REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyjev trg 11

23. P-306/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. travnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, s danom objave 23. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976 platiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 26.537,08 kn sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana“ kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.951,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 23.04.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj 29.04.2014. navodi da je osiguranik tužitelja BH teško ozlijeđen u prometnoj nesreći 23.02.2007. Prometnu nesreću skrivio je OH, upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja 0682712487. Radi posljedica prometne nesreće priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad rješenjem broj 649228 od 15.svibnja 2013. pa je time u razdoblju od 12.09.2009. do 30.11.2013. s osnova invalidske mirovine isplaćeno ukupno 41.733,28 kn, što je razmjerni iznos ukupno isplaćene invalidske mirovine u navedenom razdoblju. Podneskom od 12.12.2014.( list 70 spisa) tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu štete za razdoblje počevši od 29.04.2011. do 30.11.2013. Isplatom invalidske mirovine tužitelj trpi štetu. Stoga je pozivom na odredbu čl. 160. st. 1. u vezi s čl. 163. ZOMO predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 26.537,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknadu prouzročenog troška postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje činjenicu da se 23.02.2007.g. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika. Tuženik osporava odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja. Osporava uzročnu vezu između ozljeda koje je osiguranik tužitelja pretrpio u prometnoj nesreći i njegovog umirovljenja Ističe da se na odnos između stranaka treba primijeniti odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine“ broj: 151/05) prema kojem je osiguravajuće društvo dužno isplatiti samo razmjerni iznos mirovine koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Ističe i prigovor zastare.

Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju i to: u zapisnik o očevidu PU Zagrebačke, I Postaje prometne policije od 29. svibnja 2007. (list 5-6 spisa), presudu Općinskog suda u Zagrebu, broj KS-286/07 od 04. lipnja 2008. (list 79-80 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu br. KŽ-1638/08od 02. prosinca 2008.( list 77-78 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 15. svibnja 2013. (list 2-3 spisa), nalaz i mišljenje o invalidnosti (list 8-12 i 16-18 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (list 13-15 spisa), obračun razmjernog iznosa mirovine (list 20 i 74 spisa), odštetni zahtjev (list 21-22 spisa), medicinska dokumentacija (list 167-220 spisa), te je proveden dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu medicine rada Azra Huršidić- Radulović (list 222-225 spisa).

Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Sporna je odgovornost i uzročno-posljedična veza između tjelesnih ozljeda iz štetnog događaja i odlaska tužiteljevog osiguranika u invalidsku mirovinu. Sporno je, i je li tužiteljev osiguranik stekao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je skrivio tuženikov osiguranik ili ne, budući da je riječ o jednoj od pretpostavaka odgovornosti za štetu (članak 1045. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine": 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) koje moraju biti kumulativno ispunjene. Osim toga, tuženikov stav je da se u konkretnom slučaju treba primijenit čl. čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, – dalje: ZOOP) dakle da stvarna šteta predstavlja razmjerni iznos mirovine.

U ovom slučaju treba prvo utvrditi da li je tužitelj dokazao sve opće pretpostavke odgovornosti za naknadu štete koje su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23 u nastavku ZOO).

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti, te ukoliko jedna pretpostavka izostane, nema odgovornosti za štetu. Između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice mora postojati uzročna veza, a štetna radnja mora biti protupravna, odnosno protupravnost je povreda neke pravne norme, a može se odnositi bilo na štetnu radnju, štetu ili obje.

Uvidom u presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu br. KS-286/07 od 04.06.2008.g. koja je postala pravomoćna dana 02.12.2008. utvrđeno je da je osiguranik tuženika OH oglašen krivim za nastanak štetnog događaja koji se dogodio dana 23.02.2007.g. Dakle, odgovornost tj. krivnja osiguranika tuženika utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu pa je to smislu sud otklonio prigovor tuženika kojim osporava odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja.

