REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-820/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Željka Zrnčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-538/2022-3 od 22. studenoga 2022., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-3193/2021 od 29. prosinca 2021., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je Ugovor o kreditu broj 9011167849 zaključen između tužitelja i tuženice 20. travnja 2006., ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 725.747,86 kuna (96.323,29 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 31. svibnja 2006. do isplate po propisanoj stopi, i to na svaki pojedinačni iznos, kako je specificirano u točki I. izreke. Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbačen tuženikov prigovor radi prebijanja, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.140,00 kuna (1.345,80 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama od 29. prosinca 2021. do isplate.

2. Presudom je suda drugog stupnja u točki 1.I. izreke preinačena odluka o glavnom zahtjevu usmjerenom na utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu zaključenom između stranaka 20. travnja 2006. broj 9011167849 i isplatu iznosa od 725.747,86 kuna (96.323,29 EUR) s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke, i to na način da je ovaj zahtjev odbijen. Nadalje je u točki 1.II. izreke utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. spomenutog Ugovora te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao i odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega je utvrđeno da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 20. travnja 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 20. travnja 2006. pa nadalje slijedom čega je tuženik obvezan isplatiti tužitelju po osnovi nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 40.700,73 kuna (5.401,91 EUR), s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke, kao i s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju iznos od 136.467,05 kuna (18.112,29 EUR) sa zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke. Nadalje je u točki 2. izreke djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, uz odbijanje žalbe tužitelja, preinačeno i rješenje o parničnom trošku na način da je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok su u točki 3. izreke odbijeni kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-966/2023-2 od 22. ožujka 2023. dopustio tužitelju podnošenje revizije radi pravnog pitanja:

"Može li bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao bitnih odredbi Ugovora o kreditu, opstati Ugovor o kreditu, odnosno radi li se o ništetnom ugovoru o kreditu?".

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj podnosi reviziju protiv navedene presude pobijajući je u dijelu kojim je pravomoćno odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i isplate iznosa od 725.747,86 kuna (96.323,29 EUR) s pripadajućom zateznom kamatom koja je posljedica te ništetnosti, pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP). Revizija se podnosi zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, a revident predlaže pobijanu presudu preinačiti prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno u istom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno postupanje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP revizijski sud, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

8. U revizijskom je postupku sporna ništetnost cijelog Ugovora o namjenskom kreditu, s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9. Sud je prvog stupnja prihvatio tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu broj 9011167849 od 20. travnja 2006. smatrajući da u situaciji u kojoj su bitni sastojci ugovora o kreditu ništetni, konkretno odredba o iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu CHF (valutu švicarskog franka) i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao cijeni kredita, sve povezano s načinom vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta, kao i odredba koja određuje visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti, da takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan njegov bitni sastojak. Ujedno je utvrđeno da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 17. siječnja 2013.

10. Sud je drugog stupnja, međutim, ocijenio pogrešnim zaključak suda prvog stupnja da ništetnost navedenih odredbi, koje su bitni sastojci predmetnog ugovora, ima za posljedicu i ništetnost cijelog ugovora cijeneći da je takav zaključak protivan odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u ovom dijelu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.

11. Tužitelj i kao revident ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

13. U ovom je stadiju postupka, kao što je naprijed kazano, pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu te odredba o valutnoj klauzuli, ali taj dio drugostupanjske presude, s obzirom na sadržaj dopuštenog pitanja, nije predmet raspravljanja u revizijskom postupku.

14. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

16. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

17. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju i vratio prijevremenom otplatom kredita).

18. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao dok nije prestao vraćanjem prije roka), pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 725.747,86 kuna (96.323,29 EUR) ocijenio neosnovanim te ga odbio.

19. Nasuprot revizijskim navodima tužitelja, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (ĆJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

20. S tim u vezi nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21.1. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

22. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je drugostupanjski sud odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenio materijalno pravo.

23. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C- 932/19 od 24. travnja 2020.

23.1. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju koji je prijevremeno otplatio kredit 17. siječnja 2013. (redovni istek roka otplate kredita bio je ugovoren 2026. godine) tužbom podnesenom 12. travnja 2019. prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

23.2. Naime, imajući na umu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu prestao vraćanjem kredita prije roka (članak 1024. stavak 2. ZOO), eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužitelju u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

23.3. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i Z, Ć: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

24. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

25.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

27. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama članicama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim. Primjer takve prakse je presuda Vrhovnog suda Republike Slovenije broj II Ips-18/2022 od 21. prosinca 2022. koja je utemeljena upravo na specifičnim činjeničnim posebnostima tog predmeta u kojem su tužitelji kao potrošači imali mogućnost podići kredit samo u CHF, a nisu bili obaviješteni o zamkama svoje odluke, dok je tuženica (banka) znala da tužitelji mogu podići kredit samo u CHF, ali im unatoč tome nije ništa objasnila o valutnom riziku čime je postupanje banke ocijenjeno ne samo nepoštenim, već i obmanjujućim, i to već u trenutku sklapanja ugovora o kredita. U konkretnom se slučaju, međutim, ne radi ni približno o takvoj vrsti nepoštenosti trgovca, već je to iznimka i u praksi slovenskih sudova, kako to proizlazi iz citirane presude.

28. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužitelj ukazuje, pa tako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga se revizija tužitelja ukazuje neosnovanom te ju je valjalo, na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP, odbiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 23. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil