Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4242/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. O.:... iz E., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u O., protiv tuženika Z. banka d.d. OIB:… iz Z., zastupan po punomoćnicima S. P. i dr., odvjetnicima iz O. društva P. & P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2664/2019-37 od 11. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2664/2019-37 od 11. rujna 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2664/2019-37 od 11. rujna 2023. u pobijanom dijelu iz stavka II i III izreke i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2664/2019-37 utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora kreditu br. 3207702431/06, od 23. listopada 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 25. listopada 2006. po Javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OU-2309/06, u dijelu odredbe koja glasi: "... a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d. ..." i čl. 7. st. 1. u dijelu odredbe koja glasi: "...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja ...", kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II iste presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 21.117,56 eura/ 159.110,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog prvog dana u mjesecu u razdoblju od siječnja 2008. do rujna 2013. pa do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 5.293,15 eura/39.881,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. rujna 2023. do isplate, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude žali se tuženikzbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. rujna 2023. do isplate a podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u dijelu odluke suda prvog stupnja iz stavka I izreke i u postupku koji joj je prethodio nije ostvarena bitna povreda odredaba

("Službeni

parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer je u dijelu iz stavka I izreke presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se u tom dijelu presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Uočava se da je u stavku II izreke prvostupanjske presude tuženom naloženo isplatiti tužitelju ukupni iznos od 21.117,56 eura/159.110,27 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je tužitelj i zatražio u podnesku od 14. ožujka 2023. Međutim, ukupni zatraženi i dosuđeni iznos i u kunama i u eurima se razlikuje od ukupnog zbroja pojedinačnih mjesečnih iznosa u kunama i u eurima s određenjem početka tijeka zakonskih zateznih kamata od svakog prvog dana u mjesecu u razdoblju od siječnja 2008. do rujna 2013. do isplate. Zbroj pojedinih mjesečnih iznosa je 21.269,28 eura/160.253,86 kn dakle veći je od ukupno dosuđenog iznosa od 21.117,56 eura/159.110,27 kn, na što je ukazao tuženik u toč. I.4. svoje žalbe. Stoga je tuženik osnovano ukazao na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP koja je ostvarena u dijelu odluke iz stavka II izreke prvostupanjske presude.

4.3. Tuženik u žalbi tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12 ZPP međutim ne nalazi se da je sud prvog stupnja presudom prekoračio tužbeni zahtjev.

4.4. Povodom žalbenih navoda tuženika o ostvarenju relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109., čl. 186.b, čl. 190. i čl. 325. ZPP valja reći kako je razvidno da je tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. u stavku II tužbenog zahtjeva zatražio isplatu iznosa od 42.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa od do isplate da bi nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 14. ožujka 2023. zahtijevao isplatu iznosa od 21.117,56 eura/ 159.110,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog prvog dana u mjesecu u razdoblju od siječnja 2008. do rujna 2013. pa do isplate. Budući da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. pod točkom 4. kojim je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tuženikovo isticanje navedenih relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupa nema utjecaj na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

4.5. U žalbi se tuženik poziva i na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i čl. 502.c ZPP. Pravilna primjena odredbe čl. 502.c u vezi odredbe čl. 502.a ZPP žalbenim navodima nije dovedena u dvojbu. Ne radi se o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502. c ZPP jer je odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11, dalje: ZID ZPP/11) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZID ZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZID ZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZID ZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (12. lipnja 2019.) žalbeni navodi o retroaktivnoj primjeni propisa i pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502. c. ZPP nisu osnovani.

4.6. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj se u toč. III-V tužbe utemeljeno pozvao na utvrđena iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Pozivanje na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi je pravilno jer je tužitelj dokazao da je predmetni slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom temeljem činjenice sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i valutnom klauzulom u Chf prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i svojim iskazom, kojima je dokazano i svojstvo potrošača.

4.7. S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i dao odgovarajuće razloge o tome da je tužitelj dokazao odlučnu činjenicu sudjelovanja u predmetnom ugovoru u svojstvu potrošača kao u točki 6. obrazloženja prvostupanjske presude koje prihvaća i ovaj sud jer su sukladni stanju spisa i mjerodavnoj odredbi čl. 3. toč. 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03), otklanjaju se kao neosnovani suprotni žalbeni navodi tuženika. U tom je smislu bez utjecaja žalbeno pozivanje na dijelove odluka u činjenično i pravno neusporedivim slučajevima Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1519/2021 od 15. srpnja 2021., suda Europske unije br. C-497/13 i br. C-498/16 i županijskih sudova u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-1112/2020 i u Zagrebu posl. br. Gž-2384/2020-2 i posl. br. Gž-685/2021- 2 te u Splitu posl. br. Gž-722/2020-2. Posljedično tuženik pogrešno upire na potrebu primjene čl. 221a ZPP, koju je odredbu moguće primijeniti onda kada se neka činjenica na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi, što ovdje, kako je navedeno, nije slučaj.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke o ništetnosti odredaba čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora kreditu br. 3207702431/06, od 23. listopada 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 25. listopada 2006. po Javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OU-2309/06 te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP u tom dijelu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. U odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje za odluku o ništetnosti pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje mjerodavnog ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) utvrđujući ništetnost dijela odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i valutna klauzula u Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je učinjeno spornim odredbama predmetnog ugovora.

7.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope dok je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak Chf. S obzirom da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na nvedene se odredbe primjenjuje odredba o posljedicama nepoštenosti u vidu ništetnosti iz čl. 87. st. 1. ZZP/03.

7.3. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

7.4. Odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije i kao takva je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća te je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina novčanog iznosa koji je tuženik kao kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

7.5. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope i valutne klauzule kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju tih odredbi na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, ugovorne su odredbe neodređene i neodredive te nisu razumljive, slijedom čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.6. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je to učinio i tužitelj tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj pozvao. Budući da tuženik ne tvrdi i ne predlaže dokaze na okolnosti da su tužitelju predugovornoj fazi dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli u Chf te da je, unatoč punoj obaviještenosti tužitelj svejedno pristao na sklapanje ugovora sa takvom odredbom, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.2. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se u dijelu predmetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu prema odlukama tuženika i valutnu klauzulu u Chf nije pojedinačno pregovaralo te da su one bila unaprijed formulirane od strane tuženika – kreditora i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

8.3. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf. Stoga nije odlučno pitanje predstavlja li ta odredba dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na predmetni postupak individualne pravne zaštite.

8.4. Slijedom navedenog valja reći da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO u presudi kojom je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema tuženikovim odlukama o kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u Chf iz predmetnog ugovora o kreditu. Kao što je navedeno, mjerodavne odredbe čl. 87. st.

1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika, slijedom čega su bez utjecaja žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

9.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

9.3. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

10.1. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, u presudi suda prvog stupnja naveden jasan i pravilan razlog neosnovanosti prigovora zastare i prvostupanjska presuda nije ni u tom dijelu nejasna i proturječna sama sebi, kao što se u žalbi netočno tvrdi.

10.2. U odnosu na žalbeno osporavanje pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare valja poći od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba sa predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 12. lipnja 2019. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, 13. lipnja 2019. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018.

11. Kao što je navedeno u toč. 4.2. ovog obrazloženja, odluka iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja zahvaćena je bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je pri dosudi iznosa stečenog bez osnove po navedenim ništetnim odredbama ugovora kojeg tuženik ima vratiti, zbroj pojedinih mjesečnih iznosa 21.269,28 eura/160.253,86 kn veći od ukupno dosuđenog iznosa od 21.117,56 eura/159.110,27 kn, čime je u tom dijelu onemogućeno ispitivanje prvostupanjske odluke te nema uvjeta za primjenu čl. 373.a ZPP.

12. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke ove presude dok je primjenom čl. 369. st. 1. u vezi čl. 354. st .1. toč. 11 ZPP odlučeno kao u stavku II izreke, što se primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška koja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu.

13. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st .3. ZPP, kao u stavku III izreke.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, uz razmatranje preostalih žalbenih navoda tuženika, otkloniti nedostatak na koji je ukazano ovnom odlukom, u svrhu donošenja zakonite i pravilne odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu 23. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Gabriela  Topić  Kordej, v.r.