REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-1195/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PICARDO d.o.o., Zagreb, Veselka Tenžere 5, OIB 46394216675, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Ivanišević, odvjetnik iz Zagreba, Račićeva 16, protiv tuženika TEHNIKA ZVONIMIR d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 274, OIB 85950064896, radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-710/2020-41 od 25. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana, potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-710/2020-41 od 25. siječnja 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-710/2020-41 od 25. siječnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da postoji i da je osnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 45.133,17 EUR / 340.055,86 kn koje je tužitelj kao predstečajni vjerovnik prijavio u predstečajnom postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod brojem St-2950/18 u odnosu na tuženika kao predstečajnog dužnika, a koje potraživanje je tužitelju u predstečajnom postupku osporeno rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-2950/18-14 od 2. travnja 2009. u točki IV. izreke predmetnog rješenja pod rednim brojem 11 (točka I. izreke), odbijen je kumulativni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 82.243,56 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.722,22 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredaba čl. 303. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su stranke sklopile Predugovor o kupoprodaji nekretnina br. 8753/17 od 28. prosinca 2017., da je tužitelj izvršio isplatu kapare tuženiku, da je predugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom koji se nije ostvario uslijed čega je ispunjenje Predugovora postalo nemoguće, pa tužitelj ima pravo samo na povrat kapare (koji iznos mu je priznat u predstečajnom postupku nad tuženikom), slijedom čega je tužbeni zahtjev usmjeren na povrat dvostruke kapare odbijen kao neosnovan.

3. Protiv te presude u točkama I. i III. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga. U bitnom je istaknuo da do zaključenja glavnog ugovora nije došlo uslijed krivnje tuženika i od strane tuženika neispunjenja izričito ugovorenih i predviđenih pretpostavki slijedom čega tužitelj potražuje dvostruku kaparu. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da se radi o odgodnom uvjetu koji se nije ispunio, odnosno da tuženik kao prodavatelj nije odgovoran jer je to u suprotnosti s dokumentacijom u spisu, te jedino tuženik kao prodavatelj može snositi odgovornost prema tužitelju kao kupcu zbog toga što nije došlo do realizacije predviđene kupoprodaje. Nadalje, predugovor ni u jednoj odredbi ne sadrži formulaciju odgodnog uvjeta kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Ishođenje potrebnih izmjena dozvola predstavlja buduću činjenicu na koju je tuženik mogao i morao utjecati kao isporučitelj prodane nekretnine. Istaknuo je da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nerazumljiva je, proturječi sama sebi i razlozima presude, te o odlučnim činjenicama nema razloga. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 297., čl. 258. i čl. 304. ZOO-a. Tuženik nije vodio računa o temeljnim pretpostavkama potrebnim da se ostvari izmjena lokacijske dozvole što ukazuje na izostanak dužne pažnje na njegovoj strani. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na osnovi odredaba iz čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. ,11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Donošenjem pobijane odluke nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik izričito upire u žalbi. Izreka je razumljiva i nije proturječna sama sebi, kao ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju spisa.

7. Predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 45.133,17 EUR / 340.055,86 kn koje je tužitelj kao predstečajni vjerovnik prijavio u predstečajnom postupku nad tuženikom.

8. Iz spisa proizlaze sljedeće činjenice:

- tužitelj je pokrenuo ovaj postupak radi isplate iznosa od 82.243,56 EUR, na ime dvostruke kapare,

- s obzirom na to da je nad tuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe, tužitelj je podnio prijavu iznosa od 86.289,04 EUR u predstečajnom postupku, pri čemu mu je priznat iznos od 41.121,78 EUR, dok je za preostali iznos od 45.133,17 EUR tužitelj upućen na njegovo ostvarenje u parničnom postupku,

