Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-886/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ĐL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetniku u Zadru protiv 1. tuženika OTP banke Hrvatske d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, pravnog slijednika Societe generale- Splitska banka d.d., koju zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i Anić iz Splita i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 82, OIB: 76674680107, radi utvrđenja i stjecanje bez osnove, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 2076/2019-34 od 12. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tužitelja ĐL i 2. tužiteljice ĆL kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2076/2019- 34 od 12. siječnja 2023. u dijelu pod točkom III. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba 1. tuženika OTP banke Hrvatske d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tužitelja ĐL i 2. tužiteljice ĆL kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2076/2019- 34 od 12. siječnja 2023. u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Uvažava se žalba 1. tuženika OTP banke Hrvatske d.d. kao djelomično osnovana i preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2076/2019-34 od 12. siječnja 2023. u dijelu pod točkom III. izreke i rješava:

Nalaže se 1. tužitelju ĐL i 2. tužiteljici ĆL naknaditi 1. tuženiku OTP banka Hrvatske d.d. daljnje troškove postupka u iznosu od 3.750,00 kuna / 497,71 euro u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je pod točkom I. izreke u odnosu na 1. tuženika OTP banku d. d. donio presudu kojom je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] zaključenog u [adresa] 22. kolovoza 2006. između pravnog prednika 1. tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. kao kreditora i 1. tužitelja ĐL kao korisnika kredita i 2. tužiteljice ĆL kao solidarnog dužnika i to čl. 9.1. koji glasi: „Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugi aktom Kreditora“ , kao i sve odredbe istog ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Pod točkom II. izreke naloženo je 1. tuženiku OTP banci d.d. isplatiti tužiteljima iznos od 2.469,89 kuna / 327,81 euro sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom II.

Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev u odnosu na 1. tuženika za iznos od 40.050,76 KRK (5.315,65 €) sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u točki III.

Pod točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. ka neosnovan u cijelosti.

Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je pod točkom I. izreke odbio kao neosnovan prigovor 1. tuženika o mjesnoj nadležnosti tog suda.

Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi 1. tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.000,00 kuna (796,34 eura).

Pod točkom III. izreke odbijen je u preostalom dijelu za iznos od 3.750,00 kuna (497,71 euro) zahtjev 1. tuženika za naknadom troška postupka.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom III. i IV. izreke te točkom II. rješenja žalbu su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu u pobijanom dijelu presudu i rješenje ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 342,16 eura.

2.1. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke i rješenja pod točkom III. izreke žalbu je podnio 1. tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu i rješenje ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.1. Žalba 1. tuženika je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tužitelja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) na koju tužitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja radi utvrđenja ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] kojeg su 1. tužitelj kao korisnik kredita, 2. tužiteljica kao solidarni dužnik i prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili 22. kolovoza 2006., te zahtjev radi isplate iznosa za koje tužitelji tvrde da su 1. i 2. tuženici primili na temelju ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredaba kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržanih u Ugovoru o kreditu, odnosno da im isplate novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule.

6. Sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu zaključenim 22. kolovoza 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj prednik tužitelja nije imao utjecaj, formulirala banka, da 1. tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, 1. tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., dalje: ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

7. Između stranaka nije sporno da tužitelji nisu isplatili cjelokupni kredit te da je 1. tuženik dio dospjele nenaplaćene tražbine ustupio 2. tuženiku Matrix d.o.o.

8. Suprotno žalbenim navodima 1. tuženika OTP banka Hrvatska d.d. sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajle pravilno dosudio tužitelju iznos od 2.469,89 kuna / 327,81 euro s osnova više preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule, za razdoblje od dospijeća prve rate 10. rujna 2006. pa do isplate zadnje rate kredita 4. ožujka 2009. koja dospijeva 10. rujna 2009. Kako je na temelju usmenog očitovanja nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajle sud prvog stupnja utvrdio da je zadnja uplata tužitelja prije otkaza ugovora o kreditu bila 4. ožujka 2009. to je pravilno sud prvog stupnja odbio zahtjev u odnosu na 1. tuženika za iznos od 40.050, 76 kuna / 5.315, 65 eura koji se odnosi na neplaćene rate kredita za razdoblje od 10. travnja 2009. do 10. siječnja 2013.