Naime, odredbom čl.12 st. 3. ZPP-a propisano je da je sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan uz pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Uvidom u rješenje tužitelja broj 649228 od 15.05.2013.g. a koje je postalo pravomoćno 16.06.2013. sud je utvrdio da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu počevši od 06.04.2013. u propisanom upravnom postupku na temelju nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 15.04.2008. i 18.12.2008.g. i mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 04.02.2009. iz kojeg proizlazi da su uzrok invalidnosti ozljede na radu 100%.

Radi utvrđenja činjenice uzročno-posljedične veze između prometne nezgode kao štetnog događaja i invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad sud je proveo medicinsko vještačenje po vještaku specijalistu medicine rada. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Azre Huršidić-Radulović koji je podnesen u pisanoj formi dana 17.01.2019. (list 222-225 spisa) te usmeno na ročištu za glavnu raspravu održanom 03.ožujka 2020. sud je utvrdio da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju zadobio više ozljeda od koji su prijelomi zdjelice i lijevog kuka operativno liječeni te je zatim rehabilitiran. Proizlazi da je i nakon zarastanja kostiju zaostala posttraumatska artroza lijevog kuka i njegova ograničena pokretljivost i bolnost. Utvrđeno je da radi posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju osiguranik nije sposoban za poslove koji zahtijevaju duže hodanje, stajanja i nošenje tereta. Utvrđeno je da je osiguranik konobar te da nije sposoban za posao konobara odnosno nastala je profesionalna nesposobnost za rad kao isključiva posljedica štetnog događaja, a psiholog i Stručni tim smatra je da je profesionalna prekvalifikacija upitna. Proizlazi da sve da je i pregledala osiguranika ( nije bio zadatak vještaka) nalaz ne bi bio bitno drugačiji jer se radilo na određivanju uzročno posljedične ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi od 23.2.2007. i njegovog umirovljenja koje je bilo 2008. U odnosu na zdravstvene tegobe prije nezgode utvrđeno je da se među medicinskom dokumentacijom nalazi otpusno pismo iz Klinike za traumatologiju iz 2004. radi rupture ahilove desne tetive i da se redovito kontrolirao do 11. mjeseca 2005. kada je i konstatirana potpuna sanacija povrijeđene tetive što je navedeno u vještvu. Proizlazi da sve dijagnoze po kojima je vršeno vještačenje mirovinsko invalidske komisije su vezane za posljedice predmetne nezgode te u ovom slučaju prethodne zdravstvene tegobe nisu utjecale na ocjenu radne sposobnosti. Navodi da bi osiguranik mogao raditi sve ono što nije dugo stajanje, dugo sjedenje ili dugo hodanje međutim osiguranik za to nije imao kvalifikacije, a stručni tim je ocijenio da prekvalifikacija nema smisla jer je rezultat upitan.

Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u cijelosti prihvatio budući je vještak u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak te je nalaz i mišljenje sačinio detaljno, precizno, argumentirano i u skladu sa pravilima struke.

S obzirom da prema stajalištu suda u nalazu i mišljenju vještaka nema proturječnosti i nedostataka i s obzirom da sud nije imao razloga posumnjati u pravilnost danog mišljenja, kao i da je po mišljenju suda vještak otklonio primjedbe i prigovore tuženika nisu se sukladno čl.261.st.3. ZPP, stekli uvjeti za ponavljanjem vještačenja sa drugim vještacima ili za ponovnim saslušavanjem vještaka pa je sud prijedlog tuženika da se provede novo vještačenje uz obavezni pregled odbio kao nepotreban.

Dakle, iz svega navedenog nedvojbeno je utvrđeno da su sve ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi u uzročno posljedičnoj vezi sa umirovljenjem osiguranika.

Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10 i 61/11; dalje ZMO), tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete od osobe koja je prouzročila invalidnost ili smrt osigurane osobe, a prema odredbi čl. 163. st. 1. istog Zakona, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu učinjene mu štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

Sukladno odredbi čl. 160. st. 5. ZOMO visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. članka 160. određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

Tužitelj u skladu s odredbom čl. 163. st. 1. ZOMO ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a prema odredbi čl. 160. st. 7. ZOMO u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju se odredbe toga Zakona.

Sukladno navedenim odredbama tužitelj je ovlašten zahtijevati naknadu štete od tuženika, koja šteta se sastoji u novčanim davanjima isplaćenim BH na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti koja se utvrđuje u skladu s odredbom čl. 160. st. 5. ZOMO.

Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja- prometne nezgode.

Prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, ako jesu propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari / motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe / štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8.st.1.ZOOP- a reguliranje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje , odnosno cjenicima premija osiguranja.“

Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom ,obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje / obračunava premija osiguranja.

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl.27.ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

Prema čl.27.ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu,te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Iako je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva, radi utvrđivanja visine štete temeljem odredbe čl.27.st.3.ZOOP tužitelj nije predložio financijsko vještačenje, iako je na njemu teret dokaza, a tuženik je na ročištu 16.04.2024. izričito naveo da ne predlaže provođenje financijskog vještačenja.

Stoga sud nije mogao utvrditi visinu štete temeljem odredbe čl.27. st.3. ZOOP odnosno pravilno utvrditi činjenično stanje, pa je o spornoj činjenici visine tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.aZakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP). Naime, pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Dužnost je stranaka u parnici iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze na kojima se te činjenice mogu utvrditi. Njihova je dužnost također iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost i visina zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan.

U ovom predmetu tužitelj je bio dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, a isti nije dokazao sve kumulativne potrebne pretpostavke odgovornosti tuženika za konkretnu štetu u pogledu štetnog događaja pa tako i njezinu visinu.

S obzirom da tužitelj nije dokazao visinu štete, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kako je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, ostali izvedeni dokazi i prigovori tuženika kao neodlučni nisu posebno cijenjeni.

Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev te je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

Odluku o troškovima postupka iz toč. II. i III izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

Odluku o troškovima postupka iz toč. II. i III izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak zastupanja po odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 148/09, 142/12, 103/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23 u tekstu: OT), i to: za sastavljanje odgovora na tužbu od 25.06.2014. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 02.12.2014., 14.07.2015., 27.05.2019. i 03.03.2020. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištima 24.10.2018. i 15.01.2020. u iznosu od po 100,00 EUR (Tbr. 9/2 OT), za sastav podneska od 26.04.2014. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8/4 OT), za sastav podneska od 09.05.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 OT), za sastav žalbe od 06.08.2015.i od 18.03.2020. u iznosu od po 250,00 EUR (Tbr. 10/1 OT), za sastav prijedloga za dopuštenje revizije od 10.11.2021. u iznosu od 250,00 EUR ( Tbr.10/5 OT), za reviziju od 04.01.2023. u iznosu od 300,00 EUR ( Tbr.10/5 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 625,00 EUR, uvećano za trošak pristojbe na žalbu od 06.08.2015. u iznosu od 161,92 EUR i od 18.03.2020. u iznosu od 163,35 EUR , pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 80,96 EUR, pristojbe na reviziju u iznosu od 101,93 EUR, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 318,53 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 3.951,69 EUR.

Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 26.06.2014. preko dosuđenog iznosa od 50,00 EUR uvećano za PDV od 25% s obzirom da je u tom dijelu zahtjev tuženika previsoko postavljen u smislu odredbe (Tbr.8/3 OT).

Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 26.10.2018.u zatraženom iznosu od 200,00 EUR uvećano za 25 % PDV-a jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155 ZPP.

Tuženiku nije priznata razlika od zatraženog do priznatog troška za pristup ročištima 24.10.2018. i 15.01.2020. po Tbr.9/1 OT jer se na navedenim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari. Naime, da bi se smatralo da se na ročištu raspravlja o glavnoj stvari potrebno je da stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili da obrazloži do tada iznesene navode, što je na navedenim ročištima izostalo, kao niti od dana 15.10.2019. jer na tom ročištu niti nije prisustvovao te je odlučeno kao pod točkom III izreke.

U Zagrebu, 23. travnja 2024.

SUDAC:

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju

tuženiku po punomoćniku

kal 30 dana