- tužitelj (u svojstvu kupca) i tuženik (u svojstvu prodavatelja) su 28. prosinca 2017. sklopili Predugovor o kupoprodaji nekretnina br. 8753/17 i 30. siječnja 2018. Dodatak br. 1. tom Predugovoru, predmet kojeg su posebni dijelovi nekretnine koji će biti izgrađeni u poslovnom dijelu „poslovno stambene građevine Z4 s trafostanicom“ koja se gradi na z.k.č.br. 2270/31 oznake zemljišta, dvorište ulica Ljudevita Posavskog, površine 1429 m2 upisane u z.k.ul. 109065 k.o. Grad Zagreb i to nakon upisa objekta i svih posebnih dijelova (etažiranje) u zemljišnim knjigama sa svim potrebnim dozvolama i bez ikakvih tereta i prava trećih osoba na posebnim dijelovima nekretnine i to poslovne prostore koji prema važećoj građevinskoj dozvoli imaju oznake PP7, PP8, PP9 i PP10 te dio hodnika, a što će sve prema novoj građevinskoj dozvoli biti označeno kao jedinstven poslovni prostor oznake PP5 sukladno nacrtu koji je prilog Predugovoru i pripadajuću loggiu, koji se nalaze na 3. katu predmetne građevine, te odgovarajući suvlasnički dio zgrade uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade,

- na ime ispunjenja obveza iz Predugovora tužitelj je tuženiku uplatio kaparu u iznosu od 41.121,78 EUR,

- stranke nisu sklopile glavni ugovor o kupoprodaji nekretnina, odnosno kupoprodaja predmetne nekretnine nije realizirana, slijedom čega tužitelj potražuje dvostruki iznos kapare, a imajući u vidu da mu je u predstečajnom postupku nad tuženikom priznat iznos od 41.121,78 EUR (iznos koji je uplatio na ime kapare), to u ovome postupku traži utvrđenje osnovanim preostalog iznosa, odnosno razliku do dvostruke kapare.

9. Tužitelj činjeničnim navodima tužbe tvrdi da do sklapanja glavnog ugovora nije došlo iz razloga što tuženik nije ispunio svoje obveze preuzete Predugovorom. Naime, tužitelj je izrazio zanimanje za ponuđene poslovne prostore na trećem katu, ali pod pretpostavkom da ti prostori i faktično i pravno budu objedinjeni u jedan jedinstveni poslovni prostor (etažu) uz pripadajuću loggiu, kao i da tom poslovnom prostoru bude pripojena terasa, a koja će po zahtjevu koji je tuženik trebao predati nadležnom tijelu, i formalno biti naznačena kao sastavni dio tog poslovnog prostora. Tužitelj ističe da je to bila bitna pobuda i pretpostavka za zaključenje Predugovora od strane tužitelja, na što je tuženik pristao i obvezao se to ispuniti. S obzirom na to da u trenutku zaključenja Predugovora još nije bila ishođena nova građevinska dozvola u kojoj bi predmetni poslovni prostori bili objedinjeni u jedan poslovni prostor uz pripadajuću loggiu i terasu, to su stranke u Predugovoru navele da je obveza tuženika da izmjenom građevinske dozvole poslovne prostore koji su navedeni u predugovoru prenamijeni u jedinstveni poslovni prostor uz pripajanje terase, a sve kako je to naznačeno i u nacrtu koji čini sastavni dio Predugovora. Također, u Predugovoru je naznačeno da je tuženik 16. studenog 2017. podnio zahtjev za izmjenu i dopunu lokacijske dozvole radi prilagodbe poslovnih prostora zahtjevima tužitelja i da će se navedene promjene regulirati glavnim ugovorom o kupoprodaji. Tuženik nije ishodio izmjenu i dopunu lokacijske, ni građevinske dozvole sukladno dogovoru stranaka i preuzetim obvezama po Predugovoru niti je izradio i u zemljišnim knjigama proveo Elaborat na način da se uknjiži jedinstven poslovni prostor, već je izradio i u zemljišnim knjigama proveo etažni elaborat sa četiri zasebna poslovna prostora upisanih kao suvlasnički udjeli u zk.ul. 109065 k.o. grad Zagreb pod rednim brojem 42, 43, 44, 45 odnosno radi se o etažama E41 (poslovni prostor P7), E42 (poslovni prostor P8), E43 (poslovni prostor P9) i E44 (poslovni prostor P10). Tuženik je naknadno obavijestio tužitelja da neće biti moguće izvesti pripajanje terase poslovnom prostoru unatoč dogovoru i nacrtu koji čini sastavni dio Predugovora. Tužitelj smatra da je tuženik odgovoran zbog neispunjenja Predugovora zbog čega mu je dužan vratiti dvostruki iznos kapare.