9. Neosnovani su žalbeni navodi 1. tuženika da je za dio tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova promjenjive kamatne stope nastupila zastara. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10. U kolektivnom sporu, u kojem je utvrđeno da je prednik 1.tuženika zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, zastara ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 to je, imajući u vidu petogodišnji rok zastare propisan odredbom člankom 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da dio tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova promjenjive kamatne stope nije u zastari, obzirom da iz štambilja na tužbi je razvidno da je tužba podnesena 13. lipnja 2019. Kako sukladno odredbi članka 300. stavka 2. ZOO-a rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama završava se onoga dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojega rok počinje teći, a ako takva dana nema u posljednjem mjesecu, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca, to su neosnovani žalbeni navodi 1. tuženika da je nastupila zastara za dio koji tužitelj potražuje s osnova promjenjive kamatne stope.

11. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu s prednikom 1. tužitelja Societe Generale-Splitske banke d.d. kao kreditorom te da je između 1. tuženika OTP banke Hrvatske i 2. tuženika Eos Matrixa d.o.o. sklopljen Ugovor o cesiji dana 2. prosinca 2013. kojim je na 2. tuženika prenesena tražbina kreditora iz Ugovora o kreditu (sklopljenog s tužiteljem).

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je pravilno odbio zahtjev 1. i 2. tužitelja u odnosu na 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. utvrđujući da isti nije pasivno legitimiran u ovoj parnici iako je to valjalo učiniti iz drugih razloga. Naime, nepravilno sud prvog stupnja smatra da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom prijenosu za što je potrebna suglasnost druge ugovorne strane radi čega cesionar ne prelazi u pravnu poziciju cedenta i da 2. tuženik ne može biti odgovoran za ništetnost ugovora i slijedom toga za isplatu.

13. Odredbama članka 80. do članka 89. ZOO-a, reguliran je pravni institut ustup tražbine (cesija), prijenos otuđive tražbine od dosadašnjeg vjerovnika (ustupitelja- cedenta) na novog vjerovnika (primatelja-cesionara), pri čemu je bitno reći da dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti, pa da promjenom vjerovnika nije izmijenjen sadržaj obveznog odnosa, odnosno identitet obveznog odnosa ostaje isti.

14. Prema odredbi članka 80. stavka 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po naravi protivi prenošenju na drugoga. Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (članka 84. stavka 1. ZOO-a), dok je odredbom članka 164. stavka 1. ZOO-a propisano da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik.

15. Prema navedenim odredbama ZOO-a, ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu, ustupitelju (cedentu) prestaje svojstvo vjerovnika, a to svojstvo stječe primatelj (cesionar), dok je u odnosu na dužnika trenutkom ustupanja vjerovnik prema njemu postaje cesionar, s obzirom da se kod cesije tražbina prenosi na novog vjerovnika, a raniji vjerovnik ispada iz obveznog odnosa.

16. Kako je odredbom članka 84. stavka 2. ZOO-a propisano da dužnik može isticati primatelju i one prigovore koje je mogao isticati ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje a to znači da se ustupom tražbine ne pogoršava položaj dužnika, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako ovdje tužitelji kao dužnici imaju pravo isticati prema ovdje 2. tuženiku Eos Matrixu d.o.o. kao primatelju i prigovore ništetnosti pravnoga posla (Ugovora o kreditu) iz kojega izvire prenesena tražbina pa tako i zahtijevati vraćanje iznosa koji je 2. tuženik od njih primio na temelju ništetnog pravnog posla.

17. Međutim kako je u konkretnom slučaju ugovor o ustupanju dospjele nenaplaćene tražbine između 1. tuženika i 2. tuženika sklopljen 2. prosinca 2013. a utuženi iznosi s osnova ugovora o kreditu su plaćeni do 4. ožujka 2009., to je pravilno sud prvog stupnja odbio zahtjev u odnosu na 2. tuženika obzirom da 2. tuženik nije pasivno legitimiran za povrat iznosa plaćenih prije ugovora o ustupanju.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i temeljem odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci presude.

19. Sud prvog stupnja je donio odluku o troškovima postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te naložio tužiteljima naknaditi 1. tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.000,00 kuna / 796,34 eura. Međutim, osnovano 1. tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo kada 1. tuženiku nije dosudio troškove postupka za sastav podneska od 16. rujna 2020., 3. ožujka 2021 i 25. ožujka 2022. za koje valja prema Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.) treba priznati za svaki podnesak po 100 bodova, što ukupno s 25% PDV iznosi 3.750,00 kuna / 497,71 euro. Stoga je 1. tuženiku valjalo dosuditi daljnje troškove postupka u iznosu od 3.750,00 kuna / 497,71 euro.

20. Radi navedenog valjalo je temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje pod točkom II. izreke dok je temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a valjalo uvažiti žalbu 1. tuženika te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

21. Kako je 1. tuženik OTP banka d.d. uspio sa žalbom u sporednom potraživanju to mu nije dosuđen trošak sastava žalbe.

U Zagrebu 23. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža