl. 56. st. 1. OZ-a dolazi u obzir kada je ovrha provedena, o čemu je iznio pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 22. prosinca 2020. broj Rev 1012/2020-2 odgovarajući na to pravno pitanje, to prema ocjeni ovoga suda nema razloga da se isto stajalište ne primijeni i kada je ovrha djelomično provedena, tim više što niti jedna odredba OZ-a ne propisuje da nakon provedbe ovrhe (pa makar i djelomične) i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da tužba postaje nedopuštena.

 

13. Uzimajući u obzir da je i za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, na koju tužiteljica polaže pravo temeljem čl. 56. st. 1. OZ-a, odlučna činjenica je li ovrha koja je djelomično provedena bila dopuštena, to prema ocjeni ovoga suda tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje da ovrha nije bila dopuštena, sve u smislu čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer bi i tako o tom pravnom pitanju (da zahtjev nije postavljen) sud morao odlučiti kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu.

 

14. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje je li nastupila zastara za naplatu tražbine na temelju isprave – rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovr-1773/04 od 27. travnja 2004., na temelju kojeg je doneseno rješenje o ovrsi od 6. travnja 2018. broj PU Ovr-2707/2018.

 

15. Iz stanja u spisu broj Ovr-2707/2018 Općinskog suda u Puli-Pola ovaj sud utvrđuje da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu 4. travnja 2018., predlažući da sud odredi ovrhu na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Rovinju od 27. prosinca 2004. broj Ovr-1773/04, kojim je naloženo tužiteljici kao ovršenici platiti tuženiku kao ovrhovoditelju iznos od 22.795,17 kn sa zateznom kamatom i ovršni trošak u iznosu od 577,95 kn sa zateznom kamatom. Povodom tog prijedloga Općinski sud u Puli-Pola je 30. travnja 2018. donio rješenje o ovrsi broj PU Ovr-2707/18-4.

 

16. Iz stanja u spisu broj Ovr-1773/04 ovaj sud utvrđuje da je Općinski sud u Rovinju 27. prosinca 2004. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovr-1773/04 kojim je naloženo tužiteljici kao ovršenici platiti pravnom predniku tuženika kao ovrhovoditelju (dalje u tekstu: P. b. d.d. Z.) iznos od 22.795,17 kn sa zateznom kamatom i ovršni trošak u iznosu od 577,95 kn sa zateznom kamatom i kojim je odredio ovrhu pljenidbom i procjenom pokretnina. Zaključkom od 2. svibnja 2005. P. b. d.d. Z. je pozvana predložiti u roku od tri mjeseca ponovni popis pokretnina, nakon neuspjelog prvog pokušaja pljenidbe na naznačenoj adresi s koje je tužiteljica kao ovršenica odselila jer je prodala stan, a po kojem P. b. d.d. Z. nije postupila, pa je rješenjem ovršnog suda od 19. rujna 2005. broj Ovr-1773/04-14 obustavljena ovrha i ukinute su sve provedene radnje u postupku. Protiv tog rješenja P. b. d.d. Z. nije izjavila žalbu te je isto postalo pravomoćno 12. listopada 2005.

 

17. Odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ovršna isprava (rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi donesena 27. prosinca 2004., propisuje da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare, dok čl. 388. st. 1. ZOO-a propisuje da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Međutim, u smislu čl. 389. ZOO-a smatra se da nije nastupio prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, te ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena.

 

18. Uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, prema kojima P. b. d.d. Z. u postupku provedbe ovrhe na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovr-1773/04-2 od 27. prosinca 2004. nije predložila novi popis pokretnina, niti je predložila drugo sredstvo ovrhe, radi čega je ovrha obustavljena, kao i da protiv rješenja o obustavi ovrhe nije izjavila žalbu, isto ukazuje na pasivnost Privredne banke d.d. Zagreb kao ovrhovoditelja i njezin odustanak od radnji kojima je započeta provedba ovrhe, pa se u toj situaciji ima smatrati da nije postojao prekid zastare u razdoblju u kojem je provođen postupak ovrhe u predmetu broj Ovr-1773/04. Kako je rješenje o ovrsi broj Ovr-1773/04-2 od 27. prosinca 2004. postalo pravomoćno 12. siječnja 2005., a da je na temelju te ovršne isprave podnesen prijedlog za ovrhu 4. travnja 2018. u predmetu broj Ovr-2707/2018, to je za namirenje tražbine iz navedene ovršne isprave nastupila zastara primjenom čl. 379. st. 1. ZOO-a.