10. Tuženik nije osporavao da su stranke sklopile Predugovor i Dodatak 1. Predugovoru, da je tužitelj tijekom pregovora želio objediniti četiri poslovna prostora u jedan i da je bio zainteresiran za kupnju terase kako bi se ona pripojila tom jedinstvenom poslovnom prostoru, a koja terasa u naravi predstavlja neprohodni ravni krov iznad drugog kata poslovnog dijela građevine koji se vodi kao zajednički prostor zgrade. Tvrdi da je nastojao udovoljiti traženju tužitelja i objediniti četiri poslovna prostora u jedan, pripojiti ravni krov koji bi činio terasu podobnu za korištenje, te je podnio zahtjev za izmjenom i dopunom lokacijske dozvole 15. studenog 2017. Tuženik je također ishodio i druge suglasnosti komunalnih poduzeća i ostalih tijela, ali nadležni gradski ured nije odobrio izmjene i dopune lokacijske dozvole jer se većina vlasnika u zgradi protivila izmjenama što je vidljivo iz zapisnika od 24. prosinca 2018. Prilikom svih dogovora i sastanaka s tužiteljem, tuženik je dao do znanja da možda neće biti odobrene tražene izmjene od nadležnog gradskog ureda i ograđivao se od ishoda tog postupka pred upravnim tijelom. Smatra da nema odgovornosti tuženika što nije dobivena izmjena i dopuna lokacijske dozvole i posljedično što je došlo do nemogućnosti objedinjavanja poslovnih prostora i pripajanja terase, a sve radi odluke nadležnog tijela koju je tuženik morao poštivati. Istaknuo je da je s tužiteljem vodio pregovore u dobroj vjeri i najboljoj namjeri, da je tužitelj znao što kupuje i bilo mu je poznato da postoji mogućnost da izmjena lokacijske dozvole neće biti odobrena. Smatra da tužitelj nema pravo na povrat dvostruke kapare sukladno čl. 368. ZOO-a budući da Predugovor ima karakteristike Ugovora i da je zapravo raskinut, te da je neosnovan tužbeni zahtjev za povrat dvostruke kapare jer je novčani iznos od 41.121,78 EUR ugovoren kao kapara u smislu čl. 303. ZOO-a, ne kao odustatnina u smislu čl. 307. ZOO-a.

11. Nakon izvedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke dogovorile kupoprodaju jednog objedinjenog poslovnog prostora s loggiom i terasom koja je u trenutku izdavanja Ponude i sklapanja Predugovora predstavljala krov koji je trebalo izmijeniti, te stoga terasa nije navedena u Predugovoru u čl. 1. kao predmet predugovora već samo četiri poslovna prostora (koji će se u novoj građevinskoj dozvoli objediniti u jedan) i pripadajuća loggia. Međutim, terasa je sadržana u Nacrtu Predugovora i u Predugovoru je konstatirano da je tuženik podnio zahtjev za izmjenu lokacijske dozvole, te je nesporno utvrđeno da je izmjenom lokacijske dozvole trebalo krov prenamijeniti u terasu s obzirom na to da je dogovor između stranaka bio da tuženik prodaje tužitelju objedinjeni poslovni prostor zajedno s loggiom i terasom. S obzirom na to da se s takvom izmjenom lokacijske dozvole nisu složili suvlasnici zgrade, tuženik je, kako bi dovršio preuzete ugovorne obveze prema kupcima, temeljem važeće lokacijske i građevinske dozvole izradio Elaborat etažiranja u kojem su fizički odvojeni predmetni poslovni prostori i neprohodna terasa, koji Elaborat je potvrđen i proveden u zemljišnim knjigama. Predmetni Predugovor ima sve bitne sastojke ugovora te se smatra ugovorom, ali takav Predugovor sklopljen je pod odgodnim uvjetom, a to je izmjena lokacijske dozvole objedinjavanjem poslovnih prostora i prenamjenom krova u terasu kao zasebnog, a ne zajedničkog dijela zgrade. Sklapanjem Predugovora pod odgodnim uvjetom tužitelj je pristao na mogući rizik da tuženik neće dobiti odobrenje za izmjenu lokacijske dozvole koja je uključivala prenamjenu krova, što se dogodilo, a posljedično da se neće niti moći sklopiti glavni ugovor o kupoprodaji kojim bi se unijela izmijenjena terasa kao predmet kupoprodaje zajedno s poslovnim prostorom i loggiom. Tužitelj nije pristao sklopiti glavni ugovor o kupoprodaji pod takvim novim uvjetima, već je tražio da ugovor bude sklopljen kako je ugovoreno Predugovorom i pripadajućim Nacrtom, te sukladno dogovoru. Zaključno, prvostupanjski sud je ocijenio da ni jedna od stranaka nije odustala od sklapanja glavnog ugovora, ali je sklapanje glavnog ugovora postalo nemoguće radi činjenice što tuženiku nije odobrena izmjena lokacijske dozvole kako su stranke dogovorile, radi protivljenja suvlasnika zgrade, na što tuženik nije mogao utjecati. Stoga se ne radi o slučaju odustanka tuženika od ugovora i njegove obveze na povrat dvostruke kapare temeljem Predugovora čiji učinci nisu nastali, već obveze tuženika na povrat kapare koju je primio od tužitelja, a nesporno je tužitelju priznato predstečajnim sporazumom potraživanje u iznosu od 41.121,78 EUR koji predstavlja iznos kapare. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Prvostupanjski sud je, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, pravilno utvrdio činjenično stanje, i donio pravilnu odluku o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, iako je pritom djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti jednaku odluku o tužbenom zahtjevu. Prije svega, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ugovoru o kupoprodaji nekretnine. Naime, kada su stranke predugovorom ugovorile predmet i cijenu, te odredile dinamiku i način isplate cijene (kao u konkretnom slučaju), a ugovorena je i kaparu koju je kupac predao prodavatelju, time je ustvari sklopljen ugovor o kupoprodaji, iako su ga stranke naslovile kao predugovor (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1491/2012 od 4. travnja 2017.).

13. Iz dokaznog postupka proizlazi da su stranke ugovorile da će tužitelj kupiti jedan objedinjeni poslovni prostor s loggiom i terasom koja u trenutku izdavanja Ponude i sklapanja Predugovora predstavljala krov koji je trebalo izmijeniti, te stoga terasa nije navedena u Predugovoru u čl. 1. kao predmet predugovora već samo četiri poslovna prostora (koji će se u novoj građevinskoj dozvoli objediniti u jedan) i pripadajuća loggia. Sama terasa je sadržana u Nacrtu koji je priložen uz Predugovor. U Predugovoru je konstatirano da će se promjene u opisu nekretnine, nakon izmjene lokacijske i građevinske dozvole, te nakon upisa objekta i posebnih dijelova u zemljišne knjige, regulirati glavnim ugovorom. Nesporno je da tuženik nije uspio ishoditi izmjenu postojeće građevinske i lokacijske dozvole na način da se objedine svi poslovni prostori zajedno s loggiom i terasom, te da je tuženik odbio isplatiti ostatak kupoprodajne cijene i realizirati kupoprodaju.