 

19. Kako je nastupila zastara iz navedenih razloga, to je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je iz tog razloga ovrha određena rješenjem o ovrsi od 30. travnja 2018. broj PU Ovr-2707/2018 bila nedopuštena.

 

20. S obzirom da tuženik nije osporio da je u postupku provedbe ovrhe ustegnut s računa tužiteljice iznos od 1.965,85 kn, a što proizlazi i iz podataka Financijske agencije, od čega se iznos od 228,40 kn odnosi na trošak provedbe ovrhe Financijske agencije, dok je preostali iznos od 1.737,45 kn ustegnut u korist tuženika radi namirenja njegove tražbine, to je osnovan zahtjev tužiteljice za povrat ustegnutog iznosa i isplate ustegnutih troškova provedbe ovrhe (kao naknade štete) od tuženika primjenom čl. 56. st. 1. OZ-a.

 

21. Kako je ovaj sud preinačio presudu u odluci o glavnoj stvari, to je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a dužan odlučiti o troškovima postupka.

 

22. Tužiteljica ima pravo na parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te joj pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kn temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), materijalni trošak poštarine za dostavu tužbe u iznosu od 15,00 kn primjenom Tbr. 44. Tarife, trošak sastava podneska od 10. prosinca 2018. u iznosu od 1.500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife i materijalni trošak poštarine za dostavu podneska u iznosu od 11,50 kn primjenom Tbr. 44. Tarife, sastava podneska od 10. svibnja 2019. u iznosu od 375,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife i materijalni trošak poštarine u iznosu od 36,00 kn primjenom Tbr. 44. Tarife i sastava podneska od 7. veljače 2020. u iznosu od 1.500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife i materijalni trošak poštarine u iznosu od 11,50 kn primjenom Tbr. 44. Tarife, za zastupanje na raspravama 21. listopada 2019., 13. veljače 2020. i 3. veljače 2023. po 1.500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za sastav žalbe od 27. svibnja 2020. u iznosu od 1.875,00 kn primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife i materijalni trošak poštarine u iznosu od 15,00 kn primjenom Tbr. 44. Tarife, te sudskih pristojbi na tužbu, presudu i žalbu po 578,00 kn primjenom Tar. br. 1. st. 1., Tar. br. 2. st. 1. i Tar. br. 3. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/19., 92/21.), što u ukupnosti daje parnični trošak u iznosu od 1.735,09 EUR / 13.073,00 kn, koji je dosuđen tužiteljici na teret tuženika toč. I. izreke ove presude.

 

23. Tužiteljica ima pravo na trošak žalbenog postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i to za sastav žalbe u iznosu od 1.875,00 kn primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.156,00 kn primjenom Tar. br. 3. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23.), odnosno u ukupnom iznosu od 402,28 EUR / 3.031,00 kn, koji je dosuđen tužiteljici na teret tuženika toč. II. izreke ove presude.

 

24. Preostali zatraženi troškovi tužiteljice koji se odnose se na sastav podnesaka od 22. studenog i 19. prosinca 2018. i sastav žalbe od 17. veljače 2020. nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Troškovi prijevoza od sjedišta odvjetničkog ureda punomoćnice tužiteljice do suda i izbivanja iz pisarnice radi puta, nisu bili potrebni za vođenje parnice jer je tužiteljica mogla angažirati odvjetnika u sjedištu suda, pa stoga ti troškovi padaju na teret tužiteljice.

 

25. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu 7. prosinca 2023.

 

 

  Predsjednik vijeća

                                                                                                               

                                                                                                                  Milko Sambolek v.r.