14. Nesporno je da je Predugovorom određen predmet - poslovni prostori koji prema trenutno važećoj građevinskoj dozvoli imaju oznake PP7, PP8, PP9, PP10 i dio hodnika, a što će sve zajedno prema novoj građevinskoj dozvoli biti označeno kao jedinstven poslovni prostor oznake PP5, pripadajuću loggiu, te odgovarajući suvlasnički dio zgrade. Stoga proizlazi da samim Predugovorom nije obuhvaćena terasa (ravni krov koji bi činio terasu podobnu za korištenje), ali iz dokaznog postupka proizlazi da su stranke usmeno ugovorile kupoprodaju i tog dijela nekretnine, zajedno s poslovnim prostorom i loggiom, time da je tuženik trebao ishoditi izmjenu građevinske i lokacijske dozvole, kako je to naznačeno u Predugovoru. S obzirom na to da je tužitelj od samih pregovora zahtijevao jedinstveni poslovni prostor s loggiom i terasom (što predstavlja bitnu pobudu za sklapanje Predugovora), a tuženik nije uspio ishoditi izmjenu građevinske i lokacijske dozvole (za objedinjene poslovne prostore i terasu), to nije došlo do ispunjenja ugovornih obveza, odnosno realizacije kupoprodaje i isplate cijene pa je tužitelj zahtijevao vraćanje dvostruke kapare.

15. Pravilno žalitelj ističe da predugovor ni u jednoj odredbi ne sadrži formulaciju odgodnog uvjeta kako to zaključuje prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju ne radi se o predugovoru sklopljenom pod odgodnim uvjetom (izmjena lokacijske dozvole objedinjavanjem poslovnih prostora i prenamjenom krova u terasu kao zasebnog, a ne zajedničkog dijela zgrade), nego o predugovoru koji sadržava odredbu prema kojoj se prodavatelj obvezao ishoditi potrebne izmjene isprava, a kupac ima obvezu platiti cijenu tek kada prodavatelj ispuni svoju obvezu. Naime, ugovor je sklopljen pod odgodnim uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka ovisi o budućoj i neizvjesnoj činjenici (čl. 297. st. 1. ZOO-a), što znači da u slučaju odgodnog uvjeta prije ispunjenja uvjeta i ne nastaje pravni posao. U slučaju kada se prodavatelj obveže pribaviti određene isprave koje su potrebne za objedinjavanje poslovnih prostora i pripadajuće terase, ne radi se o neizvjesnoj budućoj činjenici, nego o obvezivanju prodavatelja pribaviti isprave koje omogućuju realizaciju sklopljenog ugovora, a ugovor je nastao izjavom suglasnih volja ugovornih strana. Neovisno o tome, pobijanu odluku je potrebno potvrditi.

16. Prema odredbi čl. 373. st. 1. ZOO-a kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

17. Imajući u vidu obveze preuzete ugovorom (objedinjavanje poslovnih prostora zajedno s loggiom i terasom i ishođenje izmjene građevinske i lokacijske dozvole za takve preinake), proizlazi da do neispunjenja konkretne preuzete obveze od strane tuženika nije došlo zbog razloga koji se mogu prepisati u krivnju ugovorne strane koja je obvezu preuzela. Naime, tuženik je već prethodno ishodio lokacijsku i građevinsku dozvolu za cjelokupan projekt, ali nije uspio ishoditi njihove izmjene kako je to zahtijevao tužitelj, a na što tuženik nije mogao utjecati. Slijedom navedenog, i ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud smatra da na strani tuženika nema odgovornosti što nije ishodio izmjenu lokacijske i građevinske dozvole, jer se radi o okolnostima na koje tuženik nije mogao utjecati. Iz navedenog razloga, tužitelju ne pripada pravo na povrat dvostruke kapare, već samo na vraćanje onog što je dano na ime ispunjenja ugovora (plaćena kapara u iznosu od 41.121,78 EUR) po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

18. S obzirom na to da je tužitelju u predstečajnom postupku nad tuženikom priznat iznos od 41.121,78 EUR, a da tuženik u ovom postupku ostvaruje razliku do dvostruke kapare, to je pravilnom primjenom odredbe čl. 373. st. 1. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

19. Slijedom iznesenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena u točkama I. i III. izreke.

Zagreb, 23. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak

Broj zapisa: 9-30866-8a9a2

Kontrolni broj: 06be7-cc929-3fb51

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Marina Veljak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.